Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2231/13 („Istočni Biser“ d.o.o. iz Banja Luke)

Odluka donesena 24. 04. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Porez
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2231/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2015. godine, u predmetu broj AP-2231/13, rješavajući apelacije "Istočni Biser" d.o.o. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli "Istočni Biser" d.o.o., "Heko" d.o.o Bugojno, "Auto Škola Lukić" i "Century 21" d.o.o. Tuzla protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 006533 11 U od 18. marta 2013. godine;

presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 U 003892 11 UVP od 7. marta 2013. godine; presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 006098 13 UVP od 8. aprila 2013. godine i presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 000068 12 UVP 2 od 9. maja 2013. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli "Istočni Biser" d.o.o., "Heko" d.o.o Bugojno, "Auto Škola Lukić" i "Century 21" d.o.o. Tuzla protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 006533 11 U od 18. marta 2013. godine;

presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 U 003892 11 UVP od 7. marta 2013. godine; presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 006098 13 UVP od 8. aprila 2013. godine i presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 000068 12 UVP 2 od 9. maja 2013. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2231/13 „Istočni Biser“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Predrag Herbez advokat iz Banja Luke, podnio je 23. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 006533 11 U od 18. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu kao poreznom obvezniku utvrđen je razrez indirektnih poreza u određenom iznosu i naložena uplata utvrđene obaveze nastale kao rezultat korekcije izlaznog PDV-a obračunatog po osnovu manjka i neevidentiranog prometa. Sud je utvrdio da je, nakon izvršene kontrole ulaznog PDV-a po podnesenoj prijavi, te kontrole dokumentacije, knjigovodstvenih evidencija, faktura dobavljača i sl. zaključeno da je apelant poresku osnovicu za period od 2006. do 2009. godine obračunavao suprotno odredbama Zakona o PDV-u, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu.

2. AP-2407/13 „Heko“ d.o.o. Bugojno (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Musud Duvnjak advokat iz Bugojna, podnio je 3. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 U 003892 11 UVP od 7. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom pokrenut je postupak prisilne naplate porezne obaveze apelanta u ukupnom iznosu od 172.990,10 KM. Utvrđeno da apelant, kao porezni obveznik poreza na imovinu, u ostavljenom roku od 10 dana, nije izmirio obavezu plaćanja navedenog poreza, niti je u predmetnom postupku istakao prigovore kojima bi mogli dovesti do eventualne obustave prinudne naplate, zbog čega je pokrenut postupak prinudne naplate u skladu sa odredbama Zakona o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine.

3. AP-2504/13 „Auto Škola Lukić“ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Predrag Herbez advokat iz Banja Luke, podnio je 10. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 006098 13 UVP od 8. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je apelant u okviru perioda kontrole ostvarenih prihoda, od 2006. do 2010. godine, ostvario prihode pružanjem usluga obuke kandidata za polaganje vozačkog ispita za mjesec oktobar 2009. godine u iznosu od 51.420,00 KM čime je prešao prag oporezivog prometa koji je propisan članom 57. Zakona o PDV-u, te je apelant bio u obavezi da podnese zahtjev za registraciju PDV-a.

4. AP-3515/13 „Century 21“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Tatjana Gajić advokatica iz Tuzle, podnio je 12. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 000068 12 UVP 2 od 9. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je naloženo da izvrši uplatu dodatno utvrđene porezne obaveze u ukupnom iznosu od 414.902,12 KM. U postupku je utvrđeno da je, nakon provedenog inspekcijskog nadzora, ustanovljeno da je apelant vršio prodaju robe kupcima koji nisu bili registrirani kod nadležnih sudova, tj. koji se tretiraju kao pravno nepostojeća pravna lica, pa apelant kao veletrgovac nije mogao prodavati robu bez obračunavanja poreza na promet proizvoda i usluga u smislu Zakona o prometu proizvoda i usluga. Također je utvrđeno da apelant u smislu navedenog zakona nije niti ispunjavao uslove za priznavanje statusa veletrgovca, jer je za to potrebno da se prodaja vrši pravnim licima koja se bave trgovinom, odnosno koja su registrirana za takvu djelatnost i koja proizvode nabavljaju radi daljnje prodaje.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2231/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2231/13 („Istočni Biser“ d.o.o. iz Banja… | Sudska praksa | Aktio