Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1881/14 (I.D. i S.M.)
Odluka donesena 24. 04. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Smetanje posjeda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1881/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2015. godine, u predmetu broj AP-1881/14, rješavajući apelacije I.D. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
I.D., protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 036029 13 Gž od 20. marta 2014. godine;
S.M., protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 048820 14 Gž od 7. marta 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1881/14 I.D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja, kojeg zastupa Midhat Gekić, advokat iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja, podnio je 24. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 036029 13 Gž od 20. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je apelant smetao tužitelja u posjedu prava korištenja njegovih nekretnina, kuće i dvorišta, preciziranih u dispozitivu prvostepenog rješenja, tako što je 14. i 15. juna 2012. godine, bez pribavljanja urbanističke saglasnosti i odobrenja za građenje od nadležnog organa uprave, pored postojeće betonske cokle sa željeznom ogradom, koja predstavlja među između parcela tužitelja i apelanta, na udaljenosti od šest cm, izgradio zid, pobliže opisan u dispozitivu prvostepenog rješenja, koristeći taj zid za vješanje tepiha koje pere u autopraoni, pri čemu svakodnevno prska posjed tužitelja, onemogućivši mu da koristi svoj posjed na način na koji je to do tada činio, zaklonivši mu vidnost i preglednost, te smanjivši mu osvjetljenje prostora i objekta u tom dijelu, pa je dužan uspostaviti prijašnje posjedovno stanje, na taj način što će ukloniti navedeni zid i tako omogućiti tužitelju da koristi posjed predmetnih nekretnina kako ga je koristio prije postavljanja zida. U toku postupka je utvrđeno da kako je apelant podigao zid između susjednih parcela u visini koja nije uobičajena za ogradu, dakle više od 0,80 m, a time i izgradnju, što je u suprotnosti sa relevantnom odredbom Zakona o građenju SBK, kako to proizilazi iz nalaza i mišljenja kao i iskaza vještaka građevinske struke, to je sud zaključio da je na taj način tužitelj ometen u korištenju svog dotadašnjeg posjeda, tj. postojećeg posjedovnog stanja koje je bilo prije izgradnje zida. Dakle, utvrđeno je da kako se posljednje stanje posjeda objektivno izmijenilo, to je sud zaključio da je tužitelju neophodno pružiti posjedovnu zaštitu u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva i na taj način mu omogućiti da je uživa u punom obimu, bez nedozvoljenih samovlasnih radnji na strani apelanta koji je samovlasnim radnjama promijenio faktičko stanje posljednjeg mirnog posjeda tužitelja.
2. AP-2268/14 S.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Nazif Cerić, advokat iz Bihaća, podnio je 19. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 048820 14 Gž od 7. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da ga je tuženi smetao u posjedu prava služnosti prolaza pješice i zaprežnim kolima, putem koji se odvaja sa seoskog asfaltnog puta koji ide kroz Brekovicu prema zaseoku Bajrići i prelazi preko tuženikovih nekretnina, preciziranih u dispozitivu prvostepenog rješenja, na način što je dana 27. marta 2013. godine postavio zid između predmetnih nekretnina stranaka i u potpunosti onemogućio apelantu prilaz na nekretnine, opisane u dispozitivu prvostepenog rješenja, na kojima se nalazi apelantova kuća, te da se stoga naloži tuženom da sruši postavljeni zid i uspostavi pređašnje posjedovno stanje i omogući apelantu prolaz preko spornih nekretnina pješice i zaprežnim kolima. U toku postupka je utvrđeno da je tužbeni zahtjev odbijen iz razloga što se radnja tužitelja odnosno izgradnja zida temelji na odluci nadležnog organa uprave odnosno na urbanističkoj saglasnosti, a takva radnja nije protivpravna. Nadalje, utvrđeno je da kako posjednik ima pravo na posjedovnu zaštitu od protivpravnog smetanja posjeda u smislu člana 80. Zakona o vlasničko pravnim odnosima važećeg u vrijeme izvršene radnje za koju tužba smatra da je čin smetanja posjeda, to je sud zaključio da nema uslova za pružanje posjedovne zaštite prema toj odredbi, te je tužbeni zahtjev odbio. Također, utvrđeno je da je apelant izvan žalbenog roka dostavio sudu podnesak i rješenje Ministarstva za građenje USK kojim je poništeno rješenje općinskog načelnika kojim je ostavljeno na snazi rješenje o izdavanju urbanističke saglasnosti za izgradnju stražnje ograde. Tim rješenjem apelant je želio dokazati da je radnja tuženog ipak bila protivpravna, međutim, utvrđeno je da su podnesak i dostavljeni dokaz dostavljeni izvan roka za žalbu, pa je sud zaključio da se dokaz ne može smatrati novim dokazom u smislu relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku, jer nije iznesen u žalbi.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1881/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant I.D. se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih navedenim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić