Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3633/14 (S. M.)

Odluka donesena 24. 04. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Suvlasništvo
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3633/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2015. godine, u predmetu broj AP-3633/14, rješavajući apelacije Slavice Mesulić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Slavica Mesulić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 042274 14 Rev od 22. maja 2014. godine;

Stana Šego, Viktor Šego i Ana Šego, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 P 002163 13 Rev od 5.

juna 2014. godine;

Slavica Vuković, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 207548 14 Rev od 29. maja 2014.

godine;

Aleksandar Mitrović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 043401 13 Rev od 1. augusta 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3633/14 Slavica Mesulić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Nove Topole, Općina Gradiška, koju zastupa Đorđe Krčmar, advokat iz Gradiške, podnijela je 4. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 042274 14 Rev od 22. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev i utvrđeno je da su apelantica i tuženi u toku vanbračne zajednice koja je trajala određeni vremenski period zajedničkim radom i sredstvima izgradili objekte precizirane u izreci prvostepene presude, te je obavezan tuženi da joj na ime 1/5 udjela u zajednički stečenoj imovini isplati iznos od 10.835,80 KM, dok je apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu koji predstavlja razliku između zahtijevanog i dosuđenog odbijen. U toku postupka je utvrđeno da je apelantica zahtijevala da joj tuženi na ime ½ dijela zajednički stečene imovine u vanbračnoj zajednici sa njim na pokretnoj imovini isplati iznos od 20.000,00 KM, te da joj na ime održavanja i povećanja njegove posebne imovine na nepokretnoj imovini isplati iznos od 25.000,00 KM. Međutim, utvrđeno je da apelantica nije dokazala da je njen udio u povećanju i unapređenju posebne imovine tuženog (nepokretna imovina) jednak doprinosu tuženog, slijedom čega je sud, shodno relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku, zaključio da njen doprinos u povećanju posebne imovine tuženog odnosno povećanju vrijednosti nekretnina u odnosu na doprinos tuženog iznosi 1/5 dijela. Nadalje, u pogledu pokretne imovine, utvrđeno je da apelantica nije dokazala da je pokretne stvari iz tužbe stekla sa tuženim, niti vrijednost te pokretne imovine, imajući pri tome u vidu da iz izvedenih dokaza proizilazi da je apelantica uz pristanak tuženog nakon prestanka vanbračne zajednice, odvezla svoje pokretne stvari, pa je sud zaključio da u pogledu ovog dijela zahtjeva nisu dokazani uslovi iz relevantnih odredaba Porodičnog zakona, te je u ovom dijelu apelantičin tužbeni zahtjev, primjenom pravila o teretu dokazivanja, odbio.

2. AP-3935/14 Stana Šego, Viktor Šego i Ana Šego (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kiseljaka, koje zastupa Milorad Potparić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 25. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 P 002163 13 Rev od 5. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da bračnu stečevinu tužiteljice i umrlog Z.Š. čine nekretnine pobliže precizirane u stavu I izreke prvostepene presude, što su tuženi, a među njima i apelanti, dužni priznati i trpiti da se tužiteljica uknjiži kao suvlasnik na predmetnim nekretninama sa dijelom ½, kao i nekretnine navedene u stavu II izreke prvostepene presude. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da činjenica da su nekretnine na kojima je sagrađena kuća sa pomoćnim objektima kupljene na osnovu ugovora o kupoprodaji od 21. marta 1983. godine, kao i činjenica da je pravni prednik tuženih odobrenje za izgradnju stambene zgrade na tim nekretninama dobio 1. augusta 1983. godine, da je narednih godina započeta i dovršena izgradnja stambenog objekta sa pomoćnom zgradom, ukazuju na pravilnost zaključka redovnih sudova da su sve nekretnine, kao i stambeni i pomoćni objekti građeni u vrijeme trajanja bračne zajednice tužiteljice i umrlog Z.Š., iz čega proizilazi da je ta imovina stečena radom za vrijeme trajanja bračne zajednice tužiteljice i pravnog prednika tuženih. Također, utvrđeno je tuženi nisu dokazali činjenicu da je predmetna imovina bila faktičkom diobom raspodijeljena između tužiteljice i pravnog prednika tuženih, kao ni činjenicu da ta imovina nije bila stečena zajedničkim radom tužiteljice i pravnog prednika tuženih kao bračnih drugova. Nasuprot toga, sud je zaključio da je tužiteljica dokazala da su ona i umrli Z.Š. bili u bračnoj zajednici u vrijeme kada je kupljena nekretnina koja je predmet spora, kao i da su stambena i pomoćna zgrada izgrađene na toj nekretnini u vrijeme dok je trajala njihova bračna zajednica.

3. AP-4081/14 Slavica Vuković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Njemačke, koju zastupa Enes Džafić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 8. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 207548 14 Rev od 29. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, utvrđeno je da bračnu stečevinu tužitelja i prvotužene, tj. apelantice čine nekretnine precizirane u izreci prvostepene presude, a koje nekretnine se nalaze u Sarajevu u ulici Bledska do broja 1, te da su tužitelj i apelantica suvlasnici u toj imovini sa po ½ dijela što je ona dužna priznati i trpiti. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je sporno zemljište, sa postojećim objektom, koji je u toku rata devastiran, stečeno u toku trajanja bračne zajednice tužitelja i apelantice (brak ovih stranaka zaključen 1979. godine, a razveden 2000. godine), da je apelantica na temelju ugovora o poklonu koji je zaključila sa tetkom A.B. 15. marta 1983. godine, bila upisana kao vlasnik predmetnih nekretnina sa dijelom 1/1, da su tužitelj i apelantica (koji su živjeli i radili u Njemačkoj) ustvari od njene tetke kupili predmetne nekretnine za određeni novčani iznos, da bi potom na mjestu starog izgradili novi objekat, koji je nakon razvoda braka sa tužiteljem apelantica osnovom pismenog kupoprodajnog ugovora od 16. oktobra 2000. godine prodala pravnom predniku ostalih tuženih A.Ć. (suprug odnosno otac ostalih tuženih, koji je umro 2002. godine), kao i da je kupac bio upoznat o postojanju spora o predmetu kupovine. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da sporne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu tužitelja i apelantice sa dijelom od po ½ i da apelantica nije mogla raspolagati sa tužiteljevim suvlasničkim dijelom, pa je pozivom na relevantne odredbe Porodičnog zakona, Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, udovoljio zahtjevu tužitelja. Također, sud je zaključio da nekretnine koje su predstavljale predmet ugovora o poklonu zaključenog sa apelantičinom tetkom ne predstavljaju posebnu imovinu apelantice iz razloga nepostojanja izričite namjere poklonodavca da poklon učini samo jednom od bračnih drugova.

4. AP-4487/14 Aleksandar Mitrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Čedo Niškanović, advokat iz Banja Luke, podnio je 20. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 043401 13 Rev od 1. augusta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja, a među njima i apelanta, u dijelu da se izdvoji suvlasnički dio prvotužiteljice S.M. (koja je umrla 10. decembra 2011. godine) od ½ dijela i ista u javne knjige upiše kao vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina sa 1/1 dijela, kao i u dijelu da se utvrdi da je neprovodiv i ništav testament testatora M.M. sačinjen 21. juna 2000. godine. Budući da u toku postupka, između ostalog, nije utvrđeno koji dio predmetnih nekretnina bi faktički trebao da pripadne S.M. na ime njene ½ dijela tih nekretnina, jer to tužitelji nisu ni tražili tužbenim zahtjevom, niti su za to izvodili dokaze, sud je zaključio da je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu. Nadalje, utvrđeno je da iz sadržaja predmetnog testamenta testatora M.M. proizilazi da je on dio kuće, preciziran u obrazloženju presude, koji odgovara njegovom suvlasničkom dijelu od ½ u toj kući, kao i nekretnine opisane u obrazloženju presude, koje su njegova posebna imovina, poslije svoje smrti ostavio kćerki N.M., da testator osim nje ima živu suprugu S.M. i dva sina, P.M. i apelanta, ali da testamentom nije obuhvatio sve nekretnine koje se vode na njegovom imenu, pa da tim nasljednicima nije okrnjio njihov zakonski nasljedni dio niti nužni dio. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je neosnovan apelantov navod da je pomenuti testament ništav iz razloga što je testator raspolagao tuđom imovinom, jer iz istog proizilazi da je predmet raspolaganja testamentom bila samo njegova imovina. Također, sud je zaključio da je testator sačinio sudski testament u skladu sa odredbama Zakona o nasljeđivanju, a tužitelji nisu dokazali postojanje zakonskih uslova za njegovu ništavost, pa je zbog toga odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje njegove ništavosti.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3633/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3633/14 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio