Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2140/12 (G. M.)

Odluka donesena 15. 04. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Dokaz
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Pravo na odbranu
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2140/12

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2140/12, rješavajući apelaciju Gorana Mikića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Gorana Mikića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 K 019052 12 Kž 2 od 7. marta 2012. godine, u dijelu koji se odnosi na apelanta Gorana Mikića.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Odžaku koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom suda u Odžaku da, u skladu s članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Goran Mikić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Borislav Pisarević, advokat iz Brčkog, podnio je 4. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 K 019052 12 Kž 2 od 7. marta 2012. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 K 019052 10 K od 11. novembra 2011. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Posavskog kantona – Orašje (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 30. januara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Tužilaštvo i Općinski sud su 5, 10. i 19. februara 2015. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 25 0 K 019052 10 K od 11. novembra 2011. godine apelant i Elvis Elvedin Džakić, Hasan Jašarević i apelantov brat Alen Mikić (u daljnjem tekstu, zavisno od konteksta: drugi saoptuženi ili saoptuženi Džakić, saoptuženi Jašarević i saoptuženi Mikić), proglašeni su krivim zbog počinjenog krivičnog djela teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka b) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s članom 31. istog zakona, činjenično i pravno opisanog u izreci presude. Apelant je zbog tog krivičnog djela, na osnovu čl. 7. i 42, člana 43. stav 1. i člana 49. stav 1. KZFBiH, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci. Drugi saoptuženi su osuđeni na kazne zatvora pobliže navedene u izreci presude (dvije godine i šest mjeseci, dvije godine i četiri mjeseca i dvije godine). Na osnovu člana 57. stav 1. KZFBiH, u izrečene kazne zatvora apelantu i drugim saoptuženim uračunato je vrijeme koje su proveli u pritvoru. Također je djelimično usvojen imovinskopravni zahtjev oštećenog „Bingo“ d.o.o. Tuzla, PJ TC Orašje (u daljnjem tekstu: oštećeni ili „Bingo“) pa je naloženo apelantu i drugim saoptuženim da oštećenom solidarno na ime naknade štete isplate iznos od 45.105,42 KM.

6. Apelant je proglašen krivim što je u toku februara 2010. godine u Orašju, s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi, s drugim saoptuženim postigao dogovor o načinu na koji će oteti novac od osobe koja prenosi pazar od „Binga“ do banke u Orašju. Dogovor je podrazumijevao detaljnu raspodjelu uloga u izvršenju djela, pa je, u skladu s tim dogovorom, saoptuženi Jašarević, na način detaljno opisan u izreci presude, od Monike Džoić, uposlenice „Binga“, oteo torbu u kojoj je bio novac. Nakon toga je sa saoptuženim Džakićem pobjegao u smjeru Lončara, a za to vrijeme saoptuženi Mikić i apelant su ih telefonom obavještavali o prisustvu patrola policije i o kretanju vozila kojim se novac trebao prevesti do banke. Ukradeni novac, 43.160,00 eura i 11.500,00 KM, saoptuženi su među sobom podijelili (njih četvorica). „Bingo“ je tim radnjama oštećen za iznos od 95.913,62 KM.

7. Općinski sud je naveo da je na osnovu člana 88. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) odlučio da se, između ostalog, privremeno oduzeti predmeti vraćaju apelantu, i to mobitel „Samsung“ crne boje i ključevi od vozila s privjeskom. Ti su predmeti privremeno oduzeti prema potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta broj 02-2/4-1-04-5-212/10 od 23. februara 2010. godine PU Orašje.

8. Općinski sud je naveo da je na glavnoj raspravi ispitao 15 svjedoka optužbe, zatim da je Tužilaštvo u spis uložilo brojne materijalne dokaze taksativno navedene u obrazloženju presude (str. 5. i 6), među kojima i zapisnik o pronađenim predmetima nakon obavljene pretrage apelanta i izvještaj o pretresanju apelanta. Dalje, Općinski sud je naveo da su se na glavnoj raspravi saoptuženi Džakić, Jašarević i Mikić koristili pravom da ne iznose svoju odbranu ili odgovaraju na postavljena pitanja, te da je stoga sud, na osnovu odredaba člana 288. stav 3. ZKPFBiH, odlučio i dozvolio da Tužilaštvo pročita i kao dokaz na glavnoj raspravi koristi zapisnike o njihovom ispitivanju u Tužilaštvu tokom istražnog postupka, te su ti zapisnici nakon čitanja uloženi kao dokazni materijal u sudski predmet. Općinski sud je naveo da su spomenuti zapisnici o ispitivanju tada osumnjičenih Džakića, Jašarevića i Mikića sastavljeni u Tužilaštvu, iskazi su dati u prisustvu branilaca i svi oni su prethodno upozoreni da se takav iskaz može koristiti kao dokaz na glavnoj raspravi i da može biti pročitan i korišten kao dokaz na glavnoj raspravi i bez njihove saglasnosti, a što je, kako je pojašnjeno, u skladu s članom 92. stav 2. tačka c) ZKPFBiH.

9. Dalje je navedeno da je sud proveo dokaze odbrane drugih saoptuženih, koji su precizirani u obrazloženju, te je u tom kontekstu, vezano za apelanta, navedeno da je apelant u okviru dokaza svoje odbrane dao iskaz u svojstvu svjedoka, te je apelantov branilac u spis priložio potvrdu KK „Brčko distrikt“ i uvjerenje Sveučilišta u Mostaru.

10. Općinski sud je istakao da je sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi i na osnovu njihove ocjene zaključio da su apelant i drugi saoptuženi preduzeli radnje koje su im stavljene na teret. Naime, Općinski sud je najprije pojasnio da je dokazano da su apelant i drugi saoptuženi imali dogovor da oduzmu novac od radnice „Binga“, te način na koji će novac oduzeti. Do takvog zaključka Općinski sud je došao na osnovu iskaza iz istrage saoptuženih Džakića, Jašarevića i Mikića. S tim u vezi su detaljno interpretirani iskazi saoptuženih Džakića i Jašarevića. Navedeno je da su, osim postignutog dogovora za oduzimanje novca, apelant i drugi saoptuženi sačinili i jasan plan o podjeli uloga za svakog od njih za ostvarenje tog plana, te je navedeno da je prema tom planu apelant imao zadatak da za vozilo kojim su saoptuženi Džakić i Jašarević trebali dovesti do parkirališta tržnog centra „Bingo“ osigura druge registarske pločice i da ih zajedno sa saoptuženim Mikićem telefonom obavještava o eventualnoj pojavi policijske patrole na putu kojim su se trebali udaljiti nakon oduzimanja novca. Navedeno je da iz iskaza iz istrage saoptuženog Džakića jasno proizlazi da je apelant 14. februara 2010. godine s dva vozila na bolničkom parkiralištu u Orašju skinuo dvije različite registarske pločice i unio ih u auto u kojem je bio i saoptuženi Džakić, koje su kasnije i stavljene na vozilo koje su koristi saoptuženi Džakić i Jašarević.

11. Općinski sud je istakao da su apelant i drugi saoptuženi krivično djelo počinili kao supočinioci, u smislu člana 31. KZFBiH, budući da je utvrdio da je kod svih njih postojala zajednička odluka o djelu i svijest i volja za počinjenje tog djela. Naglašeno je da svi oni znaju jedan za drugog i znaju da zajednički djeluju da bi došli do novca, te da je među njima postojao dogovor i plan za oduzimanje novca, da su njihove uloge jasne i u tom kontekstu su pojašnjeni zadaci svakog od njih, uključujući i apelanta. Dalje, kako je Općinski sud naveo, iako apelant i saoptuženi Mikić nisu neposredno preduzeli radnju izvršenja – oduzimanje novca, njihova uloga čuvanja straže imala je bitan doprinos u izvršenju krivičnog djela i bez njihovog doprinosa to djelo ne bi se izvršilo. Naime, istaknuto je da iz iskaza iz istrage saoptuženih Džakića i Jašarevića proizlazi da su se saoptuženi Mikić i apelant u vrijeme neposrednog izvršenja krivičnog djela nalazili na putu Orašje – Tuzla i da su trebali saoptužene Džakića i Jašarevića telefonom obavijestiti o pojavi policije na tom dijelu puta. Navedeno je da su se na tim mjestima i sa istom zadaćom saoptuženi Mikić i apelant nalazili i sedam dana prije počinjenja krivičnog djela, 15. februara 2010. godine, kada su saoptuženi Džakić i Jašarević odustali od oduzimanja novca zbog toga što ih je saoptuženi Mikić telefonom obavijestio da vidi patrolu policije na Farukovoj pumpi, odnosno da je policija na terenu, što su u svojim iskazima u istrazi naveli saoptuženi Džakić i Jašarević.

12. Osim toga, Općinski sud je naveo da je njihova uloga (apelanta i saoptuženog Mikića) u pripremanju i planiranju izvršenja krivičnog djela, te činjenice da su sudjelovali i u podjeli otuđenog novca, a sve zajedno s njihovom ulogom u neposrednom izvršenju krivičnog djela, dala dovoljno osnova za zaključak da je njihov subjektivni element – namjera da se oduzme novac – bio jače izražen od objektivnog elementa, tj. samog čina oduzimanja novca. Stoga je Općinski sud zaključio da je doprinos apelanta i saoptuženog Mikića od odlučujućeg značaja za izvršenje krivičnog djela, te da se taj doprinos po kvalitetama izjednačava s izvršilačkom radnjom saoptuženog Jašarevića, zbog čega ih sud smatra supočiniocima konkretnog krivičnog djela.

13. Također, kako je Općinski sud istakao, nakon čitanja zapisnika o iskazima koje su tada osumnjičeni Jašarević i Mikić dali u istrazi, branioci apelanta i drugih saoptuženih prigovorili su da ti iskazi predstavljaju odbranu, a ne svjedočenje, te da je branilac saoptuženog Džakića prigovorio sadržaju iskaza, navodima da su dati radi smanjenja odgovornosti i prebacivanju odgovornosti na druge. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da je, ocjenjujući te iskaze, zaključio da su međusobno saglasni, detaljni i odgovaraju pismenim dokazima spisa, osim u dijelu visine imovinske koristi pribavljene izvršenjem tog krivičnog djela.

14. Na kraju, Općinski sud je zaključio da je apelantov doprinos u odnosu na druge saoptužene najmanji u procesu nastanka i izvršenja krivičnog djela, te mu je stoga izrekao kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci.

15. Odlučujući o žalbama apelanta i drugih saoptuženih protiv Presude Općinskog suda broj 25 0 K 019052 10 K od 11. novembra 2011. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj 25 0 K 019052 12 Kž 2 od 7. marta 2012. godine, kojom je, između ostalog, apelantovu žalbu djelimično usvojio i ožalbenu presudu preinačio u odluci o kazni, tako da je apelantu za krivično djelo teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka b) KZFBiH, u vezi s članom 31. tog zakona, izrekao kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, a u preostalom dijelu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je utvrdio da je apelantova žalba osnovana samo u pogledu odluke o krivičnopravnoj sankciji. Navedeno je da nije osnovan apelantov žalbeni navod da je u odnosu na njega pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u postupku, jer je iz izvedenih dokaza, prije svega zapisnika iz istrage o saslušanju osumnjičenih Džakića i Jašarevića, prvostepeni sud utvrdio apelantov konkretan zadatak u izvršenju krivičnog djela, te je ponovio da je utvrđeno kako je apelant osigurao druge registarske tablice, koje su stavljene na vozilo kojim su se saoptuženi Džakić i Jašarević dovezli do parkinga „Binga“, da je sa saoptuženim Mikićem telefonom obavještavao saoptužene Džakića i Jašarevića o pojavi policijske patrole na putu kojim su se trebali udaljiti nakon oduzimanja novca, a prije toga je sa saoptuženim Džakićem išao po saoptuženog Jašarevića u Sanski Most i dovezao ga u Orašje u kuću saoptuženog Džakića, gdje su ga čuvali i hranili do izvršenja krivičnog djela.

17. Kantonalni sud je istakao da su neosnovani apelantovi prigovori vezani za tumačenje odredaba člana 288. stav 3. ZKPFBiH, ukazivanjem na to da su se izjave koje su dali saoptuženi Džakić i Jašarević u istrazi mogle čitati prema odluci sudskog vijeća i uvrstiti u dokazni materijal samo u dijelu koji govori o krivici tih saoptuženih, a ne kao dokaz protiv apelanta, koji je pred sudom svjedočio u svoju korist. Naime, Kantonalni sud je ukazao na to da je tim odredbama propisano da, ako se tokom glavne rasprave optuženi koristi pravom da ne iznosi svoju odbranu, ili odgovara na postavljena pitanja, zapisnik o njegovom iskazu iz istrage može se odlukom sudije, odnosno vijeća, pročitati i koristiti kao dokaz na glavnoj raspravi i priložiti kao dokazni materijal samo ako je optuženi prilikom saslušanja u istrazi bio upozoren u skladu s članom 92. stav 2. tačka

c) ZKPFBiH. U konkretnom slučaju, kako je istakao Kantonalni sud, saoptuženi Džakić, Jašarević i Mikić iskoristili su pravo da svoju odbranu ne iznose na glavnoj raspravi i da ne odgovaraju na postavljena pitanja, zbog čega je sud Tužilaštvu dozvolio da pročita i kao dokaz na glavnoj raspravi koristi zapisnike o iskazima koji su dati u istrazi. Nakon čitanja zapisnika, Tužilaštvo ih je kao dokazni materijal sudu priložilo uz spis. Istina, kako je ukazao Kantonalni sud, apelant je na glavnoj raspravi saslušan u svojstvu svjedoka, kada je negirao svoje učešće u radnjama izvršenja konkretnog krivičnog djela. Međutim, kako je dalje istakao Kantonalni sud, iz provedenih dokaza, prije svega iskaza ostalih saoptuženih iz zapisnika iz istrage, jasno proizlazi kakva je bila apelantova uloga, počevši od radnji pripremanja do izvršenja krivičnog djela i odlaska sa lica mjesta poslije izvršenja, pravilno je prvostepeni sud zaključio da je apelant bio saučesnik s ostalim saoptuženim u izvršenju krivičnog djela, uz postojanje svijesti o zajedničkom djelovanju. U vezi s tim je navedeno da iz izjave saoptuženog Džakića proizlazi da je apelanta još u fazi pripremanja za krivično djelo o svemu upoznao saoptuženi Mikić, njegov brat, pa je preuzeo ulogu oko pripremanja i neposrednog izvršenja djela kroz tačno određene zadatke.

18. Dalje, kako je istakao Kantonalni sud, osnovan je apelantov navod da nije bio u prilici unakrsno ispitati ostale saoptužene, jer je to bilo nemoguće, budući da su se koristili pravom da ne iznose svoju odbranu niti da odgovaraju na postavljena pitanja. Međutim, kako je dalje istakao Kantonalni sud, apelant, izuzev samog negiranja učešća u radnjama izvršenja krivičnog djela, ničim nije dokazao da u vrijeme pripremanja, izvršenja i nakon izvršenja krivičnog djela nije bio u društvu s drugim saoptuženim, tako da je sve ostalo na njegovoj činjeničnoj tvrdnji, a da za to nije predložio dokaze ni tokom postupka ni u žalbi.

19. Nasuprot tome, Kantonalni sud je zaključio da su apelantovi žalbeni navodi u pogledu visine izrečene kazne osnovani. Naime, Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud apelantu previsoko odmjerio kaznu zatvora, pa je u tom dijelu prvostepenu presudu preinačio, te izrekao kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, uz uvjerenje da će se i sa tako izrečenom kaznom u cijelosti ostvariti svrha kažnjavanja, kroz ciljeve specijalne i generalne prevencije.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da je u redovnom postupku sud pogrešno, na njegovu štetu, primijenio odredbe člana 288. stav 3. ZKPFBiH kada je zaključio da iskaz jednog od saoptuženih dat u istrazi može pročitati i koristiti kao dokaz na glavnoj raspravi i priložiti ga u dokazni materijal protiv drugih saoptuženih. Apelant smatra da se iskaz optuženog dat u istrazi može odlukom predsjednika vijeća pročitati samo na okolnosti koje se tiču samo optuženog koji je dao iskaz, a ni pod kojim uvjetom se taj iskaz ne može uvrstiti u dokazni materijal protiv drugih optuženih. Navodi da je odluka suda o njegovoj krivici zasnovana isključivo na pročitanim iskazima optuženih koje su dali u istrazi. Ističe da njegova odbrana nije bila u zakonskoj mogućnosti da unakrsno ispita davaoce iskaza Elvisa Džakića i Hasana Jašarevića, pa je na taj način povrijeđeno i pravo na odbranu osuđenog apelanta i povrijeđen je princip jednakosti i ravnopravnosti stranaka pred sudom.

b) Odgovor na apelaciju

21. Općinski sud je naveo da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

22. Kantonalni sud je naveo da podržava razloge iz svoje presude i smatra da je presuda donesena uz pravilnu primjenu prava, koja nije proizvoljna i diskriminirajuća.

23. Tužilaštvo je ukazalo na odredbe člana 92. stav 2. tačka c) ZKPFBiH, koje je dovelo u vezi s odredbama člana 295. stav 2. ZKPFBiH, koje propisuju da je obaveza suda da ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te da na osnovu takve ocjene izvede zaključak o tome da li je neka činjenica dokazana ili nije. Također, kako je istaklo Tužilaštvo, ZKPFBiH stavlja sve dokaze u istu ravan i u odnosu na njih konstituira obavezu suda iz člana 296. stav 2. ZKPFBiH. Budući da je iskaz saoptuženih dat u istrazi u prisustvu branioca dokaz kao i svaki drugi, to je sud ocjenom takvog dokaza mogao izvoditi zaključke o predmetnoj krivičnopravnoj stvari. To što odbrana nije bila u prilici da unakrsno ispita saoptužene koji su dali iskaze ne predstavlja povredu prava na odbranu, jer je pravo optužene osobe da ne daje svoj stav o optužbi zagarantirano odredbama ZKP i Evropskom konvencijom.

V.Relevantni propisi

24. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 31.

Saučinitelj Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo. Član 287. stav 1. tačka b) Teška krađa (1) Kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina kaznit će se ko krađu (član 286. Krađa, stav 1.) učini:

b) na naročito opasan ili naročito drzak način;

25. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07 [bez izmjena objavljenih u „Službenim novinama Federacije BiH“ br. 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14]) u relevantnom dijelu glasi: Član 7. stav 1.

Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni odnosno optuženi ima pravo da brani se sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.

Član 15.

Jednakost u postupanju Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 92. stav 2. tačke a) i c) Pouka osumnjičenom o njegovim pravima (2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopštiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučit će se i o sljedećim pravima:

a) da nije dužan iznijeti svoju odbranu, niti odgovarati na postavljena pitanja,

c) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist, (…) Član 288.

Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnoj raspravi i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao dokazni materijal ili za dodatno ispitivanje. U ovom slučaju osobi će se dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla, psihički oboljela, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je značajno otežan iz važnih uzroka ili ako bez zakonskih razloga neće da daju iskaz na glavnoj raspravi.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana. Član 305. stav 7.

Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

26. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/09 od 11. februara 2009. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

(1) U članu 15. dodaje se novi stav (1) koji glasi:

"(1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.".

(2) Dosadašnji stav (1) postaje stav (2).

Član 28.

U članu 92. u stavu (2) u tački c) iza riječi "korist" dodaju se riječi: "i ako to učini u prisustvu branitelja da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnoj raspravi i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišten na glavnoj raspravi".

Član 104.

(1)U članu 288. stav (1) mijenja se i glasi:

"(1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnoj raspravi i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao dokazni materijal ili za dodatno ispitivanje. U ovom slučaju osobi će se dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.".

(2) U stavu (2) iza riječi: "važnih uzroka" dodaju se riječi: "ili ako bez zakonskih razloga neće da daju iskaz na glavnoj raspravi".

(3) Iza stava (2) dodaje se novi stav (3) koji glasi:

"(3) Ako se tokom glavne rasprave optuženi koristi pravom da nije dužan iznijeti svoju odbranu ili odgovarati na postavljena pitanja, zapisnik o iskazu optuženog koji je dat u istrazi može se, prema odluci sudije odnosno vijeća, pročitati i koristiti kao dokaz na glavnoj raspravi i priložiti kao dokazni materijal samo ako je optuženi prilikom saslušanja u istrazi bio upozoren u skladu sa članom 92. stav (2) tačka c) ovog Zakona.".

VI.Dopustivost

27. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 25 0 K 019052 12 Kž 2 od 7. marta 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. aprila 2012. godine, a apelacija je podnesena 4. juna 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

31. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, bez navođenja konkretnih stavova tog člana. Međutim, s obzirom na sadržaj apelacionih navoda kojim je apelant ukazao na to da su mu povrijeđeni pravo na odbranu i princip jednakosti i ravnopravnosti stranaka pred sudom, Ustavni sud zaključuje da apelant ukazuje na povredu prava iz člana 6. st. 1. i 3. tačka

d) Evropske konvencije.

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] 3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe; […]

34. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da apelant u postupku uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

35. Ustavni sud konstatira da iz apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene procesnog prava, zatim zbog povrede principa ravnopravnosti u odnosu na Tužilaštvo, te slijedom toga povrede njegovog prava na odbranu. Naime, u apelaciji se naglašava da su na glavnoj raspravi pročitani zapisnici o iskazima drugih saoptuženih, koje su dali tokom ispitivanja u istrazi, budući da su se na glavnoj raspravi koristili svojim pravom da ne iznose svoju odbranu i odgovaraju na postavljena pitanja, te da su ti zapisnici, prema odluci sudije, pročitani i korišteni kao dokaz protiv apelanta na glavnoj raspravi i priloženi kao dokazni materijal, a apelant nije imao mogućnost da ih ispita. Dakle, apelant pokreće pitanja iz člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije.

36. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da opća garancija pravičnog suđenja iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju garancije utvrđene stavom 3. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava – u daljnjem tekstu: Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 [1980]). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih stavom 3. člana 6. Evropske konvencije, on može biti razmatran ili samo u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 [1978]; 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996- III; 22 EHRR 293 GC). S obzirom na to, Ustavni sud će apelantove navode kojima pokreće pitanje specifičnih garancija iz stava 3. tačka d) razmotriti u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, presuda Kovač protiv Hrvatske, aplikacija broj 503/05 od 12. jula 2007. godine, stav 23. sa dodatnim referencama). To istovremeno znači da će Ustavni sud morati uzeti u obzir i utjecaj eventualnog kršenja navedenih prava na ishod postupka u cijelosti u smislu prava na pravično suđenje.

37. Ustavni sud na početku ponavlja da je dopuštenost dokaza pitanje koje se prvenstveno uređuje domaćim pravom, kao i da je ocjena iznesenih dokaza, u pravilu, posao redovnih sudova. Zadatak Ustavnog suda je utvrditi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije. U pravilu, svi dokazi moraju se izvesti u prisustvu optuženog na javnoj raspravi, radi poštivanja principa kontradiktornosti postupka. To, međutim, ne znači da iskaz svjedoka, da bi se priznao kao dokaz, uvijek mora biti dat na sudu i javno, što se može u određenim slučajevima pokazati nemogućim (op. cit. Kovač protiv Hrvatske, stav 24. sa daljnjim referencama). Ustavni sud ponavlja da upotreba iskaza dobijenih tokom istrage u svrhu dokazivanja sama po sebi nije suprotna st. 1. i 3. tačka d) člana 6. Evropske konvencije, uz uvjet da je uvaženo pravo na odbranu. To pravo, u pravilu, zahtijeva da se optuženom na primjeren i pravilan način pruži mogućnost da ospori vjerodostojnost i ispituje svjedoka koji svjedoči protiv njega, ili dok on daje svoj iskaz u istrazi, ili u kasnijoj fazi postupka (idem., stav 25. sa daljnjim referencama).

38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud razmotrio apelantove navode da je Općinski sud pogrešno, na njegovu štetu, primijenio odredbe člana 288. stav 3. ZKPFBiH kada je odlučio da se zapisnici o iskazima tri saoptužene osobe (sa apelantom) koji su dati u toku faze istražnog dijela predmetnog postupka mogu pročitati i koristiti kao dokaz na glavnoj raspravi i priložiti u dokazni materijal. Naime, Kantonalni sud je u vezi s tim jasno ukazao na to da su drugi saoptuženi u toku ispitivanja u istrazi bili upozoreni na odredbe člana 92. stav 2. tačka c) ZKPFBiH. Kantonalni sud je istakao da su drugi saoptuženi na glavnoj raspravi iskoristili pravo da svoju odbranu ne iznose na glavnoj raspravi i da ne odgovaraju na postavljena pitanja, zbog čega je Općinski sud u skladu s odredbama člana 288. stav 3. ZKPFBiH dozvolio Tužiteljstvu da pročita i kao dokaz na glavnoj raspravi koristi zapisnike o iskazima koje su ti optuženi dali u istrazi.

39. Međutim, vezano za navedene dokaze, uzimajući u obzir apelantove navode o povredi ravnopravnosti s Tužilaštvom i povredi prava na odbranu, Ustavni sud primjećuje da iz osporenih presuda proizlazi da su zapisnici o iskazima drugih saoptuženih, a prije svega zapisnik o iskazu saoptuženog Džakića, bili ključni dokazi na kojima je Općinski sud zasnovao svoj zaključak o apelantovoj krivici, što je u svojoj presudi potvrdio i Kantonalni sud. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je apelant isticao ne samo to da druge saoptužene – svjedoke nije mogao unakrsno ispitati već je isticao i činjenice da nema drugih dokaza protiv njega. Stoga je potrebno ispitati je li apelantu na primjeren način omogućeno ostvarivanje njegovih prava na odbranu, u smislu člana 6. Evropske konvencije, u odnosu na iskaze drugih saoptuženih.

40. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant nije prisustvovao davanju iskaza drugih saoptuženih u istrazi, a da su se oni na glavnoj raspravi branili šutnjom, pa slijedom toga nije postojala mogućnost da se privole na saslušanje. Imajući u vidu status osoba koje su dale iskaz (saoptuženi), zatim opće pravo na zabranu samooptuživanja, te relevantne odredbe ZKPFBiH, za Ustavni sud je nesporno da Općinski sud u takvim okolnostima druge saoptužene, bez njihove volje, nije mogao ispitati budući da bi to vodilo direktnoj povredi njihovih prava garantiranih odredbama Evropske konvencije i relevantnim odredbama ZKPFBiH, kojima je regulirano pravo na odbranu (čl. 7. i 92. i novelirana odredba člana 288), niti je postojala bilo kakva zakonska mogućnost da to apelant učini. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da odredbe ZKPFBiH, s druge strane, daju mogućnost odbrani da korištenjem unakrsnog ispitivanja pokuša pokazati nedosljednost u izjavama svjedoka i da ih, eventualno, na taj način diskreditira i njihove iskaze uspješno ospori, a tu mogućnost apelant u konkretnom slučaju nije imao.

41. Također, Ustavni sud ukazuje na to da se u određenim okolnostima može pokazati neophodnim da se sud pozove na izjave date tokom faze istrage. Ako se okrivljenom pruži odgovarajuća prilika da ospori izjave, ili u trenutku kada su date ili u kasnijoj fazi, njihovo prihvatanje kao dokaza neće samo po sebi predstavljati kršenje člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije. Međutim, posljedica toga jeste da su, u slučajevima gdje je osuda zasnovana ili isključivo ili u odlučujućoj mjeri na izjavama osobe koju okrivljeni nije mogao da ispita sâm ili preko druge osobe, tokom istrage ili tokom glavne rasprave, prava odbrane ograničena u mjeri koja je nespojiva s jemstvima koja pruža član 6. Evropske konvencije. U vezi s tim, činjenica da su izjave, kao u ovom predmetu, dali saokrivljeni, a ne svjedoci nije relevantna (vidi Evropski sud, Luca protiv Italije, aplikacija broj 33354/96, presuda od 27. februara 2001. godine, stav 41). Ako nije postojala adekvatna i propisana prilika da optuženi ispita svjedoka, presuda se ne može isključivo ili uglavnom zasnivati na svjedočenju tog svjedoka (vidi presude Evropskog suda: Kostovski od 20. novembra 1989. godine, serija A-166; Windisch od 27. septembra 1990. godine, serija A-186; Artner od 28. augusta 1992. godine, serija A.242-A).

42. Pri tome, Ustavni sud ukazuje i na praksu Evropskog suda u kojoj je taj sud razmatrao slično činjenično i pravno pitanje i koje je u konačnici imalo sličnu posljedicu kao što je to u konkretnom slučaju (op. cit., Luca protiv Italije). Naime, aplikant u tom predmetu je osuđen na kaznu zatvora zbog krivičnog djela trgovine drogom. Njegova osuda bila je zasnovana isključivo na izjavama drugooptuženog datim tokom istrage u povezanom predmetu. Evropski sud je u tom predmetu ukazao na to da se u određenim okolnostima može pokazati neophodnim da se sud pozove na izjave date tokom faze istrage. Ako se okrivljenom pruži odgovarajuća prilika da ospori izjave, ili u trenutku kada su date ili u kasnijoj fazi, njihovo prihvatanje kao dokaza neće samo po sebi predstavljati kršenje st. 1. i 3. tačka d) člana 6. Evropske konvencije (idem., stav 40). Međutim, posljedica toga jeste da su, u slučajevima gdje je osuda zasnovana ili isključivo ili u odlučujućoj mjeri na izjavama osobe koju okrivljeni nije mogao da ispita sâm ili preko druge osobe, tokom istrage ili tokom glavne rasprave, prava odbrane ograničena u mjeri koja je nespojiva s jemstvima koja pruža član 6. Evropske konvencije. Tamo gdje izjava može da bude ključna za donošenje osude, bez obzira na to da li ju je dao svjedok u najstrožem smislu riječi ili saokrivljeni, ona predstavlja dokaze optužbe podložne primjeni jemstava st. 1. i 3. tačka d) člana 6. Konvencije (idem., stav 41).

43. Dovodeći u kontekst navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su Općinski i Kantonalni sud dali razloge za prihvatanje iskaza saoptuženih i da su omogućili apelantu da komentira te dokaze, ali da je odlučujuća priroda tih dokaza u odsutnosti bilo kojih drugih jakih i jasno potvrđujućih dokaza u predmetu u odnosu na apelantove radnje, znači da ti sudovi nisu proveli poštenu i pravilnu ocjenu pouzdanosti iskaza drugih saoptuženih bez njihovog ispitivanja na suđenju (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, presuda Lučić protiv Hrvatske, aplikacija broj 5699/11 od 27. februara 2014. godine, stav 87). U navedenom predmetu Evropski sud je utvrdio povredu podnosiočevog prava iz člana 6. st. 1. i 3. tačka d) u situaciji kada su domaći sudovi dali određene razloge za prihvatanje iskaza svjedokinje, te, iako su omogućili podnosiocu da komentira taj dokaz, odlučujuća priroda tog dokaza u odsutnosti bilo kojeg drugog jakog i jasnog potvrđujućeg dokaza u predmetu značila je da domaći sudovi nisu mogli provesti poštenu i pravilnu ocjenu pouzdanosti iskaza svjedokinje bez njezinog ispitivanja na suđenju.

44. Dovodeći u vezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su i u apelantovom slučaju osporene presude u odlučujućem dijelu zasnovane na iskazima drugih saoptuženih, koje je sud ocijenio međusobno saglasnim i detaljnim, kako su to u osporenim presudama naveli Općinski sud i Kantonalni sud. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo opsežan dokazni postupak (ispitao 15 svjedoka optužbe, izvršio uvid u pismene dokaze Tužilaštva taksativno navedene u obrazloženju presude, među kojima i zapisnik o pronađenim predmetima nakon pretrage apelanta i izvještaj o apelantovom pretresanju, kao i dokaze drugih saoptuženih i apelanta). Međutim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su se ostali provedeni dokazi odnosili na druge saoptužene, a da u odnosu na apelanta, izuzev navođenja dokaza – zapisnika o pronađenim predmetima nakon pretrage apelanta i izvještaja o apelantovom pretresanju, nije navedeno šta iz tih dokaza proizlazi niti ih je Općinski sud doveo u vezu s drugim provedenim dokazima, pogotovo sa dokazima – zapisnicima o iskazima iz istrage koje su dali drugi saoptuženi, te da nije na jasan način konkretizirano zašto ti dokazi pojedinačno i u međusobnoj vezi korespondiraju jedni s drugima. U tom kontekstu, Ustavni sud ističe, kao što je to naveo i Evropski sud u predmetu Luca protiv Italije, da činjenica da je prema važećem pravu Sud mogao prihvatiti izjave date prije suđenja kao dopuštene ako bi saoptuženi odbio da svjedoči, ne može lišiti okrivljenog prava predviđenog stavom 3 (d) člana 6. da u akuzatorskom postupku ispita, ili da u njegovo ime neko drugi ispita sve materijalne dokaze protiv njega (stav 42), a u okolnostima konkretnog slučaja je nesporno, što nedvojbeno proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda, da to apelantu nije omogućeno.

45. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju, s obzirom na odsustvo drugih jakih i jasno potvrđujućih dokaza o apelantovoj krivici, izuzev iskaza saoptuženih iz istrage, koje apelant ni njegov branilac nije mogao ispitati i osporiti na glavnoj raspravi (op. cit., Luca protiv Italije, st. 43. i 44), kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda, prekršeno apelantovo pravo na odbranu iz člana 6. stav 3. tačka d) u vezi s pravom na ravnopravnost strana u postupku iz stava 1. istog člana Evropske konvencije.

46. Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava, ukinuti osporenu odluku, te predmet vratiti Kantonalnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije kada se osporena presuda kojom je apelant proglašen krivim da je počinio krivično djelo teške krađe zasniva u odlučujućoj mjeri na iskazima drugih saoptuženih iz istrage, koji su na glavnoj raspravi iskoristili zakonsko pravo da ne odgovaraju na pitanja, zbog čega apelant nije imao priliku, u bilo kojoj fazi postupka, dovesti u pitanje njihove izjave, a te izjave su bile od odlučne važnosti za njegovu osudu, a iz obrazloženja presude proizlazi da nema drugih dokaza o apelantovoj krivici.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2140/12 (G. M.) | Sudska praksa | Aktio