Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-113/14 (Z. K. i drugi)
Odluka donesena 24. 04. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-113/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24.aprila 2015. godine, u predmetu broj AP-113/14, rješavajući apelacije Zorana Krište i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Zoran Krišto, protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 013112 13 Rsž 2 od 2. aprila 2013. godine;
Milan Praštalo, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 Rs 003877 13 Rev od 27. maja 2014. godine;
Besima Hujdur, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 044125 13 Rsž od 22. jula 2014. godine;
Sadik Puzić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 038239 12 Rsž od 4. jula 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-113/14 Zoran Krišto (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnio je 10. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 013112 13 Rsž 2 od 2. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je apelantova tužba i obavezana tužena da apelantu isplati određene novčane iznose na ime uvećanja plate za rad noću, rad u dane vjerskih i državnih praznika i rad u dane sedmičnog odmora, uplati doprinose za razlike plata, te nadoknadi troškove parničnog postupka. U pogledu odluke o troškovima postupka, obrazloženo je da su isti dosuđeni apelantu temeljem člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku, Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata i člana 31. stav 5. Zakona o advokaturi FBiH.
2. AP-2991/14 Milan Praštalo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Ružica Topić i Nebojša Makarić, advokati iz Banjaluke, podnio je 30. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 Rs 003877 13 Rev od 27. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezan tuženi da apelantu isplati određene novčane iznose na ime naknade štete, kao razliku između penzije i neisplaćenih plata, za određeni period, dok je za preostali period navedeni tužbeni zahtjev odbijen. Nadalje, obavezan je tuženi da uplati za apelanta doprinose kod nadležnog organa, odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu određenih novčanih iznosa na ime regresa, te utvrđeno da je tužba povučena u dijelu u kojem je apelant potraživao da sud obaveže tuženog da apelanta vrati na rad. U toku postupka je utvrđeno da je apelantu pripadalo pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade u visini razlike između primljene penzije i plate koju bi ostvario da je radio kod tuženog do dana sticanja uslova za odlazak u penziju, kao i uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje za sporni period. Nadalje, utvrđeno je da apelantu nije pripadalo pravo na isplatu regresa, jer u spornom periodu nije radio ni koristio godišnje odmore.
3. AP-4420/14 Besima Hujdur (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnijela je 13. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 044125 13 Rsž od 22. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba radi isplate po osnovu razlike plate obračunate po većem koeficijentu. U toku postupka je utvrđeno da je apelantici, kao nastavniku razredne nastave, isplaćivana plata u skladu sa zaključenim ugovorima o radu i pojedinačnim rješenjima o utvrđivanju i obračunu plata, u skladu sa Pravilnikom o osnovama i mjerilima za utvrđivanje plaće i drugih ličnih primanja uposlenika u javnim ustanovama u oblasti osnovnog obrazovanja, Zakonom o osnovnom odgoju i obrazovanju, te zaključenim aneksima Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Tuzlanskom kantonu.
4. AP-4421/14 Sadik Puzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 13. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 038239 12 Rsž od 4. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate po osnovu razlike plate obračunate po većem koeficijentu. U toku postupka je utvrđeno da je apelantu, kao nastavniku razredne nastave, isplaćivana plata u skladu sa zaključenim ugovorima o radu i pojedinačnim rješenjima o utvrđivanju i obračunu plata, u skladu sa Pravilnikom o osnovama i mjerilima za utvrđivanje plaće i drugih ličnih primanja uposlenika u javnim ustanovama u oblasti osnovnog obrazovanja, Zakonom o osnovnom odgoju i obrazovanju, te zaključenim aneksima Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Tuzlanskom kantonu.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-113/14.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić