Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2389/12 (A. M. iz Tuzle)

Odluka donesena 24. 04. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2389/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2015. godine, u predmetu broj AP-2389/12, rješavajući apelaciju Aleksandra Miletića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aleksandra Miletića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 025719 12 Kž od 5. aprila 2012. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 025719 07 K od 5. marta 2012. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aleksandar Miletić iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelanti), podnio je 25. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 025719 12 Kž od 5. aprila 2012. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 025719 07 K od 5. marta 2012. godine.

2. Kantonalno tužilaštvo Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) optužnicom broj Kt-2228/06 od 23. januara 2007. godine i broj Kt-1107/06 od 2. februara 2007. godine optužilo je apelanta zbog krivičnog djela laka tjelesna povreda iz člana 173. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), a M.M. zbog krivičnog djela teška tjelesna povreda iz člana 172. stav 1. KZ FBiH.

3. Općinski sud je rješenjem broj 032-0-Kv-08-000 725 od 23. decembra 2008. godine spojio postupak protiv apelanta i optuženog M.M. , a na prijedlog njihovih branilaca.

4. Na prijedlog branioca optuženog M.M., odnosno zbog njegovog nepojavljivanja na sudu, glavni pretres je odlagan pet puta, na prijedlog Kantonalnog tužilaštva jednom, na prijedlog apelanta odnosno zbog njegovog nepojavljivanja na sudu tri puta.

5. Općinski sud je presudom broj 32 0 K 025719 07 K od 5. marta 2012. godine apelanta oslobodio od optužbi da je radnjama bliže opisanim u izreci presude počinio krivično djelo laka tjelesna povreda iz člana 173. stav 1. KZ FBiH. Istom presudom optuženi M.M. je oslobođen od optužbe da je počinio krivično djelo teška tjelesna povreda iz člana 172. stav 1. KZ FBiH. Apelant, kao oštećeni, te oštećeni J.M. sa eventualnim imovinskopravnim zahtjevom su upućeni na parnicu. Najzad, određeno je da troškovi krivičnog postupka padaju na teret budžetskih sredstava suda.

6. Kantonalni sud je presudom broj 32 0 K 025719 12 Kž od 5. aprila 2012. godine žalbu Kantonalnog tužilaštva i apelantovu žalbu odbio kao neosnovane i presudu Općinskog suda potvrdio.

7. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i b) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U prilog tvrdnji o povredi prava na pravično suđenje apelant je, u opširnim apelacionim navodima, istakao da mu je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, da je povrijeđena pretpostavka nevinosti i princip in dubio pro reo, da su manjkava obrazloženja osporenih odluka, da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i s tim u vezi jednakost stranaka u postupku, da nije uživao garancije nezavisnog i nepristrasnog suda, da su sudovi proizvoljno i pogrešno cijenili dokaze, da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U prilog tvrdnji da mu je povrijeđeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije apelant je u suštini istakao da drugostepeni sud uopšte nije razmotrio navode iz njegove žalbe već je samo prepričao stavove iz prvostepene presude. Apelant je zatražio da mu se „dodjeli odšteta u pravičnom iznosu, kao i da mu se isplate troškovi nastali radi utvrđivanja povrede prava na pravično suđenje i prava na djelotvorni pravni lijek“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su presude redovnih sudova na temelju kojih je apelant oslobođen od optužbi za krivično djelo koje mu je nadležno tužilaštvo stavilo na teret. Osporene odluke zasnovane su na članu 299. tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) kojim je određeno da se optuženi oslobađa od optužbe ako nije dokazano da je učinio krivično djelo za koje se optužuje. Nadalje, navedenim odlukama apelantu nisu nametnute bilo kakve obaveze kojim bi se dovelo u pitanje ili ogrančilo bilo koje apelantovo pravo, odnosno konstituisale bilo kakve obaveze koje bi apelant trebao izvršiti. Najzad, u vezi sa apelantovim navodima da je postupak trajao nerazumno dugo, Ustavni sud primjećuje da je veliki broj odgođenih ročišta bio rezultat postupanja stranaka u postupku (apelanta, optuženog M.M., te Kantonalnog tužilaštva) a ne nadležnog suda, odnosno da se radilo o razlozima za odgađanje kojim ni na koji način nije doprinijeo sud, niti ih je mogao spriječiti.

12. Shodno navedenom, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da apelant zbog odluka koje osporava apelacijom snosi posljedice kršenja bilo kog Ustavom Bosne i Hercegovine ili Evropskom konvencijom zaštićenih prava, a zbog čega bi bilo potrebno ispitivati meritum apelacije.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2389/12 (A. M. iz Tuzle) | Sudska praksa | Aktio