Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4354/14 (Z. K.)
Odluka donesena 24. 04. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršenje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 14
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-4354/14
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4354/14, rješavajući apelaciju Zvonka Komparija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Zvonka Komparija.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što u razumnom roku nije okončan izvršni postupak koji se trenutno vodi pred Kantonalnim sudom u Sarajevu u predmetu broj 09 0 I 010374 10 Gz.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj 09 0 I 010374 10 Gz, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav
1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zvonko Kompari (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 2. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pred Općinskim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u kojem je doneseno Rješenje o izvršenju broj I-2630/90 od 16. marta 2010. godine i dužine trajanja postupka pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) po žalbi na navedeno rješenje.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog suda zatraženo je 22. januara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Općinski sud i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 5. februara 2015. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Iz stanja spisa proizlazi da je na apelantov prijedlog od 24. oktobra 1990. godine, a na osnovu Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P:711/70 od 22. oktobra 1970. godine, Osnovni sud I Sarajevo donio Rješenje broj I-2630/90 od 26. oktobra 1990. godine kojim je određeno izvršenje protiv Katice Matijašević (u daljnjem tekstu: izvršenica), a kojim je naloženo izvršenici da apelantu preda u posjed i na slobodno raspolaganje stan u Dobrovoljačkoj ulici broj 32/I (u daljnjem tekstu: sporni stan), i to slobodan od ljudi i stvari, nakon što se preseli u nužni smještaj.
6. Dalje, iz stanja spisa proizlazi da je Osnovni sud I Sarajevo, rješavajući po prigovoru izvršenice, 21. januara 1992. godine donio rješenje kojim je prigovor odbijen, a rješenje o izvršenju u cijelosti održano na snazi.
7. Rješavajući po žalbi izvršenice, Viši sud u Sarajevu je donio Rješenje broj GŽ-661/92 od 10. jula 1992. godine kojim je prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
8. Rješavajući u ponovnom postupku, Osnovni sud I Sarajevo je donio Rješenje broj I-2630/90 od 26. jula 1994. godine kojim je prigovor izvršenice odbijen u cijelosti (stav I), prijedlog za odgađanje izvršnog postupka trećih lica (Ranke Muk i Trifuna Muka iz Sarajeva) od 28. maja 1994. godine, također, odbijen u cijelosti (stav II), te je rješenje o izvršenju od 26. oktobra 1990. godine u cijelosti održano na snazi (stav III). Istim rješenjem (stav IV) je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova izvršnog postupka.
9. Odlučujući o žalbi trećih lica i apelanta, Viši sud u Sarajevu je donio Rješenje broj Gž- 131/94 od 26. oktobra 1994. godine kojim je žalbu trećih lica odbio i potvrdio prvostepeno rješenje u st. od I do III, dok je po apelantovoj žalbi stav IV izreke - prvostepeno rješenje preinačio na način da je postupak prekinuo u dijelu zahtjeva koji se odnosi na naknadu troškova postupka. U obrazloženju predmetnog rješenja je, između ostalog, navedeno da je izvršenica u međuvremenu umrla, te da će sud o troškovima postupka moći odlučiti pošto se provede ostavinski postupak, kada će se znati nasljednici umrle izvršenice.
Činjenično stanje iz apelacije – osporeni postupak
10. Iz stanja spisa proizlazi da je apelant podneskom od 29. aprila 2002. godine podnio prijedlog za nastavak izvršenja i namirenje troškova postupka označavajući kao izvršenike Trifuna Muka i Ranku Muk, kao srodnike umrle izvršenice.
11. Dalje, iz stanja spisa proizlazi da je Općinski sud rješenjem od 20. maja 2002. godine odbio apelantov prijedlog za nastavak izvršenja sa obrazloženjem da je 20. februara 1996. godine provedeno rješenje o izvršenju i apelant uveden u posjed spornog stana, te da je 4. oktobra 1999. godine sud donio rješenje kojim je obustavljen izvršni postupak uz napomenu da je u odnosu na troškove izvršnog postupka odlučeno rješenjem Višeg suda u Sarajevu od 26. oktobra 1994. godine, kada je postupak za naknadu troškova postupka prekinut.
12. Nezadovoljan navedenim rješenjem Općinskog suda, apelant je uložio žalbu koju je Kantonalni sud rješenjem od 12. decembra 2003. godine uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak.
13. Apelant je podneskom od 10. jula 2007. godine urgirao kod Općinskog suda tražeći da postupa po predmetu izvršenja broj I-2630/90.
14. Postupajući po apelantovom zahtjevu, Općinski sud je donio zaključak od 6. juna 2008. godine kojim je naložio apelantu da u roku od osam dana uredi podnesak od 10. jula 2007. godine u skladu sa čl. 36. i 39. Zakona o izvršnom postupku, te uz njega dostavi dokaze koji su navedeni u podnesku, u protivnom će sud izvršni postupak obustaviti shodno članu 63. stav 3. Zakona o izvršnom postupku.
15. S obzirom na to da dostava apelantu predmetnog zaključka nije bila uredna, Općinski sud je zaključkom od 6. novembra 2008. godine ponovio zaključak od 6. juna 2008. godine. Apelant je predmetni zaključak lično preuzeo u pisarnici suda 7. septembra 2009. godine.
16. Iz stanja spisa proizlazi da je apelant 15. septembra 2009. godine ponovo sudu dostavio prijedlog za nastavak izvršenja koji nije uređen u skladu sa zaključkom suda i odredbama Zakona o izvršnom postupku, te u kojem potražuje troškove koji nisu određeni, a ni dosuđeni od suda i koji su prouzrokovani prije podnošenja prijedloga za izvršenje zbog čega je sud zaključkom od 21. septembra 2009. godine apelantu naložio da tom sudu dostavi uređen prijedlog, kao i rješenje o provedenom ostavinskom postupku iza umrle izvršenice, ili da pruži dokaz u skladu sa članom 30. tačka 2. Zakona o izvršnom postupku.
17. Apelant je podneskom od 19. oktobra 2009. godine tražio produženje roka za dostavljanje uređenog prijedloga.
18. Općinski sud je zaključkom od 3. novembra 2009. godine usvojio apelantov prijedlog od 19. oktobra 2009. godine i dozvolio produženje roka za dostavu podataka.
19. Iz stanja spisa proizlazi da je apelant podneskom od 22. decembra 2009. godine ponovno dostavio neuređen prijedlog za izvršenje u kojem je kao izvršenik označen Branislav Matijašević, sin umrle izvršenice, a da uz prijedlog nije dostavio i rješenje o provedenom ostavinskom postupku, zbog čega je sud zaključkom od 10. marta 2010. godine naložio apelantu da sudu dostavi uređen podnesak za namirenje troškova postupka, te da dostavi dokaze navedene u zaključcima suda koje je uredno zaprimio.
20. Nakon toga Općinski sud je donio Rješenje broj I-2630/90 od 15. marta 2010. godine kojim je izvršni postupak, određen Rješenjem o izvršenju broj I-2630/90, u preostalom neizvršenom dijelu, radi namirenja troškova postupka, obustavljen zbog nemogućnosti izvršenja.
21. Iz odgovora na apelaciju koji je dostavio Kantonalni sud proizlazi da je apelant 16. septembra 2010. godine podnio žalbu Kantonalnom sudu protiv rješenja Općinskog suda od 15. marta 2010. godine. Kantonalni sud je predmet registrirao pod brojem 09 0 I 010374 10 Gz.
22. Apelant je podneskom od 3. septembra 2014. godine urgirao kod Kantonalnog suda, tražeći da se predmet hitno uzme u rad.
23. Prema stanju spisa, još uvijek je u toku postupak pred Kantonalnim sudom.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelant smatra da mu je, zbog dužine trajanja postupka, povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo hronologiju postupka, istakavši da predmetni izvršni postupak po pravosnažnoj i izvršnoj Presudi Općinskog suda u Sarajevu broj P-711/70 traje više od 40 godina i do dana podnošenja apelacije nije završen. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju, te naloži Kantonalnom, odnosno Općinskom sudu da u hitnom postupku donese odluku po njegovom prijedlogu za izvršenje sudskih troškova koje je imao u provedbi Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-711/70 od 22. oktobra 1970. godine na teret izvršenicinih nasljednika Branislava Matijaševića i Ranke Muk. Osim toga, apelant je predložio da Ustavni sud naloži Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese odluku po njegovoj žalbi protiv rješenja Općinskog suda od 15. marta 2010. godine. Konačno, apelant je predložio da Ustavni sud naloži Vladi Kantona Sarajevo da mu isplati iznos od 20.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
b) Odgovor na apelaciju
25. Općinski sud se u odgovoru na apelaciju ukratko osvrnuo na hronologiju predmetnog postupka koji je, u skladu sa dostavljenim podacima, naveden u činjeničnom stanju. Općinski sud je istakao da je ostavinski postupak iza umrle Katice Matijašević pravomoćno okončan donošenjem rješenja o neraspravljanju zaostavštine [u skladu sa članom 222. Zakona o nasljeđivanju SRBiH („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80)], dakle, rješenja kojim niti su utvrđeni zakonski nasljednici, niti je pronađena ostavinska masa, [nakon čega je taj] sud pristupio jedinom mogućem procesnom rješenju propisanom članom 63. stav 3. Zakona o izvršnom postupku, donošenju rješenja kojim se izvršni postupak obustavlja zbog nemogućnosti izvršenja. Pored toga, Općinski sud je naveo da su okolnosti koje su dovele do desetogodišenjeg trajanja izvršnog postupka, od podnošenja prijedloga za izvršenje 1990. godine do njegovog formalnog okončanja 2010. godine (rješenje o obustavi postupka), okolnosti na koje [taj] sud nije mogao utjecati. Naime, ostavinski postupak, od kojeg je ovisila pasivna legitimacija Ranke i Branislava Matijaševića, koje je apelant označio kao izvršenike u izvršnom postupku broj I-2630/90, dovršen je donošenjem rješenja o neraspravljanju zaostavštine tek 2003. godine. Na to rješenje, kao lice koje ima pravni interes, žalbu je izjavio apelant [...], a Kantonlani sud je rješenjem od 31. januara 2005. godine žalbu predlagatelja odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Podneskom od 15. septembra 2009. godine apelant je zatražio nastavak izvršnog postupka protiv izvršenika Trifuna Muka, zeta pokojne Katice Matijašević, odnosno lica koje po Zakonu o nasljeđivanju uopće ne ulazi u krug zakonskih nasljednika umrle (tazbinsko srodstvo). Dalje, Općinski sud je istakao da je odredbom člana 143. Zakona o nasljeđivanju propisano da nasljednik za ostaviočeve dugove odgovara do visine nasljeđene imovine, da u pravomoćno okončanom ostavinskom postupku nisu utvrđeni niti nasljednici, niti ostavinska masa iza umrle Katice Matijašević, odnosno da je izvršenje postalo nemoguće, nakon čega je sud 15. marta 2010. godine, a na osnovu člana 63. stav 3. Zakona o izvršnom postupku, donio rješenje o obustavi postupka na koje je apelant izjavio žalbu, pa je cio spis 14. septembra 2010. godine dostavljen drugostepenom sudu na odlučivanje po žalbi.
26. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je 16. septembra 2010. godine zaprimio apelantovu žalbu pod brojem 09 0 I 010374 10 Gz, izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda od 15. marta 2010. godine, kojim je, zbog nemogućnosti izvršenja, izvršni postupak određen Rješenjem o izvršenju broj I-2630/90 obustavljen u preostalom neizvršenom dijelu zbog namirenja troškova postupaka. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da predmet nije uzet u rad zbog opterećenosti suda velikim brojem predmeta, kao i da se predmet nalazi na listi rješavanja starih predmeta za I kvartal 2015. godine koja se sačinjava u skladu sa Uputstvom o planu rješavanja starih predmeta od 1. decembra 2010. godine koje je donijelo VSTVBiH.
V.Relevantni propisi
27. Zakon o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80 i 69/82) u relevantnom dijelu glasi:
Član 212. stav 1.
Postupak se prekida:
1) kada stranka umre ili izgubi parničnu sposobnost, a nema punomoćnika u toj parnici, Član 214. st. 1. i 2.
Prekid postupka ima za posljedicu da prestaju teći svi rokovi određeni za vršenje parničnih radnji.
Za vrijeme trajanja prekida postupka sud ne može preduzimati nikakve radnje u postupku, ali ako je prekid nastupio poslije zaključenja glavne rasprave, sud može na osnovu te rasprave donijeti odluku.
28. Zakon o izvršnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90 i 35/91) u relevantnom dijelu glasi:
Član 14.
U postupku izvršenja i obezbjeđenja shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.
29. Zakon o izvršnom postupku («Službene novine FBiH» br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
Član 15.
Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči. Član 30. stav 2.
Prijelaz potraživanja ili obaveze Izvršenje se određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršenja javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. Ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršenja to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku.
Član 36.
Prijedlog za izvršenje (1) Prijedlog za izvršenje mora sadržavati zahtjev za izvršenje u kojem će biti naznačena izvršna ili vjerodostojna isprava na osnovu koje se traži izvršenje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba provesti, predmet izvršenja ako je poznat, kao i druge podatke koji su potrebni za provođenje izvršenja.
(2) Ukoliko je uz prijedlog za izvršenje podnesen i zahtjev za utvrđivanje dužnikove imovine o rezultatu istrage sud će obavijestiti tražioca izvršenja i ostaviti mu rok da podneseni prijedlog uredi odnosno izmijeni i dopuni.
(3) Prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave mora sadržavati:
1) izvršni zahtjev iz stava 1. ovog člana, 2) zahtjev da sud obaveže izvršenika da u roku od osam dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku od tri dana po dostavi rješenja, namiri potraživanja zajedno sa odmjerenim troškovima.
(4) Ako se traži izvršenje na pokretnim stvarima u prijedlogu za izvršenje ne moraju biti bliže naznačene te stvari.
Član 39.
Rješenje o izvršenju (1) U rješenju o izvršenju moraju biti naznačeni izvršna odnosno vjerodostojna isprava na osnovu koje se izvršenje određuje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje koje se ostvaruje, sredstvo i predmet izvršenja, te drugi podaci potrebni za provođenje izvršenja. (2) Ukoliko je rješenjem o izvršenju određena obaveza i naplata kamata, obračun kamate o trošku tražioca izvršenja će obaviti izvršni sud osim kad se naplata vrši na sredstvima na računima kod banaka. U ovom drugom slučaju obračun kamate će izvršiti banka na teret izvršenika.
(3) Rješenjem o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave sud će:
1) obavezati izvršenika da u roku od osam dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku od tri dana po prijemu rješenja, namiri potraživanja zajedno s odmjerenim troškovima, 2) odrediti izvršenje radi ostvarenja tih potraživanja.
(4) Rješenje o izvršenju ne mora biti obrazloženo i može se izdati stavljanjem pečata na prijedlog za izvršenje.
(5) Rješenje o izvršenju mora sadržavati uputu o pravnom lijeku koji strankama stoji na raspolaganju.
(6) Rješenje kojim se prijedlog za izvršenje potpuno ili djelimično odbacuje ili odbija mora biti obrazloženo.
Član 63. stav 3.
Obustava izvršenja (3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti.
Član 64.
Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
30. Zakona o nasljeđivanju SRBiH („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80) u relevantnom dijelu glasi:
Član 143. stav 1.
Obim odgovornosti nasljednika Nasljednik odgovara za dugove ostaviočeve do visine vrijednosti nasljeđene imovine. Član 222. stav 1.
Postupak kada nema imovine ili kad ima smao pokretne imovine Ako prema podacima iz smrtovnice umrli nije ostavio imovinu ili je ostavio samo pokretnu imovinu, a nijedno od lica pozvanih na nasljeđe ne taži da se sprovede rasprava, ostavinski sud će rješenjem odlučiti da se ne raspravlja zaostavština. VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
33. U skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
34. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
35. Na osnovu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
36. Apelant smatra da je, zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka, došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje – „razuman rok“
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
38. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
39. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
a)Period koji se uzima u obzir
40. Ustavni sud zapaža da apelant osporava dužinu postupka od 24. oktobra 1990. godine, kada je podnio prijedlog za izvršenje Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-711/70 od 22. oktobra 1970. godine. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ističe da period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda počinje 14. decembra 1995. godine, kao datum kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Pritom Ustavni sud podsjeća da u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali Ustavni sud uzima u obzir i stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37).
41. Isto tako, Ustavni sud zapaža da je predmetni izvršni postupak bio prekinut rješenjem Višeg suda u Sarajevu od 26. oktobra 1994. godine, što je, nakon zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda (14. decembar 1995. godine), Općinski sud objektivno sprečavalo da postupa u predmetu sve do momenta kada je apelant podnio prijedlog za nastavak izvršenja (29. aprila 2002. godine). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je odredbama tada važećeg Zakona o parničnom postupku, koje se, u smislu člana 14. tada važećeg Zakona o izvršnom postupku, odgovarajuće primjenjuju, propisano da prekid postupka ima kao posljedicu da prestaju teći svi rokovi određeni za vršenje parničnih radnji. Stoga će Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 343/09 od 18. aprila 2012. godine, tačka 18) prilikom ocjene dužine trajanja postupka ocijeniti period od dana podnošenja prijedloga za nastavak izvršnog postupka (29. aprila 2002. godine) do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda. Dakle, Ustavni sud zapaža da postupak traje više od 24 godine, a relevantni period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka je oko 13 godina.
b)Analiza dužine trajanja postupka
42. U konkretnom slučaju se radi o izvršnom postupku koji se, prema relevantnim zakonskim odredbama i praksi Evropskog suda, smatra hitnim i zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu suda da izvršni postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. U tom kontekstu Ustavni sud prvenstveno smatra da se u konkretnom slučaju radi o nešto složenijem postupku.
43. Analizirajući postupak, Ustavni sud kao prvo primjećuje da on ukupno traje više od 24 godine od toga od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, odnosno od podnošenja prijedloga za nastavak izvršnog postupka, traje oko 13 godina, što je samo po sebi neprihvatljivo dug period. U vezi s tim, Ustavni sud ponavlja da u izvršnom postupku, zbog same njegove prirode, treba postupati hitno (vidi, Evropski sud, Comingersoll S. A. protiv Portugala, stav 23, 2000. godina), što je i regulirano članom 5. ZIP-a.
44. Što se tiče ponašanja redovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud 21 dan nakon podnošenja prijedloga za nastavak postupka donio rješenje (20. maja 2002. godine) kojim je odbijen apelantov prijedlog, a koje je u žalbenom postupku ukinuto rješenjem Kantonalnog suda od 12. decembra 2003. godine, nakon čega je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Međutim, nakon početne ažurnosti evidentna je potpuna neaktivnost suda u vremenskom periodu od oko četiri i po godine, odnosno od 12. decembra 2003. godine, kada je Kantonalni sud donio spomenuto rješenje, do 6. juna 2008. godine, kada je Općinski sud donio zaključak kojim je naložio apelantu da uredi prijedlog. Nakon toga Ustavni sud zapaža da je Općinski sud donio više zaključaka (6. novembra 2008. godine, 21. septembra i 3. novembra 2009. godine i 10. marta 2010. godine) kojima je nalagao apelantu da uredi prijedlog. Konačno, Općinski sud je 15. marta 2010. godine donio rješenje kojim je predmetni izvršni postupak obustavio zbog nemogućnosti izvršenja. Ustavni sud, na osnovu stanja u spisu, primjećuje da je apelant 16. septembra 2010. godine podnio žalbu protiv rješenja Općinskog suda od 15. marta 2010. godine, da ju je Kantonalni sud zaprimio istoga dana, dakle, 16. septembra 2010. godine, te da, prema raspoloživim podacima, do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda nije odlučio o apelantovoj žalbi.
45. U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud je, između ostalog, naveo da su u konkretnom slučaju postojale okolnosti na koje nije mogao utjecati, a koje su dovele do toga da je postupak trajao ovako dugo. Međutim, Ustavni sud naglašava da je Općinski sud prilikom postupanja morao biti svjestan činjenice da je postupak pokrenut 1990. godine, odnosno 2002. godine, te da se radi o hitnom postupku. Imajući u vidu navedeno, a prije svega činjenicu da Općinski sud nije postupio u skladu sa odredbama člana 64. ZIP-a, i da u periodu od oko četiri i po godine nije poduzeo nijednu radnju kako bi okončao izvršni postupak, iako su postojale okolnosti koje su utjecale na dužinu postupka, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud propustio da dovrši postupak u skladu sa odredbama člana 64. ZIP-a, te da se period od aprila 2002. godine do sada ne može smatrati razumnim u pogledu člana 6. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u svom odgovoru na apelaciju naveo da predmet nije uzet u rad zbog opterećenosti tog suda velikim brojem predmeta, te da se predmeti nalaze na listi rješavanja starih predmeta za I kvartal 2015. godine, koja se sačinjava u skladu sa Uputstvom o planu rješavanja starih predmeta od 1. decembra 2010. godine koje je donijelo VSTVBiH. Pri tome Ustavni sud naglašava da Uputstvo o planu rješavanja starih predmeta koje ističe u odgovoru na apelaciju Kantonalni sud, iako predstavlja aktivnost s ciljem da se ublaži zaostatak u radu tog suda, ne može predstavljati dovoljno opravdanje za prekomjerno odugovlačenje predmetnog izvršnog postupka. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). S druge strane, posmatrajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da je apelant u više navrata podnescima urgirao da se postupa u predmetu (podneskom Općinskom sudu od 10. jula 2007. godine i podneskom Kantonalnom sudu od 3. septembra 2014. godine). Također, činjenice da apelant nije uredio prijedlog kako mu je nalagao sud, da je izvršenica umrla, zbog čega je postupak prekidan, kao i da je doneseno rješenje da se neće raspravljati zaostavština izvršenice jer nema imovine, te apelantovo označavanje kao pravnih sljednika lica koja nisu rješenjem nadležnog suda utvrđena kao pravni sljednici-nasljednici umrle izvršenice objektivno jesu utjecale na dužinu postupka. Pri tome Ustavni sud naglašava da Općinski sud, i pored navedenih okolnosti, nije efikasno rukovodio postupkom i koristio sve procesne mogućnosti da ubrza i okonča postupak. Dakle, imajući u vidu sve navedeno i naročito činjenicu da Općinski sud nije upravljao postupkom kako je to procesnim zakonom propisano, te da Kantonalni sud, prema raspoloživim podacima iz spisa, i pored mjera poduzetih radi otklanjanja zaostataka u radu, ni nakon četiri i po godine još uvijek nije odlučio o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda od 15. marta 2010. godine, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da poduzete mjere na organizaciji rada suda radi otklanjanja zaostataka nisu bile djelotvorne i da su rezultirale nepostupanjem u predmetnom postupku, zbog čega dužina predmetnog postupka ne zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
46. Na osnovu izloženog Ustavni sud zaključuje da dužina parničnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
47. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
48. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je apelantu dovoljna satisfakcija to što je utvrđeno kršenje njegovog prava na pravično suđenje i što je izdat nalog Kantonalnom sudu da bez daljeg odgađanja donese odluku u konkretnom predmetu u smislu relevantnih odredaba zakona. VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada izvršni postupak traje oko 13 godina i kada još uvijek nije okončan, što se, i pored postojanja okolnosti koje su utjecale na dužinu trajanja postupka, može staviti na teret Općinskom i Kantonalnom sudu, budući da Općinski sud nije preduzeo neophodne radnje kako bi okončao izvršni postupak, a mjere koje je poduzeo Kantonalni sud nisu rezultirale odgovarajućom efikasnošću u predmetnom postupku.
50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić