Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2241/13 (D. K.)

Odluka donesena 15. 04. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Povrat stana
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2241/13

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2241/13, rješavajući apelaciju Dubravke Kapičić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Dubravke Kapičić.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku povrata u posjed stana u Sarajevu, koji se trenutno nalazi na rješavanju u Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo.

Nalaže se Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo da, u skladu s članom 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj 23/5-372-2333/99, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dubravka Kapičić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Vancouvera, Kanada, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Edine Jahić i Tanje Hadžagić iz Sarajeva, podnijela je 24. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja konačne odluke u razumnom roku u predmetu povrata stana koji se u vrijeme podnošenja apelacije vodio u Kantonalnom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) pod brojem 09 0 U 008192 10 U. Apelantica je 1. jula 2014. godine dopunila apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda zatraženo je 16. maja 2014. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) 20. februara 2015. godine.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 29. maja 2014. godine, a Vrhovni sud 9. marta 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelantica je 24. juna 1999. godine Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) podnijela zahtjev za povrat stana koji se nalazi u Sarajevu, na Trgu ZAVNOBiH-a 17/V (u daljnjem tekstu: sporni stan).

6. Uprava je donijela više rješenja (broj 23/5-372-2333/99 od 5. septembra 2000. godine, broj 23/5-372-2333/99 od 5. oktobra 2001. godine, broj 23/5-372-2333/99 od 22. maja 2006. godine i broj 23/5-372-2333/99 od 6. novembra 2006. godine) kojima je odbijala apelanticine zahtjeve za povrat spornog stana. Postupajući povodom apelanticinih žalbi, Ministarstvo za stambene poslove Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) donijelo je više rješenja (broj 27/02-23-3460/00 od 29. marta 2001. godine i broj 27/02-23-5636/06 od 17. jula 2006. godine) kojima je uvažavalo žalbe, poništavalo prvostepena rješenja i predmet vraćalo Upravi na ponovni postupak, odnosno rješenje (broj 27/02-23-9125/06 od 20. decembra 2006. godine) kojim je žalbu odbilo, a protiv kojeg je apelantica pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom, koji je svojom Presudom broj 009-0-U-07-000112 od 16. jula 2008. godine tužbu uvažio i predmet vratio Upravi na ponovni postupak.

7. Apelantica je u međuvremenu, 11. aprila 2008. godine, podnijela apelaciju Ustavnom sudu zbog nedonošenja konačne odluke u razumnom roku u predmetu povrata stana. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 1106/08 od 13. oktobra 2010. godine usvojio apelaciju, utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te naložio Upravi da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj 23/5-372-2333/99. Istom odlukom Ustavni sud je naložio Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu s članom 76. stav (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici isplati iznos od 1.650,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja odluke. Konačno, tom odlukom Ustavni sud je naložio Upravi i Vladi Kantona Sarajevo da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja te odluke, obavijeste Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja te odluke (dostupna na www.ustavnisud.ba).

8. Iz stanja spisa proizlazi da je Uprava donijela Rješenje broj 23/5-372-2333/99 od 5. aprila 2010. godine, kojim je u obnovi postupka poništeno Rješenje Uprave broj 23/5-372-2333/99 od 5. oktobra 2001. godine (kojim je odbačen zahtjev za povrat stana) i riješeno na način da je odbijen kao neosnovan apelanticin zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana.

9. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-2843/10 od 12. maja 2010. godine odbijena je apelanticina žalba izjavljena protiv rješenja Uprave od 5. aprila 2010. godine. Osporeni postupak

10. Apelantica je tužbom od 11. juna 2010. godine pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom protiv rješenja Ministarstva od 12. maja 2010. godine. Iz stanja spisa proizlazi da je Kantonalni sud tužbu registrirao pod brojem 09 0 U 008192 10 U.

11. Apelantica je podnescima od 5. marta i 11. maja 2012. godine urgirala u Kantonalnom sudu, predloživši da taj sud prioritetno uzme predmet u rad, imajući u vidu da je u konkretnom slučaju riječ o postupku koji traje već više od 12 godina, kao i činjenicu da je Ustavni sud u međuvremenu donio odluku kojom je utvrdio povredu njenog prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

12. Iz odgovora na apelaciju koji je dostavio Kantonalni sud proizlazi da je taj sud donio Presudu broj 09 0 U 008192 10 U od 16. aprila 2014. godine, kojom je apelanticina tužba odbijena kao neosnovana.

13. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) donio je Presudu broj 09 0 U 008192 14 Uvp od 27. novembra 2014. godine, kojom je uvažen apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, presuda Kantonalnog suda od 16. aprila 2014. godine preinačena na način da je apelanticina tužba uvažena, osporeno Rješenje Ministarstva broj 27/02-23-2843/10 od 12. maja 2010. godine i Rješenje Uprave broj 23/5-372-2333/99 od 5. oktobra 2001. godine poništeno i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje.

14. Do dana donošenja ove odluke Uprava nije okončala postupak.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelantica smatra kako joj je zbog nedonošenja konačne odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povredu navedenog prava apelantica vidi u tome što Kantonalni sud do dana podnošenja apelacije nije odlučio o njenoj tužbi podnesenoj 11. juna 2010. godine protiv rješenja Ministarstva od 12. maja 2010. godine. Apelantica je opisala hronologiju postupka i između ostalog istakla da je već 14 godina (do podnošenja apelacije) uskraćena za pravosnažnu odluku u konkretnom predmetu. Predložila je da Ustavni sud utvrdi povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku, obaveže Bosnu i Hercegovinu da joj naknadi nematerijalnu štetu za pretrpljene duševne bolove zbog dugotrajnosti postupka, i to po 300,00 KM za svaku godinu, te da naloži Kantonalnom sudu da donese meritornu odluku.

b) Odgovor na apelaciju

16. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nisu prekršena apelanticina prava zaštićena članom 6. Evropske konvencije na koje ukazuje, te da se predmeti uzimaju u rad prema redoslijedu prijema u sud i obavezujućem Planu rješavanja starih predmeta Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, prema kojem je predmet uzet u rad i u kojem je donesena presuda 16. aprila 2014. godine, koju je u prilogu i dostavio.

17. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je, odlučujući o apelanticinom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke Kantonalnog suda od 16. aprila 2014. godine, donio presudu od 27. novembra 2014. godine, koju je dostavio u prilogu.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Član 216.

(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.

Član 244. stav 1.

(1) Rješenje po žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

19. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 9/05) relevantne odredbe glase:

Član 34.

Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tom je vezan razlozima tužbe.

Ako sud po zahtjevu iz tužbe utvrdi da je osporeni upravni akt ništavan, poništit će ga, a ako su razlozi ništavnosti sadržani i u prvostepenom upravnom aktu, poništit će i taj akt. Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

20. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantna odredba glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. Prema članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

24. U konkretnom slučaju, iako je apelacija podnesena prije nego što je postupak pravosnažno okončan, prema članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, apelacija je dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelantica smatra da joj je zbog dužine trajanja postupka povodom njenog zahtjeva za povrat stana u posjed povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje – razuman rok

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] a)Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije

29. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje prava na povrat stana. Ustavni sud je ranije usvojio stav da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi s tim pitanjem potpadaju pod pojam građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

b)Period koji se uzima u obzir

30. Ustavni sud prvenstveno smatra da je neophodno podsjetiti na to da su apelanti, u smislu člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi s apelacijom, koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da u konkretnom slučaju apelantica nije obavijestila Ustavni sud o tome da li je u međuvremenu, nakon što je Vrhovni sud presudom od 27. novembra 2014. godine uvažio apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje, Uprava odlučila o njenom zahtjevu za povrat spornog stana, odnosno da li je postupak okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 31. Pravila Ustavnog suda, dužinu postupka ocijeniti isključivo prema apelanticinim navodima i raspoloživim dokazima iz spisa.

31. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelanticinog zahtjeva za povrat stana u posjed započeo 24. juna 1999. godine i da je, prema stanju spisa, taj postupak još u toku pred Upravom. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantica ne osporava dužinu postupka od njegovog pokretanja (24. juna 1999. godine), već isključivo ukazuje na dužinu trajanja postupka nakon pokretanja upravnog spora pred Kantonalnim sudom od 11. juna 2010. godine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, s aspekta donošenja odluke u razumnom roku, ispitati period od podnošenja tužbe do dana donošenja ove odluke, dakle dužinu postupka koji približno traje pet godina i koji, prema stanju spisa, još uvijek nije okončan.

c)Analiza razumnosti trajanja postupka

32. U konkretnom slučaju se radi o postupku za povrat u posjed stana u kojem je trebalo utvrditi da li je apelantica bila nositeljica stanarskog prava na spornom stanu, te da li joj, u zavisnosti od te odlučne činjenice, pripada pravo na vraćanje stana u posjed. Iako su radi utvrđivanja tih činjenica izvedeni brojni dokazi, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu, kako u činjeničnom tako i u pravnom aspektu. Osim toga, s obzirom na činjenicu da se postupkom traži povrat u posjed stana za koji apelantica smatra da je njen, može se zaključiti da je postupak značajan za apelanticu.

33. Analizirajući dužinu trajanja postupka koji traje od 11. juna 2010. godine i koji još uvijek nije okončan, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalnom sudu trebalo tri godine i 10 mjeseci da donese presudu (16. aprila 2014. godine), protiv koje je apelantica podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, a taj je zahtjev uvažen presudom Vrhovnog suda nakon sedam mjeseci (27. novembra 2014. godine), osporena presuda Kantonalnog suda od 16. aprila 2014. godine preinačena na način da je apelanticina tužba uvažena i osporeno rješenje Ministarstva od 12. maja 2010. godine i rješenje Uprave od 5. oktobra 2010. godine poništeno i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje. Prema stanju spisa, predmet se u vrijeme odlučivanja o apelaciji nalazi pred Upravom koja treba da odluči o apelanticinom zahtjevu.

34. Sumirajući postupak, Ustavni sud primjećuje da su Kantonalnom sudu trebale tri godine i 10 mjeseci da odluči o apelanticinoj tužbi, tj. donese presudu kojom se tužba odbija kao neosnovana. Također, Kantonalni sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo svoju obavezu da predmete uzima u rad prema redoslijedu prijema u sud i obavezujućem Planu rješavanja starih predmeta Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Osim toga, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, hronična opterećenost sudova ne opravdava, dok trenutni zastoj, koji za sistem predstavlja iznenađenje, uzrokovan, naprimjer, recesijom, može se opravdati efikasnim mjerama koje se preduzimaju za njegovo otklanjanje (vidi Evropski sud za ljudska prava, Buchholz protiv Njemačke, presuda od 6. maja 1981. godine). Naime, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66. st. 25-32). Međutim, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, preopterećenost suda velikim brojem predmeta ne može se smatrati vanrednom okolnošću nego sistemskim problemom koji je doveo do hronične opterećenosti suda, pa i svaki novi predmet postaje stari dok dođe na red za rješavanje, što stvara pozitivnu obavezu javne vlasti da taj problem adekvatno riješi. Evidentno je da je Kantonalni sud preduzeo određene korake na organiziranju svog rada donošenjem Plana rješavanja starih predmeta. Međutim, postupanje prema navedenom planu rezultiralo je nepostupanjem povodom apelanticine tužbe u periodu od tri godine i 10 mjeseci, nakon čega je Kantonalni sud donio presudu (16. aprila 2014. godine) kojom je odbio kao neosnovan njen tužbeni zahtjev. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da navedene mjere nisu bile efikasne, jer nisu dovele do otklanjanja zaostataka u radu, s obzirom na to da konkretni zastoj nije privremen nego predstavlja hronično preopterećenje suda. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi Kantonalni sud.

35. Stoga, ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda, te imajući u vidu da apelantica svojim ponašanjem nije doprinijela dužini postupka, Ustavni sud smatra da se dužina postupka koji traje gotovo pet godina (ukupno približno 15 godina od dana podnošenja zahtjeva za vraćanje spornog stana) i koji još uvijek nije okončan može pripisati Kantonalnom sudu. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. S obzirom na činjenicu da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda, nakon Presude Vrhovnog suda broj 09 0 U 008192 14 Uvp od 27. novembra 2014. godine, predmet proslijeđen na nadležno postupanje prvostepenom organu uprave, Upravi je naloženo da donese odluku bez daljnjeg odlaganja.

Pitanje naknade nematerijalne štete

37. U smislu člana 74. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

38. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je apelantici dovoljna satisfakcija to što je utvrđeno kršenje njenog prava na pravično suđenje i što je izdat nalog Upravi da bez daljnjeg odgađanja donese odluku.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada postupak povodom zahtjeva za povrat spornog stana nije završen ni nakon gotovo pet godina od dana podnošenja tužbe (ukupno približno 15 godina od dana podnošenja zahtjeva za vraćanje spornog stana), a takvo neopravdano trajanje postupka može se pripisati isključivo ponašanju Kantonalnog suda, jer apelantica svojim ponašanjem nije doprinijela dužini trajanja postupka, a Kantonalni sud nije iznio obrazloženje koje bi moglo biti dovoljno i razumno za tako dugo trajanje postupka.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2241/13 (D. K.) | Sudska praksa | Aktio