Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-653/14 (I. D.)

Odluka donesena 24. 04. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pretpostavka nevinosti
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-653/14

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 653/14, rješavajući apelaciju Isada Džanke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Isada Džanke, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 237009 13 Kž od 26. novembra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 237009 12 K2 od 11. juna 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Isad Džanko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zaim Poturović, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. februara 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 237009 13 Kž od 26. novembra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 237009 12 K2 od 11. juna 2013. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud, „shodno svojim Pravilima, odredio privremenu mjeru, da se obustavi upućivanje apelanta na izdržavanje kazne zatvora po prednjim presudama do donošenja odluke o apelaciji“. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, kao i od Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), zatraženo je 19. februara 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 24. februara 2015. godine, Općinski sud 5. marta 2015. godine, dok Kantonalno tužilaštvo nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 237009 12 K2 od 11. juna 2013. godine je utvrđeno da apelant počinio krivično djelo teške krađe iz člana 287. sav. 1 tačka a) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11; u daljnjem tekstu: KZ FBiH), tako što je 24. januara 2012. godine oko 14,30 sati u ul. Put života bb, općina Novo Sarajevo, s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi, podesnim sredstvom otvorio prednja desna vrata parkiranog autobusa, ušao u autobus i demontirao ležišta, a potom uzeo i prisvojio jedan CD radio i jedan DVD marke ,,Majestic“ sive boje s pojačalom. Općinski sud je utvrdio da je apelant provaljivanjem zatvorenog prostora oduzeo tuđu stvar, s ciljem da njenim prisvajanjem sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, čime je počinio krivično djelo teške krađe, zbog čega mu je sud izrekao kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je Općinski sud u toku dokaznog postupka proveo dokaze optužbe neposrednim saslušanjem svjedoka Damira Tole, Admira Hodžića i predstavnika oštećenog “Globtour” Međugorje Mate Pranjića, te je izvršen uvid u materijalne dokaze i čitanje optužbe, i to: Zapisnik o uviđaju MUP-a Kantona Sarajevo II PU broj 02/4-2-2-U-40/12 od 24. 1. 2012. godine, fotodokumentaciju MUP-a Kantona Sarajevo broj K. U. 116/12 od 25. januara 2012. godine i izvod iz kaznene evidencije na apelantovo ime, MUP-a Kantona Sarajevo II PU broj 02/4- 2-2—32/12 od 26. januara 2012. godine. Sud nije cijenio kao dokaz izjave naprijed navedenih svjedoka date u toku prethodnog postupka zbog toga što su navedeni svjedoci neposredno saslušani na glavnom pretresu, te sud kao dokaz nije cijenio niti službenu zabilješku koju su sačinili službenici II PU, PS Novo Sarajevo Admir Hodžić i Adnan Duhović od 24 januara 2012. godine zbog toga što ona nije dokaz u krivičnom postupku, već se ona smatra materijalom prikupljenim u toku prethodnog postupka. U obrazloženju presude sud je dalje konstatirao da apelant nije iznosio svoju odbranu.

7. Nakon analize i ocjene provedenih dokaza - iskaza saslušanih svjedoka koji su unakrsno ispitani, te ostalih materijalnih dokaza, čiji je sadržaj prezentirao u obrazloženju presude, Općinski sud smatra da je dokazano da je apelant u vrijeme, na mjestu i na način koji je opisan u dispozitivu presude počinio krivično djelo teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka a) KZFBiH, koje mu se optužnicom stavlja na teret. Ovakav zaključak Općinski sud je izveo ocjenom provedenih dokaza, koje je cijenio kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Sud je u potpunosti vjerovao iskazu svjedoka Damira Tole, Admira Hodžića i Mate Pranjića, obzirom da su ti iskazi saglasni i međusobno se upotpunjuju, te s obzirom da su potkrijepljeni navedenim materijalnim dokazima kojima je sud u cijelosti vjerovao, kao objektivnim i nepristrasnim, koje su sačinila ovlaštena službena lica. Osim toga sud je naveo da je proveo i dokaze odbrane saslušanjem optuženog apelanta u svojstvu svjedoka, koji je saslušan u smislu člana 274. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), te je prezentirao sadržaj datog iskaza, kao i apelantov iskaz dat prilikom unakrsnog ispitivanja. Općinski sud je istakao da nije vjerovao apelantovoj odbrani zbog toga što je ona u suprotnosti sa svim provedenim dokazima, te s obzirom da odbrana nije iznijela niti jedan dokaz sud je smatrao da je apelantova odbrana konstrukcija napravljena s ciljem da se izbjegne ili umanji krivična odgovornost.

8. Odlučujući o apelantovoj vinosti, kao njegovom subjektivnom odnosu prema izvršenom krivičnom djelu, Općinski sud je utvrdio da je apelant ovo krivično djelo počinio s direktnim umišljajem jer su sve radnje koje je preduzeo optuženi apelant učinjene s ciljem da se oduzmu tuđe pokretne stvari radi pribavljanja protupravne imovinske koristi. Apelant je bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje, očigledno motivisan protupravnim pribavljanjem imovinske koristi otuđenjem tuđe pokretne stvari. Po ocjeni Općinskog suda, radnje koje je preduzeo apelant su rezultat njegove svijesti i volje i preduzete su s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi. Na osnovu svih provedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, Općinski sud je utvrdio da je u apelantovim radnjama u potpunosti ostvareno biće krivičnog djela teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka a) KZFBiH, odnosno da je apelant navedene prilike, što je utvrđeno tokom dokaznog postupka, provaljivanjem zatvorenog prostora - zatvorenog i zaključanog autobusa oduzeo tuđe pokretne stvari, u namjeri da prisvajanjem navedenih predmeta pribavi sebi protupravnu imovinsku korist.

9. Općinski sud je apelanta za navedeno krivično djelo proglasio krivim i na osnovu odredbe člana 43, a u vezi s odredbom čl. 49. i 42. KZFBiH, osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, smatrajući da je ova kazna primjerena i srazmjerna težini počinjenog krivičnog djela kao i okolnostima izvršenja. Odlučujući o vrsti i visini kazne apelantu u smislu odredbe člana 49. KZFBiH, sud je kod apelanta od olakšavajućih okolnosti cijenio mlađu životnu dob, dok je od otežavajućih okolnosti sud cijenio raniju osuđivanost optuženog za isto krivično djelo i to presudom od 17. januara 2011. godine, činjenicu da je predmetno krivično djelo počinio u vrijeme provjere po ranije izrečenoj presudi, te činjenicu da je apelant povratnik u činjenju istih krivičnih djela protiv imovine, te se radi o specijalnom povratu u činjenju istih krivičnih djela. Shodno naprijed navedenom, Općinski sud smatra da je kazna koju je izrekao apelantu adekvatna težini počinjenog krivičnog djela, stepenu ugroženosti zaštićenog dobra tj. imovine građana, kao i apelantovoj ličnosti, te da će se s izrečenom kaznom u potpunosti postići svrha kažnjavanja kako s aspekta generalne, tako i s aspekta specijalne prevencije u skladu s odredbom člana 42. KZFBiH.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 K 237009 13 Kž od 26. novembra 2013. godine je odbijena kao neosnovana žalba apelantovog branioca i potvrđena prvostepena presuda. Kantonalni sud je utvrdio da su neosnovani žalbeni prigovori apelantovog branioca koji se odnose na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka i) ZKPFBiH, to jeste na okolnost da se presuda zasniva na dokazu na kojem se po odredbama ZKPFBiH ne može zasnivati. Po mišljenju Kantonalnog suda, u tom pravcu apelantov branilac u stvari nije ni dao razloge, a žalbeni prigovori koji se odnose na iskaz svjedoka Damira Tolu, kao i Admira Hodžića, se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Dalje, Kantonalni sud smatra da su neosnovani i žalbeni prigovori koji se odnose na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka

k) ZKPFBiH u kojima se navodi da je izreka pobijane presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, te da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Kantonalni sud nalazi da razlozi pobijane presude nisu u proturječnosti s izvedenim dokazima, da izreka pobijane presude nije nerazumljiva niti proturječna sama sebi, te da ničeg nejasnog nema u određenju pojedinih činjenica ili njihovih međusobnih veza, jer su u svemu jasno prikazani dokazni osnovi na kojima su odlučne činjenice utvrđene. Navodi se da nema proturječnosti između stvarnog sadržaja dokaza i njihove reprodukcije u obrazloženju presude. Kako navodi Kantonalni sud, prvostepeni sud je u pobijanoj presudi sve izvedene dokaze pravilno analizirao i o svakom odlučnom zaključku, koje je iz te analize izveo, iznio ubjedljive i iscrpne razloge o odlučnim činjenicama, zbog čega sud smatra da nisu učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz navedenih zakonskih odredaba.

11. Dalje, u pogledu apelantovih žalbenih navoda o pogrešnom i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, Kantonalni sud je utvrdio da ovi prigovori ne stoje, pa ih kao takve nije mogao uvažiti. Ocjenjujući osnovanost ovih žalbenih prigovora Kantonalni sud je, nakon što je razmotrio pravilnost i potpunost činjenične osnove pobijane presude, našao da je prvostepeni sud u obrazloženju te presude na dovoljno jasan način prikazao zašto se može prihvatiti kao utvrđeno da je apelant na način kako je predstavljeno u izreci prvostepene presude počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim.

12. Zatim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud obrazložio zašto dokazu odbrane, to jeste saslušanju apelanta u svojstvu svjedoka, nije vjerovao, sve te razloge koje je u tom pravcu dao prvostepeni sud u cijelosti prihvata i Kantonalni sud, a ovo imajući u vidu da je apelant kao svjedok izjavio da ga je zamolio neki nepoznati prolaznik da mu uzme torbu iz vozila, što je on pokušao učiniti, ali da ne zna ni ime te osobe, niti njegovu adresu pa stoga prvostepeni sud pravilno zaključuje da se njegov iskaz nije mogao prihvatiti kao objektivan i vjerodostojan. Iskazi svjedoka Damira Tole, Admira Hodžića i Mate Pranjića ni po ocjeni Kantonalnog suda nisu ničim ozbiljnim dovedeni u sumnju, a iz tih proizlazi da je apelant nasilnim sredstvom otvorio prednja vrata parkiranog autobusa, da je ušao u unutrašnjost vozila iz ležišta demontirao, a potom uzeo i prisvojio jedan CD radio, te jedan DVD s pojačalom gdje je zatečen i zadržan do dolaska policije. Stoga, i po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je izveo pravilan zaključak da su se u apelantovim radnjama stekli svi elementi krivičnog djela teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka a) KZFBiH, te da je činjenično stanje u pobijanoj presudi i pravilno i potpuno utvrđeno, pa se suprotna tvrdnja žalbe apelantovog branioca u tom pravcu ukazuje kao neosnovana.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

14. Apelant navodi da osporenim presudama „nije utvrđen i naveden, niti jedan dokaz da je apelant učinio krivično djelo za koje se optužuje, već se iste presude zasnivaju na pretpostavkama sudova o krivici apelanta“. Apelant dalje navodi: „Sama optužnica po osnovu kojih su donesene osporavane presude ne sadrži materijalni dokaz o identitetu optuženog. Lišen je slobode [apelant], a da ne postoji zapisnik o lišenju slobode, kao niti jedan materijalni dokaz da je [apelant] izvršilac predmetnog krivičnog djela, što znači da su sudovi krivicu optuženog prejudicirali, pa je samim time i došlo do kršenja člana 6. stav 2. Evropske konvencije, odnosno odredbi Ustava Bosne i Hercegovine“, pa apelant predlaže da Ustavni sud donese predloženu privremenu mjeru, usvoji apelaciju i utvrdi povredu Ustava Bosne i Hercegovine i odgovarajućih krivično-pravnih zakona.

b) Odgovor na apelaciju

15. Općinski sud je istakao da su presude redovnih sudova donesene u cijelosti u skladu sa zakonom, kao i da je cijeli postupak proveden u skladu s krivično-pravnim odredbama Federacije BiH. Prema stanju u spisu, apelant je stupio na izdržavanje izrečene kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci u KPZ Sarajevo 9. maja 2014. godine, koju je izdržao 8. novembra 2014. godine.

16. Kantonalni sud je istaknuo da su u vezi s navedenim kršenjem apelantovih prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije u postupku pred Kantonalnim sudom u cijelosti poštovana apelantova prava, kako u skladu s domaćim propisima tako i u skladu s međunarodnim standardima zaštite ljudskih prava pojedinaca. Apelant u apelaciji nije argumentirao svoje zahtjeve koji bi eventualno opravdali izricanje privremene mjere zabrane upućivanja na izdržavanje kazne po pravosnažnoj presudi. Kantonalni sud je odbio kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca uz objašnjenje svih žalbenih prigovora iz kojih razloga nisu usvojeni pri čemu je dao određene i potpune odgovore na svaki žalbeni navod apelantovog branioca, uz poštivanje njegovih prava kako u skladu s domaćim propisima tako i u skladu s međunarodnim standardima kada je u pitanju osoba kojoj se stavlja na teret izvršenje krivičnog djela. Također je bio nesporan apelantov identitet tokom prvostepenog i drugostepenog postupka jer nije doveden u pitanje bilo kojim žalbenim prigovorom, pa Kantonalni sud smatra da je apelacija u cijelosti neosnovana.

V.Relevantni propisi

17. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 287. stav 1. tačka a) Teška krađa Kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina kaznit će se tko krađu (član 286, krađa, stav 1) počini:

Obijanjem, provaljivanjem ili drugim svladavanjem većih prepreka da dođe do stvari iz zatvorenih zgrada, soba, blagajna, ormara ili drugih zatvorenih prostorija ili prozora; […]

18. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09,12/10 i 8/13), u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.

Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježje krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana. član 312. stav 1. tačka i) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji: […]

i) Ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda[…]

k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

VI. Dopustivost

19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 K 237009 13 Kž od 26. novembra 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. decembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 24. februara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant je naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Iako se apelant nije eksplicitno pozvao na odredbu član 6. stav 1. Evropske konvencije, iz navoda apelacije da elementi krivičnog djela koje mu se stavlja na teret nisu dokazani materijalnim dokazima, niti je utvrđen apelantov identitet, upućuju da apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđen i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glase:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, zakonom ustanovljenim sudom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

26. U pogledu primjene člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u ovom postupku, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa su garancije prava na pravično suđenje primjenjive u konkretnom slučaju.

27. U suštini apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje se svode na tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili odredbe materijalnog, budući da se, po njegovom mišljenju, u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu teške krađe čiji elementi nisu dokazani materijalnim dokazima, niti je utvrđen apelantov identitet, a sam apelant je lišen slobode bez zapisnika o lišenju slobode, uslijed čega su sudovi apelantovu krivicu prejudicirali.

28. U vezi s apelantovim navodima Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

29. Također, Ustavni sud podsjeća da je redovni sud dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve brižljive ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP) i da pri tome dā obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovede sve provedene dokaze u uzajamnu logičnu vezu. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća i da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom, niti će se miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, ni u to kojim dokazima sudovi vjeruju na osnovu sudijske slobodne procjene, jer je to isključivo uloga redovnih sudova.

30. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je u ovom krivičnom postupku prvostepeni sud proveo dokazni postupak u skladu sa ZKPFBiH i u tom smislu saslušao svjedoke i apelanta u svojstvu svjedoka, te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju u spisu. Zatim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i za koje je proglašen krivim. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, nasuprot apelantovoj tvrdnji, dao dovoljno jasno i logično obrazloženje za svoju odluku da vjeruje svjedocima optužbe, a da ne vjeruje apelantovom iskazu, dovodeći ih u vezu s drugim dokazima. Iz svega ovoga proizlazi da se apelantovi navodi, po ocjeni Ustavnog suda, o nepostojanju materijalnih dokaza o izvršenju krivičnog djela teške krađe kao i činjenici da nije utvrđen identitet apelanta kao počinioca krivičnog djela ukazuju kao neosnovani. Ovo osobito imajući u vidu da je apelant učestvovao u ovom krivičnom postupku i svojim iskazom, datim u svojstvu svjedoka, potvrdio da je ušao u navedeni autobus s tim da je taj ulazak pravdao drugim razlozima (da ga je zamolio neki nepoznati prolaznik da mu uzme torbu iz vozila). Također, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u osporenoj drugostepenoj presudi razmotrio apelantove žalbene navode, koji su se između ostalog odnosili i na tvrdnju da se u konkretnom slučaju radilo o bitnim povredama krivičnog postupka, koje je apelant ponovio i u apelaciji, te da je dao jasno i logično obrazloženje za svoj zaključak da su ti navodi neosnovani. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nema proizvoljnosti u utvrđivanju činjenica konkretnog predmeta niti pogrešne primjene materijalnog prava u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Dakle, što se tiče apelantovih navoda da su sudovi svoje odluke zasnovali na nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju te proizvoljno primijenili materijalno pravo i prekršili pretpostavku nevinosti, Ustavni sud ne nalazi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje u tom smislu. Također, apelantovi navodi da osporene presude ne sadrže materijalne dokaze o njegovom identitetu, da je lišen slobode bez zapisnika o lišenju slobode, kao i da ne postoji niti jedan materijalni dokaz da je on izvršilac ovog krivičnog djela, proturječe izvedenim dokazima, nalazima i zaključcima suda, pa Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju zbog toga nema ni povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u svojim odlukama na temelju provedenog dokaznog postupka i sveobuhvatne ocjene provedenih dokaza utvrdili činjenice koje su bile relevantne za zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te da su, s tim u vezi, dali dovoljno jasne razloge i obrazloženja koji ne ostavljaju utisak proizvoljnosti i ne dovode u pitanje apelantovo pravo na poštovanje principa pretpostavke nevinosti u smislu prava na pravično suđenje. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije neosnovani.

33. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, zato što u konkretnom postupku nije prekršeno pravo na pravično suđenje i poštovanje principa kojim se utvrđuje pretpostavka nevinosti, jer se osporene presude zasnivaju na iskazima pojedinih svjedoka i drugim materijalnim dokazima, niti ima naznaka iz koji se može zaključiti da su činjenično stanje i način na koji je primijenjeno materijalno pravo u konkretnom krivičnom postupku bili proizvoljni.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati podnosiočev prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić