Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-240/12 (Hotel „Bosna“ AD Banja Luka)

Odluka donesena 24. 04. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-240/12

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 240/12, rješavajući apelaciju Hotela „Bosna“ AD - Banja Luka i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hotela „Bosna“ AD Banja Luka, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 049876 11 Gž od 14. oktobra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 049876 05 P (raniji broj RS-150/05) od 14. februara 2011. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bore i Stane Savatić, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 049876 11 Gž od 14. oktobra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 049876 05 P (raniji broj RS-150/05) od 14.

februara 2011. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Hotel „Bosna“ AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvoapelant odnosno tuženi), iz Banje Luke, kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 14. januara 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 049876 11 Gž od 14. oktobra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 049876 05 P (raniji broj RS-150/05) od 14. februara 2011. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 240/12.

2. Stana Savatić i Boro Savatić, kojeg je u postupku pred redovnim sudovima zastupala supruga Stana Savatić (u daljnjem tekstu: apelanti odnosno tužitelji) iz Banje Luke, podnijeli su 26. januara 2012. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv istih presuda Okružnog suda i Osnovnog suda koje je osporio i prvoapelant. Apelacija je zavedena pod brojem AP 415/12. Apelanti su dopunili apelaciju 31. maja i 30. jula 2012. godine, zatim 7. februara, 13. marta, 11. jula i 2. septembra 2013. godine, te 14. maja 2014. godine.

3. Institucija omdusmena BiH je 11. novembra 2013. godine zaprimila žalbu apelanata i predmet registrirala pod brojem Ž-SA-05-1198/13. U skladu sa zaključkom sa zajedničkog sastanka Omdusmena BiH i Ustavnog suda održanog 9. jula 2013. godine, Omdusmen BiH je kopiju žalbe u vezi s apelacijom broj AP 415/12 dostavio Ustavnom sudu 11. decembra 2013. godine radi daljnjeg postupanja.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

4. S obzirom da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti o istom pitanju, Ustavni sud je odlučio, u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da spoji predmete AP 240/12 i AP 415/12 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 240/12.

5. Ustavni sude je, na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, u oba predmetu od Okružnog suda, Osnovnog suda i apelanata odnosno prvoapelanta zatražio 1. jula 2014. godine da dostave odgovor na apelacije. U predmetu AP 415/12 od Osnovnog suda je također 1. jula 2014. godine zatražena dostava predmetnog spisa.

6. U predmetu AP 240/12 Okružni sud i apelanti su dostavili odgovore na prvoapelantovu apelaciju 7. jula 2014. godine, dok Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

7. U predmetu AP 415/12 prvoapelant, odnosno tuženi, je odgovor na apelantaovu apelaciju dostavio 10. jula 2014. godine, a Osnovni sud 21. oktobra 2014. godine. Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. Osnovni sud je spis predmeta dostavio 21. oktobra 2014. godine.

III. Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

9. Osnovni sud navodi da su tužitelji podnijeli tužbu 23. marta 2005. godine, zahtijevajući isplatu na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2000, 2001, 2002, 2003. i 2004. godinu, zatim topli obrok za vremenski period od jula mjeseca pa do februara mjeseca 2005. godine, i to u pojedinačno i zbirno opredijeljenim iznosima, kao i plate za januar i februar mjesec 2005. godine, sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti pojedinačno opredijeljenih davanja pa do konačne isplate, potražujući i troškove parničnog postupka, u ukupnom iznosu od 9.680,00 KM.

10. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 049876 05 P (raniji broj RS-150/05) od 14. februara 2011. godine odbačeni su kao neblagovremeni tužbeni zahtjevi tužitelja Bore Savatića koji se odnose na isplatu razlike plata za period od januara 2006. godine do jula 2007. godine, neisplaćenog regresa za 2001, 2002. i 2003. godinu i toplog obroka za period od januara 2003. godine do juna 2003. godine, kao i tužbeni zahtjev tužiteljice Stane Savatić koji se odnosi na isplatu na ime neplaćenog regresa za period od januara 2001. godine do februara 2003. godine, sve u iznosima preciziranim za svaki mjesec pojedinačno za oba tužitelja na način utvrđen tačkom I prvostepene presude. Dalje, istom presudom su kao neosnovani odbijeni tužbeni zahtjevi tužitelja Bore Savatića koji se odnose na isplatu razlike plata za period od augusta 2007. godine do januara 2010. godine, neisplaćenog regresa za 2009. godinu i toplog obroka od februara 2005. godine do januara 2010. godine, kao i tužbeni zahtjev tužiteljice Stane Savatić za zakonske zatezne kamate na neisplaćeni dio plate za januar i februar 2005. godine, neisplaćenog regresa za 2009. godine te neisplaćenog toplog obroka od marta 2003. godine do januara 2010. godine, sve u iznosima preciziranim za svaki mjesec pojedinačno, na način utvrđen tačkom II prvostepene presude. I konačno, istom presudom je prvoapelant obavezan da tužitelju Bori Savatiću i tužiteljici Stani Savatić isplati naknade za neisplaćeni regres za period 2004. do 2008. godine, u preciziranim novčanim iznosima za svaku godinu pojedinačno za svakog od apelanata ponaosob, uvećan za zakonsku kamatu počev od 1. januara 2009. godine na način utvrđen tačkom III prvostepene presude. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

11. U obrazloženju presude je navedeno da je u toku postupka prvoapelant osporavao tužbene zahtjeve apelanata, smatrajući da su oni neosnovani i neblagovremeni, pozivajući se na odluku Ustavnog suda RS broj U-36/06 od 28. novembra 2008. godine kojom je Opšti kolektivni ugovor RS proglašen neustavnim i nezakonitim, uz napomenu da je kasnije Ustavni sud RS donio i odluku U-39/08 od 19. maja 2010. godine iz koje proističe i da su svi posebni - Granski kolektivni ugovori o radu neustavni i nezakoniti. Prvostepeni sud je, vezano za odbacivanje apelantovog tužbenog zahtjeva, zaključio da je tužba apelanata kojim potražuju isplatu razlike plate između pripadajuće i isplaćene plate za period od januara mjeseca 2006. godine, pa do jula mjeseca 2007. godine, u dijelu zahtjeva za isplatu regresa za period od 2001. godine pa do 2003. godine i zahtjeva za isplatu toplog obroka za period od januara mjeseca 2003. godine do juna mjeseca 2003. godine, neblagovremena, shodno odredbi člana 105. odnosno člana 118. Zakona o radu - Prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: ZOR), prema kojem radnik, ukoliko smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može podnijeti tužbu nadležnom sudu u subjektivnom roku od jedne godine računajući od dana saznanja za povredu prava. Stoga je taj dio tužbenog zahtjeva na ime regresa i toplog obroka odbačen zbog zastarjelosti, budući da su apelanti tužbu podnijeli 21. marta 2005. godine, a navedena potraživanja su dospjela prije 21. marta 2004. godine. Također je, primjenom iste odredbe ZOR-a, odbačena kao neblagovremena apelantova tužba u vezi s isplatom neisplaćenih plata, budući da su apelanti takav zahtjev istakli tek u podnesku od 28. jula 2008. godine pa je potraživanje po tom osnovu zastarjelo s 28. julom 2007. godine. Prvostepeni sud dalje zaključuje da je tužba neosnovana u dijelu kojim potražuju razliku plate za vremenski period od augusta 2007. godine pa do januara mjeseca 2010. godine, jer apelanti nisu dokazali da im je poslodavac isplaćivao manju platu od plate koja je utvrđena ugovorom o radu, a ovo temeljem odredbe člana

123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen.

12. U vezi s usvajajućim dijelom tužbenog zahtjeva Osnovni sud je zaključio da potraživani iznos na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora pripada apelantima, i to u pogledu blagovremeno podnesenog zahtjeva, kako im je to dosuđeno u izreci presude (tačka III). U tom kontekstu je istaknuto da je i Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 3271/06 utvrdio da radnicima pripada pravo na isplatu regresa za korištenje godišnjeg odmora, nezavisno od mogućnosti poslodavca da obezbijedi sredstva za tu namjenu, kao i nezavisno od činjenice da li su zahtijevane naknade isplaćene i ostalim radnicima. Navedeno je da se prvoapelant nesporno, a što se vidi iz ugovora o radu koje je zaključio s apelantima u svojstvu poslodavca, poziva na odredbe ZOR-a, kolektivnog ugovora i pravilnika o radu, slijedom čega je, po mišljenju Osnovnog suda, neosnovano njegovo pozivanje na činjenicu da nije potpisnik niti Opšteg kolektivnog ugovora („Službeni glasnik RS“ br. 6/97, 29/97, 13/98 - prečišćen tekst 39/99) niti Granskog (Posebnog) kolektivnog ugovora. Uz to prvoapelant kao poslodavac nije dokazao da nije član udruženja poslodavaca. Kako zaključuje Osnovni sud, pozivanjem na kolektivni ugovor u ugovorima o radu koje sa svojim radnicima zaključuje poslodavac, on prihvata i odredbe kolektivnog ugovora, kako Opšteg tako i Granskog.

13. Naime, kako navodi Osnovni sud, sama činjenica da je prvoapelant u 2000. godini isplatio regres radnicima za vrijeme važenja Opšteg kolektivnog ugovora, a da se svi kasniji ugovori nisu mogli primijeniti, te da su se i na ovu situaciju imale primijeniti za utuženi vremenski period upravo odredbe Opšteg kolektivnog ugovora, nesporno ukazuju da je prvoapelant, po ocjeni Osnovnog suda, odredbe Opšteg kolektivnog ugovora na koje se i sam pozvao izvršio na način kako je tim ugovorom i definisano.

14. U obrazloženju presude je dalje navedeno da apelanti nisu izvodili dokaze da su koristili godišnji odmor (rješenja o korištenju godišnjeg odmora) u utuženom vremenskom periodu, ali je istakao da tu činjenicu prvoapelant kao poslodavac nije osporio. U pogledu dosuđenih naknada na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora, prema utvrđenju Osnovnog suda, visina tog potraživanja je dokazana nalazom i mišljenjem vještaka, koji je sud prihvatio kao valjan i objektivan, i kojim tužitelji dokazuju visinu svojih potraživanja na ime regresa za dosuđeni vremenski period. Po mišljenju Osnovnog suda, taj nalaz je sačinjen u skladu s pravilima struke i nije u suprotnosti s drugim izvedenim dokazima, te sudskom praksom u istovrsnim sporovima, dok je imenovani vještak obrazlažući dati nalaz i mišljenje, te odgovarajući na postavljena pitanja parničnih stranaka i suda, dao argumentovano obrazloženje i otklonio postojeće nejasnoće zbog čega je obavezao prvoapelanta da tužiteljima isplati precizirane novčane iznose čija je visina utvrđena nalazom i mišljenjem imenovanog vještaka. Odluku o kamati na dosuđeni iznos na ime regresa sud je donio shodno odredbi člana 277. stav 1. ZOO-a, kao i na osnovu odredbi Zakona o visini stope zatezne kamate („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 19/01, 52/06 i 103/08), te apelantima dosudio zakonsku zateznu kamatu od dospjelosti tužbom zahtijevanih davanja, na način kako je to tužbom pravilno opredijeljeno (član 2 ZPP-a).

15. Parnične stranke su podnijele žalbe protiv presude Osnovnog suda. Prvoapelant je u žalbi istakao da je nepravilna odluka Osnovnog suda da se apelantima isplati regres za navedene godine na način određen u stavu III prvostepene presude, jer za te godine nisu bila izdvojena sredstva u te svrhe, niti je ta obaveza bila utvrđena važećim Pravilnikom o radu prvotuženog. Prvoapelant navodi da se pravo na regres prvenstveno reguliše Kolektivnim ugovorom koji je po svojoj prirodi obligaciono-pravni ugovor kome pristupaju potpisnici i koji potpisom kolektivnog ugovora preuzimaju obaveze iz tog ugovora, te da prvoapelant nema organizovan sindikat i da nije potpisao Opšti kolektivni ugovor.

16. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 049876 11 Gž od 14. oktobra 2011. godine žalbe stranaka su odbijene i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je zaključio da je prvostepena odluka pravilna i zakonita, te da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Po ocjeni Okružnog suda, u obrazloženju pobijane odluke prvostepeni sud je dao jasne razloge, izveo pravilne pravne zaključke, koje je u cijelosti prihvatio i Okružni sud.

17. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud apelantima pravilno dosudio naknade na ime regresa i da prvoapelantova žalba ničim ne dovodi u sumnju pravilnost i zakonitost takve odluke, odnosno usvajanje tužiteljevog tužbenog zahtjeva. Naime, u obrazloženju je istaknuto da je prvoapelant u obavezi da radnicima isplati regres u skladu s odredbom člana 44. Granskog kolektivnog ugovora. Dalje, Okružni sud smatra da su neosnovani navodi prvoapelantove žalbe prema kojim Granski kolektivni ugovor koji je potpisan u 2006. godini nije u primjeni, s obzirom da je odlukom Ustavnog suda RS utvrđeno da Opšti kolektivni ugovor nije u skladu s Ustavom RS i zakonom, a pri tome se pozivajući na odluku Ustavnog suda objavljenu u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 27/06. U vezi s ovim žalbenim navodima prvoapelanta kao poslodavca Okružni sud je istakao da činjenica da je Opšti kolektivni ugovor, na temelju kojeg je potpisan Granski kolektivni ugovor, Ustavni sud RS proglasio kao neustavan i nezakonit, po stavu Okružnog suda, za sobom automatski ne povlači pravne posljedice nevažnosti i granskih kolektivnih ugovora. Granski kolektivni ugovori se zaključuju ne samo na temelju odredaba Opšteg kolektivnog ugovora, već i na temelju ZOR-a. U konkretnom slučaju, Granski kolektivni ugovor za zaposlene u oblasti trgovine, ugostiteljstva, turizma i uslužnih djelatnosti Republike Srpske je zaključen na temelju odredbe člana 160. ZOR-a, koji je i danas u primjeni u Republici Srpskoj. Istaknuto je da je prvoapelant, kao pravno lice čija je djelatnost ugostiteljstvo, u obavezi da radnicima isplaćuje naknade i plate u skladu s navedenim posebnim - Granskim kolektivnim ugovorom, jer u toku postupka prvoapelant nije dokazao da je u skladu s odredbom člana 163. ZOR-a otkazao Granski kolektivni ugovor u roku od 30 dana od dana njegovog potpisivanja. Po mišljenju Okružnog suda prvoapelant se, kao pripadnik određene djelatnosti, ima smatrati da je potpisnik Granskog kolektivnog ugovora, jer je prilikom njegovog zaključenja postojala reprezentativnost Sindikata i Udruženja poslodavaca ove djelatnosti, a sve shodno odredbi čl. 148. i 159. ZOR-a. Slijedom navedenog, po mišljenju Okružnog suda, pravilno je prvostepeni sud obavezao prvoapelanta da apelantima isplati naknade na ime korištenja godišnjeg odmora - regres, a njegovu visinu je pravilno dosudio u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke. Na osnovu izloženog, a primjenom odredbe člana 226. ZPP-a, Okružni sud je donio odluku kao u izreci.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije A)U odnosu na navode iz apelacije AP 240/12

18. Prvoapelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

19. Prvoapelant smatra da su osporene odluke pravilne i zakonite u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, ali da su istovremeno povrijeđena njegova ustavna prava u dijelu usvojenog tužbenog zahtjeva, u odnosu na njegovu obavezu da isplati regres za godišnji odmor. Naime, u vrijeme suđenja odnosno donošenja obje odluke sud nije mogao primijeniti Opšti i Granski kolektivni ugovor koji apelant nije potpisao i čija je neustavnost utvrđena odlukom Ustavnog suda Republike Srpske. Prvoapelant smatra da su neprihvatljivi navodi Okružnog suda da je trebalo da otkaže kolektivni ugovor koji nije ni potpisao, niti mu je Sindikat dostavio takav ugovor na primjenu. Tužitelji su se prije podnošenja tužbe obraćali sindikatu koji nije intervenisao, jer nije imao dokaze da je prvoapelant potpisnik navedenog Kolektivnog ugovora, pa su stoga neprihvatljivi ovi navodi. Slijedom navedenog, po prvoapelantovom mišljenju, ne može se prihvatiti da se prvoapelant obaveže da apelantima isplati naknade na ime korištenja godišnjeg odmora - regresa, čija visina je dosuđena u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke.

20. Prvoapelant smatra da su osporene presude donesene uz proizvoljnu primjenu materijalnog prava jer apelanti nemaju pravo na regres, nisu članovi sindikata i ne plaćaju sindikalnu članarinu, niti je prvoapelant član Udruženja poslodavaca. Apelant ističe da se proizvoljna primjena propisa ogleda u pogrešnoj odredbi člana 44. Granskog kolektivnog ugovora. Sud je zanemario činjenicu da je odredbama upravo Granskog kolektivnog ugovora regulisano ovo pitanje tako da poslodavac i sindikat zaključuju pojedinačni kolektivni ugovor. Apelant zaključuje da predmet konkretnog spora nije naknada već je predmet spora regres, a regres ne spada u kategoriju naknada. Iz navedenih razloga, apelant predlaže da Ustavni sud prihvati apelaciju kao osnovanu, utvrdi povredu navedenih ustavnih prava, ukine presudu Okružnog suda i naloži mu da u roku od 90 dana donese novu odluku.

B)u odnosu na navode iz apelacije AP 415/12

21. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i prava zaštićena Ekonomskim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966. godine. Apelanti posebno navode da im je, osim navedenog, povrijeđeno i pravo na pravično suđenje u odnosu na razuman rok odlučivanja.

b) Odgovor na apelaciju

22. U odgovoru Okružnog suda se navodi da sud ostaje kod razloga datih u drugostepenoj odluci i ocjenjuje da su neosnovani navodi apelacije o povredi ustavnih prava.

23. Umjesto posebnog odgovora na apelaciju, apelanti su dostavili svoju apelaciju evidentiranu pod brojem AP 415/12.

V. Relevantni propisi

24. U Zakonu o radu RS - Prečišćen tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07), relevantni dio glasi:

Član 90.

Radnik ostvaruje pravo na platu u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

(….)

Član 105.

Ako se između poslodavaca i radnika ne postigne suglasnost o visini i načinu naknade štete, oštećena strana svoje pravo na naknadu štete ostvaruje putem nadležnog suda, u skladu sa zakonom.

Član 118.

Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.

Tužba za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.

Član 148.

Reprezentativnost sindikata na nivou Republike odnosno u grani ili djelatnosti i reprezentativnost udruženja poslodavaca na nivou Republike odnosno u grani ili djelatnosti, utvrđuje ministar na prijedlog Odbora, u skladu sa ovim zakonom.

Član 159.

Kolektivni ugovor obavezan je za strane koje su neposredno učestvovale u zaključivanju kolektivnog ugovora ili koje su bile predstavljene u zaključivanju kolektivnih ugovora na osnovu njihove punomoći, kao i za one pravne subjekte koji su naknadno pristupili kolektivnom ugovoru.

Član 160.

Kolektivni ugovor se može zaključiti za teritoriju Republike, za određenu grupaciju ili granu djelatnosti i za jednog ili više poslodavaca.

Kolektivnim ugovorom ne može se odrediti manji obim prava od onog koji je određen zakonom.

Granskim kolektivnim ugovorom ne može se odrediti manji obim prava radnika od onog koji je određen opštim kolektivnim ugovorom, niti se pojedinačnim kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu može odrediti manji obim prava radnika od onog koji je određen granskim kolektivnim ugovorom.

Kod zaključivanja kolektivnog ugovora, na strani radnika može biti sindikat koji ima najveći broj članova (reprezentativni sindikat), ili više sindikata istovremeno, a na strani poslodavca može biti poslodavac, više poslodavaca ili udruženje poslodavaca na odgovarajućem nivou organizovanja.

Član 163.

Kolektivni ugovor se zaključuje u pismenom obliku.

Kolektivni ugovor se može zaključiti na neodređeno ili određeno vrijeme. Ako u kolektivnom ugovoru nije naznačeno vrijeme trajanja, smatraće se da je zaključen na neodređeno vrijeme.

Svaka strana u zaključivanju kolektivnog ugovora može otkazati kolektivni ugovor. Ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno, otkazni rok ne može biti kraći od 30 dana.

25. U Granskom kolektivnom ugovoru za zaposlene u oblasti trgovine, ugostiteljstva, turizma i uslužnih djelatnosti RS („Službeni glasnik RS“ broj 94/06), relevantni dio glasi: Član 44.

Poslodavac radniku isplaćuje:

(….)

4.troškove toplog obroka –za vrijeme jednog radnog dana, kao i u slučaju obavljanja prekovremenog rada –u visini 50% najniže plate utvrđene Opštim kolektivnim ugovorom srazmjerno broju dana provedenih u redovnom radnom vremenu, odnosno prekovremenom radu ukoliko kod poslodavca nije organizovana ishrana radnika;

5.regres za korišćenje godišnjeg odmora –u visini tri cijene rada utvrđene ovim ugovorom; (….)

VI. Dopustivost

Dopustivost u odnosu na AP 240/12

26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom AP 240/12 je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 0498776 11 Gž od 14. oktobra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelant je primio 16. novembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 14. januara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

Dopustivost u odnosu na AP 415/12

30. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1) i (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. st. (1) i (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

31. Predmet osporavanja apelacijom AP 415/12 je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 0498776 11 Gž od 14. oktobra 2011. godine koju su apelanti primili 23. novembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 26. januara 2012. godine. S obzirom na to da je predmetna apelacije podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su tužitelji primili osporene odluke.

32. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju apelant podnese nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

VII. Meritum

34. Prvoapelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

37. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem su apelanti tužbom u parničnom postupku od prvoapelanta zatražili isplatu plate, regresa i naknade za topli obrok iz osnova radnog odnosa. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

38. Prvoapelant smatra da mu je odlukom redovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

39. Prvoapelant smatra da ga predmetni Granski kolektivni ugovor ne obavezuje jer u vrijeme suđenja, odnosno donošenja osporenih odluke, sud nije mogao primijeniti jer ga prvoapelant navodno nije ni potpisao i čija je neustavnost utvrđena odlukama Ustavnog suda Republike Srpske. br. U-36/06 od 28. novembra 2008. godine i U-39/08 od 19. maja 2010. godine. Prvoapelant smatra da su neprihvatljivi navodi Okružnog suda da je trebalo da otkaže kolektivni ugovor koji nije ni potpisao, niti mu je Sindikat dostavio takav ugovor na primjenu. Prvoapelant smatra da su osporene presude donesene uz proizvoljnu primjenu materijalnog prava jer apelanti nemaju pravo na regres, nisu članovi sindikata i ne plaćaju sindikalnu članarinu, niti je prvoapelant član Udruženja poslodavaca. Apelant ističe da se proizvoljna primjena propisa ogleda u nepravilnoj primjeni odredbi člana 44. Granskog kolektivnog ugovora.

40. Po mišljenju Ustavnog suda, nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava iz ZOR-a i Granskog kolektivnog ugovora u odluci redovnih sudova da se apelantima dosudi naknada na ime regresa na način utvrđen stavom III prvostepene presude. Svoj stav prvostepeni sud je obrazložio time da je prvoapelant u obavezi da radnicima isplati regres u skladu s odredbom člana 44. Granskog kolektivnog ugovora. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili da je prvoapelant kao pravno lice čija je djelatnost ugostiteljstvo u obavezi da radnicima isplaćuje naknade i plate u skladu s Granskim kolektivnim ugovorom. S obzirom na činjenična utvrđenja redovnih sudova, te relevantne odredbe ZOR-a, Kolektivnog ugovora i Granskog kolektivnog ugovora, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da prvoapelanta kao poslodavca - pripadnika određene djelatnosti obavezuje predmetni Granski kolektivni ugovor, jer je prilikom njegovog zaključenja postojala reprezentativnost Sindikata i Udruženja poslodavaca ove djelatnosti, a ovo sve shodno odredbi čl. 148. i 159. ZOR-a. Slijedom navedenog, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost kad je redovni sud obavezao prvoapelanta da tužiteljima isplati naknade na ime korištenja godišnjeg odmora - regres, a u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke, na način kako je to i obrazloženo osporenim presudama.

41. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je redovni sud u obrazloženjima osporenih odluka dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno ispitali navode prvoapelanta koje on ponavlja u apelaciji, te dali jasna i argumentirana obrazloženja zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a dana obrazloženja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog i procesnog prava čini proizvoljnom. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani prvoapelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku, te da prvoapelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

42. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra prvoapelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.

Zabrana diskriminacije

43. Prvoapelant je u apelaciji naveo povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

44. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

45. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

46. Prvoapelant smatra da mu je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ima u vidu domen zaštite tog člana (uživanje prava i sloboda bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status), te činjenicu da je prvoapelant pravno lice, slijedom čega Ustavni sud smatra da ne postoji mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanta prekršili član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2512/09 od 20. decembra 2012. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Naime, iz sadržaja odredbe navedenog člana proizlazi da se radi o ličnom pravu na koje se mogu pozivati isključivo fizičke osobe, pa zbog toga Ustavni sud smatra da su prvoapelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, također, neosnovani.

Ostali navodi

47. Prvoapelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da prvoapelant kršenje ovih prava u suštini veže za primjenu materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su prvoapelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, primjenom relevantnih odredaba ZOR-a i Granskog kolektivnog ugovora koje su jasne, dostupne i nedvosmislene, obavezali prvoapelanta da tužiteljima isplati naknade za regres, a u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ni nešto drugo što bi uputilo na zaključak da je primjena materijalnog prava prilikom donošenja osporenih presuda bila proizvoljna.

49. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada prvoapelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer ne postoji mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na prvoapelanta kao pravno lice prekršili član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije koji se, s obzirom na domen zaštite, može vezati isključivo za fizička lica.

51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-240/12 (Hotel „Bosna“ AD Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio