Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-689/12 (G. G., D. Đ. i Ž. Đ.)

Odluka donesena 24. 04. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
  • Neovlašteno lice
  • Zastara
  • Nenadležnost za odlučivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-689/12

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 689/12, rješavajući apelaciju Gorana Gačića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. a) i d), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Gačića i Darka Đajića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 000385 10 Rev od 11. januara 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 000385 10 Gž od 18. marta 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varošu broj 73 0 P 000385 08 P od 9. novembra 2009. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Gačića i Darka Đajića, podnesena zbog navodne povrede člana 49. Ustava Republike Srpske, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio advokat Vujadin Ljubojević u ime Željka Đurđevića protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 000385 10 Rev od 11.

januara 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 000385 10 Gž od 18. marta 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varošu broj 73 0 P 000385 08 P od 9. novembra 2009. godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Vujadin Ljubojević, advokat iz Prnjavora, podnio je 17. februara 2012. godine, u ime Gorana Gačića, Darka Đajića i Željka Đurđevića (u daljnjem tekstu: apelanti), apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 000385 10 Rev od 11. januara 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 000385 10 Gž od 18. marta 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varošu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 P 000385 08 P od 9. novembra 2009. godine. Advokat Vujadin Ljubojević je 9. decembra 2013. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunio apelaciju, tako što je dostavio punomoć za zastupanje prvoapelanta i drugoapelanta, dok u odnosu na trećeapelanta nije dostavio punomoć za zastupanje u postupku pred Ustavnim sudom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 20. marta 2015. godine, a od tužitelja Živojina Jankovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) kao druge strane u postupku 3. februara 2015. godine, da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud je 6. aprila 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok Vrhovni sud, Okružni sud i tužitelj nisu u ostavljenom roku, dostavili odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 000385 08 P od 9. novembra 2009. godine obavezani su apelanti da tužitelju, na ime naknade štete po osnovu izgorjele kuće u Gornjim Vijačanima, solidarno isplate iznos od 41.600,50 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 21. novembra 2000. godine do isplate, kao i da mu naknade troškove postupka u iznosu od 4.625,00 KM. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon izvršenog uvida u spis tog suda broj K- 535/04 utvrdio da je Osnovno javno tužilaštvo u Banjaluci 7. oktobra 1999. godine podiglo optužnicu protiv apelanata kojom su se teretili da su 3. maja 1993. godine oko 23.00 sata u selu Gornji Vijačani došli motociklom do tužiteljeve kuće, provalili u kuću, nakon čega je trećeapelant u jednoj sobi zapalio zavjesu na prozoru, u prisustvu prvoapelanta i drugoapelanta, a zatim su zajedno napustili prostoriju, nakon čega se požar proširio na ostali dio kuće, tako da je kuća u cijelosti izgorjela. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je ovaj krivični postupak okončan donošenjem Presude tog suda broj K-535/04 od 7. aprila 2005. godine kojom su apelanti oslobođeni optužbe da su počinili krivično djelo izazivanja opšte opasnosti iz člana 390. stav 5. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), dok je tužitelj upućen da imovinskopravni zahtjev (koji je postavio 21. novembra 2000. godine) rješava u parnici. Pri tome, Osnovni sud je ukazao da je u obrazloženju te presude navedeno da su se u radnjama apelanata stekla sva bitna obilježja krivičnog djela izazivanja opšte opasnosti iz člana 390. stav 1. KZRS, za koje je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja. Također, Osnovni sud je ukazao da iz krivičnog spisa, koji je pročitan na glavnoj raspravi, proizlazi da su apelanti u toku krivičnog postupka priznali izvršenje krivičnog djela izazivanja opšte opasnosti, što je konstatovano i u obrazloženju presude. Osnovni sud je naveo da odgovornost apelanata za pričinjenu štetu proizlazi i iz izjava tužitelja i saslušanih svjedoka, te da je sud prihvatio njihove izjave, iako su na posredan način došli do saznanja da su apelanti pričinili predmetnu štetu, budući da takav zaključak proizlazi i iz izjava apelanata koje su dali u toku krivičnog postupka.

6. Osnovni sud je naveo da je prigovor zastarjelosti potraživanja naknade štete, koji su istakli apelanti, neosnovan. Naime, po mišljenju Osnovnog suda, u konkretnom slučaju se primjenjuju odredbe člana 377. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je za krivično djelo izazivanja opšte opasnosti iz člana 390. stav 1. KZRS propisana kazna zatvora do pet godina, te da krivično gonjenje za to krivično djelo zastarijeva za period od pet godina (relativna zastara), odnosno 10 godina (apsolutna zastara). Osnovni sud je dalje ukazao da je štetni događaj nastupio 3. maja 1993. godine, a da je tužitelj za učinioce saznao u junu 1999. godine (podnošenjem izvještaja CJB Banjaluka), od kada teče subjektivni rok za podnošenje tužbe. Osnovni sud je ukazao da je podnošenjem imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku (koji je tužitelj podnio 21. novembra 2000. godine) nastupio prekid zastarijevanja, te da je tužitelj u roku od tri mjeseca od okončanja krivičnog postupka (tj. 27. juna 2005. godine) podnio tužbu radi naknade štete. Pri tome, Osnovni sud je ukazao da je štetni događaj nastupio 1993. godine, dakle, u vrijeme ratnog stanja (koje je ukinuto 19. juna 1996. godine), te da je odredbama člana 383. ZOO-a propisano da zastarijevanje ne teče za vrijeme za koje nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka sudskim putem zahtijevati ispunjenje obaveze. Imajući u vidu navedeno, te odredbe čl. 377. i 390. ZOO-a, Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije nastupila zastarjelost potraživanja naknade štete. Konačno, Osnovni sud je naveo da je visinu štete utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, čiji je nalaz i mišljenje taj sud prihvatio u cijelosti jer je urađen u skladu s pravilima struke, a na koji ni stranke u toku postupka nisu prigovarale.

7. Odlučujući o žalbi apelanata protiv navedene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 73 o P 000385 10 Gž od 18. marta 2010. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u toj parnici bilo sporno da li je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan, s obzirom da su apelanti istakli prigovor zastarjelosti potraživanja u smislu odredaba člana 376. ZOO-a. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 376. stav 1. ZOO-a propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, te da je odredbama stava 2. tog člana propisano da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Okružni sud je ukazao da imovinskopravni zahtjev, koji je podnesen u krivičnom postupku, prekida zastarijevanje zahtjeva za naknadu štete ako je oštećeni radi ostvarivanja svog imovinskopravnog zahtjeva upućen na parnicu i ako je u roku od tri mjeseca od pravosnažnosti presude krivičnog suda pokrenuo parnični postupak radi naknade štete. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju tužitelj imovinskopravni zahtjev postavio u toku krivičnog postupka, i to 21. novembra 2000. godine. Također, Okružni sud je ukazao da je Presuda Osnovnog suda broj K- 535/04 od 7. aprila 2005. godine postala pravosnažna 20. juna 2005. godine, a da je tužitelj tužbu radi naknade štete podnio 27. juna 2005. godine, dakle, u roku od tri mjeseca od pravosnažnosti presude krivičnog suda. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio prigovor zastarjelosti potraživanja koji su istakli apelanti. Okružni sud je dalje naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanata da u toku postupka nije dokazano da su oni prouzrokovali štetu tužitelju, budući da su takvi navodi suprotni stanju predmetnog parničnog spisa u koji je uložen spis Osnovnog suda broj K-535/04. Okružni sud je ukazao da je na glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom pročitan izvještaj CJB, SJB Čelinac od 21. juna 1999. godine i navedeni spis, iz kojih dokaza upravo proizlazi činjenica da su apelanti, po prethodnom dogovoru, došli do tužiteljeve kuće, da je trećeapelant zapalio zavjesu na prozoru, nakon čega se požar proširio na preostali dio kuće, tako da je kuća u cijelosti izgorjela. Također, Okružni sud je naveo da je visina štete u predmetnom postupku utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, te da su stoga neosnovani žalbeni navodi apelanata da visina štete nije utvrđena na vjerodostojan način.

8. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 73 0 P 000385 10 Rev od 11. januara 2012. godine kojom je reviziju djelimično usvojio, drugostepenu presudu preinačio tako što je žalba apelanata djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o kamati tako što je zakonska zatezna kamata na iznos od 41.600,50 KM dosuđena od 22. juna 2009. godine (kada dana izrade nalaza vještaka) umjesto od 21. novembra 2000. godine (kao dana podnošenja imovinskopravnog zahtjeva) do isplate, dok je u preostalom dijelu reviziju odbio.

9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su odluke nižestepenih sudova pravilne, osim odluke o kamati. Naime, Vrhovni sud je ukazao da u situaciji kada je krivični postupak okončan presudom kojom se optužba odbija, a oštećeni upućen na parnicu radi ostvarivanja svog imovinskopravnog zahtjeva (kakav je ovdje slučaj), tada se smatra da je nastupio uslovni prekid zastarjelosti. Vrhovni sud je ukazao da je uslov da oštećeni u roku od tri mjeseca od pravosnažnosti presude krivičnog suda podnese tužbu parničnom sudu za naknadu štete, te da takvo shvatanje ima osnova u odredbama člana 390. ZOO-a. Vrhovni sud je ukazao da u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanata nije utvrđeno da je šteta, koja je predmet tužbenog zahtjeva, nastala kao posljedica krivičnog djela, jer je krivični postupak protiv apelanata okončan presudom kojom su oslobođeni od optužbe da su počinili ovo krivično djelo. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju tužitelj za učinioce štete (koja je prouzrokovana 3. maja 1993. godine) saznao 21. juna 1999. godine kada je SJB Čelinac podnijela izvještaj nadležnom tužilaštvu radi podizanja optužnice protiv izvršilaca krivičnog djela. Vrhovni sud je naveo da, računajući subjektivni rok za podnošenje tužbe propisan odredbama člana 376. stav 1. ZOO-a, slijedi da od toga dana do 21. novembra 2000. godine (kada je tužitelj u krivičnom postupku podnio imovinskopravni zahtjev) nije protekao trogodišnji (subjektivni) rok zastarjelosti. Vrhovni sud je dalje naveo da, računajući objektivni rok zastarjelosti od dana nastanka štete (3. maj 1993. godine, odnosno od 19. juna 1996. godine kada je Odlukom Narodne skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini ukinuto ratno stanje) do dana podnošenja imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku, slijedi da je tužitelj "tužbu" (koju je podnio u roku od četiri godine, pet mjeseci i dva dana od dana nastanka štete) podnio u okviru petogodišnjeg (objektivnog) roka zastarjelosti za tu vrstu potraživanja. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je tužba u predmetnom parničnom postupku podnesena 24. juna 2005. godine tj. u roku od tri mjeseca od pravosnažnosti presude krivičnog suda (član 390. ZOO-a), Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani revizioni prigovori apelanata da je predmetna tužba podnesena po proteku objektivnog roka zastarjelosti, te da se u ovom slučaju ne primjenjuju odredbe o prekidu zastarjelosti naknade štete pričinjene krivičnim djelom jer je postupak okončan donošenjem presude kojom su oslobođeni optužbe.

10. Zatim, Vrhovni sud je naveo da su apelanti u krivičnom postupku priznali da su zapalili tužiteljevu kuću, što proizlazi iz spisa krivičnog predmeta Osnovnog suda broj K-535/04, a što su potvrdili i saslušani svjedoci. Vrhovni sud je ukazao da se građanska odgovornost apelanata zasniva na krivici (član 154. stav 1. i član 158. ZOO-a), a da oni nisu dokazali da je uzrok štete izvan njihovog postupanja. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanata da u ovom postupku nije dokazano da su prouzrokovali navedenu štetu. Vrhovni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud na pripremnom ročištu od 19. marta 2009. godine odredio vještaka građevinske struke, koji je nakon toga obavijestio sud da nije u mogućnosti da obavi zadatak (zbog preopterećenosti poslom), tako da je prvostepeni sud rješenjem od 11. juna 2009. godine odredio drugog vještaka. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da prvostepeni sud time što je u tim okolnostima odredio drugog vještaka, bez izjašnjenja stranaka o ličnosti vještaka, nije počinio povrede na koje apelanti u reviziji ukazuju, a pogotovo kada se ima u vidu činjenica da apelanti nisu imali primjedaba na nalaz i mišljenje tog vještaka. Vrhovni sud je naveo da, prema nalazu vještaka građevinske struke, koji i po ocjeni tog suda predstavlja pouzdan dokaz za utvrđivanje visine naknade štete, građevinska vrijednost tužiteljeve kuće iznosi 41.600,50 KM. S obzirom da apelanti nisu imali primjedaba na nalaz vještaka, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su obavezali apelante da tužitelju naknade štetu u tom iznosu (čl. 154, 158. i 189. ZOO-a).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te član 49. Ustava Republike Srpske. Apelanti navode da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno primijenili odredbe čl. 376. i 377. ZOO-a. U vezi s tim, apelanti navode da se, shodno odredbama člana 376. stav 2. ZOO-a, objektivni rok zastarjelosti potraživanja naknade štete primjenjuje tek kada subjektivni rok od tri godine od saznanja za štetu i učinioca ističe izvan petogodišnjeg roka. Apelanti navode da je nasuprot tome prvostepeni sud, što je prihvatio i drugostepeni sud, primijenio odredbe člana 377. ZOO-a, koje je, pri tome, pogrešno tumačio tako što je sam utvrdio postojanje krivičnog djela i krivičnu odgovornost apelanata (iako postojanje krivičnog djela i krivičnu odgovornost može utvrđivati samo krivični sud). Također, apelanti navode da se odredbe o prekidu zastare krivičnog gonjenja, koje povlače za sobom i prekid zastarijevanja potraživanja naknade štete počinjene krivičnim djelom, dolaze do primjene kada je krivični postupak okončan donošenjem osuđujuće presude, dok su u konkretnom slučaju apelanti oslobođeni optužbe u krivičnom postupku. Osim toga, apelanti navode da izvedenim dokazima na glavnoj raspravi nije utvrđeno da je ijedan od apelanata prouzrokovao štetu tužitelju, niti je visina štete na bilo koji vjerodostojan način utvrđena u vrijeme njenog nastanka, a da je visina štete u postupku utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka koji nije određen na pripremnom ročištu, nisu su se stranke izjašnjavale u pogledu imena vještaka.

b) Odgovor na apelaciju

12. Osnovni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje.

V. Relevantni propisi

13. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 376.

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. [...] Član 377.

(1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

Član 388.

Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja obezbjeđenja ili ostvarivanja potraživanja.

Član 390.

(1) Ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kog drugog uzroka koji se ne tiče suštine stvari, pa povjerilac podigne ponovo tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastarijevanje prekinuto prvom tužbom.

(2) Isto vrijedi i za pozivanje u zaštitu, i za sticanje prebijanja potraživanja u sporu, kao i u slučaju kada je sud ili drugi organ uputio dužnika da svoje prijavljeno potraživanje ostvaruje u parničnom postupku.

VI. Dopustivost

14. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost u odnosu na navodne povrede Ustava Republike Srpske i dopustivost u odnosu na trećeapelanta

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u ovom dijelu Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tač. a) i d) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tač. a) i d) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;

d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;

U odnosu na navode prvoapelanta i drugoapelanta o povredi člana 49. Ustava Republike Srpske, Ustavni sud ukazuje da nije nadležan da odlučuje o predmetnoj apelaciji u ovom dijelu jer, u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ne pokreće pitanja "koja su sadržana u ovom ustavu" (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3909/08 od 15. septembra 2011. godine, tačka 11, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

U pogledu dopustivosti apelacije u odnosu na trećeapelanta, Ustavni sud ukazuje da je advokat Vujadin Ljubojević podnio apelaciju u ime apelanata uz koju nije dostavio punomoć za zastupanje apelanata u postupku pred Ustavnim sudom. Na zahtjev Ustavnog suda, navedeni advokat je dostavio punomoć za zastupanje prvoapelanta i drugoapelanta, dok nije dostavio punomoć za zastupanje trećeapelanta. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da je apelaciju u ime trećeapelanta podnijelo neovlašteno lice (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1948/05 od 16. januara 2007. godine, tačka 12. dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. a) i d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na navode prvoapelanta i drugoapelanta o kršenje prava na pravično suđenje

18. U odnosu na prvoapelanta i drugoapelanta, koji imaju svojstvo ovlaštenih lica u ovom apelacionom postupku, Ustavni sud ukazuje da je, dakle, u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom Presuda Vrhovnog suda broj 73 0 P 000385 10 Rev od 11. januara 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 27. januara 2012. godine, a apelacija je podnesena 17. februara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Prvoapelant i drugoapelant pobijaju navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njihovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

23. Prvoapelant i drugoapelant smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, što je za posljedicu imalo kršenje njihovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

24. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelacija pokreće, ispitati da li je osporena odluka Vrhovnog suda, kao konačna odluka u predmetnom postupku, zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, odlučujući o prigovoru zastarjelosti potraživanja koji su istakli apelanti, zaključio da je prigovor neosnovan shodno odredbama člana 377. ZOO-a (kojima je regulisano pitanje zastarjelosti potraživanja naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom). Ustavni sud zapaža da je, s druge strane, drugostepeni sud, odlučujući o žabi apelanata protiv prvostepene presude, zaključio da je prigovor neosnovan shodno odredbama člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a (kojima je regulisano pitanje zastarjelosti potraživanja naknade štete, tj. štete koja nije pričinjena krivičnim djelom). Dakle, iz navedenog proizlazi da su se prvostepeni sud i drugostepeni sud, prilikom izvođenja zaključka o neosnovanosti prigovora zastarjelosti potraživanja koji su istakli apelanti, pozvali na različite odredbe ZOO-a.

26. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je pravilna primjena materijalnog prava, na koju sud pazi po službenoj dužnosti, zahtijevala da Vrhovni sud otkloni navedene nedoumice koje su izazvale različite nižestepene presude, a što je Vrhovni sud i učinio. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke jasno ukazao da u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanata nije utvrđeno da je šteta, koja je predmet tužbenog zahtjeva, nastala kao posljedica krivičnog djela, budući da je krivični postupak okončan donošenjem presude kojom su apelanti oslobođeni optužbe da su počinili krivično djelo za koje su se teretili. Pri tome, Vrhovni sud je jasno ukazao da je u ovom slučaju (kada je tužitelj kao oštećeni upućen na parnicu radi ostvarivanja svog imovinskopravnog zahtjeva) podnošenjem prijedloga tužitelja za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku nastupio prekid zastarjelosti potraživanja, budući da je tužitelj u roku od tri mjeseca od pravosnažnosti presude krivičnog suda podnio tužbu za naknadu štete u smislu odredaba člana 390. ZOO-a. Također, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, pozivajući se na odredbe člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i potpune razloge kojima se rukovodio prilikom izvođenja zaključka da u konkretnom slučaju nije nastupila zastarjelost potraživanja naknade štete. Dovodeći u vezu odredbe člana 376. st. 1. i 2. i člana 390. ZOO-a s odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju. Što se tiče navoda apelanata da u ovom postupku nije utvrđeno da su prouzrokovali štetu tužitelju, kao i navoda koji se odnose na način određivanja vještaka na osnovu čijeg nalaza i mišljenja je utvrđena visina štete, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim revizionim navodima apelanata, u obrazloženjima svoje odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud, također, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.

27. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u ovom postupku, dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene odredaba člana 376. st. 1. i 2. i člana 390. ZOO-a na predmetnu situaciju, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

28. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u ovom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene odredaba člana 376. st. 1. i 2. i člana 390. ZOO-a na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

29. Na osnovu člana 18. stav (3). tač. a) i d) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-689/12 (G. G., D. Đ. i Ž. Đ.) | Sudska praksa | Aktio