Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1224/12 (M. P.)

Odluka donesena 24. 04. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1224/12

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1224/12, rješavajući apelaciju Muniba Porčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Muniba Porčića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 003526 12 Gž od 24. februara 2012. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Muniba Porčića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 003526 12 Gž od 24. februara 2012. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 P 003526 04 P od 14. novembra 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Munib Porčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Krakače, Općina Cazin, podnio je 3. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 003526 12 Gž od 24. februara 2012. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 P 003526 04 P od 14. novembra 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, Hamdije Salkića i Hamdije Muhića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 31. marta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i tuženi dostavili su odgovore 6. aprila 2015. godine. Općinski sud u ostavljenom roku, koji je istekao 7. aprila 2015. godine, nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 3. septembra 2004. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženih, kojom je tražio da ih sud obaveže da mu naknade materijalnu štetu u iznosu od 5.500,00 KM nastalu usljed radova koji su izvođeni u blizini njegovih nekretnina.

6. Nakon što su tuženi dostavili odgovor na tužbu, Općinski sud je zakazao i održao četiri ročišta, od kojih dva na licu mjesta (12. oktobra 2010. godine i 13. septembra 2011. godine), te donio Presudu broj 20 0 P 003526 04 P od 14. novembra 2011. godine, kojom je u cijelosti odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju je navedeno da je apelant posredstvom advokata navedenog u presudi, koji je apelantu u toku postupka otkazao punomoć, podnio tužbu u kojoj je naveo da su tuženi bez njegovog znanja i odobrenja izvodili neke radove u proljeće 2004. godine u selu Krakača i da su tom prilikom ušli u posjed njegovih nekretnina na način da su prosjekli put u dužini od 50 metara i širini oko 5 metara, odbacivali višak materijala i položili betonske cijevi i tako oštetili njegovu livadu, zbog čega je izgubio zaradu koju bi ostvario ubiranjem sijena. Navedeno je da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi (među kojima su i vještačenja građevinske i poljoprivredne struke) utvrđeno da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan jer apelant nije u toku postupka dokazao da mu je nastala šteta, niti je dokazao da su tuženi odgovorni za bilo kakvu štetu. Općinski sud je obrazložio da je apelant predložio provođenje građevinskog i poljoprivrednog vještačenja, kao i uviđaje na licu mjesta koji su obavljeni u dva navrata, te da su vještaci saslušani na ročištima, ali da su tom prilikom, obrazlažući svoje nalaze i mišljenja, jasno istakli da na terenu nije bio vidljiv nasip zemlje i odbačeni materijal jer je u tom dijelu nekretnina zarasla u šiblje i nije bilo tragova bilo kakvih radova, niti su pronađene betonske cijevi za koje je apelant tvrdio da su na tom dijelu postavljene. Općinski sud je istakao da je vještakinja poljoprivredne struke istakla da bi sporni dio nekretnine u površini preciziranoj u presudi i međni dio uz pristupni put kao i u dijelu nekretnine uz potok, na kojem bi se ubiralo livadsko sijeno, davao prinos od 3,5 tone livadskog sijena, što bi za period od 7. juna 2004. godine do 12.oktobra 2010. godine, za koji je apelant isticao gubitak zarade zbog navodne štete koju su mu tuženi prouzročili, iznosio ukupno 100,20 KM.

7. Dalje je obrazloženo da apelant, koji je u vrijeme radova živio u Njemačkoj, nije dokazao ni da su mu tuženi pričinili štetu jer, kako je naveo Općinski sud, apelant provedenim dokazima nije dokazao da su tuženi imali bilo kakvu vezu s radovima. Navedeno je da je utvrđeno da je sporne radove na regulaciji toka potoka Mrceljice, prilikom čega je i presječen put na apelantovoj parceli, izvodilo tadašnje Komunalno preduzeće iz Cazina, prema projektu Kantonalnog ministarstva poljoprivrede i Komunalnog stambenog fonda iz Cazina, te da je tuženi Hamdija Salkić jedinu vezu s radovima imao u smislu da je bio član komisije za izbor izvođača radova, dok je, kako je obrazložio Općinski sud, utvrđeno da tuženi Hamdija Muhić nije imao nikakvu vezu s izvođenim radovima. Općinski sud je istakao da je odredbama člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ko drugom uzrokuje štetu dužan ju je naknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Navedeno je i da bi se određena radnja smatrala štetnom radnjom ona mora biti protivpravna i mora biti povrijeđeno određeno dobro, te da se mora utvrditi postojanje uzročne veze između radnje i štete i svi navedeni uvjeti moraju biti ispunjeni. Kako je obrazložio Općinski sud, teret dokazivanja je na tužiocu, odnosno da je u konkretnom slučaju taj teret bio na apelantu.

8. Općinski sud je obrazložio da je sam apelant u svom završnom izlaganju naveo da ne zna da li su tuženi zaista odgovorni za štetu ili nisu i da bi trebalo prvo utvrditi ko je naručio radove i ko ih je izvodio, pa da bi se onda utvrdila odgovornost tuženih za nastalu štetu. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da apelant, u smislu odredbi člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije dokazao da mu je nastala bilo kakva šteta, niti na kojem dijelu nekretnine, a nije dokazao ni odgovornost i bilo kakvu uzročno-posljedičnu povezanost tuženih s bilo kakvom eventualnom radnjom. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu.

9. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 20 0 P 003526 12 Gž od 24. februara 2012. godine odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni sud ocjenom svih provedenih dokaza utvrdio relevantne činjenice koje žalbenim navodima nisu dovedene u pitanje. Navedeno je i da je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao u čemu se sastoje navodna šteta i štetne posljedice, da li je to umanjenje vrijednosti zemljišta, potreba sklanjanja materijala s parcele ili popravak i obnova zemljišta, ili bilo šta drugo što bi predstavljalo štetu. Kantonalni sud je istakao da i sam apelant navodi, što je i utvrđeno na osnovu provedenih dokaza, da su radove izvodili Stambeno-komunalno preduzeće i preduzeće „Rad“ iz Cazina, dakle drugi subjekti, a ne tuženi, te da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su radovi izvođeni prema nalogu Stambeno-komunalnog fonda, s tim da apelant nije niti jednim dokazom ukazao na štetu i štetnu radnju, odnosno u čemu se ona ogleda. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te nerazumnom trajanju postupka koji nije bio složen, a trajao je preko sedam godina. Apelant navodi i da je bio neuka stranka koja nije znala koje dokaze treba provesti i kada, te da nije znao da treba dokazati da su tuženi pričinili štetu koja mu je nastala. Smatra da su redovni sudovi pogrešno postupili jer nisu saslušali vještake na raspravi, a obavili su nekoliko vještačenja koja su nepotpuna. Također, apelant ističe da sudovi nikada nisu sa sigurnošću utvrdili da šteta nije počinjena.

b) Odgovor na apelaciju

11. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je taj sud donio odluku u roku od samo tri mjeseca, te da nije utjecao na sedmogodišnje trajanje postupka.

12. U odgovoru na apelaciju tuženi su istakli da nisu imali nikakve veze s obavljenim radovima i da se nisu nalazili na lokaciji apelantove nekretnine, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu. V.Relevantni propisi

13. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

14. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 154. stav 1.

1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan ju je nadoknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

VI.Dopustivost

15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 20 0 P 003526 12 Gž od 24. februara 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. marta 2012. godine, a apelacija je podnesena 3. aprila 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

19. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] U odnosu na dužinu trajanja postupka

21. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

22. Ustavni sud zapaža da je postupak započeo 3. septembra 2004. godine kada je apelant podnio tužbu Općinskom sudu, te da je okončan presudom Kantonalnog suda od 24. februara 2012. godine. Dakle, postupak je trajao ukupno sedam godina i pet mjeseci i to je period koji će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom analize razumnosti trajanja postupka.

Analiza razumnosti trajanja postupka

23. U konkretnom slučaju radi se o postupku naknade materijalne štete na nekretninama nastale usljed izvođenja radova iz komunalne oblasti. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti.

24. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Općinski sud s postupkom započeo tek u oktobru 2010. godine, odnosno da punih šest godina i mjesec dana nije bilo nikakvih aktivnosti. Ustavni sud zapaža i da je Općinski sud, nakon početka rada na predmetu, donio prvostepenu presudu za godinu dana i jedan mjesec, te da je i Kantonalni sud presudu povodom apelantove žalbe donio za svega tri mjeseca. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da, i pored činjenice da je postupak u pojedinim fazama okončan u kratkom roku, to ne umanjuje odgovornost Općinskog suda za potpunu neaktivnost u radu na predmetu duže od šest godina. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da Općinski sud nije ponudio nikakav argument iz kojeg bi proizlazile objektivne okolnosti koje su utjecale na tako dugo trajanje postupka koji nije složen. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju isključivu odgovornost za tako dugo trajanje postupka za naknadu materijalne štete snosi Općinski sud, budući da ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da je apelant svojim postupanjem doprinio trajanju postupka pred prvostepenim sudom.

25. S obzirom na navedeno, a uzevši u obzir sve navedene okolnosti, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u okviru redovnog suda prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje

26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava i zbog toga što kao neuka stranka nije imao pomoć suda pri dobijanju saznanja koje dokaze treba provesti.

27. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao u utvrđivanju činjenica, ali i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant tokom jednog dijela postupka imao advokata, da je u toku čitavog postupka predlagao i provodio dokaze u svoju korist u smislu odredbi člana 123. ZPP, ali da na osnovu tih dokaza nije dokazao da mu je nastala bilo kakva šteta, što, prema mišljenju Ustavnog suda, ne predstavlja razlog za postojanje kršenja prava na pravično suđenje, s obzirom na to da navedeno pravo ne garantira strankama uspjeh u sporu. Ustavni sud zapaža i da iz činjenica predmeta proizlazi da apelant ničim nije dokazao da su mu tuženi pričinili štetu, kao i da iz osporenih presuda proizlazi da su vještaci saslušani kako na ročištima na licu mjesta tako i na raspravi u sudu. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da su se redovni sudovi prilikom donošenja osporenih presuda pozvali na relevantne zakonske odredbe (ZPP i ZOO) i u tom smislu za svoje zaključke dali obrazloženja koja su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na to da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazivalo na to da su činjenice nepotpuno utvrđene ili da su materijalno i procesno pravo proizvoljno primijenjeni, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

31. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju tog prava u suštini svodi na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak povodom apelantove tužbe za naknadu materijalne štete trajao sedam godina i pet mjeseci, od kojih šest godina nije bilo nikakvih aktivnosti Općinskog suda.

33. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, te u vezi s tim primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

34. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1224/12 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio