Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2742/14 (S. S. i S. M.)

Odluka donesena 24. 04. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2742/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2015. godine, u predmetu broj AP-2742/14, rješavajući apelacije Slavojke Savić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Slavojka Savić, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 002235 13 U od 31. marta 2014. godine;

Slavica Makarić, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 002275 14 U od 29. aprila 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2742/14 Slavojka Savić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Foče, koju zastupa Milenko-Vojo Radović, advokat iz Foče, podnijela je 12. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 U 002235 13 U od 31. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba protiv rješenja tuženog Fonda PIO od 6. novembra 2013. godine, kojim je odbijena njena žalba protiv prvostepenog rješenja od 16. septembra 2013. godine. Tim rješenjem je apelantici priznato pravo na starosnu penziju počev od 1. augusta 2013. godine u iznosu od 342,50 KM mjesečno. U toku postupka je utvrđeno da shodno relevantnim odredbama Zakona o PIO osiguranik žena koja nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 58 godina života i 35 godina staža, a u konkretnoj pravnoj stvari među strankama je nesporno da je apelantica sa danom 1. augusta 2013. godine, kada je imala 62 godine, jedan mjesec i 24 dana života i ukupan penzijski staž 35 godina i četiri dana ostvarila pravo na starosnu penziju. Također, utvrđeno je da je, imajući u vidu relevantne odredbe predmetnog zakona, tuženi pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio apelantičinu žalbu protiv rješenja od 16. septembra 2013. godine i pri tome jasno i razumljivo obrazložio razloge zbog čega joj nije uračunato vrijeme provedeno u osiguranju od 1. maja 2003. godine do 30. juna 2006. godine i od 16. maja 2011. godine do 31. marta 2013. godine, obzirom da za to vrijeme nije izvršena pojedinačna uplata doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u skladu sa relevantnom odredbom pomenutog zakona.

2. AP-2743/14 Slavica Makarić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Foče, koju zastupa Milenko-Vojo Radović, advokat iz Foče, podnijela je 12. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda broj 14 0 U 002275 14 U od 29. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba protiv rješenja tuženog Fonda PIO od 20. decembra 2013. godine, kojim je odbijena njena žalba protiv prvostepenog rješenja od 31. oktobra 2013. godine. Tim rješenjem je apelantici priznato pravo na starosnu penziju počev od 12. oktobra 2013. godine u iznosu od 381,98 KM mjesečno. U toku postupka je utvrđeno da shodno relevantnim odredbama Zakona o PIO osiguranik žena koja nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 58 godina života i 35 godina staža, a u konkretnoj pravnoj stvari među strankama je nesporno da je apelantica sa danom 12. oktobra 2013. godine, kada je imala 61 godinu, sedam mjeseci i 28 dana života i ukupan penzijski staž 36 godina, šest mjeseci i osam dana ostvarila pravo na starosnu penziju. Isto tako, utvrđeno je da je, imajući u vidu relevantne odredbe predmetnog zakona, tuženi pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio apelantičinu žalbu protiv rješenja od 31. oktobra 2013. godine i pri tome jasno i razumljivo obrazložio razloge zbog čega joj nije uračunato vrijeme provedeno u osiguranju od 1. decembra 2003. godine do 28. februara 2006. godine i od 1. maja 2012. godine do 11. oktobra 2013. godine, obzirom da za to vrijeme nije izvršena pojedinačna uplata doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u skladu sa relevantnom odredbom pomenutog zakona.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2742/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelantica.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelantice pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelantice, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporile pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih navedenim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantica. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2742/14 (S. S. i S. M.) | Sudska praksa | Aktio