Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-759/14 (H. S. i J. Š. i drugi)
Odluka donesena 24. 04. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-759/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2015. godine, u predmetu broj AP-759/14, rješavajući apelacije Hašima Smajića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Hašim Smajić i Jasmina Šečić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 046900 13 Rev od 3.
decembra 2013. godine;
Goran Pećanac, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 035023 13 Rev od 25. februara 2014. godine;
Darko Šolaja, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 010937 13 Uvp od 3. aprila 2014. godine;
T.P., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 006077 12 Uvp od 17. aprila 2014. godine;
Munira Ćurevac, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 001866 13 U od 30. maja 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-759/14 Hašim Smajić i Jasmina Šečić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantica ili apelanti) iz Sarajeva, podnijeli su 18. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 046900 13 Rev od 3. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanata kojom su tražili da se naloži tuženom da iseli iz stana i preda stan slobodan od lica i stvari u posjed prvoapelantu, te da se naloži tuženom da prvoapelantu isplati određeni novčani iznos na ime naknade za korištenje predmetnog stana. Istom odlukom usvojena je protivtužba tuženog i utvrđeno da je tuženi po osnovu sticanja u braku sa suprugom drugoapelanticom stekao pravo vlasništva na jednu polovinu dijela predmetnog stana, što je prvoapelant dužan priznati i trpjeti da se suvlasnički dio tuženog upiše na njegovo ime u knjigama položenih ugovora. Nadalje, utvrđeno je da je pravno ništav ugovor o poklonu zaključen 30. juna 2005. godine između drugoapelantice i prvoapelanta preko 1/2 suvlasničkog dijela predmetnog stana. U toku postupka je utvrđeno da je predmetni stan predstavljao bračnu stečevinu drugoapelantice i tuženog saglasno odredbama člana 251. stav 1. Porodičnog zakona FBiH. Nadalje, utvrđeno je da je drugoapelantica raspolagala predmetnim stanom suprotno odredbi člana 15. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, tj. da je poklanjajući prvoapelantu cijeli stan povrijedila pravo tuženog kao suvlasnika stana, te da je navedeno raspolaganje imalo za posljedicu ništavost predmetnog ugovora o poklonu u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima i to preko 1/2 suvlasničkog dijela. S obzirom na navedeno, odbijen je i tužbeni zahtjev apelanata za iseljenje tuženog iz predmetnog stana, kao i zahtjev za plaćanje naknade za korištenje stana.
2. AP-2398/14 Goran Pećanac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Jovo Pilipović, advokat iz Banjaluke, podnio je 26. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 035023 13 Rev od 25. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojom je tražio da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o korištenju stana koji je apelant zaključio sa pravnim prednikom četvrtotuženog, te da se naloži trećetuženom da iseli iz predmetnog stana. U toku postupka je utvrđeno da je apelantu, kao prijeratnom nosiocu stanarskog prava na predmetnom stanu, pripadalo pravo da traži vraćanje predmetnog stana u posjed. Međutim, kako apelant nije podnio navedeni zahtjev u zakonskom roku, zaključeno je da je apelantu prestalo stanarsko pravo u smislu odredbe člana 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine.
3. AP-3151/14 Darko Šolaja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 010937 13 Uvp od 3. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vraćanje stana u posjed. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije faktički trajno i neprekidno živio i stanovao sa svojom bakom, kao član njenog domaćinstva u smislu čl. 6. i 21. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, te mu stoga u smislu člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, nije pripadalo pravo da nakon smrti nosioca stanarskog prava nastavi koristiti predmetni stan.
4. AP-3263/14 T.P. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Nevenka Oručević, advokat iz Mostara, podnijela je 15. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 006077 12 Uvp od 17. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev za vraćanje stana u posjed. U toku postupka je utvrđeno da apelantica nije imala svojstvo člana porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu člana 6. stav 2. Zakona stambenim odnosima, jer sa nositeljicom stanarskog prava nije živjela u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina, odnosno, više od pet godina, pošto se uselila u predmetni stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju.
5. AP-3664/14 Munira Ćurevac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 7. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 001866 13 U od 30. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev za vraćanje stana u posjed. U toku postupka je utvrđeno da apelantici nije bio dodijeljen stan od strane vlasnika stana, niti je zaključila ugovor o korištenju stana, već je u predmetni stan uselila bez pravnog osnova, te je stoga zaključeno da nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke predviđene Zakonom o stambenim odnosima za sticanje stanarskog prava.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-759/14.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić