Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1150/12 (D. V.)

Odluka donesena 15. 04. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1150/12

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1150/12, rješavajući apelaciju Džemala Velića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Džemala Velića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 41 0 P 000033 10 Rev od 20. decembra 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 000033 09 Gž od 10. marta 2010. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 P 000033 08 P od 29. septembra 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Džemal Velić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 27. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 000033 10 Rev od 20. decembra 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 000033 09 Gž od 10. marta 2010. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 000033 08 P od 29. septembra 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo - RMU „Breza“ (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 1. decembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 4. decembra 2014. godine, Kantonalni sud 9. decembra 2014. godine, Općinski sud i tuženi 11. decembra 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 41 0 P 000033 08 P od 29. septembra 2008. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezan tuženi da mu na ime razlike plaća za period preciziran u presudi isplati iznos od 2.952,53 KM i na ime razlike regresa za periode precizirane u presudi iznos od 530,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi. Presudom je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva i zahtjeva za naknadu troškova postupka za isplatu iznosa preko dosuđenih. U obrazloženju je navedeno da je apelant tužbom tražio da sud obaveže tuženog da mu na ime razlike između isplaćene plaće za navedene periode i plaće predviđene Kolektivnim ugovorom isplati ukupan iznos od 18.810,44 KM i na ime manje isplaćenog regresa iznos od 530,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe a pozivajući se na odredbe Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Općinski sud je naveo da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je apelant sa tuženim 26. juna 2000. godine zaključio ugovor o radu kojim je apelant raspoređen na poslove kopača na širokom čelu i pripremi i da mu pripada osnovna plaća u vrijednosti od 7.400 bodova, kao i dodaci na plaću za prekovremeni rad, rad noću, rad na dan sedmičnog odmora i rad praznikom ili drugim zakonom utvrđenim neradnim danom. Nadalje je utvrđeno da su, nakon što je apelant doživio nesreću na radu, apelant i tuženi 30. septembra 2002. godine zaključili novi ugovor o radu kojim je apelant raspoređen na poslove čuvara sa oružjem kojim je utvrđeno da apelantu pripada plaća u vrijednosti 3.800 bodova, kao i dodaci koji su mu pripadali i po ranijem ugovoru o radu.

6. Općinski sud je naveo da je, s tim u vezi, izvršeno vještačenje vještaka ekonomske struke na okolnosti u kojem iznosu je apelantu u traženom periodu pripadala plaća s obzirom na to da je Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta (u daljnjem tekstu: Pravilnik) od 3. oktobra 2000. godine za radno mjesto čuvar sa oružjem predviđena KV sprema, tehnički smjer a kao polazna osnova za obračun plaće 3.800 bodova dok je istim pravilnikom za mjesto kopača na širokom čelu i otkopu polazna osnova za plaću 7.400 bodova a nije bio propisan koeficijent složenosti grupe poslova od I do VIII. Općinski sud je nadalje obrazložio da su članom 26. Kolektivnog ugovora utvrđene grupe složenosti poslova od I do VIII i predviđeni najmanji koeficijenti za svaku grupu poslova a da su poslovi razvrstani prema stepenu složenosti i vrsti poslova i navedeni su pojedini poslovi koji spadaju u svaku grupu. Navedeno je da je utvrđeno da u Kolektivnom ugovoru nije predviđeno radno mjesto čuvar sa oružjem dok je posao kopača na otkopu svrstan u IV grupu složenosti sa koeficijentom najmanje 2,5. Obrazloženo je da, zbog navedenog, sud nije mogao zaključiti u koju bi grupu složenosti mogao spadati posao čuvara sa oružjem, te je kao profesionalne prihvatio nalaz i mišljenje vještaka prema kojim predmetni posao potpada pod koeficijent 1,36. Osim toga, navedeno je da je utvrđeno i da je apelantu u spornim periodima isplaćivan i regres u iznosu manjem od onog koji je propisan Kolektivnim ugovorom.

7. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je odredbom člana 69. Zakona o radu propisano da se kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuje najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađivanja a poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Navedeno je da je, između ostalog, članom 42. Kolektivnog ugovora propisano da zaposleniku pripada regres najmanje 70% prosječne plaće ostvarene u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Imajući u vidu utvrđene činjenice i navedene odredbe Zakona o radu, Kolektivnog ugovora i Pravilnika, Općinski sud je donio odluku kao u dispozitivu. Pri tome je Općinski sud naglasio da činjenica da je apelantu prije rasporeda na sadašnje radno mjesto pripadao koeficijent 2,5 nije od utjecaja na rješenje konkretne pravne stvari, budući da apelant tužbenim zahtjevom nije tražio isplatu razlike plaća na ranijem mjestu i plaće na sadašnjem radnom mjestu, nego je tražio isplatu razlike plaće koju je ostvario na radnom mjestu čuvar sa oružjem i plaće koja mu na tom radnom mjestu pripada prema odredbama Kolektivnog ugovora.

8. Protiv navedene presude i apelant i tuženi su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 41 0 P 000033 09 Gž od 10. marta 2010. godine žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju su ponovljeni utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te, u odnosu na apelantove žalbene navode, navedeno da apelant iznosi žalbenu tvrdnju da mu, u skladu sa Kolektivnim ugovorom, pripada koeficijent IV grupe složenosti u visini 2,5, jer iako u odredbi člana 26. nisu navedeni poslovi čuvara sa oružjem, apelant smatra da je dokazao da mu pripada ovaj koeficijent, jer ima istu stručnu spremu koja se traži za ovu grupu složenosti. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da se iz Pravilnika ne može zaključiti u koju grupu složenosti prema Kolektivnom ugovoru bi spadao posao koji apelant obavlja. Kantonalni sud je obrazložio da iz navedenog proizlazi da ni Pravilnikom tuženog, kao ni Kolektivnim ugovorom nisu ustanovljeni parametri za obračun osnovne plaće za apelantovo radno mjesto zbog čega ih nije bilo moguće ni utvrditi na način propisan odredbama čl. 25. i 26. Kolektivnog ugovora. Prema mišljenju Kantonalnog suda, zbog navedenog prvostepeni sud je pravilno postupio kada je na osnovu vještačenja vještaka ekonomske struke utvrdio koeficijent od 1,36 na osnovu utvrđenog broja bodova iz ugovora o radu apelanta pri tome imajući u vidu da složenost i vrednovanje radnog mjesta ne zavise samo od stručne spreme već i od složenosti poslova, odgovornosti, uvjeta rada a parametri složenosti se utvrđuju Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu, te istakao da je i žalba tuženog neosnovana zbog razloga preciziranih u presudi.

9. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 41 0 P 000033 10 Rev od 20. decembra 2011. godine reviziju odbio kao neosnovanu, te odbio i apelantov zahtjev da mu tuženi naknadi troškove revizijskog postupka. U obrazloženju je navedeno da je taj sud utvrdio da su nižestepeni sudovi, na utvrđeno činjenično stanje kojim je revizijski sud vezan, pravilno primijenili materijalno pravo, i to odredbe čl. 68. i 69. Zakona o radu u vezi sa čl. 23, 24, 25, 26. i 28. Kolektivnog ugovora, te da su za svoja odlučenja dali jasne i pravilne razloge koje prihvata i taj sud. Navedeno je da, suprotno apelantovim navodima, apelant, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne može sa uspjehom iznositi stanovište da mu, u skladu sa Kolektivnim ugovorom, pripada koeficijent IV grupe složenosti u vrijednosti 2,5. Ovo stoga što, kako je obrazložio Vrhovni sud, Kolektivnim ugovorom nije označeno i predviđeno radno mjesto čuvara sa oružjem kao posao koji potpada pod tu grupu složenosti a apelant u periodu za koji traži isplatu razlike plaća nije obavljao posao „kopača“ kojem pripada taj koeficijent. Navedeno je i da je, suprotno apelantovom stanovištu, pravilan stav nižestepenih sudova da su bez osnova apelantovi navodi istaknuti u toku prvostepenog postupka i u žalbi, koje apelant ponavlja i u reviziji, da njegovo mjesto pripada IV grupi složenosti, jer je za radno mjesto čuvara sa oružjem predviđena SSS sprema KV radnik. Vrhovni sud je, s tim u vezi, ponovio stav Kantonalnog suda da vrednovanje radnog mjesta ne zavisi samo od stručne spreme nego i od složenosti poslova, odgovornosti i uvjeta rada a parametri složenosti poslova se utvrđuju kolektivnim ugovorima i, u skladu s tim ugovorima, pravilnikom o radu, što je u konkretnom slučaju izostalo. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da je svoju tužbu zasnovao isključivo na odredbama Kolektivnog ugovora, pa smatra da je potpuno proizvoljno pozivanje redovnih sudova na Pravilnik tuženog. Smatra da je imao pravo tražiti primjenu najpovoljnijeg prava za sebe a da je to za njega bio Kolektivni ugovor, jer je ranije radio na poslovima kopača sa SSS KV radnik a i za radno mjesto čuvara sa oružjem je predviđena ista stručna sprema. Apelant tvrdi da njegovo novo radno mjesto nije moglo biti izjednačeno sa poslovima higijeničara, već, s obzirom na odgovornosti i težinu posla, spada u IV grupu složenosti. Apelant navodi da je stanovište da se treba isključivo primijeniti Kolektivni ugovor prilikom utvrđivanja razlike plaća usvojio i Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 1076/09, kao i Vrhovni sud u presudi koju apelant dostavlja na uvid Ustavnom sudu.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je naveo da u potpunosti ostaje kod razloga koje je obrazložio u osporenoj presudi, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

12. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da se taj sud poziva na obrazloženje osporene presude.

13. Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana, jer je apelant tužbom tražio razliku plaće koja mu je isplaćivana za radno mjesto čuvara sa oružjem u odnosu na plaću koja je propisana Kolektivnim ugovorom.

14. Tuženi je naveo da je apelacija neosnovana, jer je apelant imao sva prava zagarantirana Ustavom i Evropskom konvencijom.

V. Relevantni propisi

15. U Zakonu o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00, 29/03) relevantne odredbe glase:

Plate Član 68.

Plate zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

Član 69.

Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuje se najniža plata, te uvjeti i način njenog usklađivanja. Poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, ne može zaposleniku obračunati i isplatiti platu manju od plate utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

16. U Kolektivnom ugovoru o pravima i obaveza poslodavaca i uposlenika u oblasti rudarstva u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 49/00) relevantne odredbe glase:

Član 23.

Za obavljeni rad zaposlenom kod poslodavca pripada mjesečna plaća, te ostala primanja u skladu sa zakonom, ovim ugovorom, pravilnikom i ugovorom o radu.

Član 24.

Mjesečna plaća se sastoji od osnovne plaće radnog mjesta na kojem zaposlenik radi, dodatka na plaću za radni staž, uvećanja plaće za rad u otežanim uslovima rada i uvećanja plaće po osnovu izvršenja poslova u obimu i kvalitetu koji je veći od uobičajenog i prosječnog.

Poslodavac može zaposleniku isplatiti i poseban stimulativni dodatak na mjesečnu plaću. Osnovna mjesečna plaća je najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za puno radno vrijeme, normalne uslove rada i postignute odgovarajuće rezultate rada.

Osnovna mjesečna plaća zaposlenika za poslove najnižeg stepena složenosti ne može biti manja od 60 % prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.

Član 25.

Osnovna mjesečna plaća zaposlenika utvrđuje se po grupama složenosti poslova, tako što se najniža plaća množi sa koeficijentom pripadajuće grupe po osnovu sistematizacije radnih mjesta.

Član 26.

Za djelatnost proizvodnje, pripreme uglja i drugih djelatnosti i usluga utvrđuju se slijedeći koeficijenti grupe složenosti poslova:

I GRUPA - poslovi nekvalifikovanih radnika koji se obavljaju po jednostavnom postupku i sa jednostavnim sredstvima rada kao što su: održavanje, higijena poslovnih prostorija, uređenje i održavanje objekata i sl.

Koeficijent složenosti najmanje 1,00.

II GRUPA - jednostavni poslovi u jami na otkopavanju, pripremi, održavanju, odvodnjavanju, transportu i čišćenju, rad na odlagalištu, utovaru, izbiranju jalovine, garderoberi, higijeničari i ostali jednostavni fizički poslovi.

Koeficijent složenosti iznosi najmanje 1,5.

III GRUPA - poslovi pomoćnika kopača na otkopavanju, pripremi i održavanju, na izradi rudarsko građevinskih objekata u jami, održavanje pruge, podmazivanje strojeva, pomoćni zidarski, tesarski, vodoinstalaterski poslovi u jami, pomoćni poslovi na bušenju i miniranju, dobivanju i utovaru uglja i jalovine, poslovi rukovanja stabilnim transporterima i pumpnim postrojenjima, pomoćnik na oplemenjivanju ugljem, na vibracionim sitima, na posluzi protočnih drobilica kao i pomoćnik rukovaoca dozera, topova i sistema za otprašivanje, čistači pogona i sl.

Koeficijent složenosti iznosi najmanje 2,0.

IV GRUPA - poslovi kopača na otkopavanju, pripremi i održavanju, na izradi rudarsko-geoloških objekata u jami, rukovaoci pumpe i stabilnih transportera, bravari, električari, mehaničari i ostali zanatlije na održavanju u jami i kopu, na separaciji, poslovi bušenja i miniranja, poslovi željezničkog transporta, uskladištenja i izdavanja eksplozivnih sredstava, vozači teretnih vozila, rukovaoci utovarivača, buldožera, grejdera, sistema za pročišćavanje otpadnih voda, utovara i istovara na žičare, otpreme uglja, vozači viljuškara i ostali zaposlenici.

Koeficijent složenosti iznosi najmanje 2,5.

V GRUPA - operativni poslovi na kopu, na bušenju i miniranju, poslovi na mehanizovanom utovaru uglja i jalovine, poslovi oplemenjivanja, pranja, nadzora nad suhim odsijavanjem, mjerenjem i praktična obuka na poslovima u jami, tehničari, ekonomski tehničari, predradnici i ostali administrativni poslovi srednje spreme. Koeficijent složenosti iznosi najmanje 3,00.

VI GRUPA - poslovi kombajniste u jami, kopači na otkopavanju, pripremi, održavanju, palioci mina u jami , poslovi organizacije i nadzora bušenja, provjetravanja, mašinski i elektro radovi u jami, poslovi zanatalija mašinske i elektro-struke na radilištima, nadzora za metanometriju i mjerne istrumente, poslovođe mašinskih, elektro i rudarsko-građevinskih radova, provjetravanja i smjene u jami, na kopu i separaciji, poslovi bageriste, vozača teških teretnih vozila, poslovi miniranja, poslovi VK zanatlije na održavanju mehanizacije, elektromašinsko održavanje na separaciji, poslovi referenta zaštite, kontrolori, predradnici, operativci procesa, bravari, strugari, zavarivači, kuhari, vozači opasnih materija, poslovi željezničkog transporta i sl.

Koeficijent složenosti iznosi najmanje 3,50.

VII GRUPA - poslovi inženjera zaštite na radu, za rudarska mjerenja i geološke poslove u jami, za održavanje, inženjera na elektro i mašinskom održavanju, inženjera u smjeni, inženjera u razvojnoj službi, šefovi proizvodnje, socijalni radnici, glavne knjigovođe pogona i sl.

Koeficijent složenosti iznosi najmanje 3,70.

VIII GRUPA - poslovi na naučno istraživačkim projektima, složenijim poslovima rukovođenja, poslovima rukovodioca službe zaštite na radu, mjerništva, provjetravanja, mašinske i elektro, tehničkih rukovodioca geodetskih poslova, tehnološkog procesa, glavnih inženjera za proizvodnju, upravnici, rukovodioci službi i sektora, ekonomisti, projektanti, pravnici , tehnički direktori i sl.

Koeficijent složenosti iznosi najmanje 4,00.

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 41 0 P 000033 10 Rev od 20. decembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. januara 2012. godine a apelacija je podnesena 26. marta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama prekršeno njegovo pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

24. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosio na apelantovo pravo na isplatu razlike plaća i regresa, dakle, da se ticao građanskih prava i obaveza, pa se, stoga, na predmetni postupak primjenjuju garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

25. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava s obzirom na to da su redovni sudovi zaključili da mu pripada plaća po osnovu koeficijenta 1,36, a ne 2,5, kako je apelant to smatrao. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena presuda utemeljena na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelacionim navodima, eksplicitno i detaljno objasnili svoj zaključak da je apelantov tužbeni zahtjev samo djelimično osnovan. Naime, redovni sudovi su detaljno obrazložili svoj stav da apelantu, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, pripada pravo na razliku između isplaćene plaće i plaće predviđene Kolektivnim ugovorom sa koeficijenom 1,36 na osnovu podataka dobijenih uporedbom složenosti i uvjeta za obavljanje poslova čuvara sa oružjem koje apelant obavlja sa poslovima koji su propisani Kolektivnim ugovorom, budući da navedeni poslovi i zadaci čuvara sa oružjem nisu predviđeni odredbama Kolektivnog ugovora. Ustavni sud zapaža da su pri tome redovni sudovi imali u vidu i da je apelant tužbenim zahtjevom tražio isplatu razlike između isplaćene plaće i one koja je predviđena Kolektivnim ugovorom za njegovo radno mjesto a ne, kako to apelant u apelaciji tvrdi, razliku između plaće koja bi apelantu pripadala da je i dalje, nakon nesreće na radu, nastavio raditi na poslovima kopača, i isplaćene plate. Dakle, dovodeći u kontekst činjenice konkretnog predmeta sa navedenim zakonskim odredbama, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili predmetne zakonske odredbe zbog čega Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

28. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da je neosnovano i apelantovo pozivanje na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 1076/09 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ovo stoga što je pravna i činjenična situacija u predmetu broj AP 1076/09 potpuno drugačija od konkretne, budući da je u tom predmetu osnova bila činjenica da tuženi niti jednim aktom ni na bilo kakav način nije utvrdio plaću apelanta koji je bio suvlasnik preduzeća i potpisivanjem ugovora o radu se odrekao prava preciziranih u toj odluci. Također, Ustavni sud smatra da je neosnovano apelantovo pozivanje i na Presudu Vrhovnog suda broj 70 0 Rs 000672 10 Rev od 13. oktobra 2011. godine, budući da je u tom predmetu tužitelj tražio isplatu razlike između isplaćene plaće i one koja mu je pripadala za poslove koje je obavljao prije doživljene povrede na radu, pri čemu su oba radna mjesta u tom slučaju bila predviđena Kolektivnim ugovorom, a što u konketnom predmetu, kako je navedeno, nije slučaj.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

30. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. Navode o kršenju ovog prava apelant temelji na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak

31. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili osporene odluke u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

32. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1150/12 (D. V.) | Sudska praksa | Aktio