Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2653/12 (Š. H.)
Odluka donesena 15. 04. 2015.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Krivično djelo
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Krivična optužba - utvrđivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2653/12
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2653/12, rješavajući apelaciju Š. H., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Š. H., podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 000891 12 Kžž od 15. maja 2012. godine i broj 13 0 K 000891 11 Kžž od 28. februara 2012. godine
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Š. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Medakova podnio je 16. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 000891 12 Kžž od 15. maja 2012. godine i broj 13 0 K 000891 11 Kžž od 28. februara 2012. godine. Apelant je 16. aprila i 26. novembra 2014. godine dostavio dopunu apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 31. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Okružnog suda i Vrhovnog suda 12. marta 2015. godine zatražena je informacija da li je apelant koristio vanredne pravne lijekove.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 8. avgusta, a Tužilaštvo 26. septembra 2014. godine. Vrhovni sud je dostavio informaciju 12. marta, a Okružni sud 13. marta 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 000891 10 K od 25. novembra 2010. godine apelant je oslobođen od optužbe da je počinio krivično djelo ubistva iz člana 148 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Presudom je određeno da troškovi krivičnog postupka padaju na teret budžetskih sredstava. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant bio optužen da je 2. decembra 2004. godine, u vrijeme precizirano u presudi, u Gornjem Rankoviću opština Teslić, u namjeri da liši života H. S. (u daljnjem tekstu: ubijeni), došao u blizinu njegove porodične kuće, kombinovanim kliještima isjekao bodljikavu žicu na ogradi pored kuće ubijenog, tako napravio prolaz u ogradi i s udaljenosti od 15 do 20 metara, iz automatske puške čiji su podaci precizirani u presudi, ispalio jedan hitac u pravcu X. S. od čega je on i preminuo na licu mjesta. Okružni sud je obrazložio da je na osnovu svestrane i detaljne ocjene dokaza koji su precizirani u presudi došao do zaključka da apelant, i pored toga što postoji podudarnost puške koja je od njega oduzeta i puške kojom je ubistvo izvršeno, ne može da se dovede u vezu s ubistvom H. S. Okružni sud je naveo da niko od saslušanih svjedoka, pa čak ni Tužilaštvo, nema saznanja o tome da je apelant imao razloga ili motiva za ubistvo, posebno što su svjedoci potvrdili da su apelant i ubijeni u toku rata bila u dobrim odnosima. Navedeno je i da je odbijen apelantov prijedlog da se utvrdi identitet osobe koja je policiji dojavila podatke o počinjenom ubistvu, kao i da se sasluša svjedokinja F. H. Naime, kako je utvrdio Okružni sud, predloženi dokazi nisu od značaja za konkretan sudski postupak budući da spadaju u domen istrage i nemaju uticaja na rješavanje predmeta pred sudom.
6. Okružni sud je, dalje, obrazložio da činjenica da postoji podudarnost čahure koja je pronađena pored tijela ubijenog s puškom koja je oduzeta od apelanta, prema mišljenju tog suda, ne predstavlja dovoljan dokaz da je upravo apelant izvršio ubistvo „već tek postojanje čitavog niza okolnosti koje bi ukazivale na postojanje tako čvrstih indicija koje bi dovele do jednog jedinog zaključka, da niko drugi, upravo niko drugi osim [apelanta] nije mogao imati razlog ili motiv da oštećenog liši života i da ga niko drugi nije ni mogao lišiti života.“ Zatim, navedeno je da prema nalazu i mišljenju vještaka, kliješta koja su izuzeta iz vozila koje koristi apelant i to tek nakon tri godine od izvršenog ubistva, ne mogu sa sigurnošću biti dovedena u vezu s presijecanjem žičane ograde pored kuće ubijenog. Naime, prema mišljenju Okružnog suda, podudarnost individualnih karakteristika tih kliješta s presječenim tragovima iznosi oko 80%, što prema mišljenju tog suda ukazuje da je presijecanje moglo da bude učinjeno i nekim drugim kliještima, zbog čega taj sud nije mogao da prihvati činjenicu da su upravo tim kliještima učinjeni otvori na ogradi pored kuće ubijenog. Navedeno je i da je u toku postupka apelant sve vrijeme negirao da je izvršio ubistvo koje mu je stavljeno na teret, kao i da je puška koju on ima različita od one koja je vještačena i navodno pronađena u prostorijama koje apelant koristi, te da taj sud smatra da na istinitost navedenog upućuje i to što je apelant, koji živi u zajedničkom domaćinstvu s majkom i dvojicom braće „koji čine jednu čvrstu zajednicu života“, čitavo vrijeme o puški govorio u množini, kao npr. „naša puška“, „mi“ pa tek „na intervenciju suda odgovarao s 'moja puška'“. Obrazloženo je i da je u toku postupka utvrđeno i da je ubijeni bio svjedok na suđenju u predmetu ratnog zločina gdje je ponovo trebalo da svjedoči nakon Nove godine, što bi moglo da bude povezano s ubistvom, te da apelant „nije donor fecesa pronađenog na licu mjesta, mjestu ubistva oštećenog.“ Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je zaključio da Tužilaštvo nije van svake razumne sumnje dokazalo da je apelant počinio krivično djelo ubistva koje mu je stavljeno na teret te je taj sud, primjenom načela in dubio pro reo, donio presudu kao u dispozitivu.
7. Protiv navedene presude Tužilaštvo je podnijelo žalbu Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 13 0 K 000891 11 Kž od 10. maja 2011. godine žalbu uvažio, ukinuo osporenu presudu i odredio održavanje pretresa pred tim sudom jer je utvrdio da su osnovani žalbeni navodi Tužilaštva vezani za nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i neargumentovane zaključke u pogledu odlučnih činjenica, što je za rezultat imalo pogrešne procjene dokaza što je dovelo i do pogrešne primjene KZ.
8. Nakon održanog pretresa Vrhovni sud je donio Presudu broj 13 0 K 000891 11 Kžž od 28. februara 2012. godine kojom je apelanta proglasio krivim za počinjeno krivično djelo ubistva iz člana 148 stav 1 KZRS i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Apelant je presudom obavezan da plati troškove postupka i određeno je da će o njihovoj visini sud donijeti posebno rješenje, te je apelant obavezan da plati i paušal u iznosu od 150,00 KM. Shodno odredbama člana 108 stav 3 Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKPRS) supruga ubijenog je s imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu. U obrazloženju je istaknuta kratka elaboracija prethodnog postupka, te navedeno da je na pretresu pred Vrhovnim sudom, u skladu s članom 323 stav 2 ZKPRS, saslušana supruga ubijenog pa su prihvaćeni svi ostali dokazi optužbe i odbrane provedeni pred prvostepenim sudom budući da su, prema obrazloženju Vrhovnog suda, svi ti dokazi provedeni po pravilima direktnog i unakrsnog ispitivanja. Vrhovni sud je naveo da je analizom provedenih dokaza i njihovom ocjenom, kako pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti, taj sud utvrdio da je apelant u vrijeme, na način i pod okolnostima opisanim u izreci ove presude, počinio krivično djelo ubistva iz člana 148 stav 1 KZRS kako je te radnje i kvalifikovala optužba.
9. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, zaključci tog suda da je upravo apelant počinio predmetno krivično djelo zasnivaju se, prije svega, na provedenim dokazima-zapisniku o uviđaju, skici lica mjesta i fotodokumentaciji od 2. decembra 2004. godine, zapisniku o pretresu stana i drugih prostorija koji je 26. septembra 2007. godine sačinila Policijska stanica Teslić s fotodokumentacijom pretresa i privremeno oduzetih stvari, dvije potvrde od 26. septembra 2007. godine o privremenom oduzimanju predmeta, iskazima svjedoka poimenično navedenim u presudi, nalazima i mišljenjima vještaka sudske medicine i vještaka za balističko i mehanoskopsko vještačenje, privremeno oduzetim predmetima i pravosnažnoj Presudi Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 K 002075 07 K od 14. oktobra 2009. godine. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, na osnovu vještačenja je utvrđeno da je na mjestu ubistva pronađena, fiksirana i izuzeta jedna puščana čahura kalibra 7,62mm bez slovne ili brojčane oznake proizvođača, te da su nađena i oštećenja za zidu kuće ubijenog u blizini ulaznih vrata, presječena žica na žičanoj ogradi preko puta kuće ubijenog i tragovi tečnosti crvene boje koji asociraju na krv. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da je apelantova odbrana tokom cijelog postupka insistirala na tvrdnji kako nema pouzdanih dokaza da je apelant počinio ovo krivičnog djelo jer nema svjedoka događaja koji bi to potvrdili, a nije utvrđeno na nesumnjiv način da je puška koja je oduzeta i vještačena bila u apelantovom posjedu, pa da se slijedom toga ne može izvući konačan zaključak da je apelant preduzeo radnje izvršenja ovog djela. Vrhovni sud je istakao da, međutim, taj sud smatra da je nesporno da je radnje u lišavanju života ubijenog preduzeo apelant, i to na način kako je opisano u izreci presude.
10. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, taj sud posebno mjesto poklanja činjenici da je automatska puška pronađena u objektu koji je koristio apelant i da je vještačenjem utvrđeno da je sporna čahura, koja je pronađena na mjestu ubistva, ispaljena iz te puške. Vrhovni sud je naveo da su pretresanje stana i drugih prostorija izvršila ovlašćena službena lica Policijske stanice Teslić, a zatim su 26. septembra 2007. godine, na osnovu Naredbe Okružnog suda broj 013-0-Kpp-07-000 029 od 25. septembra 2007. godine, privremeno oduzeli predmete, u zakonom propisanom postupku i na zakonom propisani način. Shodno obrazloženju Vrhovnog suda činjenica da je apelant, koji je prisustvovao pretresu, odbio da potpiše Zapisnik o pretresu stana i drugih prostorija, kao i potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta, ne čini ovaj postupak nezakonitim. Prema obrazloženju Vrhovnog suda iz navedenog razloga je neargumentovan i neosnovan svaki prigovor odbrane u tom pravcu, kao i prigovor da je na vještačenje dostavljena druga puška a ne ona koja je izuzeta prilikom pretresa. Vrhovni sud je istakao da je nesporno i da su u automobilu, koji je apelantovo vlasništvo, pronađena i oduzeta i kliješta marke „Orijent“ s narandžastim plastičnim drškama i da je vještačenjem utvrđeno da su presjeci na čeličnim bodljikavim žicama mogli da budu načinjeni tim kliještima.
11. Zatim, navedeno je da se kao neargumentovani i neosnovani ukazuju apelantovi prigovori da su priznanje krivice i Presuda Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 K 002075 07 K od 14. oktobra 2009. godine iznuđeni, jer iz osporene presude proizilazi da je presuda donesena na osnovu sporazuma o priznanju krivice (koje je dato dobrovoljno, svjesno i s razumijevanjem) koji je zaključen između apelanta (i njegovog branioca) i okružnog tužioca, nakon čega je apelant tom presudom proglašen krivim za počinjeno krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS. S tim u vezi obrazloženo je da je u navedenom postupku utvrđeno da je apelant od neutvrđenog datuma pa do 26. septembra 2007. godine u Gornjem Rankoviću, opština Teslić, u prostorijama bivše prodavnice precizirane u presudi, koje je apelant koristio kao privremeni smještaj, neovlašćeno držao veću količinu naoružanja, municije i eksplozivnih materija, među kojima i pušku kojom je počinjeno konkretno ubistvo a na kojoj je bio ugrađen nosač za optički nišan, improvizovani nosač s laserskim nišanom i baterijskom lampom i električnim napajanjem koji, zajedno s improvizovanim rukohvatom za automatsku pušku i ugrađenim prekidačem te ostalim navedenim dijelovima, čini jednu cjelinu. Obrazloženo je da je u okviru navedenog postupka, vezanog za krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija, od apelanta oduzeta puška koja je nakon toga dostavljena na vještačenje Centru za forenziku Federalne uprave policije Sarajevo i da je vještačenjem utvrđeno da je, kako je već navedeno, tom puškom izvršeno predmetno ubistvo. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi prigovori da puška kojom je izvršeno ubistvo nije pronađena kod njega i da mu ne pripada.
12. Vrhovni sud je, osim toga, obrazložio da u situaciji kakva je konkretna i kada nema neposrednih očevidaca događaja osim supruge ubijenog, ali koja ni sama nije vidjela ko je ispalio sporni metak, Vrhovni sud ocjenjuje da na osnovu materijalnih dokaza, posebno onih preciziranih u presudi, može da se izvede nesumnjiv zaključak da je apelant lišio života ubijenog u vrijeme, na način i pod okolnostima opisanim u izreci presude i da je time počinio krivično djelo ubistva iz člana 148 stav 1 KZRS. Kako je istakao Vrhovni sud, ocjenom provedenih dokaza nije moguće izvesti drugačiji zaključak. Na kraju, Vrhovni sud je obrazložio da je prilikom odmjeravanja kazne apelantu taj sud izrekao kaznu u trajanju od šest godina smatrajući da je ta kazna dovoljna i potrebna mjera kazne za ostvarivanje svrhe kažnjavanja propisane odredbom člana 28 KZRS, te je precizirao razloge na osnovu kojih je izrekao kaznu u navedenom trajanju. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u izreci.
13. Protiv navedene presude i apelant i Tužilaštvo su podnijeli žalbe Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 13 0 K 000891 12 Kžž od 15. maja 2012. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu, a žalbu Tužilaštva djelimično uvažio i preinačio odluku o kazni tako što je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od osam godina. U preostalom dijelu presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude je navedeno da apelant u žalbi prigovara zakonitosti načina na koji je pribavljena puška od njega kao dokaza na kom se zasniva presuda, da oduzeta puška nije njegova kao i da nije vještačena njegova puška nego policijska puška, te navodi povredu materijalnog prava ali taj navod ne sadrži nikakvo obrazloženje. S tim u vezi je navedeno da je neosnovana apelantova žalbena tvrdnja da je predmetna puška, na kojoj se kao dokazu zasniva presuda, pribavljena na nezakonit način. Kako je obrazložio Vrhovni sud, predmetna puška je, pored ostale opreme i oružja, oduzeta u postupku u krivičnom predmetu u kom je apelant, na osnovu vlastitog priznanja, pravosnažno proglašen krivim za počinjeno krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS, te time ne predstavlja nezakonit dokaz. Vrhovni sud je dalje obrazložio da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi da oduzeta puška nije njegova i da u konkretnom predmetu nije vještačena apelantova već policijska puška. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da su obje ove tvrdnje protivrječne i konfuzne i da se postavljaju alternativno. Navedeno je i da je nesporno da je puška za koju je utvrđeno da je njom izvršeno predmetno ubistvo, pronađena u prostorijama koje je koristio apelant i da je, kako je već rečeno, oduzeta od apelanta u drugom krivičnom postupku. Vrhovni sud je istakao da su kod navedenog stanja stvari sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrđene, te da apelantovi žalbeni navodi nisu osnovani.
14. Vrhovni sud je, dalje, istakao da je osnovana žalba Tužilaštva vezana za visinu kazne izrečene apelantu. Obrazloženo je da su u osporenoj presudi sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti pravilno utvrđene, ali da je tom prilikom prevelik značaj dao olakšavajućim okolnostima. Vrhovni sud je istakao da su te okolnosti morale da budu dovedene u bližu vezu s okolnostima pod kojim je izvršeno krivično djelo, a koje su u presudi već utvrđene i obrazložene. Vrhovni sud je naveo kako smatra da činjenica da je ubijeni lišen života na kućnom pragu, pred očima supruge u noćnim časovima a čemu je prethodilo presijecanje žice, iako nije elemenat bića krivičnog djela ni kvalifikatorna okolnost, jasno govori o pojačanoj opasnosti krivičnog djela i učinioca. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je zaključio da izrečena kazna zatvora u trajanju od šest godina nije adekvatna, te je presudu preinačio na način kao u dispozitivu presude.
Postupci koji su uslijedili nakon donošenja osporenih presuda
15. Prema informacijama koje su Ustavnom sudu dostavili Okružni sud i Vrhovni sud, apelant je podnio zahtjev za ponavljanje postupka Okružnom sudu, te zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnom sudu. Apelant ovom apelacijom nije osporio odluke donesene u navedenim postupcima niti je uopšte naveo da je podnio navedene zahtjeve.
16. Rješenjem Okružnog suda broj 13 0 K 000891 12 Kvl od 3. aprila 2013. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev da se postupak ponovi. U obrazloženju je navedeno da je apelant u zahtjevu kao razloge za ponavljanje postupka naveo da nije razjašnjen njegov alibi, da je odbijen zahtjev da se utvrdi identitet NN lica koje je policiji dalo informacije o događaju, kao i prijedlog da se saslušaju lica poimenično navedena u rješenju a na okolnosti apelantovog alibija i potvrde da se u vrijeme ubistva nalazio u kolektivnom centru „Adra“, te okolnost izgleda sporne puške. S tim u vezi Okružni sud je obrazložio da iz sadržaja zahtjeva za ponavljanje postupka proizilazi da je ponavljanje traženo pozivom na odredbe člana 343 stav 1 tačka v) ZKPRS prema kojoj krivični postupak, koji je okončan pravosnažnom presudom, može da se ponovi u korist osuđenog ako se podnesu novi dokazi koji, i pored dužne pažnje i opreza, nisu mogli da budu izneseni na glavnom pretresu a koji su sami za sebe ili u vezi s ranijim dokazima podobni da utiču na oslobađanje lica koje je bilo osuđeno. Obrazloženo je da, kada je riječ o prijedlogu za identifikaciju i saslušanje NN lica koje je prijavilo predmetno ubistvo kao i na saslušanje svjedoka F. H., taj sud nalazi da se ne radi o novim dokazima jer iz samog sadržaja zahtjeva, zapisnika s glavne rasprave i sadržaja ukinute presude, kako je naveo taj sud, proizilazi da je odbrana predlagala provođenje navedenih dokaza ali da je prvostepeni sud odbio da ih sprovede jer je zaključio da se radi o nepotrebnim dokazima koji nemaju uticaja na sudski postupak.
17. Dalje je navedeno da, kada se radi o naprijed navedenim tvrdnjama kao i apelantovim tvrdnjama da se niko nije bavio pitanjem njegovog alibija i da su svjedoci poimenično navedeni u rješenju mogli da svjedoče da se on nalazio u kolektivnom centru „Adra“ u vrijeme ubistva i izgledu sporne puške, Okružni sud zaključuje da su svi navedeni podaci bili poznati odbrani u vrijeme održavanja glavnog pretresa ali da odbrana nije predlagala izvođenje tih dokaza niti je tražila izvođenje bilo kakvog dokaza pred Vrhovnim sudom. Okružni sud je istakao da je, međutim, opreza radi, odlučio da se saslušaju poimenično navedene osobe i to na okolnosti apelantovog alibija i izgleda puške. S tim u vezi obrazloženo je da iz iskaza navedenih lica proizilazi da su bili smješteni u kolektivnom centru s apelantom, ali da oni nemaju saznanja o tome gdje se apelant nalazio u vrijeme kada se desilo ubistvo za koje je apelant proglašen krivim. Obrazloženo je i da su poimenično navedeni svjedoci istakli da im je poznato da je apelant za vrijeme rata imao automatsku pušku, ali i da je ne mogu opisati niti da imaju saznanja o tome da li je apelant posjedovao pušku i nakon rata. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je zaključio da se ne radi o novim dokazima niti saznanjima o odlučnim činjenicama koji bi mogli da dovedu do oslobađanja osuđenog te je donio rješenje kao u izreci.
18. Protiv navedenog rješenja apelant i njegov branilac su podnijeli žalbe Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 13 0 K 000891 13 Kž 2 od 27. juna 2013. godine žalbe odbio kao neosnovane. Vrhovni sud je obrazložio da je prvostepeni sud odbio provođenje dokaza identifikacije NN lica i saslušanje svjedokinje F. H., uz obrazloženje da ti dokazi nemaju značaj za predmet, a ne, kako tvrdi apelantov branilac, zbog toga što nije ekonomično njihovo provođenje. Vrhovni sud je istakao da iz tog razloga navedeno ne predstavlja nove dokaze u smislu odredbi člana 343 stav 1 tačka v) ZKPRS koji ni pored dužne pažnje nisu mogli da budu prezentovani na glavnom pretresu, zbog čega je žalbe odbio kao neosnovane.
19. Apelant je protiv Presude Vrhovnog suda broj 13 0 K 000891 12 Kžž od 15. maja 2012. godine podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je odbačen kao neodopušten uz obrazloženje da je zahtjev podnesen protiv presude donesene u trećem stepenu, a što shodno odredbama člana 353 stav 1 ZKPRS nije dopušteno te je zahtjev odbačen kao nedopušten.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije. Apelant smatra da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno, što je dovelo do proizvoljne primjene prava jer ne postoji niti jedan dokaz da je počinio djelo za koje je osuđen. Navodi da niti jedan sud nije pristao da se utvrdi identitet lica koje je putem mobilnog telefona uputilo dojavu da je apelant počinio predmetno djelo niti je utvrđivan apelantov alibi, zbog čega smatra da sve navedeno govori u prilog da su sudovi dali prednost Tužilaštvu u odnosu na njega jer njemu nisu dopustili da provodi dokaze u svoju korist. Smatra da je ubistvo izvršeno da bi se ubijeni spriječio da svjedoči u predmetu ratnog zločina, pa da apelant nije imao motiva da ga počini a da je apelantu policija i vlast, koji su ga još od rata maltretirali i nisu mu dopustili povrat imovine nego je živio u „Adra“ kolektivnom centru, sračunato i režirano namjestili predmetni zločin tako što su podmetnuli i dali na vještačenje policijsku pušku a ne njegovu. Smatra da redovni sudovi nisu van razumne sumnje dokazali da je on počinio predmetno djelo već da su na indicijama i na nizu apstrakcija izgradili predmetni slučaj i donijeli osuđujuće presude. U dopunama apelacije apelant dostavlja skicu svoje puške kako bi Ustavni sud jasno vidio da se ne radi o istoj puški koja je vještačena, te dostavlja izjave rodbine ubijenog prema kojim apelant nije počinio predmetno ubistvo.
b) Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je istakao da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti budući da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva jer su presude donesene na osnovu relevantnih zakonskih odredbi i argumentovano i jasno su obrazložene.
22. Tužilaštvo je navelo da su sva pitanja koja apelant pokreće apelacijom već razmotrena pred redovnim sudovima, te da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.
V. Relevantni propisi
23. U Krivičnom zakonu RS („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12) relevantne odredbe glase:
Član 148. stav 1.
(1)Ko drugog liši života, kazniće se zatvorom najmanje pet godina.
24. U Zakonu o krivičnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/08, 55/09) u tekstu koji je bio na snazi u vrijeme vođenja postupka relevantne odredbe glase:
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 270. stav 2.
Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza.
Član 287.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 323.
Pretres pred drugostepenim sudom (1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred drugostepenim sudom.
(2) Ako vijeće drugostepenog suda ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje biće prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, iako im je to bilo omogućeno, kao i u slučaju ako je to ovim zakonom drugačije određeno, te ukoliko je riječ o dokazima iz člana 268. stav 2. tačka d) ovog zakona.
(3) Odredbe stava 2. ovog člana se ne odnose na lica koja mogu odbiti svjedočenje (član 147. ovog zakona).
VI. Dopustivost
25. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 13 0 K 000891 12 Kžž od 15. maja 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. juna 2012. godine a apelacija je podnesena 13. jula 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama prekršeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d. i člana 14 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6 st. 1 i 3 tačka d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
3. Svako tko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka obrane odobri pod uslovima koji važe za svjedoka optužbe;
32. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da u navedenom postupku okončanom osporenim presudama apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
33. Apelant navodi da su činjenice nepotpuno i proizvoljno utvrđene čime je proizvoljno primijenjeno pravo, zbog čega se osuđujuće presude zasnivaju na indicijama i apstrakcijama a ne dokazima, te da su ga redovni sudovi stavili u neravnopravan položaj s Tužilaštvom jer nisu prihvatili njegove prijedloge za provođenje dokaza – razotkrivanje lica koje je dalo informaciju da je apelant počinilac djela niti je utvrđen njegov alibi.
34. U odnosu na apelantove navode kojim ukazuje da je činjenično stanje nepotpuno i proizvoljno utvrđeno te proizvoljno primijenjeno pravo, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
35. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelacija pokreće, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
36. Ustavni sud zapaža da je apelant naveo da je njegova krivična odgovornost zasnovana na indicijama i apstrakcijama umjesto na činjenicama koje bi bile utvrđene izvan razumne sumnje. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da dokazivanje indicijama nije, samo po sebi, protivno principima pravičnog suđenja iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju da djeluju kao čvrst zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju da bude nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane, tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Takođe, provedeni posredni dokazi moraju da budu u potpunom skladu i da predstavljaju ne zbir dokaza, već sistem indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu mogućnost od one koju je utvrdio sud (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, i broj AP 2650/05 od 12. septembra 2006. godine sve dostupne na veb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Takođe, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, prema kojoj je princip ravnopravnosti stranaka iz člana 6 stav 1 tijesno povezan s pravom iz člana 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije. Ovaj princip predstavlja važan elemenat pravičnog suđenja, a posebno u krivičnom postupku. Navedeni princip podrazumijeva da obje stranke moraju da imaju iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uslovima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika, odnosno da član 6 stav 1 Evropske konvencije zahtijeva da se uspostavi pravična ravnoteža među stranama u postupku, tj. da postoji ravnopravnost strana u postupku.
37. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je osuđujuća presuda protiv apelanta zasnovana na posrednim dokazima - iskazima u presudi poimenično navedenih svjedoka koji su na glavnom pretresu pred redovnim sudovima unakrsno i izravno ispitani, kao i na materijalnim dokazima detaljno navedenim u osporenoj presudi. Ustavni sud zapaža da navedeni dokazi uključuju i pravosnažnu presudu Osnovnog suda u Tesliću kojom je, na osnovu sporazuma o priznanju krivice, apelant proglašen krivim za krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija u okviru kojeg postupka je od apelanta i oduzeta puška (2007. godine) za koju je utvrđeno da je njom izvršeno predmetno ubistvo (2004. godine), te da je presuda zasnovana i na nalazima i mišljenjima vještaka medicinske i balističke struke. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud za svaki izvedeni dokaz dao jasno i iscrpno obrazloženje, jasno naveo vrijednost i uticaj pojedinog dokaza na utvrđivanje odlučnih činjenica, dovodeći ih u međusobnu direktnu ili indirektnu vezu, u pravcu izvođenja zaključka da svi provedeni posredni dokazi, zapravo, predstavljaju zatvoreni krug indicija koje upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Osim toga Ustavni sud smatra da utvrđivanje činjenica i ocjena dokaza u konkretnom slučaju ni na koji način ne ostavlja dojam proizvoljnosti ili nelogičnosti, niti Ustavni sud u konkretnom slučaju pronalazi išta iz čega bi proizilazilo da su propisi proizvoljno primijenjeni.
38. Pri tom Ustavni sud ima u vidu i da iz informacija koje su Ustavnom sudu dostavili Okružni sud i Vrhovni sud proizilazi da je apelant podnio zahtjev za ponavljanje postupka i zahtjev za zaštitu zakonitosti. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da iz ukinute presude i rješenja koja su donesena povodom zahtjeva za ponavljanje postupka proizilazi da je apelant pred prvostepenim sudom tražio da se provede dokaz utvrđivanja identiteta lica koja je dojavilo da je apelant izvršilac predmetnog djela. Ustavni sud u vezi s tim zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude (a i navedenih odluka redovnih sudova povodom zahtjeva za ponavljanje postupka) proizilazi da je apelantov zahtjev za provođenje navedenog dokaza odbijen kao nepotreban za konkretan postupak jer spada u domen istrage a ne sudskog odlučivanja, pa ne bi imao nikakvog uticaja na rješenje predmeta zbog čega nije ni proveden. S obzirom da je prvostepena presuda, koja je bila u apelantovu korist jer je apelant bio oslobođen krivice, ukinuta i otvoren novi pretres pred Vrhovnim sudom, Ustavni sud zapaža i da iz osporene presude Vrhovnog suda proizilazi da taj sud prilikom otvaranja novog pretresa nije, shodno odredbama ZKPRS, zaključio da je potrebno da se provede navedeni dokaz, već su u smislu člana 323 stav 2 ZKPRS, kao pravilno i u zakonom propisanoj proceduri provedeni, preuzeti dokazi koje je proveo prvostepeni sud. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da iz navedene presude, kao i iz presude donesene po žalbama apelanta i Tužilaštva, ne proizilazi da su apelant ili njegov branilac na bilo koji način osporavali preuzimanje dokaza koji su provedeni pred prvostepenim sudom niti su eventualno ukazivali na propuste suda u tom pogledu, već su isključivo osporavali korišćenje navedene puške kao dokaza u postupku.
39. Ustavni sud takođe zapaža da apelant ni u jednoj fazi pravosnažno okončanog postupka nije tražio da se utvrdi njegov alibi, već da je taj prijedlog istakao tek u zahtjevu za ponavljanje postupka. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stav da u slučaju kada apelant nije u postupku pred redovnim sudovima pokretao neko pitanje, apelant je time onemogućio da redovni sudovi preispitaju to pitanje te da iz tih razloga na to pitanje ne može s uspjehom da se poziva u postupku pred Ustavnim sudom (vidi npr. odluke Ustavnog suda broj AP 2412/11 od 24. aprila 2014. godine, tačka 27 i AP 4675/10 od 22. oktobra 2013. godine, tačka 29, dostupne na veb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant nije osporio preuzimanje dokaza iz prvostepenog postupka pred Okružnim sudom (čiju presudu apelant nije osporavao žalbom a kojom je takođe bio odbijen apelantov prijedlog da se utvrdi identitet lica koje je policiji dojavilo podatke o počinjenom ubistvu), niti je u postupku koji je uslijedio nakon ukidanja presude Okružnog suda pokretao pitanje alibija u pravosnažno okončanom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je na ovaj način apelant onemogućio redovnim sudovima da se u osporenim odlukama bave navedenim pitanjima, te iz tog razloga apelant ni u apelacionom postupku pred Ustavnim sudom ne može s uspjehom da se poziva na navedeno pa i ove navode smatra neosnovanim.
40. Osim toga Ustavni sud smatra da, kako apelant kršenje principa ravnopravnosti stranaka obrazlaže u kontekstu provođenja i ocjene dokaza, što je Ustavni sud već ispitao i utvrdio da su u tom segmentu apelantovi navodi neosnovani, te budući da apelant nije ponudio bilo kakve druge argumente u korist svojih apelacionih navoda, apelant ovakvim navodima nije doveo u pitanje ni poštovanje principa ravnopravnosti strana iz člana 6 stav 1 u vezi sa stavom 3 tačka d. Evropske konvencije. Iz navedenih razloga Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
41. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni prava, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i stavljanju u neravnopravan položaj s Tužilaštvom neosnovani, te da nije došlo do kršenja prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije kao ni principa ravnopravnosti strana iz člana 6 stav 1 u vezi sa stavom 3 tačka d. Evropske konvencije.
Zabrana diskriminacije
42. Apelant navodi da je diskriminisan, čime smatra da je prekršen član 14 Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelant osim paušalnog navoda da mu je ovo pravo prekršeno, nije ponudio nikakve argumente niti je bilo čime obrazložio navodno kršenje ovog prava. S obzirom na navedeno Ustavni sud ove apelantove navode, takođe, smatra neosnovanim.
VIII. Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud za svoj zaključak o apelantovoj krivici dao jasan i argumentovan zaključak u kojem nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u utvrđivanju činjenica budući da apelant u postupku pred Vrhovnim sudom nije osporio preuzimanje dokaza koje je proveo prvostepeni sud niti je pokretao pitanje utvrđivanja njegovog alibija, pri čemu u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo na kršenje garancija iz stava 3 tačka d. navedenog člana.
44. Nema kršenja prava iz člana 14 Evropske konvencije kada apelant osim paušalnog navoda da je diskriminisan i da mu je ovo pravo prekršeno ne nudi nikakve argumente niti obrazloženje u vezi navodnog kršenja ovog prava.
45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić