Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-984/12 (R. P.)

Odluka donesena 24. 04. 2015.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građevinsko zemljište
  • Zakup
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-984/12

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 984/12, rješavajući apelaciju Rusmire Prpa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Rusmire Prpa, podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 U 000018 11 U 2 od 13. januara 2012. godine i broj 10 0 U 000018 08 U od 10.

decembra 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Rusmira Prpa (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna podnijela je 16. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 10 0 U 000018 11 U 2 od 13. januara 2012. godine i broj 10 0 U 000018 08 U od 10. decembra 2008. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Kantona 10 (u daljnjem tekstu: Uprava), kao i Službe za imovinskopravne poslove i katastar nekretnina Općine Livno (u daljnjem tekstu: Služba), zatraženo je 24. marta 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Uprava je dostavila odgovor 2. aprila 2015. godine, Kantonalni sud 6. aprila 2015. godine, dok Služba nije dostavila odgovor u roku koji je istekao 3. aprila 2015. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica je 12. novembra 1982. godine sa Skupštinom općine Livno zaključila ugovor o zakupu građevinskog zemljišta na parceli označenoj kao k.č. 4/366 u površini od 20m², zk. uložak 310, k.o. Livno, na rok od pet godina uz klauzulu da se nakon isteka zakupa zemljište vraća vlasniku ili se zakup produžava. Apelantici je istog datuma izdata i urbanistička saglasnost da na tom zemljištu izgradi objekat privremenog karaktera u kojem će obavljati frizersku djelatnost uz utvrđenje da je objekat privremenog karaktera i da ga je investitor dužan ukloniti bez prava na bilo kakvu naknadu u vrijeme kada se zemljište bude privodilo svrsi u skladu s urbanističkim planom. Dopisom od 25. maja 1989. godine Uprava je zatražila mišljenje od Komisije za urbanizam, građevinarstvo i stambeno-komunalne poslove Općine Livno (u daljnjem tekstu: Komisija) u smislu da li je općina zainteresirana za to zemljište ili se, u smislu Zakona o građevinskom zemljištu (u daljnjem tekstu: Zakon) i Odluke o građevinskom zemljištu Općine Livno (u daljnjem tekstu: Odluka), može produžiti zakupni odnos s apelanticom i za daljnji period. Komisija je obavijestila Upravu da se može produžiti ugovor o zakupu s apelanticom, ali najviše za tri godine, odnosno do isteka urbanističke saglasnosti, te je ugovor s apelanticom produžen. Dalje, apelantica je ugovorom od 25. juna 1993. godine produžila ugovor o zakupu s Upravom i to na rok od godinu dana, što je učinjeno i 1994. godine nakon čega je apelantica obaviještena da se, shodno Odluci, ugovor više ne može produžavati jer je novim urbanističkim planom izvršena prenamjena tog zemljišta.

6. Rješenjem Službe broj 04/III-475-76/82 od 5. februara 1996. godine apelantici je naloženo da ukloni sagrađeni objekat privremenog karaktera – kiosk, zbog isteka ugovora o zakupu zemljišta i zbog toga što se objekat ne uklapa u novi urbanistički plan Livno 2000 prema kojem će to zemljište služiti za slobodne aktivnosti kao sportski teren.

7. Protiv navedenog rješenja apelantica je podnijela žalbu Upravi, koja je Rješenjem broj 08- III-475-06/96 od 22. augusta 1996. godine žalbu odbila kao neosnovanu i potvrdila prvostepeno rješenje, uz obrazloženje da su činjenice pravilno utvrđene te pravilno primijenjeno materijalno pravo.

8. Protiv navedenog rješenja apelantica je tužbom Kantonalnom sudu u Mostaru pokrenula upravni spor. Kantonalni sud u Mostaru je donio Presudu broj U-265/99 od 22. marta 2000. godine kojom je tužbu usvojio, ukinuo osporene akte i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje kako bi taj organ utvrdio zašto objekat treba porušiti ako do tada nije narušavao izgled okoline.

9. Zaključkom Službe broj 04-III-475-76/82 od 13. maja 2008. godine obustavljen je postupak kojim je apelantici naloženo da ukloni sporni objekat i zemljište dovede u prvobitno stanje, s obzirom da je objekat 1997. godine porušen o trošku općine i zemljište dovedeno u prvobitno stanje.

10. Protiv navedenog zaključka apelantica je podnijela žalbu Upravi koja je Rješenjem broj 14- 01-31-12/08 od 9. jula 2008. godine žalbu odbila kao neosnovanu i potvrdila osporeni zaključak, uz obrazloženje da je objekat porušen 1997. godine u skladu sa „zakonskim propisima“ i novim urbanističkim planom te da, ako apelantica smatra da zbog toga trpi štetu, naknadu štete može tražiti u parničnom postupku.

11. Protiv navedenog rješenja apelantica je podnijela tužbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 10 0 U 000018 08 U od 10. decembra 2008. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedena hronologija predmeta, te istaknuto da je tužba neosnovana. Navedeno je da je u postupku utvrđeno da je ugovorom o zakupu građevinskog zemljišta i urbanističkom saglasnošću od 12. novembra 1982. godine to zemljište, u skladu s odredbama Zakona i Odluke, dato apelantici pod zakup na određeno vrijeme; da je apelantici data i urbanistička saglasnost za izgradnju poslovnog objekta na tom zemljištu i da je objekat privremenog karaktera, te da je nakon isteka ugovora o zakupu apelantica dužna zemljište vratiti u prvobitno stanje i porušiti izgrađeni objekat koji je privremenog karaktera. Dalje je utvrđeno da je apelantici ugovor o zakupu produžavan do 1995. godine, od kada ugovor više nije zaključivan budući da je u međuvremenu, shodno odredbama Odluke, donesen novi urbanistički plan Livno 2000 kojim je to zemljište predviđeno za izgradnju terena za sport i rekreaciju. Utvrđeno je i da je 1997. godine objekat porušen i zemljište vraćeno u prvobitno stanje zbog čega je, kako je obrazložio Kantonalni sud, daljnje vođenje postupka u konkretnoj stvari, pa i podnošenje tužbe i donošenje presude iz 2000. godine, bilo bespredmetno. Zbog navedenog Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelanticini prigovori da zbog toga trpi štetu jer je, kako je obrazložio taj sud, apelantica od samog početka znala da je ugovor o zakupu zaključila na određeno vrijeme, da je taj objekat privremenog karaktera i da će ga morati ukloniti o svom trošku kada to bude, prema odluci davatelja zemljišta pod zakup, apelantici naloženo. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je donio presudu kao u izreci.

12. Protiv navedene presude apelantica je Kantonalnom sudu podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje sudske presude. Kantonalni sud je Presudom broj 10 0 U 000018 11 U 2 od 13. januara 2012. godine zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju je navedeno da u zahtjevu za vanredno preispitivanje apelantica ne osporava da je to zemljište u državnom vlasništvu, da je sagradila objekat za koji je dobila saglasnost privremenog karaktera, te da taj objekat shodno osporenim rješenjima mora srušiti u svako doba po zahtjevu nadležnog organa i da, s tim u vezi, nema pravo na naknadu. Navedeno je da se apelantica poziva na presudu iz 2000. godine kojom je predmet vraćen na ponovni prvostepeni postupak i da po toj presudi nije postupljeno ali da, kako je obrazložio Kantonalni sud, to pozivanje nije osnovano budući da je postupak proveden i okončan donošenjem zaključka o obustavi postupka od 13. augusta 2008. godine, te da je protiv tih donesenih akata apelantica i podnijela tužbu a nakon toga i konkretan zahtjev za vanredno preispitivanje. S obzirom na navedeno, te kako je apelantica dobila saglasnost za izgradnju objekta privremenog karaktera i imala zakup zemljišta na određeno vrijeme, kako je obrazložio Kantonalni sud, nebitno je da li je taj zakup trajao 10 ili više godina jer je od samog početka u rješenju bilo navedeno da će se objekat morati srušiti kada se zemljište bude privodilo namjeni, a da investitor odnosno apelantica nema pravo na naknadu za taj objekat. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

13. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo da ne bude diskriminirana iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, te prava iz čl. 7, 8. i 17. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Kršenje ovih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica smatra da je sve rezultat diskriminacije i etničkog čišćenja jer njen objekat godinama nije nikome smetao i odjednom je morala bez razloga da ga poruši, čime je pretrpjela štetu od preko 50.000,00 KM kako bi se iznenada zemljište pretvorilo u teren za sport i rekreaciju. Smatra da joj je na ovaj način onemogućeno da radi, te da sudovi nisu uzeli u obzir presudu iz 2000. godine prilikom odlučivanja o njenom tužbenom zahtjevu.

b) Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni sud je naveo da su navodi o kršenju prava na koja se apelantica poziva u apelaciji neosnovani i da tvrdnje da je apelantici pričinjena šteta nisu osnovane, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

15. Uprava je navela da je apelantica imala ugovor o zakupu na određeno vrijeme i odobrenje za gradnju privremenog objekta, te da su iz tog razloga navodi iz apelacije neosnovani.

V. Relevantni propisi

16. U Zakonu o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 1/90, i 29/90, "Službeni list RBiH" br. 3/93 i 13/94, te "Službene novine FBiH" broj 25/03) relevantne odredbe glase:

Član 12.

Gradsko građevinsko zemljište određuje općinsko vijeće i može se odrediti kao:

1. zemljište koje je pretežno izgrađeno i kao takvo čini prostorno funkcionalnu cjelinu u gradu i naselju gradskog karaktera;

2. zemljište obuhvaćeno granicama urbanističkog plana grada, odnosno naselja gradskog karaktera koje je predviđeno za proširenje grada, odnosno naselja;

3. zemljište na drugim područjima predviđenim za stambenu i drugu izgradnju (prigradska naselja ili druga veća naselja, rekreaciono-turistički centri, područja namijenjena za izgradnju kuća za odmor i oporavak i druge slične namjene).

Kao gradsko građevinsko zemljište iz alineja 1. i 2. prethodnog stava može se odrediti samo zemljište za koje je donesen prostorni plan ili urbanistički plan, prema kome će se izgradnja i uređenje zemljišta koja je predviđena srednjoročnim planom općine, u cjelini ili većim dijelom izvršiti najkasnije u roku od pet godina.

Zemljište iz alineje 3. stav 1. ovog člana može se odrediti kao gradsko građevinsko zemljište samo ako je za to područje donesen prostorni plan prema kome će se izgradnja i uređenje zemljišta koja je predviđena srednjoročnim planom općine, u cjelini ili u pretežnom dijelu izvršiti u roku od pet godina.

17. U Odluci o građevinskom zemljištu Općine Livno („Službeni glasnik Općine Livno“ br. 01/91, 01/95 i 9/09) u relevantnom dijelu glasi:

ZAKUP GRADSKOG GRAĐEVINSKOG ZEMLJIŠTA

Član 31.

Gradsko građevinsko zemljište može se dati u zakup fizičkim i pravnim osobama radi izgradnje privremenih objekata putem javnog natječaja.

Član 32.

Davanje u zakup neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta radi izgradnje privremenih objekata traje do isteka roka određenog rješenjem o urbanističkoj suglasnosti, odnosno do otpočinjanja aktivnosti na privođenju zemljišta planiranoj namjeni, a najduže do 5 godine s mogućnošću produženja bez javnog natječaja i urednim platišama zakupnine.

Član 33. st. 1. 2. i 4.

1) Osoba kojoj je neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište dodijeljeno u zakup (u daljem tekstu: zakupoprimac) obvezna je dodijeljeno zemljište koristiti na način i sukladno namjeni utvrđenoj ovom odlukom i ugovorom o zakupu zemljišta.

2) Gradsko građevinsko zemljište dodijeljeno u zakup ne može se davati u podzakup. 4)Po isteku roka utvrđenog u ugovoru o zakupu zemljišta ili po nalogu imovinsko-pravne službe, u postupku privođenja zemljišta trajnoj namjeni, zakupoprimac je obvezan zemljište vratiti u stanju u kakvom mu je predano bez prava na naknadu za eventualno uložena sredstva.

18. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službene novine RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 568.

Odredbe ove glave neće se primjenjivati na zakupe uređene posebnim propisima.

VI. Dopustivost

19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 10 0 U 000018 11 U 2 od 13. januara 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 19. januara 2012. godine a apelacija je podnesena 14. marta 2015 godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelantica pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije, te prava iz čl. 7, 8. i 17. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

25. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se u predmetnom upravnom postupku okončanom osporenim presudama odlučivalo o uklanjanju objekta privremenog karaktera zbog isteka ugovora o zakupu zemljišta koji je apelantica zaključila s Općinom Livno, dakle da se odlučivalo o građanskim pravima i obavezama, zbog čega apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. Dalje, apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene prava. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).

28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su upravni organi i redovni sudovi utvrdili da je apelantica imala s Upravom (odnosno Skupštinom općine prije toga) zaključen ugovor o zakupu zemljišta u vlasništvu Općine Livno na određeno vrijeme koji je, u skladu s odredbama Zakona i Odlukom, u tri navrata produžavan te da je novo produženje ugovora odbijeno nakon što je donesen novi urbanistički plan Livno 2000, prema kojem se na tom zemljištu trebao nalaziti teren za sport i rekreaciju. Ustavni sud zapaža i da je navedenim ugovorima o zakupu bilo predviđeno da apelantica može na tom zemljištu izgraditi objekat privremenog karaktera koji je dužna o svom trošku, i bez prava na bilo kakvu naknadu, ukloniti kada se to bude od nje tražilo radi privođenja zemljišta njegovoj namjeni (u konkretnom slučaju sport i rekreacija). S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, a prije njih i upravni organi, o prekidu ugovora s apelanticom i zahtjevu da apelantica ukloni privremeni objekat, dali argumentirano i jasno obrazloženje koje je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje iz člana II/3) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, i što je utemeljeno na naprijed citiranim relevantnim odredbama Zakona i Odluke.

29. Ustavni sud zapaža da, osim toga, iz stanja predmeta ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su upravni organi i redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, također, zapaža da su sudovi, suprotno apelanticinim navodima, uzeli u obzir i presudu Kantonalnog suda iz 2000. godine kojom je predmet vraćen na ponovni postupak upravnim organima. Naime iz činjenica predmeta proizlazi da su redovni sudovi u vezi s tom presudom obrazložili da je provođenje zaključka kojim je apelantici naloženo da ukloni privremeni objekat obustavljeno zbog toga što je, i prije nego što je apelantica podnijela tužbu po osnovu koje je ta presuda donesena, 1997. godine taj privremeni objekat porušen i zemljište privedeno namjeni (a što, kako proizlazi iz činjenica predmeta, apelantica nije iznijela u tužbi), zbog čega su i samo nalaganje izvršenja apelantici i navedena presuda postali bespredmetni pa je postupak obustavljen. Zbog svega navedenog Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava neosnovani.

30. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

31. Apelantica navodi da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje ovog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava. S obzirom na elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke i zaključak da u konkretnom slučaju nije proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud smatra da su i apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Zabrana diskriminacije

32. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

33. U suštini, iz apelacije proizlazi kako apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na zabranu diskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa.

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantica tvrdi da je diskriminirana na nacionalnoj osnovi te da je sporni objekat morala srušiti jer je Bošnjakinja. Međutim, kako apelantica osim puke tvrdnje o diskriminaciji nije ponudila bilo kakav argument koji bi upućivao na to da je u tom postupku na bilo koji način diskriminirana na nacionalnoj osnovi, te kako takvo nešto ne proizlazi niti iz činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

Ostali navodi

35. Apelantica, također, ukazuje na kršenje prava iz čl. 7, 8. i 17. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima koji garantiraju pravo na nediskriminaciju (član 7), pravo na djelotvoran pravni lijek (član 8) i pravo na imovinu (član 17). S obzirom na to da su navedenim odredbama Univerzalne deklaracije (čl. 7. i 17), suštinski, zagarantirana ista prava kao i odredbama člana II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koji su razmotreni u prethodnim tačkama ove odluke, te kako je nesporno da je apelantica u konkretnom postupku koristila sve pravne lijekove koji su joj stajali na raspolaganju shodno zakonskim odredbama (član 8), a činjenica da ti lijekovi nisu rezultirali ishodom u apelanticinu korist ne vodi sama po sebi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud smatra da je bespredmetno razmatranje kršenja prava iz navedenog međunarodnog akta.

VIII. Zaključak

36. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada sud detaljno i jasno obrazloži svoju odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

37. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno.

38. Nema kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada apelantica ne nudi argumente iz kojih bi se moglo zaključiti da je diskriminirana na nacionalnoj osnovi i kada u činjenicama predmeta nema ništa što bi ukazivalo da je apelantica diskriminirana po tom osnovu.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-984/12 (R. P.) | Sudska praksa | Aktio