Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5248/14 (Biljana Obućina – Đurković)

Odluka donesena 24. 04. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5248/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

24. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerije Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2015. godine, u predmetu broj AP-5248/14, rješavajući zahtjev Biljane Obućina – Đurković za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Biljane Obućina – Đurković, za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Biljana Obućina – Đurković (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 8. decembra 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 049144 14 Rev od 23. septembra 2014. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 049144 13 Gž 2 od 17. aprila 2013. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 049144 12 P2 od 30. novembra 2010. godine. Apelantica je 12. decembra 2014. godine podnijela dopunu apelacije u kojoj je postavila zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „odložio izvršenje pravosnažne presude Općinskog suda broj 65 0 P 049144 12 P2 od 30. novembra 2010. godine“ do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 049144 12 P2 od 30. novembra 2010. godine obavezana je apelantica da Zijadu Kadiću (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 10.645,23 KM sa zakonskom kamatom. Apelantica je također obavezana da tužitelju naknadi i troškove postupka u iznosu od 9.648,00 KM. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, preko dosuđenog, tužitelj je odbijen. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je rješenjem Skupštine RBiH od 2. aprila 1996. godine tužitelju dodijeljen na korištenje stan u ulici Patriotske Lige broj 12/I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da je tužitelj sa Skupštinom RBiH 11. decembra 1997. godine zaključio i ugovor o korištenju predmetnog stana. Također je utvrđeno da je tužitelj prije useljenja u stan izvršio adaptaciju stana te da je u predmetnom sudskom postupku vještak građevinske struke Dženana Hulemić Hadžiabdić, na osnovu popisa izvršenih radova, izvršila procjenu nužnih troškova adaptacije predmetnog stana u iznosu od 10.645,23 KM. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da nije sporno da je apelantica kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava Miladina Obučina na predmetnom stanu, 5. januara 2001. godine uvedena u posjed predmetnog stana te da je tužitelju kao privremenom korisniku predmetnog stana prestalo korištenja stana u smislu odredbe člana 2. stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Budući da je tužitelj bio privremeni korisnik predmetnog stana, Općinski sud je pozivajući se na odredbu člana 18. a) Zakona o prestanku primjene, zaključio da tužitelju u skladu sa odredbom člana 215. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) pripada pravo na naknadu troškova na ime uloženih sredstava za adaptaciju predmetnog stana, čija visina je utvrđena vještačenjem vještaka građevinske struke Dženane Hulemić- Hadžiabdić u predmetnom postupku u iznosu od 10.645,23 KM.

3. Odlučujući o žalbi apelantice protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj 65 0 P 049144 13 Gž 2 od 17. aprila 2013. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je zaključio da iz činjeničnih navoda datih u obrazloženju prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud nakon provedenog postupka i ocjene provedenih dokaza i to prvenstveno nalaza i mišljena vještaka građevinske struke, koji nalaz u toku postupka nisu osporavale ni parnične stranke, pravilnom primjenom člana 18. a) Zakona o prestanku primjene, u vezi sa članom 215. ZOO zaključio da tužitelju pripada pravo na naknadu troškova koje je imao kao nužne i neophodne da bi predmetni stan doveo u stanje za normalno stanovanje.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 049144 14 Rev od 23. septembra 2014. godine godine, odbijena je revizija apelantice. Sud je u obrazloženju ponovio činjenično utvrđenje i pravne zaključke nižestepenih sudova da je apelantica s obzirom na relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene i ZOO, dužna naknaditi troškove na ime uloženih sredstava za adaptaciju predmetnog stana. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na nespornu činjenicu da je tužitelj bio privremeni korisnik predmetnog stana, te budući da je predmetni stan vratio apelantici kao članu porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava, Vrhovni sud je, suprotno revizionim navodima, zaključio da su nižestepeni sudovi u provedenim dokazima imali sasvim valjan osnov za donošenje pobijanih pravnih zaključaka, pri čemu su po mišljenju suda dali razloge, koje, u potpunosti kao valjane i pravilne, a posebno potkrijepljene materijalno pravnim propisim, prihvata i revizioni sud. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi prihvatajući nalaz i miljenje vještaka građevinske struke, pravilno odlučili o visini utvrđenih nužnih troškova ulaganja u predmetni stan pozivajući se na odredbe člana 215. ZOO.

5. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo budući da je po njenom mišljenju nadležni organ odgovoran za sva oštećenja stana od trenutka kada je stan napušten od strane nosioca stanarskog prava do trenutka njegovog vraćanja u posjed nosiocu stanarskog prava ili članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine u smislu odredbe „člana 18. stav 2. Zakona o prestanku primjene“.

6. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelantica je navela da bi za nju „isplata iznosa po pravosnažnoj presudi Općinskog suda predstavljala prekomeran teret koji apelantica svakako ne bi mogla isplatiti iz sopstvenih sredstava i što bi dovelo do ugrožene egzistencije porodice apelantice“, te stoga smatra da su „ispunjeni uslovi za određivanje privremene mjere koja se sastoji u odlaganju izvršenja osporenog akta, do okončanja postupka pred Ustavnim sudom BiH“.

7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

9. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U tom kontekstu Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, apelantica traži od Ustavnog suda da odloži izvršenje osporene pravosnažne presude Općinskog suda od 30. novembra 2010. godine do donošenja odluke o apelaciji. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica kao razlog za donošenje privremene mjere, osim tvrdnji da bi izvršenje pravosnažne presude Općinskog suda kojom je obavezana na isplatu duga tužitelju, predstavljalo prekomjeran teret koji apelantica ne bi mogla isplatiti iz sopstvenih sredstava, te da bi to dovelo do ugrožene egzistencije njene porodice, ne nudi druge razloge. Međutim, Ustavni sud smatra da ovi navodi sami po sebi, u situaciji kada apelantica nije ponudila argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, ne ukazuju da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Zbog navedenog Ustavni sud smatra da je zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovan.

10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5248/14 (Biljana Obućina – Đurković) | Sudska praksa | Aktio