Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-369/15 (E. F.)

Odluka donesena 24. 04. 2015.

Nema povrede
Član 3. Protokola 1 uz EK (Pravo na slobodne izbore)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
  • Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
  • Ograničenja prava iz čl.3. P.1
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Član II/2 Ustava BiH
  • Član II/1 Ustava BiH
  • Član II/6 Ustava BiH
  • Izbori
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-369/15

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 369/15, rješavajući apelaciju Edhema Fejzića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Edhema Fejzića, podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 Iž 017902 14 Iž od 18. decembra 2014. godine i Odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 06-1-07-3-1064/14 od 11. decembra 2014.

godine u odnosu na član II/1, II/2.g) i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, član 9. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana 2. stav 1. i člana 3.

Međunarodnog pakta u vezi s članom 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, čl. 25. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s navedenim pravima.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edhema Fejzića, podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 Iž 017902 14 Iž od 18. decembra 2014. godine i Odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 06-1-07-3-1064/14 od 11.

decembra 2014. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i čl. 2. i 3. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima u vezi s članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Edhem Fejzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Mirnes Ajanović, advokat iz Tuzle, podnio je 26. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 Iž 017902 14 Iž od 18. decembra 2014. godine i Odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: CIK) broj 06-1-07-3-1064/14 od 11. decembra 2014. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio CIK-u da izvrši ovjeru dostavljene kandidatske liste apelanta za izbor delegata iz reda Ostalih u Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Dom naroda), te, ukoliko Ustavni sud ocijeni da predložena privremena mjera nije provodiva, da donese privremenu mjeru kojom bi poništio osporene odluke, te naložio provođenje ponovnog postupka na osnovu Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav FBiH), Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Izborni zakon) i Uputstva o postupku provođenja posrednih izbora za organe vlasti u Bosni i Hercegovini obuhvaćenih Izbornim zakonom (u daljnjem tekstu: Uputstvo).

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i CIK-a zatraženo je 11. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je 19. februara 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, a CIK 23. februara 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Odlukom CIK-a broj 06-1-07-3-1064/14 od 11. decembra 2014. godine odbijena je ovjera apelantove kandidatske liste za izbor delegata u Dom naroda iz Skupštine Zeničko-dobojskog kantona, iz reda Ostalih. U obrazloženju odluke CIK je naveo da je u postupku provjere utvrdio da se apelant na obrascu za prijavu kandidata za Lokalne izbore 2012. godine izjasnio kao Bošnjak, te da se na obrascu za prijavu kandidata, koji je popunio 7. jula 2014. godine, za Opšte izbore 2014. godine izjasnio kao Ostali. U vezi s tim, CIK je naveo da je apelant, izjašnjavajući se 7. jula 2014. godine kao Ostali (dakle, u toku izbornog ciklusa i prije završetka aktuelnog mandata vijećnika u Opštinskom vijeću Zenica na koji je na Lokalnim izborima 2012. godine izabran kao Bošnjak), zloupotrebom prava izjašnjenja o pripadnosti konstitutivnom narodu iz člana 4.19 stav (6), uzurpirao pravo relevantnog naroda na izbor kandidata u Dom naroda. Pri tome, CIK je ukazao da je odredbama člana 4.19 stav (6) Izbornog zakona propisano da je izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi Ostalih osnov za ostvarivanje prava na izabranu, odnosno imenovanu funkciju za koju je uslov izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi Ostalih u izbornom ciklusu za koji je kandidatska lista podnesena. Imajući u vidu navedeno, CIK je zaključio da je apelant, postupajući na opisani način, zloupotrijebio pravo na izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom narodu propisano Izbornim zakonom, što bi, u slučaju prihvatanja takve radnje, onemogućilo da u Domu naroda, shodno članu 10.16 stav (1) Izbornog zakona, budu izabrani kandidati relevantnog naroda, slijedom čega je odlučio kao u izreci odluke.

6. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene odluke, Sud BiH je donio Rješenje broj S1 3 Iž 017902 14 Iž od 18. decembra 2014. godine kojim je odbio žalbu. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je CIK pravilno postupio kada je odbio da ovjeri apelantovu kandidatsku listu za izbor delegata u Dom naroda iz Skupštine Zeničko-dobojskog kantona iz reda Ostalih, budući da je utvrđeno da je apelant tokom aktuelnog izbornog ciklusa (Lokalni izbori 2012-2016. godine) mijenjao nacionalnu pripadnost, te na taj način zloupotrebom prava izjašnjenja o nacionalnoj pripadnosti uzurpirao pravo pripadnika iz reda Ostalih da u Domu naroda, shodno odredbi člana 10.16 stav 1. Izbornog zakona, bude izabran kandidat iz reda Ostalih. Naime, Sud BiH je ukazao da je odredbama člana 10.16 stav (1) Izbornog zakona propisano da, kada se ne izabere potreban broj delegata koji se biraju u Dom naroda iz reda svakog konstitutivnog naroda ili iz reda Ostalih u datom zakonodavnom tijelu kantona, preostali broj delegata iz reda bošnjačkog, hrvatskog i srpskog naroda ili Ostalih bira se iz drugog kantona, dok se izabere potreban broj delegata iz reda svakog konstitutivnog naroda. Pri tome, Sud BiH je ukazao da posebnu važnost imaju odredbe člana 20.16 A stav (2) Izbornog zakona kojima je propisano, između ostalog, da se do organizovanja novog popisa kao osnov koristi popis iz 1991. godine, tako da se u Dom naroda iz zakonodavnog tijela Kantona broj 4, Zeničko-dobojski kanton, bira osam delegata, uključujući tri iz reda bošnjačkog naroda, dva iz reda hrvatskog naroda, dva iz reda srpskog naroda i jedan iz reda Ostalih.

7. Zatim, Sud BiH je naveo da su odredbama člana 4.19 Izbornog zakona propisani uslovi koje svaka kandidatska lista mora da ispunjava, te da je stavom (5) tog člana propisano da kandidatska lista sadrži, između ostalog, izjašnjenje o nacionalnoj pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi Ostalih. Sud BiH je ukazao da se izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi Ostalih, u smislu člana 4.19 stav (6) Izbornog zakona, koristi isključivo kao osnov za ostvarivanje prava na izabranu ili imenovanu funkciju za koju je uslov to izjašnjenje. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da kandidat ima pravo da se izjasni o svojoj nacionalnoj pripadnosti na kandidatskoj listi, ali da će se neizjašnjenje smatrati kao odustajanje od prava na izabranu, odnosno imenovanu funkciju za koju je uslov izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi Ostalih (član 4.19 stav (7) Izbornog zakona). Sud BiH je naveo da kod posrednih izbora (izbor za Dom naroda) izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi Ostalih predstavlja osnov za ostvarivanje prava na izabranu, odnosno imenovanu funkciju za koju je uslov izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi Ostalih u smislu odredaba člana 4.19 stav (6) Izbornog zakona. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da CIK u svom postupanju provjerava izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi Ostalih u izbornom ciklusu i upoređuje izjašnjenje dato u postupku ovjere kandidatske liste za neposredne izbore sa izjašnjenjem datim u postupku ovjere kandidatske liste za posredne izbore. Pri tome, Sud BiH je ukazao da je članom 26. stav 2. Uputstva propisano da u slučaju da izjašnjenje kandidata o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi Ostalih nije identično izjašnjenju koje je taj kandidat dao prilikom ovjere za neposredne izbore, CIK će pozvati kandidata da u propisanom roku uskladi izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi Ostalih koje je dao prilikom ovjere podataka za neposredne izbore u istom izbornom ciklusu ili će, u protivnom, odbiti kandidata na listi. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da apelantovi žalbeni navodi ne utiču na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, slijedom čega je odbio žalbu kao neosnovanu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/1, II/2, II/4. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, člana 2. stav 1. i člana 3. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt) u vezi s čl. 6. i 13. Evropske konvencije, čl. 25. i 26. Međunarodnog pakta u vezi s članom 14. Evropske konvencije, te člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da nijednim propisom u Bosni i Hercegovini nije ograničeno, zabranjeno ili određeno na kakav način se građani mogu izjašnjavati o svom nacionalnom statusu, odnosno da ne smiju mijenjati svoje nacionalno opredjeljenje. Stoga, apelant smatra da je stav Suda BiH i CIK-a o navodnoj apelantovoj zloupotrebi prava na nacionalno izjašnjenje arbitraran i neustavan, te da direktno krši apelantova prava zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Pri tome, apelant se poziva na odluke Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetima Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine i Zornić protiv Bosne i Hercegovine, te smatra da se stavovi izneseni u navedenim odlukama (koji su u bitnom dijelu citirani u apelaciji) mogu primijeniti i na njegov slučaj. Također, apelant navodi da CIK, pri donošenju svoje odluke, nije postupio u skladu s članom 26. stav 2. tačka a) Uputstva (tj. nije pozvao apelanta da uskladi svoje nacionalno izjašnjenje), niti je Sud BiH, odlučujući o apelantovoj žalbi, otklonio taj nedostatak. U vezi s tim, apelant se poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 2679/06 od 29. septembra 2006. godine u kojoj je Ustavni sud ukazao "da propust koji se desio u nadležnosti CIK-a nije ispravljen niti osporavanim rješenjem Suda BiH", te slijedom toga utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

9. Dalje, apelant navodi da iz odredaba člana 26. stav 2. Uputstva proizlazi da je CIK jedino mogao vršiti provjeru u pogledu apelantovog nacionalnog izjašnjenja u odnosu na njegovo izjašnjenje na kandidatskom obrascu za neposredne Opšte izbore 2014. godine. Naime, apelant smatra da je apsurdno da se uzima u obzir njegovo izjašnjenje s kandidatskih obrazaca za Opšte izbore 2010. godine, odnosno Lokalne izbore 2012. godine, jer se, prema njegovom mišljenju, radi o drugom izbornom ciklusu. Također, apelant navodi da iz odredaba člana 1.1a tačka d) alineja 4) Izbornog zakona proizlazi da se u okviru mandata ne može ostvariti pravo na posrednim izborima po jednom nacionalnom izjašnjenju, a onda to mijenjati u okviru tog mandata i tražiti prava po drugom nacionalnom izjašnjenju. Apelant dalje ističe da je nezakonit i proizvoljan stav CIK-a i Suda BiH da je apelant navodno onemogućio da u Dom naroda bude izabran kandidat relevantnog naroda. Naime, apelant navodi da, kao prvo, CIK i Sud BiH nisu naveli nijednu zakonsku odredbu prema kojoj se može utvrditi da apelant nije pripadnik relevantnog naroda, te, kao drugo, da se on na kandidatskom obrascu izjasnio shodno svom nacionalnom izjašnjenju, koje mu nijednim propisom nije bilo uslovljeno, naprotiv da je Ustavom Bosne i Hercegovine apelantu garantovano pravo da se nacionalno izjašnjava kako želi. Apelant smatra da su u CIK i Sud BiH, donošenjem osporenih odluka, nezakonito uskratili pravo na učešće u daljnjem izbornom procesu da bude biran za delegata u Dom naroda iz reda Ostalih, shodno njegovom nacionalnom izjašnjenju.

b) Odgovor na apelaciju

10. Sud BiH je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju odluke tog suda, te smatra da je osporena odluka tog suda donesena na osnovu pravilne primjene materijalnog prava.

11. CIK je naveo da je u konkretnom slučaju kao nadležni organ bio dužan da onemogući zloupotrebu prava iz člana 4.19 stav (6) Izbornog zakona - izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi Ostali, u slučaju kada se to izjašnjenje koristi kao osnova za ostvarivanje prava na izabranu, odnosno imenovanu funkciju za koju je uslov izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi Ostalih, i to u izbornom ciklusu za koji je kandidatska lista podnesena. CIK je ukazao da bi u suprotnom apelantova kandidatska lista iz reda Ostalih bila ovjerena za izbor u Dom naroda, te bi na taj način apelant očigledno uzurpirao pravo legitimnih predstavnika u Skupštini Zeničko-dobojskog kantona, koji se izjašnjavaju kao Ostali, da budu izabrani u Dom naroda u skladu s relevantnim odredbama Izbornog zakona. CIK je naveo da je promjenom apelantovog nacionalnog izjašnjenja u toku izbornog ciklusa došlo do zloupotrebe prava u korist jednog lica i na štetu drugih, i to grubim kršenjem Izbornog zakona iz čijih odredaba nedvosmisleno proizlazi volja zakonodavca prilikom opredjeljivanja za navedena zakonska rješenja. CIK je ukazao da je donio odluku od 12. januara 2015. godine o raspodjeli mandata delegata iz reda Ostalih u Dom naroda, kao i odluku o potvrđivanju rezultata izbora i dodjeli mandata za Dom naroda, koja je objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 2/15 od 15. januara 2015. godine.

V. Relevantni propisi

12. U Izbornom zakonu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 23/01, 7/02, 25/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/07, 37/08 i 32/10, 18/13 i 7/14) relevantne odredbe glase:

GLAVA I. OSNOVNE ODREDBE

Član 1.1a stav 2. tačka d) alineja 4) Pojedini izrazi korišteni u ovom zakonu znače:

2) „Izborna jedinica“ podrazumijeva:

d) entitetsku izbornu jedinicu u kojoj se bira državni nivo vlasti.

4) „Izborni ciklus“ podrazumijeva mandatni period koji se odnosi na određeni nivo vlasti.

Član 1.3a stav 2.

(2) Mandat članova predstavničkih tijela izabranih na redovnim izborima traje četiri godine i teče od dana objavljivanja rezultata izbora u „Službenom glasniku BiH“.

POGLAVLJE 4. OVJERA I KANDIDIRANJE ZA IZBORE

Član 4.1 Da bi učestvovali na izborima, političke stranke, nezavisni kandidati, koalicije i liste nezavisnih kandidata ovjeravaju se kod Izborne komisije Bosne i Hercegovine.

Član 4.19 st. (1), (5), (6) i (7) Ovjerena politička stranka ili koalicija podnose posebnu kandidatsku listu za svaku izbornu jedinicu.

Kandidatska lista sadrži ime i prezime svakog kandidata na listi, jedinstveni matični broj, adresu prebivališta, izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi ostalih, broj važeće lične karte i mjesto njenog izdavanja, potpis predsjednika političke stranke, odnosno predsjednika političkih stranaka u koaliciji. Uz predlog liste dostavlja se izjašnjenje svakog od kandidata na listi o prihvaćanju kandidature, izjava da nema smetnji iz člana 1.10 stav (1) tačka 4. ovog Zakona i izjava o imovinskom stanju kandidata iz člana 15.7 ovog Zakona. Izjašnjenje i izjave moraju biti ovjerene na način propisan zakonom ili kod nadležne općinske izborne komisije. Izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi ostalih iz stava 5. ovog člana koristiće se kao osnov za ostvarivanje prava na izabranu odnosno imenovanu funkciju za koju je uslov izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi ostalih u izbornom ciklusu za koje je kandidatska lista podnesena.

Kandidat ima pravo da se ne izjasni o svojoj pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi ostalih na kandidatskoj listi, ali neizjašnjavanje će se smatrati kao odustajanje od prava na izabranu, odnosno imenovanu funkciju za koju je uslov izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi ostalih.

13. U Uputstvu o postupku provedbe posrednih izbora za organe vlasti u Bosni i Hercegovini obuhvaćenih Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 38/14) relevantne odredbe glase:

Član 26.

(Postupak ovjere kandidatskih listi) (1) Centralna izborna komisija BiH, nakon prijema kandidatskih listi iz člana 22. i 23. ovog uputstva, a najkasnije u roku od 24 sata, ovjerava kandidatske liste te ih odmah dostavlja kantonalnim skupštinama.

(2) U slučaju da izjašnjenje kandidata o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi ostalih nije identično izjašnjenju koje je taj kandidat dao prilikom ovjere za neposredne izbore, u istom izbornom ciklusu, Centralna izborna komisija BiH:

a) pozvat će kandidata da u roku od 48 sati uskladi izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi ostalih, koje je dao pri ovjeri za neposredne izbore, u istom izbornom ciklusu,

b) odbit će kandidata na listi, pod uslovom da on ne postupi u skladu s odredbom stava (2) tačke a) ovog člana.

VI. Dopustivost

14. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

a) U odnosu na navode o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava iz čl. 2. i 3. Međunarodnog pakta u vezi s pravom na pravično suđenje

16. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i čl. 2. i 3. Međunarodnog pakta u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom;

17. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje Ustavni sud, prije svega, podsjeća na ustaljenu praksu Evropskog suda koja podržava stav da se politička prava ne smatraju građanskim pravima. Evropski sud je takav stav usvojio u predmetu Pierre-Bloch v. Francuske (vidi, Pierre-Bloch protiv Francuske, aplikacija broj 24194/94, presuda iz 1997. godine), koji u bitnom nije mijenjao ni u novijoj praksi, ostajući dosljedan stavu da sporovi u vezi s pravima i obavezama koji izviru iz pasivnog biračkog prava, u pravilu, ne spadaju u okvire građanskog ni krivičnog aspekta člana 6. Evropske konvencije (vidi, između ostalih, Mutalibov protiv Azerbejdžana, aplikacija broj 31799/03, presuda iz 2004. godine, Paksas protiv Litvanije, aplikacija broj 34932/04, presuda iz 2011. godine, i Karimov protiv Azerbejdžana, aplikacija broj 12535/06, presuda iz 2014. godine). Također, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvajao sličan stav (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke br. AP 3804/08 od 15. juna 2010. godine i AP 4702/11 od 23. februara 2012. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj novijoj praksi, povodom identičnog činjeničnog i pravnog pitanja, donio Odluku AP 66/15 kojom je odbacio apelacije u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, te čl. 2. i 3. Međunarodnog pakta u vezi s članom 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne s Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 66/15 od 10. februara 2015. godine, tač. dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj odluci, u tački 37, Ustavni sud je ukazao, između ostalog, da sporno neovjeravanje kandidatskih lista za izbor delegata u Dom naroda ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da ni apelantovo pozivanje u kontekstu prava na pravično suđenje na praksu Ustavnog suda usvojenu u predmetu broj AP 2679/06 (u kojoj je Ustavni sud, ocjenjujući okolnosti tog konkretnog slučaja, usvojio stav da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv) ne može dovesti do drugačijeg odlučenja u predmetnom slučaju, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, stav Evropskog suda i noviju praksu Ustavnog suda.

18. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava iz čl. 2. i 3. Međunarodnog pakta u vezi sa pravom na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) U odnosu na ostale navode o povredi prava

19. U odnosu na navode o kršenju ostalih prava, Ustavni sud zapaža da je predmet osporavanja apelacijom Rješenje Suda BiH broj S1 3 Iž 017902 14 Iž od 18. decembra 2014. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 23. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 26. januara 2015. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant osporava navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/1, II/2, II/4. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, člana 2. stav 1. i člana 3. Međunarodnog pakta u vezi s čl. 6. i 13. Evropske konvencije, čl. 25. i 26. Međunarodnog pakta u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, te člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na slobodne izbore

22. Član 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Visoke strane ugovornice se obavezuju da u primjerenim vremenskim razmacima održavaju slobodne izbore s tajnim glasanjem, pod uvjetima koji osiguravaju slobodno izražavanje mišljenja naroda pri izboru zakonodavnih tijela.

23. Aneks I Ustava Bosne i Hercegovine – Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini u relevantnom dijelu glasi:

7. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966) i Opcioni protokoli (1966. i 1989)

24. Član 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima u relevantnom dijelu glasi:

Član 25.

Svaki građanin treba da ima pravo i mogućnost da bez ikakvih razlika navedenih u članu 2. i bez nerazumnih ograničenja:

b) bira i bude biran pravedno provedenim, povremenim izborima sa općim i jednakim pravom glasa i tajnim glasanjem, koji osiguravaju slobodno izražavanje volje birača;

Pravo na zabranu diskriminacije

25. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

26. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

27. Apelant smatra da su mu CIK i Sud BiH, donošenjem osporenih odluka, nezakonito uskratili pravo na učešće u daljnjem izbornom procesu da bude biran za delegata u Dom naroda iz reda Ostalih, shodno njegovom nacionalnom izjašnjenju, čime mu je prekršeno pravo iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 25. Međunarodnog pakta.

28. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo ukazuje na Odluku broj AP 66/15, koja je donesena povodom identičnog činjeničnog i pravnog pitanja. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao, između ostalog, da su CIK i Sud BiH svoje odluke utemeljili na relevantnim odredbama Izbornog zakona, Pravilnika i Uputstva, imajući u vidu odredbe člana 4.19 st. 5. i 6. Izbornog zakona koje propisuju da je izjašnjenje o nacionalnoj pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi Ostalih osnova za ostvarivanje prava na izabranu, odnosno imenovanu funkciju. Ustavni sud zapaža da je CIK prilikom provjere podataka, shodno odredbi člana 26. Uputstva, uočio da su apelanti u relevantnom izbornom periodu mijenjali nacionalnu pripadnost izjašnjavajući se kao Bošnjaci, odnosno Ostali, te, konačno, Srbi, i to u junu 2014. godine, što je bio razlog za CIK da odbije da ovjeri kandidatske liste apelanata. Ustavni sud zapaža da su CIK i Sud BiH prilikom odlučenja posebno imali u vidu da su apelanti izjašnjenje o nacionalnoj pripadnosti mijenjali u toku aktuelnog izbornog ciklusa (lokalni izbori 2012-2016, odnosno Opći izbori 2010-2014), štaviše, da su apelant Bjelak i apelant Pleho to učinili u toku aktuelnog mandata na funkciji općinskog vijećnika. Ustavni sud, također, primjećuje da CIK i Sud BiH nisu imali dilemu o tome da se promjena izjašnjenja o nacionalnoj pripadnosti dogodila u aktuelnom izbornom ciklusu, nalazeći uporište za to u odredbama člana 1.1a tačka d) alineja 4) i člana 1.3a stav 2. Izbornog zakona, čime su apelanti uzurpirali pravo legitimnih predstavnika u Skupštini Kantona Sarajevo, odnosno u drugim kantonalnim skupštinama, da budu izabrani u Dom naroda, u skladu s Izbornim zakonom (tačka 52. Odluke).

29. U navedenoj odluci, Ustavni sud je dalje ukazao da se u osporenim odlukama nije raspravljalo o motivima i razlozima apelanata da se izjasne kao Srbi, niti se ulazilo u pravo apelanata da se izjasne kako žele i kako se osjećaju, niti je to pravo apelantima osporenim odlukama uskraćeno na šta apelanti neosnovano ukazuju. Naime, u osporenim odlukama se isključivo raspravljalo o ispunjavanju zakonskih uslova za ovjeru kandidatskih lista apelanata za izbor delegata u Dom naroda iz reda srpskog naroda pri nespornom da su apelanti u relevantnom periodu mijenjali izjašnjenje o nacionalnoj pripadnosti, pri čemu je izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi Ostalih neophodno za nivo vlasti za koji su se kandidirali. Ustavni sud podsjeća da se pitanje pripadnosti nekom narodu ubraja u kategoriju subjektivnog prava svakog pojedinca, te da svako ima pravo da se izjasni onako kako se osjeća, u smislu tradicijskih, kulturoloških, jezičkih, porodičnih i drugih vrijednosti, ali i moralnih, posebno u situaciji kada se izjašnjenje o pripadnosti nekom narodu povremeno mijenja. Ustavni sud podsjeća da ovi postupci suštinski pokreću pitanje posljedica koje su nastupile zbog različitog izjašnjenja apelanata o pripadnosti konstitutivnom narodu, odnosno redu Ostalih u aktuelnom izbornom ciklusu, i to isključivo u političkom životu apelanata (tačka 53. Odluke). Na osnovu izloženog, Ustavni sud je u toj odluci zaključio da su CIK i Sud BiH u postupku ovjeravanja kandidatskih lista postupali u skladu s Izbornim zakonom i Uputstvom, a sve da bi zaštitili složeni izborni sistem u Bosni i Hercegovini od svih oblika zloupotreba, te da su preduzete mjere bile proporcionalne cilju kojem se težilo. Slijedom toga, Ustavni sud je zaključio da osporenim odlukama apelantima nisu uskraćene garancije koje pruža član 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno član 25. Međunarodnog pakta, jer su predmetna ograničenja bila u skladu sa zakonom.

30. Zatim, u pogledu apelantovih navoda o diskriminaciji, te pozivanja na predmete Evropskog suda Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine i Zornić protiv Bosne i Hercegovine, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 66/15 u vezi s navodima apelanata iznesenim u tom predmetu ukazao da je Evropski sud u predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, između ostalog, zaključio da dugotrajna nemogućnost aplikanata da se kandidiraju za Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH nema objektivno i prihvatljivo opravdanje, te da je, stoga, došlo do kršenja člana 14. u vezi s članom 3. stav 1. uz Evropsku konvenciju. Navedeni stav je Evropskom sudu bio osnova da u predmetu Zornić protiv Bosne i Hercegovine dođe do istog zaključka. Ustavni sud zapaža da se predmeti Evropskog suda na koje su se apelanti pozvali po svojoj suštini bitno razlikuju od predmetnih apelacija. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su aplikanti u citiranim predmetima Evropskog suda bili dosljedni svom etničkom, odnosno građanskom opredjeljenju, budući da njihovo etničko, odnosno građansko opredjeljenje ne potpada pod opseg konstitutivnog naroda u BiH (ne želeći se svrstati u red Ostalih), što im je onemogućilo da se kandidiraju za Dom naroda Parlamentarne skupštine, odnosno Predsjedništvo BiH, budući da je izjašnjenje o nacionalnoj pripadnosti konstitutivnom narodu, odnosno grupi Ostalih conditio sine qua non. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da se u konkretnim predmetima nije dovodilo u pitanje pravo apelanata na izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom naroda, odnosno redu Ostalih, jer apelanti nemaju problem u vezi s tim, već s vlastitim izborom kojem od konstitutivnih naroda u BiH ili redu Ostalih da se priklone, što je dovelo do toga da su apelanti izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom narodu ili redu Ostalih mijenjali u aktuelnom izbornom ciklusu. Sve navedeno upravo jasno ukazuje da je pozivanje apelanata na predmete Evropskog suda (Sejdić i Finci, odnosno Zornić) neutemeljeno. Navedeno i stoga što su apelanti u konkretnom slučaju nesporno učestvovali na Općim izborima 2014. godine, kao kandidati u ime svojih političkih partija, ali im kandidatske liste za Dom naroda iz reda srpskog naroda CIK nije ovjerio, jer izjašnjenje apelanata o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi Ostalih nije bilo identično izjašnjenju koje su apelanti dali prilikom ovjere za neposredne izbore, u istom izbornom ciklusu, kako to propisuje odredba člana 26. Uputstva (tačka

60. Odluke). Na osnovu izloženog, te budući da iz osporenih odluka nije proizlazilo bilo šta što upućuje na nejednako tretiranje apelanata u istim okolnostima (iz odgovora CIK-a proizlazi da su CIK i Sud BiH prema svim kandidatima koji su mijenjali izjašnjenje o nacionalnoj pripadnosti postupali na identičan način), Ustavni sud je zaključio da osporenim odlukama nije povrijeđeno pravo apelanata na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana

25. Međunarodnog pakta.

31. Konačno, Ustavni sud je u navedenoj odluci (tač. 63-65. Odluke) u odnosu na član II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i član 9. Evropske konvencije ukazao da, analizirajući okolnosti konkretnog slučaja, nije mogao zaključiti na koji način se osporenim odlukama pokreće bilo koje pitanje u vezi s uživanjem garancija navedenog prava imajući u vidu suštinsko značenje tog prava, te da su stoga takvi navodi neosnovani. U odnosu na član 2. stav 1. i član 3. Međunarodnog pakta u vezi s članom 13. Evropske konvencije, Ustavni sud je ukazao da apelanti kršenje navedenih prava ničim nisu obrazložili, niti su se apelanti mogli uspješno pozivati na kršenje navedenih prava s obzirom na njihovu akcesornost, te zaključio da su takvi navodi neosnovani. U odnosu na član 26. Međunarodnog pakta, te člana II/1, II/2. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je ukazao da se kršenje navedenih prava suštinski može podvesti pod prava o kojima se Ustavni sud detaljnije bavio u prethodnim tačkama te odluke, te zaključio da su zbog istih razloga i ovi navodi neosnovani.

32. Imajući u vidu da ova apelacija pokreće identična pitanja kao u predmetu broj AP 66/15, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci AP 66/15 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja u pogledu apelantovih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 25. Međunarodnog pakta, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 25. Međunarodnog pakta, niti prava iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, člana 2. stav 1. i člana 3. Međunarodnog pakta u vezi s članom 13. Evropske konvencije, člana 26. Međunarodnog pakta, te člana II/1, II/2. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 25. Međunarodnog pakta kada su mjere koje su preduzeli CIK i Sud BiH bile u skladu sa zakonom, legitimne i proporcionalne cilju kojem se težilo. Ustavni sud zaključuje da nije bilo ni kršenja prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 25. Međunarodnog pakta kada se apelant neosnovano pozvao na kršenje navedenog prava i praksu Evropskog suda, pri čemu iz osporenih odluka ne proizlazi da je apelant u ovom postupku na bilo koji način bio diskriminisan.

34. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava iz člana II/2.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije jer se osporenim odlukama ne pokreće bilo koje pitanje u vezi s uživanjem ovih garancija, kao ni člana 2. stav 1. i člana 3. Međunarodnog pakta u vezi s članom 13. Evropske konvencije, budući da apelant kršenje tih prava nije ničim obrazložio, niti se mogao uspješno pozivati na kršenje navedenih prava s obzirom na njihovu akcesornost.

35. Također, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava iz člana

26. Međunarodnog pakta, te člana II/1, II/2. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant, u suštini, kršenje navedenih prava temelji na istim razlozima na kojim je temeljio navode o zabrani diskriminacije u vezi s pravom na slobodne izbore, a Ustavni sud je zaključio da u tom pravcu nije bilo kršenja apelantovog prava.

36. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-369/15 (E. F.) | Sudska praksa | Aktio