Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-800/12 (G. N.)
Odluka donesena 24. 04. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-800/12
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 800/12, rješavajući apelaciju Gligora Novakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka e), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3), Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Gligora Novakovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 P 001296 10 Rev od 26. decembra 2011. godine.
Odbacuje se apelacija Gligora Novakovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev- 1017/05 od 7. novembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1278/04 od 19. maja 2005. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-940/99 od 26. maja 2004. godine zbog toga što je Ustavni sud Bosne i Hercegovine o istoj stvari ranije odlučio, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Gligor Novaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine podnio je 24. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev- 70 0 P 001296 10 Rev od 26. decembra 2011. godine. Apelant je naveo da osporava i presude Vrhovnog suda broj Rev-1017/05 od 7. novembra 2006. godine, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1278/04 od 19. maja 2005. godine i Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-940/99 od 26. maja 2004. godine koje je već osporavao u apelaciji broj AP 3223/06.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda je zatraženo 23. marta 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 30. marta 2015. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Apelant i njegova supruga su pred Općinskim sudom pokrenuli sudski postupak protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade materijalne štete zbog uništenja kuće i ostalih objekata, uništenja i oštećenja stvari, kao i radi naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenog duševnog i fizičkog bola, straha i povrede časti i ugleda zbog neosnovanog hapšenja i lišavanja slobode.
6. Općinski sud je donio Presudu P-940/99 od 26. maja 2004. godine kojom je stavom 1. odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu isplati na ime materijalne štete na stambenom objektu iznos od 28.130 KM. Stavom 2. je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da mu tužena na ime štete na pokretnim stvarima isplati iznos od 14.312 KM. Stavom 3. je usvojen dio tužbenog zahtjeva i obavezana tužena da apelantu i njegovoj supruzi (koji su od 27. juna do 30. avgusta 1992. godine bili pritvoreni u Okružnom sudu u Tuzli) na ime nematerijalne štete za duševni bol zbog neosnovanog hapšenja i lišavanja slobode i pretrpljeni strah zbog zadržavanja u pritvoru 65 dana, isplati ukupan iznos od 20.000 KM sa zakonskom zateznom kamatom na dosuđeni iznos od 26. maja 2004. godine do isplate, dok je dio tužbenog zahtjeva kojim je tražena naknada nematerijalne štete preko dosuđenog odbijen, te određeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka.
7. Odlučujući o žalbama protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž- 1278/04 od 19. maja 2005. godine kojom je žalba apelanta i njegove supruge odbijena, a žalba tužene usvojena, pa je prvostepena presuda preinačena u dosuđujećem dijelu (stav 3. prvostepene presude) i tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. U preostalom dijelu Kantonalni sud je potvrdio prvostepenu presudu i odbio zahtjev apelanta i njegove supruge da im se naknade troškovi postupka.
8. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je donio Presudu broj Rev-1017/05 od 7. novembra 2006. godine kojom je odbio reviziju kao neosnovanu.
9. Apelant je protiv navedene presude podnio apelaciju Ustavnom sudu. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3223/06 od 17. marta 2009. godine kojom je djelimično uvažio apelantovu apelaciju i utvrdio kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi s pravom na obeštećenje zbog nezakonitog lišavanja slobode, ukinuo osporenu Presudu Vrhovnog suda broj Rev-1017/05 od 7. novembra 2006. godine u dijelu koji se odnosi na apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog nezakonitog lišavanja slobode, te predmet vratio u tom dijelu Vrhovnom sudu na ponovno rješavanje.
10. S druge strane, Ustavni sud je navedenom Odlukom AP 3223/06 odbio kao neosnovanu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Vrhovnog suda broj Rev-1017/05 od 7. novembra 2006. godine u odnosu na ostale apelantove navode o povredi prava iz člana II/3.b), c), e), f) i k) i čl. II/4. i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 3, 4, 6, 8. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Postupak izvršenja odluke Ustavnog suda
11. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-09-000946 od 9. juna 2009. godine kojom je djelimično uvažio apelantovu reviziju tako što je preinačio drugostepenu Presudu broj Gž-1278/04 od 19. maja 2005. godine u dijelu koji se odnosio na pretrpljeni strah tako da je žalbu tužene u tom dijelu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu kojim je udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu, dok je u dijelu koji se odnosio na naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog nezakonitog lišenja slobode, kao i dijelu odluke koji se odnosio na troškove postupka, drugostepenu presudu ukinuo i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
12. U ponovljenom postupku Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-09-001229 od 17. februara 2010. godine kojom je žalbe apelanta i tužene odbio i potvrdio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu (stav 3. izreke) kojim je apelantu na ime nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog neosnovanog hapšenja i lišenja slobode i protupravnog zadržavanja u pritvoru dosuđen iznos od 5.000,00 KM s kamatom na ukupno dosuđeni iznos od 10.000,00 KM počev od 26. maja 2004. godine do isplate. Presudom su odbijeni kao neosnovani zahtjevi apelanta i tužene za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju je navedena hronologija predmeta, te istaknuto da je u postupku nesporno utvrđeno da je apelant pretrpio nematerijalnu štetu zbog neosnovanog pritvaranja i to u vidu straha u intenzitetu i trajanju preciziranom u presudi. S tim u vezi, navedeno je da duševni bolovi zbog nezakonitog lišenja slobode predstavljaju jedinstveni vid štete koji obuhvata štetne posljedice nematerijalne štete vezane za ličnost oštećenog proistekle zbog nezakonitog lišenja slobode (povreda ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti). Dalje je istaknuto da se za ovaj vid štete dosuđuje jedinstveni iznos nakade, te da se pri odmjeravanju pravičnog iznosa ove naknade moraju imati u vidu i kriteriji sadržani u članu 200. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koji se tiču konkretnog slučaja u smislu jačine i trajanja bolova, tako i oni koje se tiču značaja povrijeđenog dobra i cilja kojem služi ta nadoknada, kao i da se tom naknadom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njenom prirodom i društvenom svrhom. Kantonalni sud je naveo da u tom pogledu, imajući u vidu da su apelanta privela u vojni pritvor i pritvorila ga vojna lica na početku rata u BiH, u junu 1992. godine, zatim dužinu trajanja pritvora od 65 dana, kao i uvjete pod kojim je apelant u pritvoru boravio (povremeno je dobijao i batine) i za vrijeme trajanja pritvora izgubio 24 kilograma, te imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra, taj sud je zaključio da apelantu pripada naknada u iznosu od 5.000,00 KM, te je donio presudu kao u izreci.
13. Protiv navedene presude i apelant i tužena su izjavili reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj Rev-70 0 P 001296 10 Rev od 26. decembra 2011. godine reviziju apelanta odbio a reviziju tužene odbacio. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je apelantov revizijski navod da mu je trebalo dosuditi iznos naknade štete od 30.000,00 KM neosnovan. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da je odredbama člana 200. ZOO propisano pravo na naknadu štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti. Dalje je navedeno da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da su apelant i njegova supruga, koja je u toku postupka umrla, bili pritvoreni u Okružnom vojnom zatvoru u Tuzli u periodu od 27. juna 1992. godine do 30. augusta 1992. godine, dakle u trajanju od 65 dana, a da pri tome nije bila donijeta nikakva odluka nadležnog organa u vezi s njihovim pritvaranjem. Obrazloženo je da je prvostepeni sud, prilikom određivanja visine naknade nematerijalne štete, cijenio sve navedene okolnosti slučaja, te izvršio i vještačenje na osnovu kojeg su utvrđeni intenzitet duševnih bolova, dužina njihovog trajanja, kao i da je prvostepeni sud vodio računa i o značaju povrijeđenog dobra kao i cilju kojem služi ta naknada, te da je apelantu dosudio iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je zaključio da je i drugostepeni sud u ponovljenom postupku pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantovu žalbu za naknadu iznosa preko dosuđenog. Naime, prema obrazloženju tog suda, nižestepeni sud je odlučivao u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva budući da je apelant u prvostepenom postupku za ovaj vid naknade štete precizirao tužbeni zahtjev na iznos od 19.500,00 KM, zbog čega mu i nije mogao pripasti iznos od 30.000,00 KM kako je apelant to tvrdio u žalbi i reviziji.
14. Navedeno je da je neosnovan apelantov i revizijski prigovor da je trebalo dosuditi i naknadu štete i za njegovu suprugu koja je u međuvremenu umrla. Kako je obrazložio Vrhovni sud, u ime apelantove supruge, koja nije imala punomoćnika, nije podnesena ni apelacija Ustavnom sudu niti revizija Vrhovnom sudu. Naime, iz stanja spisa je jasno vidljivo da je postupak zaštite ustavnog prava pokrenuo samo apelant u svoje ime, a ne i u ime svoje supruge pa se iz tog razloga pobijana presuda odnosi samo na apelanta a ne i na njegovu suprugu. Pri tom je Vrhovni sud istakao i da apelant i njegova supruga, u odnosu na zahtjev za naknadu nematerijalne štete, nisu imali status materijalnih suparničara iz člana 362. stav 1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku zbog čega se ne može smatrati da je revizija izjavljena i u ime apelantove supruge. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant dalje smatra da je presudama Vrhovnog suda broj Rev-1017/05 od 7. novembra 2006. godine, Kantonalnog suda broj Gž-1278/04 od 19. maja 2005. godine i Općinskog suda broj P-940/99 od 26. maja 2004. godine prekršeno i pravo na zabranu mučenja i nehumanog postupanja i kazne iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 3. Evropske konvencije, zabranu ropstva iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na povrat izbjeglica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje, kao i pravo na imovinu, prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. Smatra da mu je trebala pripasti naknada nematerijalne štete u iznosu od 30.000,00 KM, s obzirom da je iznos koji su mu dosudili redovni sudovi mnogo manji nego iznosi koje dosuđuje Evropski sud u Strazburu te da je naknadu štete trebalo dosuditi i njegovoj supruzi bez obzira što je ona u međuvremenu umrla. Apelant smatra da su mu ostala prava prekršena donošenjem presuda Vrhovnog suda broj Rev-1017/05 od 7. novembra 2006. godine, Kantonalnog suda broj Gž-1278/04 od 19. maja 2005. godine i Općinskog suda broj P-940/99 od 26. maja 2004. godine, kao i Odlukom Ustavnog suda broj AP 3223/06 kojom je rješavano o navedenim presudama jer smatra da Ustavni sud ponovo treba da razmotri i ove presude i da naredi da mu redovni sudovi dodijele i naknadu materijalne štete. Apelant smatra da Ustavni sud treba da što prije riješi njegov predmet s obzirom da su redovni sudovi i Ustavni sud već dovoljno dugo (preko 13 godina) odugovlačili njegovo rješavanje vraćanjem na ponovni postupak i pred redovnim sudovima i povodom apelacije i da će se u suprotnom obratiti Evropskom sudu za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud). Zbog toga traži da Ustavni sud ukine sve osporene presude i sam donese odluku o apelantovom pravu na naknadu materijalne i nematerijalne štete.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je naveo da u postupku nije došlo do kršenja prava na koja se apelant poziva te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
17. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službene novine RBiH", br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH", br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 200.
Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode, prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i njenog odsustva.
Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI. Dopustivost
18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost u odnosu na presudu Vrhovnog suda broj Rev-70 0 P 001296 10 Rev od 26. decembra 2011. godine
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev- 70 0 P 001296 10 Rev od 26. decembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. februara 2012. godine a apelacija je podnesena 27. februara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u odnosu na ovu presudu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
Dopustivost u odnosu na ostale osporene odluke
22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelantove navode vezane za presude Vrhovnog suda broj Rev-1017/05 od 7. novembra 2006. godine, Kantonalnog suda broj Gž-1278/04 od 19. maja 2005. godine i Općinskog suda broj P-940/99 od 26. maja 2004. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda.
23. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima temelja za ponovno odlučivanje;
24. Ustavni sud zapaža da apelant konkretnom apelacijom ponovo osporava odluke redovnih sudova koje su već bile osporene apelacijom AP 3223/06. Ustavni sud zapaža i da apelant, kao i u apelaciji AP 3223/06, ponovno tvrdi da su mu navedenim presudama prekršena prava na zabranu mučenja i nehumanog postupanja i kazne iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, zabranu ropstva iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na povrat izbjeglica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, te da ponavlja navode iznesene u apelaciji AP 3223/06.
25. U vezi s ovim navodima Ustavni sud ukazuje da je navedene odluke redovnih sudova u kontekstu apelantovog pozivanja na povredu identičnih ustavnih prava ispitivao u predmetu AP 3223/06 u kojem je odbio kao neosnovanu apelantovu apelaciju u odnosu na apelantove navode o povredi prava iz člana II/3.b), c), e), f) i k) i čl. II/4. i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 3, 4, 6, 8. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na navedeno, te kako apelant u konkretnoj apelaciji ne iznosi nikakve nove dokaze i činjenice u korist svojih tvrdnji, Ustavni sud zaključuje da je u ovom dijelu apelacija podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima temelja za ponovno odlučivanje.
26. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnesena o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje o istoj stvari o kojoj je Ustavni sud ranije odlučio, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
VII. Meritum
27. Apelant pobija Presudu Vrhovnog suda broj Rev-70 0 P 001296 10 Rev od 26. decembra 2011. godine, tvrdeći da su tom presudom prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
29. Ustavni sud prije svega zapaža da je predmet konkretnog postupka koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, bila naknada nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog neosnovanog hapšenja i lišenja slobode i protupravnog zadržavanja u pritvoru. Dakle, u ovom postupku se odlučivalo o građanskim pravima i obavezama, zbog čega apelant u navedenom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Dalje, apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene prava i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).
32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, u postupku izvršenja Odluke Ustavnog suda broj AP 3223/06 od 17. marta 2009. godine, djelimično usvojili apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na naknadu nematerijalne štete zbog neopravdanog boravka u pritvoru te apelantu dodijelili naknadu u iznosu od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 10.000,00 KM. Ustavni sud zapaža i da su, suprotno apelantovim tvrdnjama, redovni sudovi obrazložili i da naknada nematerijalne štete apelantu nije mogla biti dosuđena u iznosu od 30.000,00 KM budući da su sudovi dužni da se prilikom donošenja odluke kreću u okviru navoda iz tužbenog zahtjeva, a da je apelant potraživani iznos tog vida štete precizirao u postupku pred prvostepenim sudom na 19.500,00 KM. Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da su redovni sudovi, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja, utvrdili da apelantu pripada naknada nematerijalne štete u iznosu od 5.000,00 KM i da su pri tom dali argumentirano i jasno obrazloženje zašto apelantu pripada naknada u navedenom iznosu, a što je prema mišljenju Ustavnog suda u skladu sa standardima člana 6. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi obrazložili da naknada štete nije mogla biti dosuđena i apelantovoj supruzi, budući da u njeno ime nije podnesena ni revizija niti apelacija Ustavnom sudu, zbog čega u revizionom i apelacionom postupku nije ni odlučivano o takvom zahtjevu apelantove supruge niti je u odnosu na apelantovu suprugu utvrđeno kršenje prava, već su i apelacija Ustavnom sudu i revizija Vrhovnom sudu u ponovljenom postupku podneseni isključivo u apelantovo ime. Obrazloženo je i da se apelant i njegova supruga ne mogu smatrati materijalnim suparničarima u smislu odredbi člana 362. stav 1. tačka 1. ZPP-a u odnosu na zahtjev za naknadu nematerijalne štete. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da iz navedenog, odnosno iz stanja predmeta, u konkretnom slučaju proizlazi da nema ništa što bi ukazivalo da činjenice nisu potpuno i pravilno utvrđene niti da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava, pa Ustavni sud zbog navedenog smatra apelantove navode neosnovanim.
33. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
34. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom da apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te kako je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
35. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo.
36. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno.
37. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka e) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić