Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-572/14 (V. E.,F.M. i D. M.)
Odluka donesena 24. 04. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-572/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2015. godine, u predmetu broj AP-572/14, rješavajući apelacije Vere Erić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Vera Erić, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 Rs 013053 13 Rsž od 27. augusta 2013. godine;
F.M., protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 002716 12 Gž od 28. marta 2014. godine;
Džemal Muratović, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 028471 12 Rsž od 4. juna 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-572/14 Vera Erić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zvornika, podnijela je 6. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 Rs 013053 13 Rsž od 27. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantičina tužba je, u dijelu kojim je tražila da se poništi odluka tužene od 22. januara 2010. godine o otkazu ugovora o radu sa ponudom zaključivanja ugovora pod izmijenjenim uslovima, odbačena, dok je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud poništi ugovor o radu zaključen između parničnih stranaka dana 6. decembra 2010. godine, te rješenje tužene o otkazu ugovora o radu apelantice od 31. januara 2012. godine, kao i da naloži tuženoj da apelanticu vrati na rad i uspostavi joj radnopravni status počev od 1. februara 2012. godine, da je rasporedi na poslove referenta plaćanja ili druge poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti, da joj izvrši isplatu naknade zbog izostalih plata počev od dana 17. februara 2012. godine kao dana prestanka rada kod tužene pa do vraćanja na posao, te da za apelanticu za taj period uplati doprinose Fondu PIO RS, odbijen. U toku postupka je utvrđeno da je neblagovremena apelantičina tužba od 6. decembra 2011. godine za poništenje navedene odluke tužene od 22. januara 2010. godine, upravo iz razloga što je podnijela tužbu po isteku subjektivnog roka od jedne godine od dana saznanja za povredu prava iz člana 118. Zakona o radu. Nadalje, utvrđeno je da je apelantica imala pravo da tužbom traži poništenje predmetnog ugovora o radu od 6. decembra 2010. godine, ali da je odlučna okolnost da nije dokazala da je u nekakvoj zabludi ili pod silom ili prijetnjom zaključila pomenuti ugovor o radu. S obzirom da je tužena iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukinula radna mjesta na kojima je radila apelantica i mnoga druga radna mjesta, da je tužena omogućila apelantici i svim drugim radnicima da preko internog konkursa učestvuje u rasporedu na pojedina radna mjesta i da ona nije dokazala da je imala po nekom osnovu prednost za zaključivanje ugovora o radu u odnosu na neke druge kandidate koji su radili kod tužene, sud je zaključio da je postojao osnov da tužena donese rješenje o otkazu ugovora o radu apelantici od 31. januara 2012. godine.
2. AP-2638/14 F.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Špionice, kojeg zastupa Ibrahim Omerović, advokat iz Kalesije, podnio je 6. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 002716 12 Gž od 28. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezana je tužena da apelantu, nastavniku matematike i fizike, koji je zaposlenik tužene, po osnovu prekovremenog rada određenog po nalogu direktora tužene, isplati određene novčane iznose za određene vremenske periode, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude, dok je u preostalom dijelu odbijen apelantov tužbeni zahtjev preko usvojenog iznosa. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je apelant imao veći broj prekovremenih časova u odnosu na broj časova koji su odobreni rješenjem tužene od 11. oktobra 2005. godine, zbog čega je bilo osnova da se uzme u obzir samo broj odobrenih časova prekovremenog rada koji su uvećani za 30% u odnosu na osnovnu platu. Nadalje, utvrđeno je da je neosnovano apelantovo pozivanje na Pravilnik o radu tužene, Pravilnik o izmjenama i dopunama tog pravilnika i Ugovor o radu zaključen između apelanta i tužene, jer je njima propisano samo pravo na uvećanu platu dok visina zavisi od broja odobrenih sati prekovremenog rada. Najzad, utvrđeno je da u odnosu na utvrđeni broj odobrenih sati prekovremenog rada, nije od značaja ni apelantovo polemisanje koliko traje školska godina.
3. AP-3760/14 Džemal Muratović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 15. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 028471 12 Rsž od 4. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu solidarno isplate određeni novčani iznos, po osnovu razlike plate obračunate po većem koeficijentu za određeni vremenski period, sve precizirano u izreci prvostepene presude, kao zaposleniku sa završenim dodiplomskim studijem na studijskom odsjeku razredne nastave na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli u trajanju od tri godine, raspoređenom na poslove i radne zadatke nastavnika razredne nastave. U toku postupka je utvrđeno da ni jednim relevantnim materijalnim propisom, a koji se imao primijeniti u rješavanju konkretne pravne stvari, nije propisano da apelantu po automatizmu pripada pravo na isplatu plate višeg platnog razreda, nakon sticanja višeg stepena stručne spreme, pa je apelantovo istrajavanje na tvrdnjama da je samim sticanjem stručnog zvanja – profesor razredne nastave, nakon završenih studija stekao pravo na isplatu plate III platnog razreda i po koeficijentu 2,32, bez ikakvog pravnog osnova. Nadalje, utvrđeno je da se apelant neosnovano poziva na diskriminaciju u konkretnoj situaciji, jer to ničim nije dokazao, a niti se može zaključiti da postoji diskriminacija na njegovoj strani samo zato što je znatnom broju zaposlenika na području TK vršen obračun i isplata plate po koeficijentu III platnog razreda od 2,32, tim prije što on nije dokazao da se u tim slučajevima radilo o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u konkretnom predmetu. Također, utvrđeno je da je osnovan istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotuženog, tj. TK, a to što se osnovne škole, pa tako i prvotužena, finansiraju iz budžeta kantona, nemaju uticaja na drugačije mišljenje, jer škole stiču sredstva za rad i od naknade za obavljanje intelektualne, obrazovne i druge usluge i iz drugih izvora, tako da je prvotužena, kao apelantov poslodavac, obveznik materijalno-pravnog odnosa u pogledu isplate plate, a ne drugotuženi.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-572/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić