Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1115/13 (D. L.)
Odluka donesena 24. 04. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Penzija
- Pravično suđenje - razuman rok
- Invalidnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1115/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2015. godine, u predmetu broj AP-1115/13, rješavajući apelacije D. L. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
D. L., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 004549 11 UVP od 8. novembra 2012.
godine;
Marko Sesar, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 005067 11 UVP od 17. januara 2013.
godine;
Žarko Knežević, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 010775 12 U od 20. februara 2013. godine;
Hamid Imamović, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 008622 12 U od 25. juna 2013. godine;
Milenko Andačić, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 008367 13 U od 16. septembra 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1115/13 D. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin advokatice iz Mostara, podnio je 18. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 004549 11 UVP od 8. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom po pravu nadzora ukinuto je rješenje Općinske službe za društvenu djelatnost, opću upravu, branitelje i civilnu zaštitu Općine Čitluk od 7. juna 2005. godine, a koje je doneseno u postupku po zahtjevu apelanta za priznavanja svojstva ratnog vojnog invalida po osnovu povrjeđivanja (u daljnjem tekstu: RVI). U postupku je utvrđeno da je pomenuto rješenje doneseno suprotno odredbama Zakona o upravnom postupku i Zakona o pravima branitelja i članova njihovih porodica, te pogrešnom primjenom Pravilnika o utvrđivanju procenta RVI. Naime, utvrđeno je da je Prvostepena ljekarska komisija, na osnovu čijeg je nalaza i mišljenja doneseno sporno rješenje, vršila ocjenu vojnog invaliditeta apelanta po osnovu psihičkog oboljenja, iako apelant nije niti tražio utvrđivanje RVI po ovom osnovu, nego po osnovu povrjeđivanja, zbog čega je zaključeno da apelantu ne mogu biti utvrđena prava iz Zakona o pravima branitelja i članova njihovih porodica po osnovu psihičkog oboljenja, te je po pravu nadzora ukinuto pomenuto rješenje.
2. AP-2224/13 Marko Sesar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 22. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 005067 11 UVP od 17. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, koja je donesena u postupku revizije priznanja svojstva RVI, apelantu je priznato svojstvo RVI III grupe sa 90% invaliditeta, te mu je priznato pravo na ličnu invalidninu u iznosu od 403,70 KM (umjesto ranije određenog iznosa od 443,10 KM) i pravo na ortopedski dodatak II stepena u iznosu od 161,48 KM (umjesto ranije određenog iznosa od 177, 24 KM). U postupku je utvrđeno da su navedeni procenat RVI i druga prava apelanta utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja Ljekarske komisije za revizioni postupak, te uvida u priloženu medicinsku dokumentaciju i neposrednog pregleda apelanta.
3. AP-2226/13 Žarko Knežević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bačke Palanke, Republika Srbija, kojeg zastupa Vladimir Grujić advokat iz Bačke Palanke, podnio je 22. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 010775 12 U od 20. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba u upravnom sporu koju je podnio protiv tuženog Fonda za PIO Republike Srpske radi šutnje administracije u postupku priznanja invalidske penzije. U postupku je utvrđeno da apelant u predmetnom postupku nije podnosio „zahtjeve za donošenje rješenja i priznanje postojećih dokumenata po kojima je apelant 1999. godine penzionisan u Republici Srbiji“, nego je apelant samo dostavljao molbe tuženom da obavijesti Filijalu u Bačkoj Palanci o utvrđenju apelantovog penzijskog staža navršenog u Bosni i Hercegovini, zbog čega nepostupanje tuženog po ovakvim podnescima ne predstavlja niti jednu situaciju predviđenu Zakonom o upravnim sporovima da bi apelantova tužba bila osnovana.
4. AP-3756/13 Hamid Imamović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zurijeta Salkanović advokatica iz Živinica, podnio je 4. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 008622 12 U od 25. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, koja je donesena po apelantovom zahtjevu iz 2004. godine, priznato mu je pravo na srazmjerni dio starosne penzije koji pada na teret bosanskohercegovačkog nosioca osiguranja, na način bliže opisan u dispozitivu. U postupku je utvrđeno da je apelantu, na osnovu podataka iz matične evidencije i priložene dokumentacije, pravilno određen srazmjerni iznos starosne penzije primjenom odredaba Zakona o PIO Federacije Bosne i Hercegovine i Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama o sprovođenju penzijsko invalidskog osiguranja od 30. juna 2000. godine.
5. AP-4247/13 Milenko Andačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 17. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 008367 13 U od 16. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, koja je donesena po apelantovom zahtjevu od 21. maja 2012. godine, priznato mu je pravo na starosnu penziju, kao pripadniku bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine, te mu je utvrđen mjesečni iznos penzije od 238,45 KM. U postupku je utvrđeno da apelant ispunjava uslove iz Uredbe o sticanju prava na starosnu penziju po povoljnijim uslovima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane, te da mu je starosna penzija utvrđena od penzijskog osnova prema dužini penzijskog staža i uvećanjem od 2%.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1115/13.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Neki apelanti (AP 3756/13 i AP 4247/13) povredu ovih prava vide u dužini trajanja postupka u njihovom predmetu. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Također, u odnosu na navode o dužini trajanja postupka u predmetu broj AP 3756/13, Ustavni sud napominje da je po pitanju dužine trajanja predmetnog postupka već donio odluku po apelantovoj apelaciji broj AP 4448/10, u kojoj je utvrdio povredu apelantovog prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Pored toga, u odnosu na predmet broj AP 4247/13, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja postupka, koji je ukupno trajao jednu godinu i četiri mjeseca, primjerena okolnostima u apelantovom predmetu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić