Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-507/12 (M. A. iz Tuzle)

Odluka donesena 24. 04. 2015.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Prava iz radnog odnosa
  • Otpremnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-507/12

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 507/12, rješavajući apelaciju Muhameda Aganovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Muhameda Aganovića zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 08 003732 10 Gž i predmetu Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 005358 09 P.

Odbija se kao neosnovana apelacija Muhameda Aganovića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 005358 13 Gž od 3. septembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 005358 13 P 2 od 9. jula 2013. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na član II/4.

Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i čl. 13. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Muhamed Aganović iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 2. februara 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 005358 09 P, te u postupku odlučivanja po žalbi pred Kantonalnim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) u predmetu broj 32 0 P 08 003732 10 Gž. Apelacija je registrovana pod brojem AP 507/12.

2. Apelant je 5. novembra 2014. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 P 005358 13 Gž od 3. septembra 2014. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 P 005358 13 P 2 od 9. jula 2013. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 4768/14.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Budući da apelacije pokreću identično činjenično i pravno pitanje Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 507/12 i AP 4768/14 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 507/12.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je zatraženo 12. marta 2012. godine, 23. septembra 2013. godine i 6. marta 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Shodno navedenoj odredbi, od Općinskog suda je zatraženo 27. marta 2012. godine i 6. marta 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a 15. decembra 2014. godine i 6. marta 2015. godine da dostavi na uvid spise br. 32 0 P 08 003732 08 i 32 0 P 005358 13 P 2. Najzad, shodno navodnoj odredbi od Federacije BiH - Odbor državne službe za žalbe Sarajevo i Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 6. marta 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Kantonalni sud je odgovor dostavio 12. marta 2012. godine, 17. oktobra 2013. godine i 16. marta 2015. godine. Općinski sud je odgovore dostavio 27. marta 2012. godine i 17. marta 2015. godine, te spis broj 32 0 P 08 003732 08 22. decembra 2014. godine a spis broj 32 0 P 005358 13 P 2 17. marta 2015. godine. Tuženi Federacija BiH – Odbor državne službe i Tuzlanski kanton kojim je apelacija dostavljena na odgovor 10. marta 2015. godine do trenutka donošenja ove odluke nisu dostavili odgovor na apelaciju.

6. Nakon ostvarenog uvida Ustavni sud je spise br. 32 0 P 08 003732 08 i 32 0 P 005358 13 P vratio Općinskom sudu 26. marta 2015. godine.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

-Postupak u povodu rješenja o prestanku radnog odnosa (predmet broj 032 0 P 08 003243 (32 0 P 00 3732 08 P))

8. Apelant je 16. oktobra 2008. godine Općinskom sudu podnio tužbu tražeći da se ponište kao nezakonito rješenje tuženog Federacije BiH - Odbor državne službe za žalbe označenog broja kojim je apelantu prestao radni odnos, te da se tuženom naloži da mu uspostavi prava iz radnog odnosa za označeni period, kao i da mu za taj period isplati neisplaćene plate i uplati doprinose za PIO. Predmet je registrovan pod brojem 032 0 P 08 003243 (32 0 P 00 3732 08 P).

9. Apelant je, postupajući po rješenju Općinskog suda od 9. februara 2009. godine, ispravio i dopunio tužbu 19. februara 2009. godine, te proširio tužbu i na tuženi Tuzlanski kanton 23. decembra 2009. godine.

10. Pripremno ročište je zakazano za 7. januar 2010. godine, pa odgođeno za 16. mart 2010. godine jer je apelant proširio tužbu i na tuženi Tuzlanski kanton. Općinski sud je održao pripremno ročište 16. marta 2010. godine, te zakazao i održao glavnu raspravu 19. aprila 2010. godine.

11. Općinski sud je Presudom broj 32 0 P 00 3732 08 P od 19. maja 2010. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje tužene FBiH - Odbor državne službe za žalbe od 6. oktobra 2008. godine kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba protiv rješenja tuženog Tuzlanskog kantona od 31. marta 2008. godine. Istom presudom odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje tuženog Tuzlanskog kantona od 31. marta 2008. godine, da mu se naloži da mu uspostavi radno-pravni status, isplati platu u označenom iznosu i uplati doprinose za PIO.

12. Apelant je 3. juna 2010. godine protiv presude Općinskog suda uložio žalbu. Spis je po izjavljenoj žalbi dostavljen na odlučivanje Kantonalnom sudu 13. jula 2010. godine.

13. Kantonalni sud je Presudom broj 32 0 P 00 3732 10 Gž od 22. februara 2012. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog suda. Apelantu je presuda uručena 21. marta 2012. godine.

-Postupak u povodu rješenja o određivanju otpremnine (predmet broj 32 0 P 005358 09 P)

14. Tuženi Tuzlanski kanton je Rješenjem broj 14/1-14-3606/08 od 9. oktobra 2008. godine odredio da apelantu, zbog prestanka radnog odnosa zbog ispunjavanja uslova za odlazak u penziju, pripada pravo na otpremninu u visini šest njegovih plata isplaćenih u prethodnih šest mjeseci što ukupno iznosi 12.044,12 KM, kao i da se isplata ima izvršiti odmah.

15. Tuženi Tuzlanski kanton je Rješenjem broj 14/1-14-3802/08 od 23. oktobra 2008. godine stavio van snage rješenje o isplati otpremnine od 9. oktobra 2008. godine. Istim rješenjem je određeno da apelantu pripada pravo na otpremninu u visini tri njegove plate isplaćene u prethodna tri mjeseca što ukupno iznosi 6.164,37 KM, kao i da se isplata ima izvršiti odmah.

16. Tužena FBiH - Odbor državne službe za žalbe je Rješenjem broj 01-34-1424/08 od 15. decembra 2008. godine odbila kao neosnovanu apelantovu žalbu protiv rješenja tuženog Tuzlanskog kantona od 23. oktobra 2008. godine.

17. Apelant je 19. januara 2009. godine Općinskom sudu podnio tužbu tražeći da se ponište kao nezakonita rješenja tuženih označenog broja i datuma kojim je odlučeno o apelantovom pravu na isplatu otpremnine. Predmet je registrovan pod brojem 32 0 P 005358 09 P.

18. Općinski sud je zakazao pripremno ročište 29. marta 2011. godine na kojem je donio rješenje da se postupak prekida do okončanja postupka u predmetu broj 032-0-P-08-003473 (32 0 P 00 3732 08 P).

19. Apelant je 27. marta 2012. godine, 7. augusta 2012. godine i 7. januara 2013. godine tražio da se postupak nastavi jer je Kantonalni sud donio Presudu broj 032 0 P 00 3732 10 Gž od 22. februara 2012. godine, a shodno čemu su prestali razlozi za prekid postupka.

20. Općinski sud je rješenjem od 24. januara 2013. godine odlučio da se postupak nastavi. Na pripremnom ročištu, zakazanom i održanom 22. maja 2013. godine, određeno je održavanje glavne rasprave 10. juna 2013. godine koja je održana i zaključena navedenog dana.

21. Općinski sud je Presudom broj 32 0 P 005358 13 P 2 od 9. jula 2013. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje tužene FBiH - Odbor državne službe za žalbe od 15. decembra 2008. godine, kojim je odbijena njegova žalba na rješenje tuženog Tuzlanskog kantona od 23. oktobra 2008. godine. Istom presudom odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje tuženog Tuzlanskog kantona od 23. oktobra 2008. godine, te da se tuženom Tuzlanskom kantonu naloži da mu na ime otpremnine isplati označeni novčani iznos.

22. Na temelju provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je apelantu kao državnom službeniku - sekretaru Ministarstva za obnovu, razvoj i povratak TK prestao radni odnos zaključno s 10. oktobrom 2008. godine zbog penzionisanja, pa mu je rješenjem tuženog Tuzlanskog kantona od 23. oktobra 2008. godine utvrđeno pravo na otpremninu u visini tri njegove mjesečne plate isplaćene u prethodna tri mjeseca što ukupno iznosi 6.164,37 KM. Prethodno je rješenjem tuženog Tuzlanskog kantona od 9. oktobra 2008. godine apelantu utvrđeno pravo na otpremninu u visini od šest njegovih plata isplaćenih u prethodnih šest mjeseci, što ukupno iznosi 12.044,12 KM. Ovo rješenje je doneseno primjenom Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koje nemaju karakter plata ("Službene novine FBiH“ broj 34/04, 56/04, 68/05 i 33/06, u daljnjem tekstu Federalna Uredba). Dalje, utvrđeno je da je tuženi Tuzlanski kanton rješenjem od 23.10.2008. godine stavio van snage rješenje o isplati otpremnine od 9. oktobra 2008. godine i u tački 2. utvrdio da apelantu, sekretaru Ministarstva za obnovu, razvoj i povratak TK, zbog ispunjavanja zakonskih uslova za penziju, pripada pravo na otpremninu u visini od tri njegove plate isplaćene u prethodna tri mjeseca što ukupno iznosi 6.164,3 7 KM. U obrazloženju tog rješenja je navedeno da je rješenje od 9. oktobra 2008. godine vratilo Ministarstvo finansija i nije izvršeno uz napomenu da se isplata ne može izvršiti zbog neusklađenosti s propisom Tuzlanskog kantona, odnosno odredbom člana 9. stav 1. tačka 2. Uredbe o načinu i postupku utvrđivanja plata, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave TK ("Službene novine TK" br. 15/03, 4/04, 8/04, 1/05, 11/05 i 13/05, u daljnjem tekstu: Kantonalna Uredba). Najzad, utvrđeno je da je rješenjem tužene FBiH - Odbor državne službe za žalbe odbijena apelantova žalba na rješenje tuženog Tuzlanskog kantona, jer je zaključeno da je prvostepeni organ postupio pravilno donoseći pobijano rješenje s obzirom da je članom 9. stav 1. tačka 2. Kantonalne Uredbe utvrđeno da otpremnina pri odlasku u penziju iznosi najmanje tri prosječne neto plate ostvarene u FBiH ili tri posljednje obračunate i isplaćene plate službenika odnosno namještenika ako je to za njega povoljnije. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je zaključio da, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može biti primijenjen član 16. Federalne uredbe. U vezi s tim je ukazano da je apelantovo pravo na otpremninu, kao državnog službenika Ministarstva za obnovu, razvoj i povratak TK, koji se finansira iz budžeta TK, kao i visina otpremnine, utvrđuju na osnovu navedenih propisa TK, a ne federalnih propisa. Shodno navedenom, zaključeno je da apelantu pripada pravo na otpremninu u skladu s članom 9. stav 1. tačka 2. Kantonalne Uredbe, u skladu s kojim mu je i određena i isplaćena otpremnina u visini tri njegove plate u posljednja tri mjeseca. Najzad, Općinski sud je zaključio da odbijanje tuženih, odnosno ne postupanje po zahtjevu apelanta za isplatu uvećane otpremnine primjenom Federalne Uredbe, u situaciji kada su u istom slučaju prema nekoliko drugih državnih službenika drugih ministarstava TK, donijeli rješenje o isplati otpremnina primjenom Federalne Uredbe, ne predstavlja diskriminaciju apelanta na temelju prava iz radnog odnosa na koje ukazuje. Po ocjeni suda, apelant nije dokazao da je u konkretnoj situaciji doveden u nepovoljniji položaj koji trpi kao osoba na temelju rase, vjere, političkog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, a samim tim ukazuje se opravdanim stav tuženih da je takvo postupanje u konkretnoj situaciji rezultat objektivnih okolnosti.

23. Protiv presude Općinskog suda apelant je izjavio žalbu 25. jula 2013. godine. Spis je po izjavljenoj žalbi dostavljen na odlučivanje Kantonalnom sudu 11. septembra 2013. godine.

24. Kantonalni sud je Presudom broj 32 0 P 005358 13 Gž od 3. septembra 2014. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio.

25. Kantonalni sud se saglasio sa stavom prvostepenog suda da u konkretnom slučaju ne može biti primijenjen član 16. Federalne Uredbe. U prilog navedenog ukazano je da iz člana 1a. Uredbe o izmjenama i dopunama Federalne Uredbe ("Službene novine FBiH“ broj 68/05) kojim je propisano da se odredbe čl. 3. do 25. Federalne Uredbe primjenjuju i na državne službenike i namještenike u kantonalnim organima uprave, kantonalnim ustanovama i drugim tijelima kantonalne uprave ako posebnim propisom kantona nije drugačije određeno. Dalje, imajući u vidu da je članom 9. stav 1. tačka 2. Kantonalne uredbe propisano da otpremnina pri odlasku u penziju za službenike i namještenike TK iznosi najmanje tri prosječne plate ostvarene u FBiH prema posljednjem objavljenom podatku Federalnog zavoda za statistiku ili u visini najmanje tri posljednje obračunate i isplaćene plate službenika, odnosno namještenika ako je to za njega povoljnije, te da je apelantu otpremnina isplaćena u iznosu od tri njegove isplaćene plate, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud primjenom citiranih odredbi pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan jer mu je otpremnina isplaćena u skladu s kantonalnom Uredbom. Neosnovanim je ocijenjen apelantov žalbeni navod da je prvostepeni sud povrijedio čl. 8. i 209. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kada je odbio da prihvati dokaze iz kojih proističe da je tuženi Tuzlanski kanton Federalnu Uredbu primjenjivao na druge zaposlene kantonalne službenike i namještenike. U vezi s tim je ukazano da iz spisa proizlazi da su ovi dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom, kao i da različita praksa u odnosu na osobe koje se nalaze u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji ne mora a priori značiti diskriminaciju u slučaju kada se utvrdi da nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, kao što je konkretni slučaj.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije broj AP 507/12

26. Apelant smatra da mu je u postupku pred Općinskim sudom u predmetu broj 32 0 P 005358 13 P 2, te u postupku odlučivanja po žalbi pred Kantonalnim sudom u predmetu broj 32 0 P 08 003732 10 Gž povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je istakao da se predmet pred Općinskim sudom tiče ostvarivanja prava na otpremninu, kao i da je ovaj postupak prekinut do donošenja odluke po njegovoj žalbi u predmetu Kantonalnog suda koji se tiče zakonitosti prestanka radnog odnosa. Pri tom, apelant je istakao i da je postupak koji je prethodio izjavljivanju žalbe trajao nerazumno dugo. Apelant je istakao da se u više navrata obraćao Kantonalnom sudu s urgencijama za okončanje postupka po njegovoj žalbi, kako bi se stvorili uslovi za nastavak prekinutog postupka pred Općinskim sudom, ali da po ovim njegovim urgencijama nije učinjeno ništa, niti mu je odgovoreno. Podnescima od 16. aprila i 8. augusta 2012. godine, 8. marta i 29. jula 2013. godine, te 24. septembra 2014. godine apelant je izvještavao Ustavni sud o toku postupka u predmetu Općinskog suda broj 32 0 P 005358 13 P 2. b)Navodi iz apelacije broj AP 4768/14

27. Apelant tvrdi da su mu je osporenim presudama Kantonalnog i Općinskog suda u predmetu 32 0 P 005358 13 povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te najzad garancije u pogledu zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.

28. U prilog tvrdnji o povredi navedenih prava apelant je istakao da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Po apelantovom mišljenju, i redovni sudovi i tuženi su pogrešno tumačili član 9. stav 1. tačka 2. kantonalne Uredbe kojom je, po njegovom mišljenju, propisan samo minimalni iznos otpremnine, tj. otpremnina ne može biti manja od tri plate ali može biti veće. U prilog ove tvrdnje apelant se poziva i na stav Kantonalnog pravobranilaštva iz dopisa broj 07/1-14-2288/09 od 25. maja 2009. godine i broj P 227/09-V od 22. juna 2009. godine koje je, po zahtjevu Ministarstva finansija TK da se podnese tužba zbog neosnovanog bogaćenja protiv pojedinih službenika i namještenika jer su im isplaćene otpremnine od šest plata, zauzelo stav da je takva isplata izvršena u skladu s članom 9. stav 1. tačka 2. kantonalne Uredbe, jer je citiranom odredbom utvrđen najmanji iznos otpremnine koji se garantuje, tj. otpremnina ne može biti manja od propisane ali može biti veća. Stoga, apelant smatra da u njegovom slučaju nije postojao zakonski osnov da se prvobitno rješenje kojim mu je otpremnina određena primjenom člana 16. Federalne Uredbe, tj. u iznosu od šest plata stavi van snage i zamijeni rješenjem kojim se otpremnina određuje u iznosu od tri plate a čije preispitivanje je i tražio u postupku pred redovnim sudovima. Dalje, apelant ukazuje da je u osporenim odlukama u potpunosti zanemareno i da se redovni sudovi nisu izjašnjavali ni o ovom stavu kantonalnog pravobranioca, kao i zbog čega u njegovom slučaju nije bilo moguće primijeniti član 16. Federalne Uredbe koja je primjenjivana u pojedinačnim slučajevima za koja je predočio i rješenja izdata od 2004. godine pa nadalje, te rješenje iz 2013. godine koje je donijeto nakon donošenja njegovog rješenja. Po apelantovom mišljenju, navedeni dokazi su nesporno upućivali na zaključak o različitom postupanju s obzirom da je očigledno da se Federalna Uredba različito primjenjuje prema zaposlenim u organima Kantona i pored stavova iz odluka redovnih sudova na koje se pozvao kao i stavova Ustavnog suda u predmetima broj AP 3017/07 i AP 2628/07. Zbog toga, apelant smatra da su redovni sudovi, kod istog činjeničnog i pravnog osnova pogrešno, proizvoljno i diskriminatorski primjenjivali pozitivno-pravne propise, odnosno da su dozvolili da se propisi koji regulišu pitanje otpremnine selektivno primjenjuju prema volji rukovodstva Tuzlanskog kantona, a što za rezultat ima kreiranje pravne nesigurnosti i kršenje principa vladavine prava. U prilog ovih tvrdnji apelant je još ukazao i da je Federalna Uredba akt više pravne snage, pa da zbog toga u slučaju sukoba između akta više pravne snage i akta niže pravne snage, kakva je kantonalna Uredba, treba primijeniti akt više pravne snage. Najzad, apelant je istakao i da je postupak odlučivanja po njegovom zahtjevu trajao nerazumno dugo pa da mu je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

29. Kantonalni sud je u vezi s navodima o dužini postupka odlučivanja po apelantovoj žalbi istakao da je predmet broj 032 0 P 08 003243 (32 0 P 00 3732 08 P) uzet u rad 20. februara 2012. godine i da će odluka biti donijeta u zakonskom roku, odnosno da je odluka i donijeta navedenog dana. U vezi s apelantovim navodima kojim je osporio presudu ovog suda od 3. septembra 2014. godine, ukazano je da je ona donesena uz pravilnu primjenu propisa materijalnog i procesnog prava kao i uz poštivanje apelantovih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine.

30. Općinski sud je u vezi s navodima da je apelant podnio tužbu o dužini postupka u predmetu broj 32 0 P 05358 P zbog prava na otpremninu prilikom odlaska u penziju, iako još uvijek nije okončan postupak u kojem je osporio rješenje o prestanku radnog odnosa zbog sticanja uslova za odlazak u penziju, da je pravo na otpremninu zbog odlaska u penziju uslovljeno prestankom radnog odnosa radi odlaska u penziju, te da je osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva uslovljena ishodom postupka u predmetu broj 032 0 P 08 003243 (32 0 P 00 3732 08 P).

V. Relevantni propisi

31. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

32. Uredbu o naknadama i drugim materijalnim pravima koje nemaju karakter plata ("Službene novine FBiH“ broj 34/04, 56/04, 68/05 i 33/06) u relevantnom dijelu glasi: Član la.

Odredbe čl. 3. do 25. ove uredbe primjenjuju se i na državne službenike i namještenike u kantonalnim organima uprave, kantonalnim ustanovama i drugim tijelima kantonalne uprave, (…) kao i na državne službenike i namještenike koji taj status imaju u stručnim i drugim službama kantonalnih (…) organa vlasti koji su navedeni u članu 73. Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/05) (u daljnjem tekstu:

Zakon o namještenicima), ako propisom kantona, (…) za pojedine kantonalne, (…) organe državne službe ili stručne i druge službe nije drugačije određeno.

12. Otpremnina za odlazak u penziju Član 16.

Državni službenik i namještenik ima pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju u iznosu od šest njegovih plaća isplaćenih u prethodnih šest mjeseci ili šest prosječnih mjesečnih plaća isplaćenih u Federaciji prema posljednjem objavljenom podatku Federalnog zavoda za statistiku, ako je to za njega povoljnije.

33. Uredba o načinu i postupku utvrđivanja plata, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave TK ("Službene novine TK" br. 15/03, 4/04, 8/04, 1/05, 11/05 i 13/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovom uredbom uređuje se način i postupak utvrđivanja plaća službenika i namještenika u organima uprave i upravnim ustanovama, službama i drugim tijelima uprave (u daljem tekstu: organi uprave), kao i određivanje naknade određenih 1 Objavljeno u „Službenim novina FBiH“ broj 56/04 od 23. oktobra 2004. godine i shodno članu 6. stupio na snagu 24. oktobra 2004. godine materijalnih troškova i drugih primanja službenika i namještenika organa uprave Tuzlanskog kantona (u daljem tekstu: Kanton).

Član 9 .

Naknada određenih materijalnih troškova i druga primanja službenika i namještenika utvrđuju se prema stvarnim troškovima i iznose:

(...)

2. Otpremnina pri odlasku u penziju - najmanje u visini od tri prosječne neto plate ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) prema posljednjem objavljenom podatku Federalnog zavoda za statistiku ili u visini najmanje tri posljednje obračunate ili isplaćene plate službenika odnosno namještenika, ako je to za njega povoljnije;

VI. Dopustivost

34. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

36. Međutim, prema članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni instrumenti za zaštitu ljudskih prava koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju apelant se najprije obratio Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke „u razumnom roku“ u postupku odlučivanja po njegovoj žalbi pred Kantonalnim sudom, te u postupku odlučivanja po njegovoj tužbi pred Općinskim sudom u smislu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pa je, s obzirom na te apelacione navode i odredbu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda apelacija bila dopustiva i u vrijeme njenog podnošenja. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana. 2 U skladu s članom 18. u primjeni od 1. januara 2004. godine

37. Dalje apelant osporava Presudu Kantonalnog suda broj 32 0 P 005358 13 Gž od 3. septembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. oktobra 2014. godine a apelacija je podnesena 5. novembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

39. Apelant najprije tvrdi da su mu osporenim presudama, kao i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku odlučivanja po žalbi pred Kantonalnim sudom, povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

41. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] -Navodi o dužini postupka

42. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji koja je registrovana pod brojem AP 507/12 tvrdi da mu je prvo na pravično suđenje povrijeđeno zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku odlučivanja po njegovoj žalbi pred Kantonalnim sudom, te u postupku odlučivanja po njegovoj tužbi pred Općinskim sudom. Postupak odlučivanja po žalbi pred Kantonalnim sudom odnosio se na preispitivanje rješenja o prestanku radnog odnosa. Postupak odlučivanja po tužbi pred Općinskim sudom odnosio se na preispitivanje rješenja o određivanju otpremnine pri odlasku u penziju.

-Postupak u povodu Rješenja o prestanku radnog odnosa (predmet broj 032 0 P 08 003243 (32 0 P 00 3732 08 P))

43. Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji zatražio da se Kantonalnom sudu naloži da po hitnom postupku donese odluku po njegovoj žalbi u postupku koji se ticao odlučivanja o rješenju o prestanku radnog odnosa, a o kojoj, u vrijeme podnošenja apelacije, još uvijek nije bilo odlučeno. Također, apelant je ukazao i da je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut još 2008. godine žaleći se i na sporost u odlučivanju pred Općinskim sudom. Shodno navedenom, Ustavni sud će sagledati trajanje ovog postupka od podnošenja tužbe 16. oktobra 2008. godine pa do donošenja presude Kantonalnog suda po izjavljenoj žalbi, tj. 22. februara 2012. godine, koji je trajao nešto više od tri godine i četiri mjeseci.

44. U konkretnom slučaju apelant je pokrenuo parnicu radi preispitivanja rješenja o prestanku radnog odnosa tvrdeći da nije ispunio uslove za odlazak u penziju u dijelu koji se tiču penzijskog staža. Iz predočenog Ustavnom sudu, kao i na temelju uvida u spis, ne može se zaključit da su u konkretnom slučaju pokrenuta naročito složena činjenična i pravna pitanja.

45. Dalje, iz predočenog Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da je apelant na bilo koji način doprinio trajanju postupka, kako pred Općinskim tako i pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije ukazao da je apelantov predmet dodijeljen sudiji 15. jula 2010. godine, te da je o izjavljenoj žalbi odlučeno 20. februara 2012. godine. Općinski sud se u odgovoru na navode iz apelacije nije ni izjašnjavao o apelantovim navodima koji su se ticali dužine postupka pred ovim sudom.

46. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o radnom sporu – prestanak radnog odnosa zbog sticanja uslova za odlazak u penziju, a ti sporovi su zakonom određeni kao hitni. Dalje, apelant je u apelaciji ukazao da je od okončanja ovog postupka zavisio nastavak postupka po njegovoj tužbi kojom je tražio preispitivanje rješenja kojim mu je određena otpremnina, a koji je bio prekinut do okončanja ovog postupka. Također, na temelju uvida u spis, kao i iz apelantovih navoda, nije moguće zaključiti da su redovni sudovi doprinijeli trajanju postupka propustom da u razumnim vremenskim periodima preduzimaju procesne radnje. Stoga, i pored činjenice da se radilo o postupku koji je zakonom određen kao hitan, kao i postupku koji je bio od posebnog značaja za apelanta jer je od njegovog okončanja zavisio nastavak drugog postupka, Ustavni sud smatra da je ukupno trajanje postupka nešto više od tri godine i četiri mjeseca pred dvije sudske instance, koji je pravosnažno okončan, ne rezultira povredom prava na donošenje odluke u razumnom roku.

47. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je, nakon nešto više od tri godine i četiri mjeseca, pravosnažno okončan Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 00 3732 10 Gž od 22. februara 2012. godine neosnovani.

-Postupak u povodu rješenja o određivanju otpremnine (predmet broj 32 0 P 005358 09 P)

48. Apelant je 19. januara 2009. godine Općinskom sudu podnio tužbu tražeći da se ponište kao nezakonita rješenja tuženih označenog broja i datuma kojim je odlučeno o apelantovom pravu na isplatu otpremnine. Ovaj postupak je pravosnažno okončan presudom Kantonalnog suda od 3. septembra 2014. godine, tj. nakon nešto više od pet godina i devet mjeseci.

49. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak ticao preispitivanja rješenja o određivanju otpremnine apelantu zbog odlaska u penziju. Iz predočenog Ustavnom sudu, kao i na temelju uvida u spis, ne može se zaključit da su u konkretnom slučaju pokrenuta naročito složena činjenična i pravna pitanja.

50. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim ponašanjem ni na koji način nije doprinio trajanju postupka. U odgovoru na apelantove navode Općinski sud je ukazao da je odlučivanje o zakonitosti rješenja o određivanju otpremnine bilo uslovljeno okončanjem postupka po apelantovoj tužbi kojom je osporavao rješenje o prestanku radnog odnosa zbog odlaska u penziju s obzirom da je pravo na otpremninu zbog odlaska u penziju uslovljeno prestankom radnog odnosa zbog odlaska u penziju. Ustavni sud primjećuje da je apelant o okončanju postupka u kojem je preispitivana zakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa zbog odlaska u penziju obavijestio Općinski sud prvi put 27. marta 2012. godine, te da je urgirao nastavak postupka i 7. augusta 2012. godine, te 7. januara 2013. godine. Općinski sud je rješenje o nastavku prekinutog postupka donio 24. januara 2013. godine, te nakon nešto više od pet mjeseci donio odluku. Najzad, Kantonalni sud je o apelantovoj žalbi odlučio nakon nepune godine od dana kada mu je predmet dostavljen.

51. Ustavni sud primjećuje da je do zastoja u radu Općinskog suda došlo iz objektivnih razloga koji su prestali donošenjem presude Kantonalnog suda po apelantovoj žalbi u drugom postupku. Ove objektivne okolnosti trajale su nešto više od jedne godine i osam mjeseci. Činjenica da je nakon njihovog prestanka Općinskom sudu trebalo nešto manje od jedne godine da nastavi postupak, ne može se smatrati odlučujućom na ukupno trajanje postupka s obzirom da je Općinski sud u relativno kratkom periodu, nakon nastavka postupka, donio presudu. Najzad, postupak je pravosnažno i okončan nakon nepune jedne godine, koliko je trebalo Kantonalnom sudu da odluči o njegovoj žalbi.

52. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je, nakon nešto više od pet godina i devet mjeseci pravosnažno okončan Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 005358 13 Gž od 3. septembra 2014. godine, neosnovani.

53. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

-Ostali aspekti prava na pravično suđenje

54. Apelant tvrdi i da mu je osporenim presudama Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Po njegovom mišljenju redovni sudovi su proizvoljno i pogrešno zaključili da se u njegovom slučaju ne može primijeniti član 16. Federalne Uredbe pri određivanju visine otpremnine za odlazak u penziju. U vezi s tim je ukazao i na pojedinačne slučajeve u kojim je visina otpremnine određena primjenom navedenog člana i propisa. Također, apelant je ukazao i na stavove Ustavnog suda u predmetima broj AP 3017/07 i AP 2628/07. Najzad, apelant se pozvao i na stav kantonalnog pravobranioca da je kantonalnom Uredbom određen najmanji iznos otpremnine, ali da to ne znači da ona ne može biti i veća. Sve navedeno, po njegovom mišljenju, upućuje na zaključak da su redovni sudovi pogrešno i proizvoljno postupali kada su odbili njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje rješenja tuženih kojim mu je utvrđen iznos otpremnine od tri plate.

55. U vezi s ovim dijelom navoda Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

56. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

Ustavni sud primjećuje da su predmetima broj AP 3017/07 i AP 2628/07 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3017/07 od 12. januara 2010. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 2628/07 od 11. novembra 2009. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba) predmet osporavanja bile presude redovnih sudova u kojim je Tuzlanski kanton, kao apelant u ovim predmetima, obavezan da isplati razliku otpremnine do šest plata. U oba slučaja redovni sudovi su zaključili da treba primijeniti Federalnu Uredbu koja je stupila na snagu i bila u primjeni, te da je propust Tuzlanskog kantona što svoju Uredbu, koja je donijeta prije Federalne Uredbe, nije uskladio s federalnim propisom, odnosno da je Federalnom Uredbom izričito određeno da se do donošenja kantonalnog propisa i pripadnicima policije otpremnina ima isplaćivati u skladu s Federalnom Uredbom. Najzad, u predmetu broj AP 3084/13 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1669/13 od 19. novembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) postupajući po apelaciji Tuzlanskog kantona, preispitivane su odluke redovnih sudova u kojim je također zauzet stav da prilikom isplate otpremnine treba primijeniti član 16. Federalne Uredbe. U svim navedenim slučajevima, apelant Tuzlanski kanton je, pored ostalog, tvrdio da nema mjesta primjeni Federalne Uredbe s obzirom da je u relevantnom periodu postojala i bila u primjeni kantonalna Uredba koja je, pored ostalog, regulisala pitanje otpremnine za državne službenike i namještenike u kantonalnim organima uprave. Ustavni sud je u svim navedenim slučajevima zaključio da su redovni sudovi dali jasno i logično obrazloženje zbog čega treba primijeniti Federalnu Uredbu, te da ne postoji ništa što bi ukazalo da je primjena prava bila proizvoljna ili diskriminatorska.

57. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u konkretnom slučaju zaključili da se ne može primijeniti član 16. Federalne Uredbe, ukazujući da je članom 1a. Uredbe o izmjenama i dopunama Federalne Uredbe određeno da se, pored ostalih, i član 16. kojim je određena otpremnina za odlazak u penziju, primjenjuje na državne službenike i namještenike u kantonalnim organima uprave ukoliko posebnim propisom kantona nije drugačije određeno. S obzirom da je u postupku nesporno utvrđeno da je apelant bio državni službenik u kantonalnom organu, da je u vrijeme sticanja uslova za odlazak u penziju na snazi bila kantonalna Uredba kojom je u to vrijeme iznos otpremnine bio propisan kao najmanje tri plate, redovni sudovi su zaključili da nije postojala prepreka da o apelantovom pravu na otpremninu bude odlučeno primjenom navedenog propisa. S obzirom da je u postupku utvrđeno da je apelantu otpremnina određena i isplaćena u iznosu tri plate, kako je navedenim propisom i određeno, činjenica da je u drugim slučajevima primjenom istog propisa isplaćivana i veća otpremnina, tj. u iznosu od šest plata, odnosno da je u drugim slučajevima primjenjivana Federalna Uredba, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može uticati na zakonitost i pravilnost rješenja koje je osporavao u postupku pred redovnim sudovima. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje i da sudovi mogu odlučivati samo u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, te da ovlaštenje za vršenje upravnog nadzora, koji podrazumijeva i nadzor nad primjenom propisa, pripada nadležnim upravnim inspekcijskim organima. U konkretnom slučaju, kod nesporno utvrđenog činjeničnog stanja koje ni apelant ne dovodi u pitanje, zaključak redovnih sudova da se u apelantovom slučaju ne može primijeniti član 16. Federalne Uredbe, s obzirom da je u relevantnom periodu postojala i bila na snazi kantonalna Uredba kojom je u članu 9. stav 1. tačka 2. otpremnina propisana u iznosu od najmanje tri plate, a kako je apelantu i određena i isplaćena, ne ostavlja utisak proizvoljne i pogrešne primjene materijalnog prava, kako apelant tvrdi. Stoga, samo činjenica da je pojedinim licima u relevantnom periodu isplaćena otpremnina u iznosu od šest plata, bilo primjenom Federalne bilo kantonalne Uredbe, sama po sebi, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ne rezultira diskriminatorskom primjenom materijalnog prava, posebno imajući u vidu da apelant ni u postupku pred redovnim sudovima kao ni u apelaciji ne tvrdi da je ovo razlikovanje zasnovano na njegovoj pripadnosti određenoj rasi, vjeri, političkom mišljenju, nacionalnom ili socijalnom porijeklu.

58. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog pogrešne, proizvoljne i diskriminatorske primjene materijalnog prava neosnovani.

Pravo na imovinu

59. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu. Imajući u vidu da se navodi o povredi ovog prava svode na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, za koje je već zaključeno da su neosnovani u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi neosnovani u pogledu prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na efektivni pravni lijek

60. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvorni pravni lijek Ustavi sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost da izjavi žalbu protiv prvostepene presude, a činjenica da je Kantonalni sud donio odluku kojom apelant nije zadovoljan ne može voditi zaključku da pravni lijekovi ne postoje ili da nisu djelotvorni. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.

Pravo na zabranu diskriminacije

61. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da su redovni sudovi, kod istog činjeničnog i pravnog osnova pogrešno, proizvoljno i diskriminatorski primjenjivali pozitivno-pravne propise na njegovu štetu. Shodno navedenom, proizlazi da se apelantovi navodi o diskriminaciji vezuju za pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu i s tim u vezi primjenu materijalnog prava. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da su relevantni zakoni u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni, Ustavni sud zaključuje i da su apelantovi navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, neosnovani.

Zabrana zloupotrebe prava

62. Apelant tvrdi i da su mu osporenim presudama povrijeđene garancije iz člana 17. Evropske konvencije. Imajući u vidu da se navodi i u ovom dijelu svode na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, za koje je već zaključeno da su neosnovani u vezi sa ostalim pravima na koje se apelant pozvao, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi neosnovani u pogledu garancija iz člana

17. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

63. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je dužina trajanja postupka bila srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja.

64. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i obrazložene razloge zbog čega su primjenom relevantnih odredbi materijalnog prava na način koji ne ostavlja utisak pogrešne i proizvoljne primjene odbili kao neosnovan konkretni tužbeni zahtjev.

65. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za navode o proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je u okviru razmatranja kršenja prava na pravično suđenje zaključio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno.

66. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu kada je činjenica da apelant nije zadovoljan ishodom postupka po pravnom lijeku koji je imao na raspolaganju i koristio ne može da vodi zaključku o kršenju tog prava.

67. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, jer ne postoji ništa što bi ukazalo da je u postupku ovo apelantovo pravo i povrijeđeno.

68. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda garancija iz člana 17. Evropske konvencije kada njihovo kršenje apelant vezuje za navode o proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je u okviru razmatranja kršenja ostalih prava na koja se apelant pozvao zaključio da su neosnovani.

69. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

70. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić