Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-734/12 (NPC „International“ d.o.o. Banja Luka i G. M.)
Odluka donesena 15. 04. 2015.
- Nema povrede
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Miješanje
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Ograničenja prava iz čl. 10.
- Sloboda izražavanja
- Kleveta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-734/12
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 734/12, rješavajući apelaciju NPC „International” d.o.o. Banja Luka i Gorana Mihajlovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija NPC „International“ d.o.o. Banja Luka i Gorana Mihajlovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 049927 11 Gž od 28. novembra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 049927 08 P od 14. marta 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. NPC „International“ d.o.o. Banja Luka i Goran Mihajlović (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Dejan Miletić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 20. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 049927 11 Gž od 28. novembra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 049927 08 P od 14. marta 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda, Okružnog suda i tužioca Boška Đukića (u daljnjem tekstu: tužilac), kao druge strane u predmetnom postupku, zatraženo je 9. januara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni sud je 27. januara 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju. Okružni sud nije dostavio svoj odgovor.
4. Ustavni sud konstatuje da se preporučena pošiljka adresirana na tuženog kojom je tražen odgovor na apelaciju vratila Ustavnom sudu sa napomenom „dostava pokušana 12.1.2015. - primalac umro“.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Tužilac je 26. juna 2008. godine podnio tužbu protiv prvoapelanta, kao izdavača, i drugoapelanta, kao glavnog i odgovornog urednika dnevnog lista „Press“ (u daljnjem tekstu: „Press“), zato što su, prema stavu tužioca, u novinskim člancima objavljenim u „Pressu“ od 27. i 28. marta, 4. i 14. aprila i 5. maja 2008. godine, pod naslovima: „Zatvorski čuvari u panici“, „Đukić umiješan u korupciju“, „Ljepojević me reketirao“, „Vezani, pa premlaćeni“ i „Seča šefova u KPZ Tunjice“ (u daljnjem tekstu: sporni članci), iznijeli niz neistina o njemu, čime je nanesena šteta njegovom ugledu.
7. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 049927 08 P od 14. marta 2011. godine djelimično usvojio tužiočev tužbeni zahtjev, te je utvrdio da su apelanti u članku objavljenom u „Pressu“ 28. marta 2008. godine, na strani 9, u kojem se navodi da je jedan od osuđenika rekao: „Gospodine Đukiću, vi ste od tih zatvorenika primali mito!“, kao i članku objavljenom 4. aprila 2008. godine u kojem se navodi da je jedan osuđenik rekao pred 200 osuđenika „da mu je 115.000,00 maraka uzeo [tužilac]“, iznijeli neistine, oklevetali tužioca nanoseći mu štetu ugledu i time zloupotrijebili pravo na slobodu izražavanja propisanu članom 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Slijedom toga, Osnovni sud je obavezao apelante da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova, zbog povrede ugleda, solidarno isplate iznos od 3.000,00 KM, kao i da mu naknade troškove postupka, dok je dio tužbenog zahtjeva koji predstavlja razliku između traženog iznosa od 6.000,00 KM i dosuđenog iznosa od 3.000,00 KM, kao i dio tužiočevog zahtjeva za naknadu troškova postupka koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa odbio. Osim toga, Osnovni sud je obavezao prvoapelanta da izreku presude objavi u dva uzastopna broja izdanja „Pressa“ na strani 8.
8. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je na osnovu sprovedenih dokaza utvrdio da nije sporno da su apelanti izdavač i glavni i odgovorni urednik „Pressa“, te da su sporni članci objavljeni u „Pressu“. Ono što je sporno, kako je naveo Osnovni sud, jeste da li su apelanti objavom spornih članaka počinili klevetu i time nanijeli tužiocu štetu. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je uvidom u članke „Zatvorski čuvari u panici“ od 27. marta 2008. godine, „Vezani, pa premlaćeni!“ od 14. aprila 2008. godine, te „Seča šefova u KPZ Tunjice“ od 5. maja 2008. godine utvrdio da u njima nije navedeno ništa neistinito, pa stoga, po ocjeni Osnovnog suda, njihovom objavom nije povrijeđen tužiočev ugled.
9. Međutim, kako je dalje naveo Osnovni sud, čitanjem članka objavljenog 28. marta 2008. godine pod naslovom „Đukić umiješan u korupciju?!“ utvrđeno je da članak govori da Specijalno tužilaštvo vodi istragu protiv tužioca zbog sumnje da su on i još nekoliko vodećih ljudi iz KPZ Tunjice, koristeći svoj službeni položaj, pojedinim zatvorenicima za novac činili brojne ustupke kao što su smanjenje kazne i odobravanje protivzakonitog boravka na slobodi u vrijeme vikenda. Dalje je navedeno da se u članku navodi da je izvor „Pressa“ saznao da su osuđenici snimili (audio) sastanak sa tužiocem i vodećim ljudima KPZ Tunjice na kojima se tužilac i drugi optužuju za korupciju, te da je taj snimak dostavljen Specijalnom tužilaštvu, kao i da je Tužilaštvu proslijeđen i snimak na kojem Rodoljub Bijelić, osuđenik koji je pobjegao iz KPZ Foča, govori o malverzacijama tužioca. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je čitanjem članka od 4. aprila 2008. godine pod naslovom „Ljepojević me reketirao!“ utvrđeno da je u članku prenesen intervju sa odbjeglim zatvorenikom Rodoljubom Bijelićem u kojem taj zatvorenik, između ostalog, navodi da je jedan osuđenik pred 200 zatvorenika rekao da mu je tužilac uzeo 115.000,00 KM, a da je brat jednog zatvorenika za njegov premještaj iz Foče u Tunjice platio 4.000,00 KM.
10. Osnovni sud je dalje naveo da iz dopisa Ministarstva pravde Republike Srpske broj 08.030/723-2035/08 od 24. marta 2008. godine upućenog ministru pravde proizilazi da su ovlašćena službena lica obavijestila ministra pravde o razgovorima obavljenim sa zatvorenicima u KPZ Banja Luka (Tunjice) povodom njihove pobune i da su u zaključku naveli da se većina zatvorenika ograđuje od navoda objavljenih u medijima. Nadalje, Osnovni sud je istakao da iz iskaza svjedoka Ognjena Matavulja (autora spornih članaka), između ostalog, proizilazi da je povod za pisanje spornih članaka bila pobuna zatvorenika u KPZ Tunjice, da je tužilac u tim člancima pominjan zbog funkcije koju obavlja - pomoćnik ministra pravde za izvršenje krivičnih sankcija, da su nakon pobune neki zatvorenici i članovi njihovih porodica dolazili u medije i iznosili tvrdnje sa ponuđenim dokazima u vezi sa stanjem u KPZ, da se jedan od snimaka odnosio na optužbe na račun tužioca i da je tužilac optuživan za loše stanje u KPZ, te da je od pojedinih zatvorenika uzimao mito za puštanje na vikende, da je u jednom intervjuu za list „odbjegli zatvorenik“ Rodoljub Bijelić iznio optužbe na račun tužioca, te da je snimak o tome dostavljen Specijalnom tužilaštvu, da su u tekstovima citirane optužbe drugih, bez iznošenja ličnih tvrdnji, da je prije objave spornih tekstova razgovarao sa tužiocem i da mu je ovaj rekao da će izdati saopštenje, da mu je izvor iz Specijalnog tužilaštva dao podatak da je pokrenuta istraga povodom snimka odbjeglog zatvorenika Rodoljuba Bijelića, ali da mu nije poznat rezultat istrage.
11. Nadalje, Osnovni sud je naveo da iz iskaza tužioca proizilazi da on od 2006. godine obavlja funkciju pomoćnika ministra pravde za resor izvršenja krivičnih sankcija, da su ga sporni članci pogodili cijeneći funkciju koju obavlja, da se to odrazilo i na njegovo zdravstveno stanje, jer mu se pogoršala vrijednost šećera u krvi, kao i krvni pritisak, da je bio liječen stacionarno u KBC Banja Luka i da je to liječenje bilo povezano sa člancima u novinama, da je i njegova porodica, supruga i dva sina, osjetila duševnu bol usljed napisa u novinama, da su, usljed spornih napisa, najbliži saradnici, rukovodioci kazneno-popravnih ustanova, iskazali nepovjerenje, te da je oslabio njegov autoritet pomoćnika ministra, da sve ove tegobe i danas traju, da je odlučivanje o pogodnostima isključivo u nadležnosti i direktora KPZ, te da pomoćnik ministra o tome ništa ne odlučuje, da su svi navodi objavljeni protiv njega netačni.
12. U konkretnom slučaju Osnovni sud je zaključio da su članci od 28. marta i 4. aprila 2008. godine uvredljivi i da klevetaju tužioca s ciljem da se on degradira. Navedeno je da su naslov teksta od 28. marta 2008. godine, te tekst objavljen 4. aprila 2008. godine usmjereni ka senzacionalizmu i dobrom tiražu, a utvrđeno je da je sadržina naslova i teksta nedokazana, neistinita, uvredljiva i usmjerena na diskreditaciju tužioca ne samo kao lica već i kao funkcionera, pomoćnika ministra pravde, koji obavlja javne poslove i zadatke. Time su apelanti identifikovali tužioca kao lice koje ne samo neprofesionalno već i kriminogeno obavlja svoj posao, čime kod šire javnosti stvaraju iskrivljenu sliku o tužiocu. Da bi se o nekom i nečemu pisalo i time informisala šira javnost, o tome moraju postojati relevantni, odnosno utemeljeni dokazi, a time učinjeni maksimalni napori da se sazna „pravo stanje stvari“. Međutim, kako je Osnovni sud zaključio, apelanti to nisu učinili, ali su, ipak, nudili mogućnost tužiocu da iznese svoje viđenje, a što ovaj nije prihvatio. Naime, ukazano je da su objavljeni članak sa senzacionalističkim naslovom „Đukić umiješan u korupciju?!“, odnosno izjava odbjeglog zatvorenika o uzimanju novca za određene privilegije zatvorenika izazvali reakciju javnosti, i to negativnu po tužioca, pa je ovakva uloga apelanata, kao predstavnika javnog medija, neprihvatljiva, neprimjerena i neutemeljena, te nije u skladu sa odredbama Zakona o zaštiti od klevete. S obzirom na to da protiv tužioca o ovim pitanjima nije donesena pravosnažna osuđujuća presuda, to jasno proizilazi da su navodi „Pressa“ u tim člancima neistiniti. Stoga je Osnovni sud zaključio da je iznošenje ovakvih neistinitih činjenica u oba navedena članka prouzrokovalo štetu ugledu tužioca.
13. Budući da su apelanti objavom spornih članaka, kao prenosioci takve vijesti-informacije, prekršili norme novinarske etike i profesionalizma, Osnovni sud je istakao da su zajedno odgovorni prema tužiocu u smislu klevete i štete koja mu je nanesena, koja se ogleda u duševnoj boli i patnji koju je tom prilikom doživio tužilac.
14. Takođe, Osnovni sud je istakao da je zbog navedenih razloga zaključio da su neosnovani navodi apelanata da je izražavanje u pomenutim člancima bilo istinito. Naglašeno je da njihovi navodi da je autor teksta iznosio sopstvene opservacije i mišljenje o predmetnom događaju ne utiču na drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari. Prije svega, naslov teksta objavljenog 28. marta 2008. godine je djelo autora teksta, a ovaj članak, kao i članak od 4. aprila 2008. godine, prenosi kazivanja osuđenika koja su neprovjerena i za koja se ispostavilo da su neistinita.
15. Nadalje, Osnovni sud je istakao da je pri utvrđivanju naknade štete, imajući u vidu sve okolnosti slučaja, uključujući i sve preduzete mjere kako bi se ublažila prouzrokovana šteta, uzeo u obzir da je tužilac, prije objave spornih članaka, kao i u periodu kada su objavljivani ti članci, pozivan i da mu je nuđena mogućnost da iznese svoje mišljenje i reakciju na sporne događaje. Stoga je, po ocjeni Osnovnog suda, dosuđeni iznos od 3.000,00 KM proporcionalan prouzrokovanoj šteti koja je nastupila povredom ugleda tužioca, pa je njegov zahtjev preko dosuđenog iznosa sud odbio kao neosnovan. Nadalje, Osnovni sud je istakao da je članom 28 Zakona o javnom informisanju propisano da je javno glasilo dužno da objavi ispravku objavljene neistinite i uvredljive informacije, kojom su povrijeđeni nečije pravo, ugled i interes. Ispravka se mora objaviti bez izmjene i dopune, i to na istoj strani novina, odnosno u istoj radio i TV emisiji u kojima je objavljena informacija na koju se ispravka odnosi, i to u prvom, a najkasnije u drugom broju novina.
16. Prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka Osnovni sud je ukazao na odredbe člana 386 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da je, uzimajući u obzir vrijednost spora od 6.000,00 KM i na osnovu toga uspjeh tužioca u parnici u visini od 50 %, obavezao apelante da isplate tužiocu troškove parničnog postupka, u skladu sa uspjehom u sporu.
17. Okružni sud je, odlučujući o žalbama parničnih stranaka, donio Presudu broj 71 0 P 049927 11 Gž od 28. novembra 2011. godine kojom je odbio žalbu tužioca podnesenu protiv odbijajućeg dijela prvostepene presude, kao i žalbu apelanata podnesenu protiv dosuđujućeg dijela prvostepene presude, pa je ta presuda u cijelosti potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud savjesno i brižljivo ocijenio sve dokaze kako materijalne, tako i izjave svjedoka, te da je odgovornost apelanata za predmetnu štetu utemeljena na pravilnoj primjeni materijalnog prava, i to na odredbama čl. 5 i 11 Zakona o zaštiti od klevete. S tim u vezi, Okružni sud je citirao odredbe čl. 5 i 7 Zakona o zaštiti od klevete, te člana 10 Evropske konvencije i naglasio da se njima nastoji obezbijediti najširi princip slobode izražavanja, ali i da sloboda izražavanja nije apsolutna i bez ograničenja. Naime, i po ocjeni Okružnog suda, u toku prvostepenog postupka apelanti nisu dokazali da sporni članci predstavljaju izražavanje koje je, u suštini, istinito, po osnovu kojih elemenata bi se, eventualno, mogla isključiti njihova odgovornost za klevetu u smislu člana 6 Zakona o zaštiti od klevete. Iznošenjem podataka u spornim člancima o tužiocu apelanti su, po mišljenju Okružnog suda, prenijeli izražavanje neistinitih činjenica. Način na koji su činjenice iznesene, odnosno prenesene je ozbiljan i nedvosmislen.
18. Nadalje, Okružni sud je naveo da su neosnovani i navodi apelanata da tužilac nije dokazao postojanje i visinu štete. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je Osnovni sud u vezi s tim utvrdio da su sporni članci u kojima su prenesene neistinite informacije objavljivani uzastopno, u relativno dužem vremenskom periodu, da je bez sumnje tužilac teško podnio iznošenje tih neistina, da je to štetilo njegovom ugledu i časti, i to prvenstveno kao porodičnom čovjeku, te kao ličnosti pri obavljanju svog posla, u društvu, okolini i kontaktima koje ostvaruje, jer kvalifikacija da je poznat kao primalac mita ne može ostaviti ravnodušnim nikoga. Nadalje, Okružni sud je ukazao i na odredbe člana 11 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete, kojim je predviđeno da se naknada štete vrši isključivo radi satisfakcije zbog povrede časti i ugleda oštećenog i da ta naknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti, te ponovio šta sud uzima u obzir prilikom utvrđivanja naknade štete. I po ocjeni Okružnog suda, shodno odredbi člana 200 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje u smislu odredbe člana 13 Zakona o zaštiti od klevete, dosuđeni iznos od 3.000,00 KM je pravilno odmjeren i predstavlja pravičnu novčanu naknadu s obzirom na značaj povrijeđenog dobra, te da je u skladu sa svrhom koja se naknadom ostvaruje.
19. Osim toga, Okružni sud je ocijenio i da su neosnovani navodi apelanata da je prvostepeni sud odbijanjem njihovog prijedloga da tonski i video-zapisi, na osnovu kojih su nastali sporni članci, budu dokazi u ovom postupku prekršio odredbe čl. 123 i 132 ZPP. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da među strankama nije bila sporna sadržina članaka, koja je sastavljena na osnovu tonskih i video-zapisa, već je sporno da li su navedenim člancima tužiocu povrijeđeni ugled, čast i dostojanstvo, to jest da li je pretrpio štetu. Stoga, i prema stavu Okružnog suda, prijedlog apelanata da se kao dokaz preslušaju tonski i video-zapisi nije bio značajan za valjanost članka, a u smislu odredbe člana 5 Zakona o zaštiti od klevete.
20. Nadalje, neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe člana 28 Zakona o informisanju kada je obavezao apelante da izreku pobijane presude objave u dva uzastopna broja, na 8. strani, izdanja „Press“. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da prihvata kao pravilne razloge koje je prvostepeni sud naveo u obrazloženju svoje presude, te je dalje ukazao i na odredbe člana 199 ZOO koji se primjenjuje na osnovu odredaba člana 13 Zakona o zaštiti od klevete. Navedeno je da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno ocijenio da postoji „hitna društvena potreba“ da se prema apelantima primijeni određena sankcija u vidu naknade štete tužiocu, jer su se spornim tekstovima direktno vrijeđali tužiočev poslovni ugled i čast, a time su mu nanesene duševna bol i patnja. Kako se ovdje radi o direktnoj povredi prava ličnosti, odluka prvostepenog suda kojom je obavezao apelante da izreku presude objave u dva uzastopna broja, na 8. strani izdanja „Press“, potpuno je pravilna i u skladu sa odredbama člana 199 ZOO.
21. Na kraju, Okružni sud je zaključio da su neosnovani i žalbeni navodi apelanata da troškovi postupka nisu pravilno dosuđeni. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je Osnovni sud u konkretnom slučaju, donoseći odluku u tom dijelu, pravilno primijenio odredbe člana 386 ZPP i relevantne odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, te Zakona o sudskim taksama, koju je jasno i precizno obrazložio.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) i
h) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 10 Evropske konvencije, te pravo iz člana 17 Evropske konvencije. Ističu da je u redovnom postupku pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, da su sudovi povrijedili odredbe parničnog postupka i da su pogrešno primijenili materijalno pravo, te da je Osnovni sud „prekoračio tužbeni zahtjev kada je pogrešno opozvao svoje rješenje sa pripremnog ročišta i kada nije dozvolio sprovođenje dokaza od apelanata uvidom u navedeni video i tonski zapis“. Ističu da su na pripremnom ročištu predložili da se na glavnoj raspravi, između ostalih, sprovedu i dokazi uvidom u tonski zapis-snimak sa sastanka osuđenika sa tužiocem i uvidom u video-zapis intervjua sa Rodoljubom Bijelićem na kojim se, između ostalog, vidi da su istiniti navodi izneseni u predmetnim novinskim člancima. Međutim, sud je prvo na pripremnom ročištu usvojio prijedlog za sprovođenje tih dokaza, a zatim je to opozvao i konačno odbio sprovođenje tih dokaza, čime je, u stvari, onemogućio tužene da dokažu svoje tvrdnje o istinitosti spornih novinskih članaka i o netačnosti i neosnovanosti tužbenih navoda i tužbenog zahtjeva. Takvim postupanjem, kako tvrde, povrijeđeno im je pravo „na fer-saslušanje i na pravičan sudski postupak“. Ističu da nisu tvrdili, niti da su u spornim novinskim člancima naveli da su optužbe zatvorenika tačne, već da su naveli da je razlog pobune zatvorenika i optužba na račun tužioca koju su zatvorenici iznijeli prilikom te pobune. Smatraju da nije na njima da utvrđuju da li su razlozi za pobunu osnovani bilo prilikom njihovog objavljivanja, bilo u ovom postupku. Smatraju da nisu odgovorni za klevetu, jer je izražavanje u spornim člancima „u suštini, bilo istinito i razumno“ i jer nisu iznosili ili „pronosili“ tvrdnje da je tužilac korumpiran i da je primao mito, već da su iznosili tvrdnju da su osuđenici KPZ Tunjice optužili tužioca da je korumpiran i da je od zatvorenika primao mito. Prigovaraju i pogrešnoj primjeni člana 28 Zakona o informisanju, jer se taj član ne može primijeniti u konkretnom slučaju, a pogotovo ne može biti osnov da se naloži obaveza objavljivanja izreke navedene presude. Osim toga, ističu da tužilac u toku postupka nije sproveo nijedan dokaz koji bi potvrdio postojanje štete i njenu visinu, te da tužilac nije tražio demanti navoda iz spornih novinskih članaka radi njihovog opovrgavanja i ublažavanja eventualne štete. Prigovaraju i odluci suda o troškovima postupka, te navode da su i oni uspjeli u sporu sa istim procentom kao i tužilac, te da je trebalo i njima dosuditi troškove u tom procentu.
b) Odgovor na apelaciju
23. Osnovni sud je naveo da su navodi apelacije u potpunosti neosnovani pa je predložio da se odbije.
V. Relevantni propisi
24. Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) u relevantnom dijelu glasi:
Opšti dio Član 1. stav 1. tačka a) Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
Odgovornost za klevetu Član 5.
1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usljed nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje.
3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. [...].
Izuzeci od odgovornosti Član 6.
(1) U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
[ ]
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, [...]. Naknada štete Član 11. stav 1.
1. Naknada štete vrši se isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna proizrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mjere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, ako što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodijeljene štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.
25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 199.
U slučaju povrede prava ličnosti sud može narediti, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravke, ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena [...] .
Član 200.
Za pretrpljene [...] duševne bolove zbog [...] povrede ugleda i časti, [...] sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.
Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, te o visini njene naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
26. Zakon o javnom informisanju ("Službeni glasnik RS" broj 10/97-prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi:
Član 28. st. 1. i 2.
Javno glasilo dužno da objavi ispravku objavljene neistinite i uvredljive informacije, kojom je povrijeđeno nečije pravo, ugled i interes.
Ispravka se mora objaviti bez izmjene i dopune i to na istoj strani štampe, odnosno u istoj radio i TV emisiji u kojima je objavljena informacija na koju se ispravka odnosi i to u prvom, a nakasnije u drugom broju štampe [].
27. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03 i 74/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 127.
Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.
Član 386. stav 2 (2) Ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova. [... ]
VI. Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 049927 11 Gž od 28. novembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu je punomoćnik apelanata primio 21. decembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 20. februara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
32. Apelanti osporavaju presude Okružnog i Osnovnog suda, tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 10, te pravo iz člana 17 Evropske konvencije.
Pravo na slobodu izražavanja
33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
h) Slobodu izražavanja.
34. Član 10 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti suda.
a) Opšti principi
35. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, sloboda izražavanja je suštinski osnov demokratskog društva i jedan od osnovnih uslova za njegov napredak, kao i za napredak svakog pojedinca. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, ne odnosi samo na «informacije» ili «ideje» koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, što su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumlja bez kojih nema demokratskog društva (vidi, Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10 stav 2 Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrditi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo, ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
36. Kad se radi o ograničenjima iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da test «neophodnosti u demokratskom društvu» zahtijeva da se pri odlučivanju da li je došlo do kršenja odluči da li «miješanje» domaćih vlasti u ovu slobodu korespondira «hitnoj društvenoj potrebi», da li je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i da li su razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima utjelovljenim u članu 10 Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantovanih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije i, s druge strane, pravo lica koje je tekstom napadnuto da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije u okviru prava na privatni život (vidi, Evropski sud, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70).
37. Kako su i Evropski sud i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi s tim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), zato što se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi, Evropski sud, Lingens, presuda broj 9815/82 od 8. jula 1986. godine, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Uz to, čak i u pogledu činjenica priznaje se odbrana na osnovu iskrene namjere da se medijima pruži «prostor za greške» (vidi, Evropski sud, Dalban protiv Rumunije, presuda broj 28114/95 od 28. septembra 1999. godine). U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kada je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.
38. Svaka restrikcija, uslov, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja može se primijeniti samo na određeno ostvarivanje te slobode, a sadržina prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknuta. Javna vlast ima samo mogućnost, a ne i obavezu, da naloži ograničavajuću ili krivičnu mjeru protiv ostvarivanja prava na slobodu izražavanja. Generalno, u Bosni i Hercegovini oblik ograničenja slobode izražavanja je uveden zakonima o zaštiti od klevete. Ovi zakoni, osim što detaljno razrađuju uslove za namirenje štete pričinjene klevetom, postavljaju vrlo rigorozne uslove za primjenu tih odredaba i, u pojedinim aspektima, pružaju čak i veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
39. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da naknada štete u građanskoj parnici, dodijeljena kao naknada za štetu nanesenu nečijem dostojanstvu ili ugledu, predstavlja jasno miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja. U skladu sa stavom 2 člana 10 Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uslova: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima cilj da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti, c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Stoga, sudovi moraju slijediti ova tri uslova kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja.
b) Primjena navedenih principa u konkretnom slučaju
40. U konkretnom slučaju osporene presude su donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, ZOO, te Zakona o javnom informisanju, dakle, miješanje je propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv i, kako je već rečeno, Zakon o zaštiti od klevete pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
41. Osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužilac protiv apelanata zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita „ugleda ili prava drugih“, odnosno ugleda tužioca, što je, svakako, legitiman cilj.
42. Ustavni sud još mora utvrditi da li su korišćena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Kako je već rečeno, „cilj“ na koji se osporene presude pozivaju je zaštita „ugleda ili prava drugih“, a „sredstvo“ je nalog suda apelantima da tužiocu plate naknadu za štetu koju su nanijeli njegovom ugledu, te nalog prvoapelantu da objavi izreku presude u dva izdanja „Pressa“. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba se ogleda u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo na slobodu izražavanja, zaštićeno članom 10 stav 1 Evropske konvencije, i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno članom 10 stav 2 Evropske konvencije.
43. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta se mogu dati dokazi. Sporno izražavanje, prema zaključku redovnih sudova, nije bilo iznošenje vrijednosnih sudova koji se ne mogu dokazivati, nego je bilo napisano i objavljeno kao iznošenje činjenica na šta upućuje sadržina teksta iz članaka od 28. marta i 4. aprila 2008. godine. Naime, redovni sudovi su zaključili da su navedeni tekstovi uvredljivi i da klevetaju tužioca i da su usmjereni ka senzacionalizmu i dobrom tiražu, a utvrđeno je da je sadržina naslova i tekstova nedokazana, neistinita, uvredljiva i usmjerena na diskreditaciju tužioca ne samo kao lica već i kao funkcionera - pomoćnika ministra pravde, koji obavlja javne poslove i zadatke. Takođe, kako su utvrdili redovni sudovi, apelanti su u navedenim tekstovima identifikovali tužioca kao lice koje ne samo neprofesionalno već čak i kriminogeno obavlja svoj posao, čime se kod šire javnosti stvara iskrivljena slika o tužiocu, a pri tome nisu učinili „maksimalne napore“ da se sazna „pravo stanje stvari“. Činjenice koje apelanti potenciraju, da su oni samo prenijeli sporno izražavanje, ne može ih eskulpirati za njihovo postupanje, budući da su imali mogućnost da, nezavisno od činjenice što se prenose nečiji stav i intervju, provjere istinitost objavljenih informacija budući da se u konkretnom slučaju ne radi o vrijednosnim sudovima. Ustavni sud zapaža da su, ocjenjujući sporno izražavanje, redovni sudovi zaključili da se radi o kleveti, jer je riječ o tvrdnjama čija se istinitost, odnosno neistinitost može utvrđivati, te su pri tome jasno i detaljno obrazložili svoj zaključak koji Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti.
44. Dalje, Ustavni sud smatra da, iako obavještavanje javnosti o eventualnom nezakonitom ponašanju javnih službenika jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, u konkretnom slučaju, ipak, nije postojala iskrena namjera apelanata i nisu uloženi razumni napori ni u potvrđivanje činjenica koje su pronijeli, niti u naknadno ublažavanje štetnih posljedica, a naročito imajući u vidu propust apelanata da prethodno provjere podatke koje su namjeravali objaviti u spornom izražavanju. Naime, u konkretnom slučaju opšti interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih službenika ne može se braniti iznošenjem neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerisati s obzirom na funkciju koju vrše. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno obrazložili da sporna izražavanja ne sadrže vrijednosne sudove o tužiočevom javnom djelovanju, već sadrže činjenične navode iznesene od lica među kojima je, štaviše, i „odbjegli zatvorenik“ za koje apelanti nisu prethodno učinili razumne napore da ih provjere. Takođe, Ustavni sud smatra da sudovi u osporenim odlukama nisu prekoračili granice svojih diskrecionih ovlašćenja pri određivanju visine nematerijalne štete zbog počinjene klevete, zato što su svoje odluke zasnovali na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica i svih okolnosti koje su od važnosti u konkretnom slučaju u vezi s povredom tužiočevog ugleda o čemu su dali obrazloženja i razloge koje Ustavni sud ocjenjuje relevantnim i dovoljnim u smislu člana 10 Evropske konvencije (vidi i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1288/06 od 18. oktobra 2007. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
45. Osim toga, vezano za dokaze o visini dosuđene naknade štete zbog povrede ugleda, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi već odlučivao o sličnom predmetu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1067/06 od 13. septembra 2007. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba, tač. 32-34), te da je u citiranoj odluci detaljno analizirao pitanje utvrđivanja visine nematerijalne štete zbog klevete. U navedenoj odluci Ustavni sud se posebno osvrnuo na karakter naknade nematerijalne štete, te je, u vezi s tim, naveo da je novčana naknada nematerijalne štete jedan od vidova satisfakcije koja se oštećenom daje za povredu njegovih nematerijalnih dobara. Odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete je vrlo delikatan i složen postupak, jer nema nekog opšteg mjerila s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca, kao i s obzirom na ostale okolnosti u kojima se dogodila šteta koja je kao posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog. Stoga se ne može očekivati predlaganje da se izvedu dokazi kojim bi se na egzaktan način utvrdili intenzitet i trajanje nastale nematerijalne štete da bi se na osnovu toga odredila visina nastale štete.
46. Primjenjujući iznesene stavove iz te odluke na konkretni slučaj, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju istakli da iz iskaza tužioca proizilazi da je nesporno da je tužilac u toku postupka iznosio činjenice kojima je dokazivao nastanak duševne boli, odnosno njenu jačinu i trajanje, te da se spornim tekstovima direktno vrijeđao njegovi poslovni ugled i čast, a time su mu nanesene duševna bol i patnja i, kako su zaključili redovni sudovi, da se „radi o direktnoj povredi prava ličnosti“ zbog čega su djelimično udovoljili tužbenom zahtjevu tužioca, dok su odbili tužiočev tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa. Slijedom toga, i prema stavu Ustavnog suda, razlozi i opravdanja koje su dali sudovi za miješanje u pravo na slobodu izražavanja su, u smislu stava iz Odluke broj AP 1067/06 (tačka 34), „relevantni i dovoljni“, tj. sudovi su svoje odluke zasnovali na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica.
47. Prema tome, Ustavni sud smatra da je osporenim presudama, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između slobode na izražavanje apelanata i tužiočevog prava na ugled. Takođe, s obzirom na sve okolnosti slučaja, donošenjem osporenih presuda sudovi su pravilno ocijenili da postoji «hitna društvena potreba» koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja.
48. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
49. Apelanti se žale da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Tvrdnje o kršenju prava iz ovog člana apelanti zasnivaju na argumentima da nisu imali ravnopravan tretman u postupku, te navodima da sud nije pravilno odlučio kada ih je obavezao da tužiocu naknade troškove postupka.
50. U vezi sa tvrdnjama apelanata da su sudovi povrijedili princip ravnopravnosti stranaka u postupku, koje argumentuju navodima da sudovi nisu dozvolili sprovođenje dokaza koje su predlagali tokom postupka, Ustavni sud ističe da sama po sebi ta činjenica ne znači da je druga strana u postupku bila tretirana na drugačiji – povoljniji način od apelanata. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet
– uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B.V.. protiv Holandije od 27. oktobra 1993. godine, Serija A broj 274, odluke Ustavnog suda br. U 35/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/02, U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24, AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u konkretnom postupku apelanti tvrde da im nije dozvoljeno da sprovedu dokaze - tonski zapis-snimak sa sastanka osuđenika sa tužiocem, i video-zapis sa intervjua sa Rodoljubom Bijelićem, te da je ove navode već razmotrio Okružni sud i dao detaljno obrazloženje zašto ove navode apelanata smatra neosnovanim. Naime, Ustavni sud zapaža da je u vezi sa spornim dokazima Okružni sud pojasnio da predloženi tonski i video-zapisi, na osnovu kojih su nastali sporni članci, nisu značajni za predmet spora, budući da među strankama nije bila sporna sadržina članaka, već da je sporno da li su navedenim člancima tužiocu povrijeđeni ugled, čast i dostojanstvo, to jest da li je pretrpio štetu. Budući da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i potpune razloge zašto odluka prvostepenog suda da se ne prihvati prijedlog o sprovođenju navedenih dokaza nije relevantna za predmet spora, Ustavni sud u takvom postupanju redovnih sudova ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata da im je povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka pred sudom neosnovani. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO i Zakona o zaštiti od klevete, suprotno apelacionim navodima, dali iscrpno obrazloženje zašto su djelimično udovoljili tužbenom zahtjevu tužioca i obavezali apelante da tužiocu solidarno isplate navedeni novčani iznos, odnosno zašto su obavezali prvoapelanta da objavi izreku presude, a data obrazloženja, s obzirom na činjenična utvrđenja i relevantne odredbe materijalnog prava na kojim su redovni sudovi utemeljili svoje odlučenje, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
51. Nadalje, u pogledu navoda apelanata da su redovni sudovi pogrešno primijenili procesno pravo prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, koristeći svoje diskreciono pravo, odlučili koji su troškovi bili neophodni za uspješno vođenje predmetne parnice, što su jasno obrazložili u svojim odlukama, te da su odlučili uz pozivanje na relevantne odredbe člana 386 ZPP. Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud tužiocu dosudio troškove u skladu s njegovim uspjehom u parnici, budući da je utvrđeno da je njegov uspjeh u ovom sporu 50%. Ustavni sud smatra da redovni sudovi, koristeći svoje diskreciono pravo, nisu proizvoljno ili nepravično primijenili odredbe ZPP prilikom dosuđenja tužiocu troškova postupka za šta su u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge svojih stavova. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi vezani za odluku o troškovima parničnog postupka neosnovani.
52. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na zabranu zloupotrebe prava
53. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava iz člana 17 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da navedeni član Evropske konvencije ne utemeljuje neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 657/09 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da apelanti, osim paušalnog pozivanja na povredu prava iz člana 17 Evropske konvencije, ne nude činjenice, niti su Ustavnom sudu dostavili dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da činjenice predmeta pokreću pitanje prema navedenom članu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelanata neosnovani.
VIII. Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada su sudskom presudom u građanskoj parnici apelanti obavezani da plate štetu nanesenu tužiočevom ugledu prenošenjem neistinitih činjenica, jer je „miješanje“ bilo u skladu sa zakonom, imalo cilj da „zaštiti prava drugih“ i bilo „neophodna mjera u demokratskom društvu“.
55. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasno i argumentovano obrazloženje u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom pozitivnopravnih propisa pri čemu nije narušen princip ravnopravnosti stranaka.
56. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana 17 Evropske konvencije kada činjenice konkretnog predmeta ne pokreću pitanje prema navedenom članu.
57. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić