Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1871/11 (M. H.)

Odluka donesena 15. 04. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zakup
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1871/11

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1871/11, rješavajući apelaciju Mustafe Heraca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b. i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mustafe Heraca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000302 09 Rev od 24. februara 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-001 233 od 28.

augusta 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mustafa Herac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ismet Hamzić, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 000302 09 Rev od 24. februara 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-001 233 od 28. augusta 2009. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Pravobranilaštva Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), koje zastupa Općinu Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 9. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 15. jula 2014. godine, Kantonalni sud 17. jula 2014. godine, a Pravobranilaštvo 14. jula 2014. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Prvostepenom presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-3565/04 od 1. marta 2007. godine obavezana je tužena da apelantu na ime naknade materijalne štete za novčana ulaganja u gradnju poslovnog prostora – pretvaranje prolaza u poslovni prostor u stambenoj zgradi, pobliže opisano u izreci presude, isplati iznos od 25.838,78 KM sa zakonskom kamatom od 2. marta 2007. godine pa do isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka.

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant svoj tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji da je tužena, odnosno njene nadležne službe, nestručnim i nesavjesnim radom, i pored saznanja da postoji zahtjev u pogledu predmetnog poslovnog prostora, propuštajući da na pouzdan način utvrdi da je poslovni prostor vlasništvo Paraskeve Andrejevski, ustrajala na izdavanju urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole apelantu i s njim potom zaključila ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora, pa je zbog takvog nezakonitog postupanja tužene apelant pretrpio očiglednu materijalnu štetu u iznosu koji je naveo u tužbenom zahtjevu. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Općinski sud u postupku utvrdio da je predmetni poslovni prostor vlasništvo Paraskeve Andrejevski, da je prostor bio napušten u toku rata, međutim, nije proglašen napuštenim u smislu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, da je 7. oktobra 1997. godine tužena apelantu izdala urbanističku saglasnost za pretvaranje prolaza u stambenoj zgradi u poslovni prostor, a 6. januara 1998. godine građevinsku dozvolu, te da mu je odobrila osnivanje samostalne ugostiteljske radnje na konkretnoj adresi. Dalje je utvrđeno da je apelant, nakon što je adaptirao poslovni prostor, 2. aprila 1998. godine s tuženom zaključio ugovor o zakupu tog poslovnog prostora, da je vlasnica Paraskeva Andrejevski tražila vraćanje u posjed predmetnog poslovnog prostora, da je tužena 16. juna 1998. godine obavijestila Paraskevu Andrejevski, koja je tražila vraćanje u posjed poslovnog prostora, da je apelantu dala urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu za pretvaranje prostora u stambenoj zgradi u poslovni prostor. Zatim je utvrđeno da je tužena odobrila obnovu postupka izdavanja građevinske dozvole, koji je okončan rješenjem tužene od 13. januara 1999. godine o ostavljanju na snazi rješenja od 6. januara 1998. godine, kojim je apelantu data građevinska dozvola za pretvaranje prolaza u poslovni prostor. U obrazloženju rješenja od 13. januara 1999. godine navedeno je da Služba za oblast prostornog uređenja, urbanizma i komunalnih poslova tužene nije utvrdila da je na konkretnoj lokaciji ranije bio objekt Paraskeve Andrejevski. Utvrđeno je da je presudom Općinskog suda II Sarajevo poništen kao nezakonit ugovor o zakupu poslovnog prostora, zaključen između tužene i apelanta, pa je naloženo apelantu da predmetne poslovne prostorije preda u posjed Paraskevi Andrejevski, koja je vlasnica tog prostora. Istom presudom tužena je obavezana da Paraskevi Andrejevski na ime zakupnine za navedeni prostor plati mjesečno po 265,00 KM, počevši od 21. jula 2000. godine do isplate. Također je iz nalaza vještaka utvrđeno da je apelant na sanaciju i adaptaciju poslovnog prostora uložio 25.838,38 KM i to na ime neophodnih radova.

7. Općinski sud je ocijenio osnovanim apelantov zahtjev za naknadu štete, u smislu odredbi čl. 154. stav 1. i 185. ZOO-a, s obzirom na to da je nesporno utvrđeno da je tužena raspolažući poslovnim prostorom, čiji je vlasnik bilo treće lice, apelantu izdala urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu za pretvaranje tog prostora u poslovni prostor, da je apelant uložio sredstva u adaptaciju i saniranje poslovnog prostora, te da je apelant po sudskoj odluci predao prostor vlasnici. Visina naknade štete utvrđena je u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka građevinske struke. Općinski sud je ocijenio neosnovanim prigovor tužene da nije bila vlasnica prostora i da stoga ne može biti ni odgovorna za naknadu štete apelantu, jer je tužena, iako je znala da nije bila vlasnica prostora, postupala kao vlasnik i dovela apelanta u zabludu, te mu je na taj način prouzrokovala velike materijalne troškove.

8. Drugostepenom presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-001233 od 28. augusta 2009. godine usvojena je žalba tužene, prvostepena presuda je preinačena tako što je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 25.838,78 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

9. U obrazloženju drugostepene presude navedeno je da je apelant svoj tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji da mu je šteta nastala usljed nezakonitog rada organa tužene, dakle iz osnova člana 172. u vezi s članom 170. ZOO-a (iako apelant u tužbi nije naveo da potražuje naknadu štete po ovom osnovu), koji su mu, uprkos činjenici što predmetni poslovni prostor nije vlasništvo tužene, izdali urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu, tj. dozvolili mu pretvaranje prolaza u poslovni prostor, zaključili su sa apelantom ugovor o zakupu poslovnog prostora, pa je apelant pristupio adaptaciji, odnosno pretvaranju prolaza u poslovni prostor, u vezi s tim imao je troškove u visini postavljenog tužbenog zahtjeva, te kako je deložiran iz predmetnog poslovnog prostora, a ulaganje koje je imao za njega predstavlja štetu-umanjenje njegove imovine.

10. Imajući u vidu da je apelant pristupio adaptaciji poslovnog prostora nakon što je od tužene dobio-pribavio, na svoje traženje, urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu za pretvaranje prolaza u predmetni poslovni prostor, da akti tužene, tj. građevinska dozvola i urbanistička saglasnost na osnovu kojih je apelant pristupio adaptaciji još uvijek egzistiraju u pravnom prometu, odnosno da su pravosnažni i izvršni (nisu niti jednim aktom nadležnog organa poništeni niti ukinuti-stavljeni van snage), da parnični sud u takvoj situaciji, u smislu odredbe člana 12. stav 1. ZPP, nije ovlašten ispitivati valjanost konačnih upravnih akata, da su navedeni upravni akti doneseni prije donošenja Presude prvostepenog suda broj P-1412/98 od 27. decembra 2002. godine i prije nego što je Paraskeva Andrejevski podnijela tužbu (tužiteljica Paraskeva Andrejevski je prvobitno označila apelanta kao tuženog, a kasnije tuženu Općinu Novo Sarajevo), pa stoga apelant nije dokazao protivpravno postupanje organa tužene koje je kod njega dovelo do nastanka štete, te je, prema ocjeni Kantonalnog suda, apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Također je istaknuto da se iz urbanističke saglasnosti koju je tužena izdala apelantu može utvrditi da je tom saglasnošću apelantu odobreno pretvaranje prolaza u poslovni prostor, a tip gradnje je samonosiva montažno-demontažna konstrukcija od eloksiranog aluminija, zastakljena termopan staklom, pa je apelant prilikom deložacije-iseljenja iz poslovnog prostora mogao izvršiti demontažu ugrađenih materijala, čime bi njegova šteta u svakom slučaju bila mnogo manja od cjelokupnog ulaganja. Osim toga, apelant je, ukoliko nije htio vršiti demontažu ugrađenih materijala, mogao podnijeti tužbu protiv vlasnice poslovnog prostora, te od nje potraživati naknadu štete iz osnova neosnovanog bogaćenja, budući da se, prema shvatanju Kantonalnog suda, imovina vlasnice poslovnog prostora uvećala apelantovim ulaganjem.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 P 000302 09 Rev od 24. februara 2011. godine apelantova revizija je odbijena.

12. Prema ocjeni Vrhovnog suda, Kantonalni sud je pravilno zaključio da apelant nije dokazao protivpravno postupanje organa tužene prilikom izdavanja urbanističke saglasnosti, a koje je dovelo do nastanka štete i odgovornosti tužene, u smislu odredbe člana 172. ZOO-a. Vrhovni sud je istakao da je apelant kao oštećeni, da bi ostvario pravo na naknadu štete od pravnog lica prema pravilima odgovornosti za drugog, morao da dokaže, osim općih uvjeta za građanskopravnu odgovornost (uzročna veza i šteta), da je štetu pričinio organ pravnog lica nezakonitim i nepravilnim radom u vršenju svojih funkcija. Odgovornost pravnog lica uvjetovana je neprimjenjivanjem ili pogrešnim primjenjivanjem određenih propisa, osim ako je riječ o pogrešnom tumačenju propisa, što nije slučaj u konkretnom predmetu. Naime, u sudskoj praksi prihvaćeno je stanovište prema kojem pravno lice nije odgovorno za štetu koja nastane u odgovarajućem postupku usljed pogrešne primjene propisa kao posljedice pravnog tumačenja propisa, osim ako je u pitanju namjera ili krajnja nepažnja. Smatra se da je pogrešno tumačenje propisa moguće u redovnom toku stvari i da ne postoji osnov za odgovornost kada je u pitanju obična nepažnja. Kako su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelant poslovni prostor predao vlasnici, a u prostor je uložio znatna novčana sredstva, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilno Kantonalni sud zaključio da bi apelant mogao od vlasnice tražiti naknadu štete iz neosnovanog bogaćenja, s obzirom na to da je ta imovina uvećana na teret apelantove imovine. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak Kantonalnog suda da tužena nije odgovorna za štetu koju je pretrpio apelant.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

14. Apelant ističe da mu je uskraćeno pravo na zakonito postupanje, konkretno na primjenu odredaba čl. 170. i 172. ZOO-a, onako kako su one napisane i objavljene u službenom glasilu, odnosno uskraćeno mu je pravo na izravnu primjenu ZOO-a na njegov slučaj. Umjesto toga, Vrhovni sud na njegov slučaj primjenjuje nejasnu pravnu konstrukciju postavljajući uvjet koji nije naveden u zakonu, tj. tražeći da apelant dokaže da je organ uprave koji mu je prouzrokovao štetu postupao s krajnjom nepažnjom, što nije predviđeno niti u jednom propisu. Pri tome, apelant ističe da je nejasan stav Vrhovnog suda koji se, u vezi s primjenom odredbe čl. 170. i 172. ZOO-a, poziva na sudsku praksu, navodeći da je prihvaćeno stanovište da pravno lice nije odgovorno za štetu koja nastane u odgovarajućem postupku usljed pogrešne primjene propisa, izuzev ako je u pitanju namjera ili krajnja nepažnja. Prema apelantovom mišljenju, pozivanjem na nedostatak krajnje nepažnje (koja nije nigdje propisana) dovodi se u pitanje pravna sigurnost građana.

15. Apelant ističe da je uputa Vrhovnog i Kantonalnog suda da apelant svoje pravo može tražiti u posebnom postupku pravom regresa od trećeg lica-vlasnika nekretnine potpuno neprihvatljiva i neosnovana, jer apelant s tim trećim licem nije ni u kakvom pravnom odnosu. Pravo regresa u ovom slučaju pripada štetniku – tuženoj Općini Novo Sarajevo, koja je krajnje nepažljivo postupala (dakle, ispunjen je i taj uvjet) u postupku izdavanja građevinske dozvole tvrdeći da raspolaže svojom imovinom, a ne imovinom trećeg lica.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tužena u odgovoru na apelaciju naveli su da smatraju da nisu povrijeđena apelantova prava na imovinu i pravično suđenje, niti je primjena prava u osporenim presudama bila proizvoljna.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 170.

(1) Za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kojem je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.

Član 172.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

(2) Ako za određen slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom.

(3) To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete. VI.Dopustivost

18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 P 000302 09 Rev od 24. februara 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. marta 2011. godine, a apelacija je podnesena 23. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

22. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama prekršena prava iz člana II/3.e), člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

25. Ustavni sud primjećuje da se postupak koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odnosi na postupak naknade materijalne štete, odnosno na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj.

26. Apelant tvrdi da su Kantonalni i Vrhovni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo zaključivši da tužena u konkretnom slučaju nije odgovorna za pričinjenu štetu u smislu odredbi čl. 170. i 172. ZOO-a, smatrajući da iz navedenih odredbi proizlazi upravo suprotan zaključak.

27. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

29. Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud detaljno razmotrili sva sporna pitanja u predmetu i da su dali dovoljno jasna obrazloženja zbog čega su smatrali da apelant nije dokazao protivpravno postupanje organa tužene, koje je kod njega dovelo do nastanka štete i da je stoga apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete neosnovan, te da ništa ne ukazuje na to da su Kantonalni i Vrhovni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo, tj. odredbu člana 172. ZOO-a. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava na kojim su Kantonalni i Vrhovni sud utemeljili svoju odluku, Ustavni sud smatra da dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu.

30. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom na to da su Kantonalni i Vrhovni sud jasno i argumentirano obrazložili zašto je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1871/11 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio