Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5395/13 (R. J. i drugi)

Odluka donesena 24. 04. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5395/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2015. godine, u predmetu broj AP-5395/13, rješavajući apelacije Rukije Jusić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Rukija Jusić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 009936 11 Gž od 23. oktobra 2013. godine;

Caco Hotić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 019099 12 Rev od 14. novembra 2013.

godine;

Mate Nižić, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 I 013316 13 Gži od 10. decembra 2013. godine;

CRVENI SIGNAL AD Gradiška , protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 000514 12 Rev od 19. novembra 2013. godine;

Bogoljub Pivašević, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 014489 13 Rev od 27. februara 2014.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-5395/13 Rukija Jusić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, podnijela je 31. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 009936 11 Gž od 23. oktobra 2013. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 31. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezana apelantica da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime duga. U toku postupka je utvrđeno da je u konkretnom slučaju glavni dužnik po zaključenom ugovoru o kreditu bio u kašnjenju sa otplatom kredita, te da je apelantica, kao solidarni jemac, obavezana na isplatu predmetnog duga. Nadalje, utvrđeno je da apelantica tokom postupka nije tražila grafološko vještačenje potpisane izjave na ugovoru o jemstvu, a niti na mjenici koju je potpisala, niti je tokom prvostepenog postupka postavila određeni protivtužbeni zahtjev za poništenje ugovora o jemstvu zbog eventualnih mana volje, pa time eventualno dovela u pitanje valjanost samog ugovora o kreditu.

2. AP-26/14 Caco Hotić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Dževad Halep, advokat iz Tešnja, podnio je 3. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 019099 12 Rev od 14. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate određenog novčanog iznosa. U toku postupka je utvrđeno da je apelant u ime i za račun svog oca, po prethodno pribavljenoj punomoći, u svojstvu prodavca, prodao kupcu određeno auto, za koje mu je kupac isplatio dio kupoprodajne cijene, a na ime preostalog dijela kupoprodajne cijene, predao svoje auto tuženom, a tuženi apelantu isporučio svoje auto u vrijednosti preostalog dijela kupoprodajne cijene. Nadalje, utvrđeno je da je tuženi potpisao notarsku ispravu kojom je priznao da apelantu duguje sporni iznos, ali da je navedena isprava sačinjena samo fiktivno da bi apelant imao pokriće za svog oca. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, zaključeno je da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan zbog nedostatka pasivne legitimacije, ali i aktivne legitimacije, jer vozilo za koje je apelant tražio isplatu dijela kupoprodajne cijene nije apelantovo nego njegovog oca. Nadalje, zaključeno je da izjava tuženog, koja je sačinjena u formi notarske isprave, nije mogla predstavljati osnovu za naplatu utuženog potraživanja, jer se radilo o prividnom pravnom poslu u smislu člana 66. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

3. AP-175/14 Mate Nižić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 14. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 I 013316 13 Gži od 10. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime duga. U toku postupka je utvrđeno da su tužitelj i apelant zaključili ugovor o kreditu i da je apelant, kao sredstvo osiguranja povrata kredita, tužitelju predao mjenicu. Stoga je apelant obavezan na isplatu duga po mjenici, jer nije osporio da je potpisao i predao tužitelju predmetnu mjenicu, niti je dokazao da je otplaćen kredit radi kojeg je i izdata mjenica.

4. AP-688/14 CRVENI SIGNAL AD Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banjaluke, podnio je 13. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 000514 12 Rev od 19. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime duga. U toku postupka je utvrđeno da je zaključenjem i plasmanom sredstava po ugovoru o poslovno-tehničkoj saradnji, između tužitelja i apelanta nastao materijalno-pravni odnos regulisan odredbom člana 557. Zakona o obligacionim odnosima, odnosno, ugovor o zajmu, čime se stvorila obaveza za apelanta da vrati zajam u skladu sa članom 562. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Nadalje, tužitelj je izvedenim dokazima dokazao osnov i visinu potraživanja.

5. AP-2293/14 Bogoljub Pivašević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Slovenije, kojeg zastupa Milan Romanić, advokat iz Banjaluke, podnio je 20. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 014489 13 Rev od 27. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačena je kao pravomoćno presuđena stvar apelantova tužba sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se obaveže tuženi da apelantu na ime neispunjena ugovora o trajnom ulogu isplati određene novčane iznose na ime uplate trajnog uloga i na ime dividende po trajnom ulogu. Nadalje, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da apelantu na ime neispunjena ugovora o trajnom ulogu isplati određene novčane iznose na ime uplate trajnog uloga i na ime dividende po trajnom ulogu. U toku postupka je utvrđeno da je sudskom presudom apelantu dosuđeno da mu tuženi po osnovu neispunjenja ugovora o trajnom ulogu i po osnovu dividende isplati određene novčane iznose, pa je apelantova tužba u navedenom dijelu odbačena. Nadalje, u pogledu preostalog dijela tužbenog zahtjeva, iz izvedenih dokaza je utvrđeno da su ugovor, koji je predstavljao osnov apelantovog potraživanja, zajedno sa priloženim uplatnicama, bili falsifikovani, što je utvrđeno osnovom nalaza vještaka grafologa.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5395/13.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5395/13 (R. J. i drugi) | Sudska praksa | Aktio