Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2951/12 (S. B.)
Odluka donesena 15. 04. 2015.
- Nema povrede
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- In dubio pro reo
- Krivično djelo
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Izuzeci od stava 1. čl 7. EK
- Kažnjavanje samo na osnovu zakona
- Ratni zločin
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2951/12
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2951/12, rješavajući apelaciju S. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S. B., podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 004648 12 Krž 2 od 28.
marta 2012. godine i S1 1 K004648 11 Kri (X-KR-05/111) od 9.
novembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. S. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Radivoje Lazarević, advokat iz Zvornika, podnio je 6. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 004648 12 Krž 2 od 28. marta 2012. godine i S1 1 K004648 11 Kri (X-KR-05/111) od 9. novembra 2011. godine. Apelant je dostavio dopune apelacije 15. aprila i 16. augusta 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Suda BiH i Tužilaštva BiH (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 29. novembra 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužilaštvo je dostavilo odgovor 5. decembra, a Sud BiH 17. decembra 2012. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K004648 11 Kri (X-KR-05/111) od 9. novembra 2011. godine apelant je proglašen krivim za počinjeno krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka a) u vezi s članom 29. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), a sve u vezi s članom 180. stav 1. KZBiH te mu je na osnovu člana 285. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) uz primjenu odredbi čl. 39, 42. i 48. KZBiH izrečena kazna zatvora u trajanju od 18 godina u koju se uračunava vrijeme precizirano u presudi koje je proveo u pritvoru. Također, presudom je određeno i da se apelant oslobađa obaveze naknade troškova krivičnog postupka, a oštećeni su upućeni da imovinsko-pravnim zahtjev rješavaju u parničnom postupku.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi (među kojima su iskazi svjedoka čiji su inicijali navedeni u presudi, te materijalnih dokaza preciziranih u presudi) utvrđeno da je apelant u okviru širokog i sistematičnog napada vojnih, paravojnih i policijskih snaga RS-a usmjerenog protiv civilnog nesrpskog stanovništva grada Sarajeva, znajući da njegove radnje čine dio tog napada, kao pripadnik tih snaga, počinio ubistva, odvođenje u ropstvo i silovanje. Način izvršenja djela je detaljno obrazložen u predmetnoj presudi.
7. U pogledu provedenih dokaza Sud BiH je naveo da je, na osnovu odredaba člana 4. Zakona o ustupanju predmeta od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korištenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o ustupanju), djelimično prihvatio prijedlog Tužilaštva da prihvati kao relevantne činjenice utvrđene pravosnažnim presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) u predmetima broj IT-98-29-T od 5. decembra 2003. godine – Tužitelj protiv Stanislava Galića, broj IT-98-29-T od 12. decembra 2007. godine u predmetu Tužitelj protiv Dragomira Miloševića i broj IT-00-39-T od 27. septembra 2006. godine u predmetu Tužitelj protiv Momčila Krajišnika. U presudi je precizirano 28 činjenica koje su prihvaćene. Navedeno je da je članom 4. Zakona o ustupanju propisano da nakon saslušanja stranaka sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati dokazane relevantne činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u bilo kojem drugom postupku pred MKSJ. Sud BiH je naveo da odredbe ovog zakona kao niti odredbe ZKPBiH ne propisuju kriterije na osnovu kojih bi Sud BiH mogao koristiti ovo diskreciono pravo te da je pretresno vijeće primijenilo kriterije koje je MKSJ u tom pravcu uspostavio u odluci u predmetu Tužitelj protiv Momčila Krajišnika, a to su: 1) činjenica mora biti dovoljno određena, konkretna i ona koja se može identificirati; 2) činjenica mora biti ograničena na činjenični nalaz i ne smije predstavljati karakterizaciju pravne prirode; 3) činjenica mora biti pobijana u postupku te biti dio presude koja nije osporavana žalbom odnosno koja je uvrštena pravosnažnom odlukom u žalbenom postupku ili 4) činjenica ne smije biti pobijana u postupku i mora činiti dio presude koja se trenutno osporava po žalbi ali sama nije predmet žalbe; 5) činjenica ne smije potvrđivati krivičnu odgovornost optuženog; 6) činjenica ne smije biti predmetom racionalnog spora između stranaka u konkretnom postupku; 7) činjenica ne smije biti zasnovana na sporazumu o priznanju krivice iz ranijih predmeta i 8) činjenica ne smije uticati na pravo optuženog na pravično suđenje. S tim u vezi, navedeno je da su činjenice koje je predložilo Tužilaštvo, koje pretendiraju na utvrđivanje političkih i vojnih dešavanja na širem području sarajevske regije u periodu 1991-1994. godine kao i početak oružanog sukoba i proglašenje ratnog stanja, cijenjene u okviru optužnice i, kako je navedeno, i prihvaćene.
8. U odnosu na neprihvatanje prijedloga apelantove odbrane da se izvrši dopuna vještačenja u smislu da bi nalaz bio potpuniji da je vještak izvršio uvid u spis i naročito u iskaz oštećene „S-2“, Sud BiH je naveo da je nalaz dat na jasan, koncizan i detaljan način i da je dovoljno usmeno obrazložen tako da nema potrebe za njegovom dopunom. Sud BiH je istakao da je vještačenje trebalo objasniti kakav je uticaj na mentalno stanje oštećene svjedokinje „S-2“ ostavilo silovanje koje je pretrpjela na šta je, prema mišljenju tog suda, nalazom vještačenja odgovoreno. Sud BiH je naveo da je pri tom vještak obavio neposredni intervju s oštećenom, te da je na temelju takvih saznanja i svog profesionalnog iskustva, u skladu s pravilima struke, sačinio nalaz i mišljenje. Prema obrazloženju Suda BiH zbog navedenog nije bilo potrebe da vještak pregleda spis ili da se upozna s iskazom ove svjedokinje ili drugih svjedoka jer to nije ni bio predmet njegove analize. Navedeno je i da su nalaz i mišljenje prihvaćeni iako nisu bili predloženi kao dokaz u optužnici protiv apelanta, a razlog je što taj nalaz nije objektivno ni mogao biti okončan u vrijeme podizanja optužnice.
9. Dalje, Sud BiH je istakao da je pretresno vijeće u toku postupka postupalo u neizmijenjenom sastavu, ali da je 29. juna 2011. godine održano ročište za glavni pretres kojem su pristupili apelant i njegov tadašnji branitelj, naveden u presudi, te da je taj apelantov branitelj tražio da bude razriješen dužnosti jer se nije mogao usaglasiti s apelantom u pogledu relevantnih pitanja u pripremi odbrane. Navedeno je i da je na tom ročištu apelant tražio dodatne konsultacije s novim braniteljem, te se saglasio s odlaganjem sljedećeg ročišta koje je bilo planirano za 6. juli 2011. godine kako bi se mogla pripremiti njegova odbrana u smislu unakrsnog ispitivanja vještaka. Sud BiH se, kako je obrazložio, s navedenim saglasio te ročište zakazao za 17. august 2011. godine, čemu se nije protivilo ni Tužilaštvo. S tim u vezi Sud BiH je naveo da je odredbom člana 251. stav
2. ZKPBiH propisano da glavni pretres koji je odgođen mora ponovo početi ako se izmijeni sastav vijeća ili ako je odgađanje trajalo duže od 30 dana, ali da uz saglasnost stranaka i branitelja vijeće može odlučiti da se u ovakvom slučaju svjedoci i vještaci ne saslušavaju ponovo i da se ne vrši novi uviđaj, nego da se koriste iskazi svjedoka i vještaka dati na ranijem pretresu. Sud BiH je obrazložio da je, shodno navedenim zakonskim odredbama, postupak uz saglasnost stranaka u ovom predmetu nastavljen 17. augusta 2011. godine bez ponovnog saslušavanja, i to u prisustvu novog apelantovog branitelja. Prema obrazloženju, novi apelantov branitelj je, nakon što je Sud BiH odbio njegov zahtjev za dopunu vještačenja u smislu prezentiranom u prethodnoj tački ove odluke, zatražio da ga sud razriješi dužnosti što je Sud BiH odbio navodeći da neslaganje s jednom procesnom odlukom suda ne može biti razlog za razrješenje branitelja. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je istakao da je glavni pretres u ovom predmetu održan u skladu s odredbama ZKPBiH jer je jedino prekoračenje roka iz člana 251. stav 2. ZKPBiH učinjeno na zahtjev odbrane kako bi se omogućilo dodatno vrijeme za pripremu odbrane, a sa čim se saglasila i suprotna strana.
10. Dalje, Sud BiH je obrazložio da je apelantov branitelj u završnoj riječi osporio autentičnost sačinjenih audio zapisa i na osnovu njih sastavljenih i dostavljenih transkripata, tvrdeći da su dijelovi iskaza nekih svjedoka ispušteni. S tim u vezi Sud BiH je obrazložio da je odredbama člana
253. ZKPBiH propisano da se o radu na glavnom pretresu vodi zapisnik, a da je članom 155. tog zakona propisano da se sve preduzete radnje snimaju audiovizuelnim sredstvima. Navedeno je i da kvalitet snimka ovisi o uvjetima u sudnici te da s tim u vezi u konkretnom slučaju nisu uočene nikakve nepravilnosti na koje je apelantov branitelj ukazivao.
11. Osim toga, Sud BiH je istakao da je na samom početku postupka vijeće razmotrilo pitanje primjenjivog materijalnog prava na konkretan slučaj jer iz optužnice protiv apelanta, kako je naveo taj sud, proizlazi da su inkriminirana djela počinjena u julu 1992. godine kada je na snazi bio KZSFRJ koji je sadržavao poglavlje pod nazivom Zločini protiv čovječnosti ali nije sadržavao odredbe koje bi se odnosile direktno na zločine protiv čovječnosti. Navedeno je da je pravna kvalifikacija krivičnih djela u optužnici, a analogno tome i u presudi, data u skladu sa KZBiH iz 2003. godine, dakle krivičnim zakonom koji je stupio na snagu nakon inkriminiranog period. Sud BiH je obrazložio da je u članu 4. KZBiH propisano vremensko važenje krivičnog zakona što podrazumijeva da se na učinitelja krivičnog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela osim u slučajevima kada se poslije učinjenja djela jednom ili više puta izmijeni zakon jer se tada na učinitelja primjenjuje blaži zakon. Dalje je navedeno da je odredbama člana 3. tog zakona propisano načelo legaliteta prema kojem nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivično pravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna. Sud BiH je obrazložio da, međutim, čl. 3. i 4. KZBiH ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje i nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa općim načelima međunarodnog prava, a što je propisano članom 4.a KZBiH kao i članom 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
12. Analizirajući konkretnu situaciju, prema obrazloženju Suda BiH, jasno se nametnuo zaključak da su zločini protiv čovječnosti nesumnjivo inkriminirani i u vrijeme izvršenja konkretnog djela i predstavljali krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda, odnosno općim načelima međunarodnog prava. Prema tome, kako je naveo Sud BiH, iako u krivičnom zakonu koji je važio u vrijeme počinjenja krivičnog djela koje je predmet optužnice, „zločini protiv čovječnosti nisu bili izričito propisani kao krivično djelo“, ipak je postojala obaveza njegovog procesuiranja. Sud BiH je naveo da je imao u vidu i da KZSFRJ nije predviđao postojanje dugotrajnog niti doživotnog zatvora nego je za najteža krivična djela propisivao smrtnu kaznu a za lakše oblike maksimalne kazne zatvora do 15 godina, te da je ukidanjem smrtne kazne kompletan sistem kažnjavanja prema KZSFRJ postao neprimjenjiv jer se ne može odvojiti jedna sankcija od cjelokupnosti cilja koji se želio postići kaznenom politikom u vrijeme važenja tog zakona. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da je u konkretnom slučaju „potrebno i opravdano primijeniti" KZBiH.
13. Cijeneći izvedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, na način kako je elaborirano u obrazloženju presude, Sud BiH je zaključio da je nesporno ustanovljena apelantova krivica za počinjenje krivičnog djela zločina protiv čovječnosti. Navedeno je da je vijeće na temelju izvedenih dokaza ustanovilo i da je u počinjenju svih inkriminacija iz izreke presude apelant postupao s direktnim umišljajem, svjestan krajnje zabranjene posljedice svake od radnji koje je poduzeo, te da je htio da one nastupe. Kako je obrazloženo, Sud BiH je na temelju svega iznesenog nesporno utvrdio da je apelant u počinjenje navedenih inkriminacija u odnosu na oštećene-ubijene E. B. i A. B. krenuo s umišljajem, rukovodeći se razlozima osvete i diskriminacije. Okolnosti koje su tom prilikom nastupile predstavljale su, prema obrazloženju presude, inicijativu za umišljajno poduzimanje i drugih krivično pravnih radnji za koje je apelant proglašen krivim kao što su ubistvo oštećene O. B., te silovanje i držanje u zatočeništvu oštećene svjedokinje „S-2“. Imajući u vidu sve navedeno, Sud BiH je donio presudu kao u dispozitivu.
14. Protiv navedene presude apelant, apelantov branitelj i Tužilaštvo su podnijeli žalbe Sudu BiH koji je Presudom broj S1 1 K 004648 12 Krž 2 od 28. marta 2012. godine apelantovu žalbu odbacio kao neblagovremenu a žalbe apelantovog branitelja i Tužilaštva odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da je Sud BiH, ispitujući podnesene žalbe, utvrdio da je apelantova žalba podnesena 10. januara 2012. godine a da je apelant osporenu presudu primio 12. decembra 2011. godine, dakle nakon isteka roka od 15 dana propisanog članom
292. ZKPBiH, te je apelantovu žalbu odbacio kao neblagovremenu. U odnosu na žalbu apelantovog branitelja, obrazloženo je da je neosnovan navod žalbe da izreka osporene presude ne sadrži vremensko određenje izvršenja djela s obzirom da izreka, kako je naveo Sud BiH, sadrži vremensku determinantu samih radnji koje su apelantu stavljene na teret. Navedeno je da je neosnovan i žalbeni navod da su apelantove radnje bile dio širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv nesrpskih civila pošto nema vremenskog određenja dešavanja jer je, kako je obrazložio Sud BiH, obrazloženje prvostepene presude po tom pitanju valjano s datim razlozima i argumentima svakog pojedinog segmenta „širokog i sistematičnog napada“. Navedeno je i da je taj sud utvrdio da je prvostepeni sud pravilno cijenio iskaze svjedoka preciziranih u presudi, te da su ti svjedoci svojim iskazima ukazali na stanje koje je vladalo na Grbavici kao dijelu grada Sarajeva i opisujući ono što im se desilo u toku 1992. godine pri čemu je taj sud imao u vidu da odbrana u toku postupka nije ponudila niti jedan protuargument kojim bi navedene iskaze dovela u pitanje i sumnju.
15. Sud BiH je obrazložio da su neosnovani i žalbeni navodi da izrekom osporene presude nisu jasno razgraničene apelantove radnje u odnosu na radnje saizvšilaca jer, prema mišljenju tog suda, odbrana nije uzela u obzir prirodu saizvršilaštva kao oblika izvršenja djela u kojem lica koja učestvuju u izvršenju imaju iste uloge, daju jednak doprinos izvršenju djela i nastanku posljedice odnosno zajednički djeluju u izvršenju djela i imaju status izvršioca djela. Dalje je navedeno da su neosnovani i žalbeni prigovori vezani za navod da nije dokazano da je apelant učestvovao u ubistvu članova porodice B. Kako je obrazložio Sud BiH, iz iskaza svjedoka detaljno preciziranih u presudi jasno proizlazi i apelantovo učešće. Prema obrazloženju, neosnovani su navodi da nije dokazano da je apelant odveo u ropstvo i silovao oštećenu svjedokinju „S-2“ s obzirom da je prvostepeno vijeće, prema mišljenju Suda BiH, dalo razložno i argumentirano obrazloženje u pogledu i ovih inkriminacija koje je bazirano na pravilnoj analizi i ocjeni provedenih dokaza. Sud BiH je obrazložio da su neosnovani i žalbeni prigovori apelantove odbrane i Tužilaštva u pogledu visine izrečene kazne. Između ostalog, obrazloženo je da je, prema zaključku tog suda, prvostepeno vijeće prilikom odmjeravanja kazne apelantu uzelo u obzir sve okolnosti na kojima se grade žalbeni navodi obje strane i dalo im određenu težinu. Ovo je, prema mišljenju Suda BiH, rezultiralo izricanjem kazne zatvora u trajanju od 18 godina prilikom čega su ispravno cijenjene lične okolnosti apelanta precizirane u presudi, te da je apelant u izvršenju krivičnog djela ubistva članova porodice B. učestvovao kao saizvršilac dok je samostalno postupao kod silovanja i držanja u zatočeništvu oštećene svjedokinje „S-2“. Imajući u vidu navedeno Sud BiH je donio presudu kao u izreci.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije, kao i član 7. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da niti jednom činjenicom nije dokazano da je počinio krivično djelo za koje je osuđen, čime je prekršen princip in dubio pro reo. Smatra da se kompletno vijeće suda moralo izuzeti iz predmeta jer nije bilo nepristrano i nije smjelo učestvovati u postupku protiv apelanta jer apelantu nije obezbijedilo adekvatnu odbranu budući da su ga zastupala čak četiri branitelja i zbog toga što je „sudeće vijeće i u krivičnom predmetu V.V.B. u kojem se radi o istoj tački i apsolutno istim svjedocima.“ Apelant smatra da je bio u neravnopravnom položaju s Tužilaštvom jer su svi branitelji koji su ga zastupali (njih četvorica) dovodili apelanta u situaciju da se sam brani, te i zbog toga što dokaz vještačenja oštećene svjedokinje nije bio predložen u optužnici niti je apelantu dopušteno ponovno pozivanje vještaka i dopuna tog nalaza. Dalje, smatra da su narušeni principi i procesnog prava jer glavno ročište, nakon što je odgođeno na period duži od 30 dana, nije ponovno počelo i nisu ponovno izvedeni svi dokazi. Navodi i da odbrani nikada nisu dostavljeni transkripti s glavnog pretresa, da je tačno da mu je dostavljan redovno tonski zapis ali da bi mu bilo lakše da ih pročita nego da ih presluša. Apelant je s tim u vezi dostavio dopis Suda BiH od 17. augusta 2011. godine u kojem ga sud obavještava da se transkripti trenutno ne sačinjavaju zbog velikog broja ročišta koja se u tom trenutku održavaju, ali da mu se redovno dostavljaju zapisnik i audio snimak. Apelant smatra da je proizvoljno primijenjeno i materijalno pravo i da je trebao biti primijenjen zakon SFRJ budući da u KZBiH nije bilo propisano predmetno djelo kao krivično djelo, zbog čega smatra da ni izrečena kazna nije mogla biti ovako dugotrajna, te da je tim postupanjem prekršeno i pravo iz člana 7. Evropske konvencije. U dopuni apelacije apelant dostavlja svoj komentar odredbi KZSFRJ i KZBiH u odnosu sa član 7. Evropske konvencije, te navodi da je KZBiH retroaktivno primijenjen što je suprotno svim zakonskim postulatima.
b) Odgovor na apelaciju
17. Sud BiH je naveo da su neosnovani navodi apelacije i da apelaciju treba odbiti. Navodi da apelant ističe pristranost sudskog vijeća ali da, iako je imao priliku u toku postupka postavljati ovo pitanje i tražiti izuzeće, apelant nije tako postupio. Sud BiH navodi da su neosnovani i prigovori vezani za neefikasnost odbrane s obzirom da je apelant tokom cijelog postupka imao stručnog branitelja, te da se Sud BiH tokom cijelog postupka starao da ta odbrana bude u skladu sa zakonom. Sud BiH je naveo da je neosnovan i navod vezan za odgodu dužu od 30 dana, s obzirom da je tom prilikom postupano u skladu sa zakonom i s ciljem da se zaštite apelantova prava kao i da je neosnovan navod da je trebalo primijeniti KZSFRJ jer je u vrijeme izvršenja djela to djelo bilo propisano općim načelima međunarodnog prava. Sud BiH je istakao da je apelant navode iz apelacije već isticao tokom postupka i da su na sve dati odgovori u osporenim presudama.
18. Tužilaštvo je navelo da u toku postupka koji je vođen protiv apelanta nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva u apelaciji te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
19. Zakon o krivičnom postupku BiH («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09) u tekstu koji se primjenjivao u vrijeme suđenja u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 2.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 29.
Razlozi za izuzeće Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
a)ako je oštećen krivičnim djelom, b)ako mu je osumnjičeni odnosno optuženi, njegov branitelj, Tužitelj, oštećeni, njegov zakonski zastupnik ili punomoćnik, bračni odnosno vanbračni drug ili srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, a po tazbini do drugog stepena, c)ako je s osumnjičenim, odnosno optuženim, njegovim braniteljem, Tužiteljem ili oštećenim u odnosu staratelja, staranika, usvojitelja, usvojenika, hranitelja ili hranjenika, d)ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak,
e) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom,
f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Član 251. stav 2.
Nastavljanje odgođenog glavnog pretresa (2) Glavni pretres koji je odgođen mora ponovo početi ako se izmijenio sastav vijeća ili ako je odgađanje trajalo duže od 30 dana, ali uz saglasnost stranaka i branioca vijeće može odlučiti da se u ovakvom slučaju svjedoci i vještaci ne saslušavaju ponovo i da se ne vrši novi uviđaj, nego da se koriste iskazi svjedoka i vještaka dati na ranijem glavnom pretresu, odnosno da se koristi zapisnik o uviđaju.
Član 253.
Način vođenja zapisnika (1) O radu na glavnom pretresu vodi se zapisnik. Ako je glavni pretres sniman u skladu s članom 155. ovog zakona, prijepis preduzete radnje će se na opravdan zahtjev stranaka i branioca dostaviti strankama i braniocu najkasnije u roku od tri dana od preduzete radnje na glavnom pretresu. O opravdanosti zahtjeva odlučuje sudija, odnosno predsjednik vijeća.
(2) Sudija, odnosno predsjednik vijeća može narediti da se određeni dio zapisnika pročita ili reprodukuje, a pročitat će ga ili reprodukovati uvijek ako to zahtijevaju stranke, branitelj ili osoba čija se izjava unosi u zapisnik.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
20. Krivični zakon Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH” br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u tekstu koji se primjenjivao u vrijeme suđenja u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Načelo zakonitosti (1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.
(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje nije bila zakonom propisana kazna.
Član 4.
Vremensko važenje krivičnog zakona (1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.
(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.
Član 4.a.
Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim načelima međunarodnog prava Čl. 3. i 4. ovog zakona ne sprječavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je učinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava.
Član 172. stav 1. tač.a),d), e), h i k) Zločini protiv čovječnosti (1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:
a) lišenje druge osobe života (ubistvo);
d) deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva;
e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava;
h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;
k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
21. Zakon o ustupanju predmeta od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korištenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini (“Službeni glasnik BiH” broj 61/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
Činjenice ustanovljene pravosnažnim odlukama MKSJ Nakon saslušanja stranaka, sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ-om, ili da prihvati pismeni dokazani materijal iz postupaka pred MKSJ-om ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku.
VI. Dopustivost
22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH S1 1 K 004648 12 Krž 2 od 28. marta 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. juna 2012. godine a apelacija je podnesena 6. augusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. i člana 7. Evropske konvencije.
a) Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. st. 1, 2. i 3.d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica ne dokaže.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.
29. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da u navedenom postupku okončanom osporenim presudama apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan na način kako to zahtijevaju navedene odredbe.
30. U odnosu na navode apelacije koji se tiču prigovora na utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
31. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Sud BiH u osporenim presudama dao jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu apelantovih prigovora (koje apelant ponavlja i u apelaciji) vezanih za postupanje tog suda nakon odlaganja ročišta duže od 30 dana, dostave audio snimke s ročišta apelantu i njegovom branitelju umjesto pisanog transkripta, sastava sudskog vijeća kao i u vezi s nalazom vještačenja i odbijanju njegove dopune. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH obrazložio da, iako je odlaganje ročišta na apelantov zahtjev da bi pripremio odbranu, trajalo duže od 30 dana, ročište nije započelo ponovo niti su prethodno provedeni dokazi ponovo provođeni jer je ovakvo postupanje omogućeno odredbama člana 251. stav 2. ZKPBiH. Tom odredbom je propisano da uz saglasnost stranaka i branioca vijeće može odlučiti da se u ovakvom slučaju svjedoci i vještaci ne saslušavaju ponovo i da se ne vrši novi uviđaj, nego da se koriste iskazi svjedoka i vještaka dati na ranijem glavnom pretresu, odnosno da se koristi zapisnik o uviđaju. Kako iz činjenica predmeta ne proizlazi da su apelant ili njegov branitelj imali prigovor protiv ponovnog neprovođenja dokaza, Ustavni sud smatra ove apelantovog navode neosnovanim.
32. Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode da je Sud BiH nezakonito postupao jer apelantu u toku postupka nisu dostavljani transkripti s rasprava već samo audio snimak. Naime, iz relevantnih odredbi člana 253. ZKPBiH proizlazi da se na glavnom pretresu vodi zapisnik kao i da predsjednik vijeća može odbiti dostavljanje transkripta strankama ako smatra da to nije opravdano, ali da može narediti reprodukciju snimka. S tim u vezi Ustavni su zapaža da je iz obavještenja od 17. augusta 2011. godine, koje je Sud BiH dostavio apelantovom branitelju povodom njegovog zahtjeva za dostavu transkripata sa dotadašnjih rasprava, vidljivo da je taj zahtjev odbijen zbog toga što su se u tom trenutku u sudu BiH održavale rasprave u čak 22 predmeta pa se transkripti u to vrijeme nisu sačinjavali (iz čega proizlazi da nisu dostavljani ni Tužilaštvu), ali da je u obavještenju naznačeno da se apelantu redovno dostavljaju zapisnik i audio snimak sa svake rasprave. Dakle, kako je nesporno da je u konkretnom slučaju, shodno odredbama naprijed citiranog člana 253. ZKP apelantu i njegovom branitelju bio dostupan zapisnik i snimak sa svake rasprave, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnog suda. Pri tome apelantova tvrdnja da bi lakše pripremio odbranu da je dobio transkript ne može biti od uticaja na pravilnost postupanja redovnog suda po tom pitanju, s obzirom da je apelantu i uvidom u zapisnik i preslušavanjem audio snimka, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, omogućeno da u daljnjem toku postupka na adekvatan način suprotstavi svoje tvrdnje tvrdnjama Tužilaštva. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je apelantov branitelj u završnoj riječi osporavao autentičnost i kvalitet ne samo audio snimaka nego i transkripata koji su na osnovu njih sačinjeni, iz čega proizlazi da su apelantu, u ostalim fazama postupka osim u fazi za koju su traženi transkripti, osim audio snimaka na raspolaganju bili i njihovi transkripti. Također, Ustavni sud smatra da je u skladu sa standardima Evropske konvencije i obrazloženje Suda BiH po pitanju određivanja vještačenja stanja oštećene svjedokinje „S-2“ i odbijanja apelantovog prijedloga za dopunu tog nalaza uvidom u spis, jer navedeno odbijanje spada u diskreciono pravo suda shodno odredbama ZKPBiH. Zbog toga Ustavni sud smatra i ove apelantove navode neosnovanim.
33. Osim toga, apelant navodi da je sudsko vijeće trebalo da se izuzme jer nije bilo nepristrano i jer je sudilo u istom predmetu protiv V.V.B. U vezi s ovim apelacionim navodima Ustavni sud naglašava da se nepristranost suda, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, Ustavni sud ukazuje na to da se objektivna nepristranost ne pretpostavlja već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristran. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant u toku postupka imao ikakve primjedbe na sastav sudskog vijeća niti da je tražio izuzeće bilo kojeg člana sudskog vijeća. Pored toga, apelant u postupku pred Ustavnim sudom nije ponudio bilo kakav argument u korist svojih tvrdnji da je vijeće postupalo pristrano niti iz činjenica predmeta proizlazi bilo kakav objektivni dokaz na osnovu kojih bi se moglo posumnjati u nepristranost konkretnog sudskog vijeća i iz kojeg bi proizlazila potreba za izuzećem u smislu odredbi člana 29. ZKPBiH. Zbog toga Ustavni sud smatra neosnovanim i ove apelantove navode.
34. Dalje, apelant smatra da je u postupku protiv njega proizvoljno primijenjeno materijalno pravo jer djelo za koje je osuđen u vrijeme izvršenja nije bilo propisano u KZBiH kao krivično djelo, te da je kao blaži trebalo primijeniti KZSFRJ, kao i zbog toga što u toku postupka ničim nije dokazano da su se u njegovim radnjama stekla obilježja krivičnog djela za koje je osuđen. S tim u vezi Ustavni sud prvenstveno naglašava da se, s obzirom da apelant propisanost krivičnog djela zakonom i blažu sankciju osporava i u kontekstu kršenja prava iz člana 7. Evropske konvencije, u ovom dijelu razmatranja neće baviti navedenim pitanjima već će ih elaborirati u okviru prava iz člana 7. Evropske konvencije kako bi se izbjegla nepotrebna ponavljanja.
35. Dalje, a u vezi s apelantovim navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na tvrdnju da ničim nije dokazano da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, Ustavni sud podsjeća da, kako je već rečeno, u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, već da je, naprotiv, prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, te da je na osnovu svih provedenih dokaza utvrdio da je apelant, u vrijeme i na način kako je opisano u izreci prvostepene presude, preduzeo krivičnopravne radnje koje predstavljaju radnje izvršenja krivičnih djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. KZBiH. Za ovakvo utvrđenje Sud BiH je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenim krivičnim djelima koja su apelantu stavljena na teret. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
36. Dalje, u vezi s apelantovim navodima o povredi prava na ravnopravnost strana u postupku u smislu odbijanja njegovog prijedloga da se izvrši dopuna vještačenja, Ustavni sud naglašava da član
6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni. Također, pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred krivičnim sudovima. Domaći sudovi treba da ocijene prijedloge koji su im izneseni, kao i značaj dokaza na koje se optuženi žele pozvati (vidi, inter alia, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, tačka 68). Institucije Evropske konvencije su usvojile stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlaštenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija «pod jednakim uvjetima» i uz «jednakost oružja». Član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A broj 235, tačka 34).
37. U tom smislu Ustavni sud podsjeća na naprijed rečeno da je prvostepeni sud u svojoj presudi dao detaljno obrazloženje zašto nije prihvatio apelantov prijedlog da se ne vrši dopuna vještačenja stanja oštećenje svjedokinje „S-2“ uvidom u spis zato što je vještak obavio neposredni intervju s oštećenom, te da je na temelju takvih saznanja i svog profesionalnog iskustva, u skladu s pravilima struke, sačinio nalaz i mišljenje te da zbog navedenog nije bilo potrebe da vještak pregleda spis ili da se upozna s iskazom ove svjedokinje ili drugih svjedoka jer to nije ni bio predmet njegove analize. Također, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH i u odnosu na apelantovu tvrdnju da predmetno vještačenje nije bilo predloženo u optužnici protiv njega, što ga je kako apelant smatra stavilo u neravnopravan položaj s Tužilaštvom, dao obrazloženje da taj nalaz nije objektivno ni mogao biti sastavljen niti okončan u vrijeme podizanja optužnice već u toku postupka. Dakle, Ustavni sud smatra da su time u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu iz člana 6. stav 3.d. Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao pa i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
38. Apelant navodi da je u odnosu na njega prekršen i princip in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud smatra da, imajući u vidu prethodne zaključke, odnosno da iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da je sud imao sumnji u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret ili od koje zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, pa da bi tu sumnju rješavao presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije.
b) Kažnjavanje samo na osnovu zakona
40. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo iz člana 7. Evropske konvencije, jer je u konkretnom slučaju primijenjen KZBiH, a ne KZSFRJ koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, te da mu je izrečena kazna koja nije bila propisana u vrijeme izvršenja djela.
41. Član 7. Evropske konvencije glasi:
1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
2. Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda.
42. U vezi s apelacionim prigovorima na retroaktivnu primjenu KZBiH u pogledu krivičnog djela zločina protiv čovječnosti, Ustavni sud ukazuje da je istovjetna pravna pitanja već razmatrao u više svojih odluka, počevši od Odluke broj AP 519/07 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 519/07 od 29. januara 2010. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud zaključio da ne postoji povreda člana 7. Evropske konvencije jer stav 2. tog člana predviđa izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava, koje su prihvatili «civilizirani narodi», a apelantov slučaj upravo predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1. člana 7. Evropske konvencije. Identičan stav Ustavni sud je kontinuirano slijedio u svojoj praksi (vidi npr. broj AP 1232/09 od 10. oktobra 2012. godine i broj AP 2143/11 od 24. aprila 2014. godine, također dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud je dodatno naglasio da predmetni stav korespondira i stavu Evropskog suda iskazanom u predmetu Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, odluka o dopustivosti od 10. aprila 2012. godine) koji je također razmatrao pitanje primjene KZBiH iz 2003. godine u pogledu krivičnog djela zločin protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH, koje je počinjeno prije stupanja na snagu navedenog zakona u kontekstu aplikantovih navoda o povredi prava iz člana 7. Evropske konvencije.
43. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je u navedenim odlukama, u suštini, istakao da je Evropski sud u predmetu Šimšić razmatrao aplikaciju aplikanta koji je 2007. godine osuđen za progon kao zločin protiv čovječnosti u odnosu na djela počinjena 1992. godine. U navedenoj odluci Evropski sud je ukazao (tačka 23): „(...) Pošto ova djela nisu predstavljala zločin protiv čovječnosti prema domaćem pravu sve do stupanja na snagu Krivičnog zakona iz 2003, evidentno je iz dokumenata navedenih gore u tač. 8-13. (Povelja Međunarodnog vojnog suda (1945), Rezolucija broj 95 (I) Generalne skupštine Ujedinjenih naroda o afirmaciji principa međunarodnog prava priznatih u Povelji Nirnberškog suda (1946), Principi međunarodnog prava priznati u Povelji i presudi Nirnberškog suda (1950), Nirnberški principi koje je usvojila Komisija za međunarodno pravo (1950), Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968), Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju - ICTY (1993), Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda od 17. jula 1998. godine) da su ova djela, u vrijeme kada su počinjena, predstavljala zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu. U tom smislu, primjećuje se da su u ovom slučaju ispunjeni svi sastavni elementi zločina protiv čovječnosti: pobijana djela su izvršena u kontekstu šireg i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva i aplikant je bio svjestan ovih napada (suprotno slučaju Korbely, gore citiran, §§ 83- 85).“ Najzad, Evropski sud je zaključio (tačka 25): „(...) da su aplikantova djela, u vrijeme kada su izvršena, predstavljala krivično djelo definirano s dovoljno dostupnosti i predvidivosti prema međunarodnom pravu“, te da su aplikantovi navodi o povredi člana 7. Evropske konvencije očigledno neosnovani.
44. Dalje, Ustavni sud podsjeća i da je Evropski sud u predmetu Maktouf i Damjanović (vidi Evropski sud, Maktouf i Damjanović, presuda od 18. jula 2013. godine), podsjećajući na stav zauzet u predmetu Šimšić, istakao (tačka 55): „(...) Neki zločini, konkretno zločini protiv čovječnosti, u domaći zakon su uvedeni 2003. godine. Sud BiH i entitetski sudovi, stoga, nemaju nikakve druge mogućnosti nego da primjenjuju Krivični zakon iz 2003. godine u takvim predmetima. Sud je smatrao da je irelevantna činjenica da zločini protiv čovječnosti nisu predstavljali krivično djelo prema domaćem zakonu tokom rata 1992-1995, s obzirom na to da su ta djela u to vrijeme predstavljala krivično djelo prema međunarodnom pravu“.
45. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da su na okolnosti konkretnog slučaja u potpunosti primjenjivi razlozi iz odluke Evropskog suda u predmetu Šimšić. Naime, i u konkretnom slučaju apelant je proglašen krivim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH, koje je počinio kao dio širokog i sistematičnog napada protiv civilnog stanovništva, svjestan tog napada i svjestan da njegove radnje čine dio tog napada. Radnje izvršenja krivičnog djela apelant je preduzeo 1992. godine, tj. u vrijeme kada domaćim zakonom nije bilo propisano krivično djelo zločina protiv čovječnosti, ali su te radnje predstavljale zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu koje je važilo u vrijeme njihovog izvršenja. U tom smislu, Ustavni sud smatra da primjena KZBiH iz 2003. godine ne dovodi u pitanje garancije iz člana 7. Evropske konvencije, jer je djelo za koje je apelant proglašen krivim bilo propisano u međunarodnom pravu u vrijeme kada je počinjeno.
46. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja člana 7. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka utvrdio da apelantova krivica za krivična djela zločina protiv čovječnosti nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza, proizvoljnom primjenom procesnog i materijalnog prava, niti povredom principa in dubio pro reo. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede principa ravnopravnosti strana u postupku, niti je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu kada u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je u postupku koji je vođen protiv apelanta došlo do kršenja ovih segmenata prava na pravično suđenje.
48. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja člana 7. Evropske konvencije, kada je primijenjen KZBiH kojim je zločin protiv čovječnosti propisan kao krivično djelo i propisana kazna za njegovo izvršenje iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme izvršenja predmetnog djela, jer stav 2. člana 7. Evropske konvencije, odnosno član 4.a KZBiH, dopušta izuzetke u retroaktivnoj primjeni materijalnog zakona kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava koje su prihvatili «civilizirani narodi», a predmetni slučaj predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1. člana 7. Evropske konvencije.
49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić