Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2909/12 (S. Č., E. Č., E. Č., V. B. i I. B.)
Odluka donesena 15. 04. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ratna šteta
- Naknada štete
- Upravni spor
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2909/12
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2909/12, rješavajući apelaciju Subhe Čaušević i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Subhe Čaušević, Elvedine Čaušević, Elvedina Čauševića, Vezire Bašić i Indire Bašić, podnesene protiv presuda Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 007065 11 U od 19. juna 2012. godine, broj 11 0 U 007335 11 U od 19. juna 2012. godine i broj 11 0 U 007336 11 U od 26. juna 2012.
godine, rješenja Ministarstva pravde Republike Srpske broj 08.020/017-492/11 od 5. aprila 2011. godine, broj 08.020/017-186/10 od 6. aprila 2011. godine i broj 08.020/017-248/10 od 6. aprila 2011.
godine i zaključaka Pravobranilaštva Republike Srpske - Sjedište zamjenika u Prijedoru broj UN-848/09 od 24. novembra 2010. godine, broj UN-28/09 od 1. septembra 2010. godine i broj UN-208/09 od 14.
septembra 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Subha Čaušević, Elvedina Čaušević, Elvedin Čaušević, Vezira Bašić i Indira Bašić (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Prijedora, podnijeli su 1. augusta 2012. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 007065 11 U od 19. juna 2012. godine, broj 11 0 U 007335 11 U od 19. juna 2012. godine i broj 11 0 U 007336 11 U od 26. juna 2012. godine, rješenja Ministarstva pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde) broj 08.020/017-492/11 od 5. aprila 2011. godine, broj 08.020/017-186/10 od 6. aprila 2011. godine i broj 08.020/017-248/10 od 6. aprila 2011. godine i zaključaka Pravobranilaštva Republike Srpske - Sjedište zamjenika u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) broj UN-848/09 od 24. novembra 2010. godine, broj UN-28/09 od 1. septembra 2010. godine i broj UN-208/09 od 14. septembra 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Okružnog suda i Ministarstva pravde zatraženo je 3. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je odgovor dostavio 11. novembra 2014. godine, a Ministarstvo pravde 16. decembra 2014. godine.
4. Budući da apelacije pokreću gotovo identično činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2909/12, AP 2910/12 i AP 2913/12 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2909/12.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelanti su podnijeli zahtjeve Pravobranilaštvu radi ostvarivanja prava na naknadu nematerijalne štete vansudskim poravnanjem u smislu odredaba Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (u daljnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete), vezano za stradanja, odnosno smrt njima bliskih lica, koja su ubijeni kao civilna lica tokom ratnih dejstava.
7. Zaključcima Pravobranilaštva broj UN-848/09 od 24. novembra 2010. godine, broj UN- 28/09 od 1. septembra 2010. godine i broj UN-208/09 od 14. septembra 2010. godine, potvrđenim rješenjima Ministarstva pravde broj 08.020/017-492/11 od 5. aprila 2011. godine, broj 08.020/017- 186/10 od 6. aprila 2011. godine i broj 08.020/017-248/10 od 6. aprila 2011. godine, zahtjevi apelanata su odbačeni zbog nenadležnosti. U obrazloženjima zaključaka Pravobranilaštvo je navelo da je, postupajući na temelju člana 54. stav 3. Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP), odlučilo kao u izrekama, jer se šteta koju apelanti potražuju po ocjeni tog organa ne može podvesti pod odredbe Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete. S tim u vezi, taj organ je ukazao da pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine imaju fizička i pravna lica koja su podnijela tužbe kod nadležnih sudova, a koje su zaprimljene zaključno s 19. junom 2001. godine, ili ona lica čiji su zahtjevi zaprimljeni poslije 19. juna 2001. godine, ako je nastala šteta u uzročno-posljedičnoj vezi s obavljanjem vojne službe u navedenom periodu, kao i lica čiji je proces liječenja završen poslije 19. juna 2001. godine, ukoliko su zahtjev podnijeli najkasnije do 28. februara 2010. godine. Ministarstvo pravde je navelo da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je, primjenom člana 54. stav 3. ZOUP-a, zaključcima zahtjeve apelanata odbacilo zbog nenadležnosti za postupanje, zaključivši da su apelanti svoje zahtjeve podnijeli poslije 19. juna 2001. godine, a da se pri tom nematerijalna šteta koju apelanti potražuju ne može podvesti pod uzročno-posljedičnu vezu s obavljanjem vojne službe i poslova odbrane Republike Srpske (u daljnje tekstu: RS), zbog čega je odlučilo kao u izreci rješenja.
8. Okružni sud je presudama broj 11 0 U 007065 11 U od 19. juna 2012. godine, broj 11 0 U 007335 11 U od 19. juna 2012. godine i broj 11 0 U 007336 11 U od 26. juna 2012. godine tužbe apelanata podnesene protiv rješenja tuženog Ministarstva pravde broj 08.020/017-492/11 od 5. aprila 2011. godine, broj 08.020/017-186/10 od 6. aprila 2011. godine i broj 08.020/017-248/10 od 6. aprila 2011. godine odbio kao neosnovane.
9. Okružni sud je naveo da je razmotrivši tužbe i osporene akte, te postupajući prema članu 30. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), odlučio kao u izrekama presuda. S tim u vezi je ukazao da je odredbom člana 2. stav 1. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete propisano da pravo na naknadu nematerijalne štete (satisfakciju) imaju fizička lica koja su u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine pretrpjela fizičke i duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti ili straha, kao i zbog smrti ili nestanka bliskog lica. Također, odredbom člana 8. stav 1. citiranog zakona je propisano da pravo na naknadu štete imaju fizička i pravna lica čiji su tužbeni zahtjevi pred nadležnim sudovima po tom osnovu zaprimljeni zaključno s 19. junom 2001. godine, dok je stavom 2. istog člana propisano da pravo iz stava 1. tog člana imaju i ona lica čiji su zahtjevi zaprimljeni poslije 19. juna 2001. godine, ako je šteta koju su pretrpjeli u uzročno-posljedičnoj vezi s obavljanjem vojne službe i poslova odbrane u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, te lica kod kojih je proces liječenja završen poslije 19. juna 2001. godine, odnosno u skladu s članom 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete („Službeni glasnik RS“ broj 118/09) navedenog člana, s tim da je zahtjev podnesen najkasnije do 28. februara 2010. godine. Dakle, cijeneći navedene odredbe citiranog zakona Okružni sud je utvrdio da su apelanti svoje zahtjeve podnijeli nakon 19. juna 2001. godine, a da pri tom kao podnositelji zahtjeva nemaju statuse lica iz člana 2. stav 1. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu nematerijalne štete, budući da u konkretnom slučaju ne postoji uzročno-posljedična veza između vršenja službe u Vojsci RS-a ili poslova odbrane RS-a i nastale nematerijalne štete. Naime, iz spisa predmeta jasno proizlazi da otac i suprug apelanata Subhe Čaušević, Elvedine Čaušević, Elvedina Čauševića – Mirsad Čaušević, sin apelantice Vezire Bašić – Zlatan Bašić, te otac i brat apelantice Indire Bašić – Hasan Bašić i Zlatan Bašić, nisu poginuli kao pripadnici Vojske RS-a, niti vršeći druge poslove za odbranu RS-a, tako da za odlučivanje o zahtjevu koji su podnijeli apelanti nisu relevantne odredbe Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete, zbog čega je ocijenio pravilnim stav Pravobranilaštva, koje odluke je potvrdilo i Ministarstvo pravde kao pravilne i zakonite, u smislu da taj organ nije nadležan da odlučuje o vansudskim poravnanjima u konkretnim pravnim stvarima pa je pozivom na odredbu člana 54. stav 3. ZOUP-a, zaključcima podneske apelanata odbacilo zbog nenadležnosti. Također, Okružni sud je zaključio da su neosnovani navodi apelanata da im je u tom postupku povrijeđeno načelo istine i načelo o saslušanju stranke zagarantovano Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, ocijenivši pravilnim stav prvostepenog organa koji je u ovom slučaju odlučivao o procesnim pitanjima, odnosno o tome da li je tuženi organ uopšte nadležan da odlučuje o podnesenom zahtjevu, pa je primjenom člana 31. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog proizvoljne primjene Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete. S tim u vezi su istakli da jedno od osnovnih načela građanskog prava glasi „ko drugome počini štetu dužan je da je naknadi“, a da je u konkretnom slučaju nesporno da im je nematerijalna šteta pričinjena u ratnom periodu, zbog čega smatraju da je Republika Srpska bila dužna da preuzme odgovornost za pričinjenu im štetu. Dalje, apelanti takođe ukazuju da je jedno od osnovnih načela načelo istine, koje obavezuje organ koji vodi postupak da mora prije donošenja rješenja utvrditi pravo stanje stvari, te da je u tom cilju dužan utvrditi sve činjenice koje su važne za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja, što u konkretnim predmetima nije bio slučaj.
b) Odgovor na apelaciju
11. Okružni sud smatra navode apelanata neosnovanim, te s tim u vezi ističe da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženjima osporenih presuda.
12. Ministarstvo pravde je u odgovoru na apelaciju (AP 2913/12) opisalo hronologiju postupka, istakavši da su zahtjevi apelanata neosnovani, te je predložilo da Ustavni sud donese zaključak da ne postoji povreda prava apelanata i da nema kršenja prava u vezi sa zahtjevom apelanata u ostvarivanju prava na naknadu nematerijalne štete nastale usljed ratnih dejstava u periodu od 19. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine.
V.Relevantni propisi
13. U Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 103/05) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se postupak, uslovi, kriterijumi i način naknade štete licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i licima po čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan postupak za naknadu štete, postupak sklapanja vansudskih poravnanja, kao i postupak regulisanja naknade štete preduzećima i drugim pravnim licima, u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine.
Član 2. st. 1. i 2.
Pravo na naknadu nematerijalne štete (satisfakciju) imaju fizička lica koja su u periodu iz člana 1. ovog zakona, pretrpjela fizičke ili duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti ili straha, kao i zbog smrti bliskog lica.
Pravo na naknadu štete iz člana 2. stav 1. ako je priznato pravosnažnom sudskom odlukom ili vansudskim poravnanjem, prelazi na nasljedinka u slučaju smrti nosioca prava.
[…].
Član 5.
Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju se nadležnom pravobranilaštvu. Pod ratnom štetom u ovom slučaju podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti.
Član 8. st. 1. i 2.
Pravo na naknadu štete imaju fizička i pravna lica čiji su tužbeni zahtjevi pred nadležnim sudovima po tom osnovu zaprimljeni zaključno sa 19. junom 2001. godine.
Pravo iz stava 1. ovog člana imaju i ona lica čiji su zahtjevi zaprimljeni poslije 19. juna 2001. godine, ako je šteta koju su pretrpjeli u uzročno – posljedičnoj vezi sa obavljanjem vojne službe i poslova odbrane u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, te lica kod kojih je proces liječenja završen poslije 19. juna 2001. godine, s tim da zahtjev bude podnesen najkasnije do 28. februara 2007. godine.
[…].
Član 9.
Ukoliko nadležni organ iz člana 4. ovog zakona ocijeni da je zahtjev lica osnovan, ponudiće mu poravnanje.
Podnosilac zahtjeva dužan je da se izjasni o poravnanju u roku od pet dana.
Član 10.
Nadležni organ iz člana 4. ovog zakona će donijeti rješenje ako ocijeni da je zahtjev neosnovan, odnosno donijeće zaključak o obustavljanju postupka ukoliko podnosilac zahtjeva ne prihvata poravnanje.
Na rješenje, odnosno zaključak iz stava 1. ovog člana podnosilac zahtjeva može uložiti prigovor Ministarstvu pravde, u roku od osam dana od dana prijema istog.
Prigovor razmatra i priprema prijedlog za rješavanje komisija koju imenuje Vlada Republike Srpske, a odluku donosi Ministarstvo pravde.
Odluka Ministarstva pravde je konačna.
Protiv odluke Ministarstva pravde može se pokrenuti upravni spor.
14. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 1/09, 49/09 i 118/09, u daljnjem tekstu: zakon o izmjenama i dopunama Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete) relevantne odredbe glase:
Član 1. stav 1 Ovim zakonom uređuju se postupak, uvjeti i kriteriji za ostvarivanje prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, fizičkim i pravnim licima po čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan sudski postupak za naknadu štete, kao i onim koji su podnijeli zahtjev za naknadu štete Pravobranilaštvu Republike Srpske, te postupak sklapanja vansudskog poravnanja za navedenu štetu.
[…].
Član 2.
Pravo na naknadu nematerijalne štete (satisfakciju) imaju fizička lica koja su u periodu iz člana 1. ovog zakona, pretrpjela fizičke ili duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti ili straha, kao i zbog smrti ili nestanka bliskog lica. Pravo na naknadu štete iz člana 2. stav 1. ako je priznato pravosnažnom sudskom odlukom ili vansudskim poravnanjem, prelazi na nasljednika u slučaju smrti nosioca prava.
Član 3.a Ostvarivanje prava iz člana 1. ovog zakona vrši se u postupku pred Pravobranilaštvom Republike Srpske.
Predmeti u kojima je zahtjev podnesen Pravobranilaštvu Republike Srpske i u istima stranke ne žele zaključiti vansudsko poravnanje, u smislu člana 1. ovog zakona, obustavit će se pred Pravobranilaštvom Republike Srpske.
Član 6. st. 1. i 2.
Pravo na naknadu štete imaju fizička i pravna lica čiji su tužbeni zahtjevi pred nadležnim sudovima po tom osnovu zaprimljeni zaključno sa 19. junom 2001. godine.
Pravo iz stava 1. ovog člana imaju i ona lica čiji su zahtjevi zaprimljeni poslije 19. juna 2001. godine, ako je šteta koju su pretrpjeli u uzročno – posljedičnoj vezi sa obavljanjem vojne službe i poslova odbrane u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, te lica kod kojih je proces liječenja završen poslije 19. juna 2001. godine, s tim da zahtjev bude podnesen najkasnije do 28. februara 2010. godine.
Član 8.
Nadležni organ iz člana 3.a ovog zakona će donijeti rješenje ako ocijeni da je zahtjev neosnovan, odnosno donijeće zaključak o obustavljanju postupka ukoliko podnosilac zahtjeva ne prihvata poravnanje.
Na rješenje, odnosno zaključak iz stava 1. ovog člana podnosilac zahtjeva može uložiti prigovor Ministarstvu pravde, u roku od osam dana od dana prijema istog.
Prigovor razmatra i priprema prijedlog za rješavanje komisija koju imenuje Vlada Republike Srpske, a odluku donosi Ministarstvo pravde.
Odluka Ministarstva pravde je konačna.
Protiv odluke Ministarstva pravde može se pokrenuti upravni spor.
15. U Zakonu o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 13/02, 87/08 i 50/10) relevantne odredbe glase:
Član 54. stav 3.
[…] Ako organ nije nadležan za prijem podneska, službeno lice tog organa će upozoriti na to podnosioca i uputiti ga organu nadležnom za prijem. Ako podnosilac i pored toga zahtjeva da se njegov podnesak primi, službeno lice je dužno da primi takav posnesak. Ako organ nađe da nije nadležan za rad po takvom podnesku donjeće zaključak kojim će odbaciti podnesak zbog nenadležnosti.
16. U Zakonu o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 61/11) relevantne odredbe glase:
Član 31. stav 1. i 2.
Sud rješava spor presudom.
Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana.
[…] VI.Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su presude Okružnog suda, bliže navedene u izreci ove odluke, koje su donesene u periodu od 19. juna do 26. juna 2012. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude apelanti su primili u periodu od 3. do 12. jula 2012. godine, a apelacije su podnesene 1. augusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelanti pobijaju osporene odluke, tvrdeći da im je njima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
24. Apelanti smatraju da su Okružni sud, Ministarstvo pravde i Pravobranilaštvo pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, što je za posljedicu imalo kršenje njihovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da su u određenom postupku redovni sudovi kao i nadležni organi proizvoljno postupali kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelacije pokreću, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su odlukama prvostepenog organa, potvrđenim rješenjima Ministarstva pravde i presudama Okružnog suda, zahtjevi apelanata za naknadu nematerijalne štete nastale kao posljedica ratnih dejstava a u vezi sa stradanjem njihovih bližnjih koji su kao civilna lica ubijeni u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, odbačeni zbog nenadležnosti primjenom člana 54. st. 3. ZOUP. S tim u vezi Ustavni sud nalazi da su navedeni organi kao i Okružni sud ukazali na odredbu člana 8. st. 1. i 2. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete (člana 6. st. 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete) kojom je propisano da pravo na naknadu štete imaju fizička i pravna lica čiji su tužbeni zahtjevi pred nadležnim sudovima po tom osnovu zaprimljeni zaključno s 19. junom 2001. godine, te da pravo iz stava 1. tog člana imaju i ona lica čiji su zahtjevi zaprimljeni poslije 19. juna 2001. godine, ako je šteta koju su pretrpjeli u uzročno-posljedičnoj vezi s obavljanjem vojne službe i poslova odbrane u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, te lica kod kojih je proces liječenja završen poslije 19. juna 2001. godine, s tim da je zahtjev podnesen najkasnije do 28. februara 2010. godine. Prema tome Ustavni sud nalazi da su prvostepeni, drugostepeni organ kao i Okružni sud, cijeneći navedene odredbe zakona, zaključili da su apelanti podnijeli zahtjeve nakon 19. juna 2001. godine, te da pri tom apelanti, kao podnositelji zahtjeva nemaju status lica iz člana 2. stav 1. navedenog zakona, jer u konkretnom slučaju ne postoji uzročno-posljedična veza između vršenja službe u Vojsci RS-a ili poslova odbrane RS-a i nastale nematerijalne štete, jer iz spisa predmeta nesporno slijedi da otac i suprug apelanata Subhe Čaušević, Elvedine Čaušević, Elvedina Čauševića – Mirsad Čaušević, sin apelantice Vezire Bašić – Zlatan Bašić, te otac i brat apelantice Indire Bašić – Hasan Bašić i Zlatan Bašić nisu poginuli kao pripadnici Vojske RS-a, niti vršeći druge poslove za odbranu RS-a, pa za odlučivanje o njihovom zahtjevu nisu bile relevantne odredbe ovog zakona, zbog čega je taj sud tužbe apelanata podnesene protiv rješenja Ministarstva pravde kao tuženog odbio kao neosnovane. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da su Okružni sud, Ministarstvo pravde i Pravobranilaštvo u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i argumentirane razloge, primjenjujući relevantne odredbe Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne nalazi ništa što bi ukazalo na njihovo proizvoljno postupanje u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju.
27. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su Okružni sud, Ministarstvo pravde i Pravobranilaštvo u obrazloženjima svojih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete na predmetnu situaciju, te da su na taj način ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
28. Apelanti također smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da nije neophodno da dalje ispituje navode apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su Okružni sud, Ministarstvo pravde i Pravobranilaštvo detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete na predmetne situacije, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić