Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3307/13 (R. S.)

Odluka donesena 24. 04. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Ratni zločin
  • Pravo na odbranu
  • Ponavljanje postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3307/13

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3307/13, rješavajući apelaciju Ranka Stojanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ranka Stojanovića podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 009721 14 Kvlz od 19. septembra 2014. godine i 11 0 k 009721 13 Kž od 23. maja 2013. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 k 009721 12 K od 16. januara 2013. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ranka Stojanovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 009721 14 Kž 3 od 5. augusta 2014. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 009721 14 Kv 3 od 3. jula 2014.

godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ranko Stojanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milan Romanić, advokat iz Banje Luke, podnio je 24. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 009721 13 Kž od 23. maja 2013. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 009721 12 K od 16. januara 2013. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud utvrditi povredu njegovog prava na pravično suđenje i u što kraćem roku naložiti suđenje pred Okružnim sudom.

2. Apelant je 10. oktobra 2014. godine dopunio apelaciju podnoseći apelaciju i protiv u međuvremenu donesene Presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 009721 14 Kvlz od 19. septembra 2014. godine i Rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 K 009721 14 Kž 3 od 5. augusta 2014. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora koja mu je određena Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 009721 12 K od 16. januara 2013. godine do donošenja odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Vrhovnog suda, kao i od Okružnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 10. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 20. februara 2015. godine, Okružni sud 6. marta 2015. godine, a Okružno tužilaštvo 23. februara 2015. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

A) Osporene presude

6. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 009721 12 K od 16. januara 2013. godine apelant je osuđen na tri godine zatvora zato što je za vrijeme oružanog sukoba koji se odvijao na prostoru Bosne i Hercegovine, tačnije 9. augusta 1992. godine, u poslijepodnevnim satima, uz prethodno postignuti dogovor, zajedno sa za sada nepoznatim pripadnikom Policijske stanice Kotor-Varoš, lišio života građanina A. I. iz Orahove, Općina Kotor-Varoš. Na način opisan u dispozitivu prvostepene presude apelant je, dakle, kao saizvršilac počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi s članom 22. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). U uvodu presude navedeno je da je presuda donesena nakon glavnog i javnog pretresa na kojem su bili prisutni apelant i njegov branilac Zoran Bubić. U obrazloženju presude je navedeno da je u toku dokaznog postupka izveden veliki broj dokaza kako optužbe tako i odbrane, koji su obuhvatali iskaze saslušanih svjedoka optužbe i svjedoke odbrane, čiji je sadržaj sud detaljno interpretirao u obrazloženju presude. Sud je poklonio vjeru iskazima 14 svjedoka koje je saslušao, jer je iskaze tih svjedoka ocijenio kao istinite i uvjerljivo date, a nije našao niti jedan razlog da ti svjedoci sudu iznose neistinite činjenice. Iskaze svjedoka neposrednih očevidaca događaja koji su se nalazili u konvoju autobusa koji su prevozili stanovništvo Orahove na odredište, Okružni sud je u odlučnim činjenicama vezao za predmetni događaj i ocijenio datim saglasno, ističući da u pojedinim detaljima iskazi tih svjedoka nisu u saglasnosti (npr., da li je policijsko vozilo bilo na odredištu Smet), ali to su detalji koji ne utječu na zaključak u odlučnim činjenicama, a vezano za sam događaj.

7. Okružni sud je prihvatio da je u izvršenju ovog djela, koje treba gledati u cjelini, apelant aktivno učestvovao kao saizvršilac u smislu člana 22. KZSFRJ. Iz ove zakonske odredbe, koja zastupa model objektivno-subjektivne teorije o saizvršilaštvu, jasno se vidi da, prema ocjeni Okružnog suda, saizvršilac ne mora učestvovati u samoj radnji izvršenja, dovoljno je da on na drugi način bitno omogućuje tu radnju. Osim objektivne veze koja se sastoji u zajedničkom prouzrokovanju posljedice između više lica, mora postojati i subjektivna veza kako bi se radilo o saizvršilaštvu, a mora postojati i svijest o zajedničkom djelovanju. Dakle, saizvršilaštvo postoji kada više lica zajednički učine krivično djelo ili učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način.

8. Što se tiče objektivnih uvjeta neophodnih za postojanje navedene pravne kvalifikacije počinjenog krivičnog djela, Okružni sud je zaključio da su ti uvjeti u potpunosti ispunjeni jer se događaj desio u vrijeme postojanja oružanih sukoba u Bosni i Hercegovini. Dakle, utvrđeno je da je krivično djelo učinjeno prema civilnom stanovništvu za vrijeme oružanog sukoba u BiH (nesporno je da je oštećeni A. I. imao status civila), apelantu je bila poznata činjenica da je to lice hrvatskog identiteta, da su ga prinudno izveli iz autobusa i premjestili u policijsko vozilo, iako za to nisu imali nikakvo ovlaštenje, što sve navodi na zaključak da se takav slijed događaja teško može zamisliti osim u situaciji postojanja oružanog sukoba. Okružni sud je kao nesporno utvrdio da je apelant bio aktivni pripadnik Policijske stanice Kotor-Varoš, dakle kao saizvršilac se pojavljuje lice koje je jedno od strana u sukobu. Utvrđujući pitanje vinosti optuženog kao njegovog subjektivnog odnosa prema izvršenom krivičnom djelu, Okružni sud je utvrdio da je apelant krivično djelo počinio sa direktnim umišljajem jer je u potpunosti bio svjestan krivičnog djela i htio njegovo izvršenje. Odlučujući o krivičnoj sankciji, sud je ocijenio sve okolnosti od značaja za odmjeravanje kazne propisane u članu 41. stav 1. KZSFRJ, koje utječu na to da kazna bude manja ili veća, te okolnosti pod kojima je krivično djelo počinjeno. Okružni sud je uzeo u obzir da je apelant radnje preduzeo kao aktivni pripadnik Staničnog odjeljenja Policijske stanice Kotor-Varoš, da je radnje preduzimao iako za to nije imao nikakva ovlaštenja, pa je preduzimanjem radnji upravo postupao suprotno od onoga što je kao policajac u pratnji konvoja morao činiti, a to je da zaštiti svakog civila u konvoju od bilo čijeg i bilo kakvog uznemiravanja. Uzimajući u obzir navedene olakšavajuće okolnosti kao osobito olakšavajuće, sud je apelantu primjenom odredaba za ublažavanje kazne ublažio kaznu, pa je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 009721 13 Kž od 23. maja 2013. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i njegovog branioca Zorana Bubića i prvostepena presuda je potvrđena. Navedeno je da se u okviru žalbenog osnova poziva na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS), te se u apelantovoj žalbi ukazuje na povredu prava na odbranu i povredu principa jednakosti u postupanju iz odredbe člana 14. ZKPRS. U suštini, žalbenim prigovorima se osporava pravilnost ocjene provedenih dokaza i zaključak osporene presude da je apelant, na način činjenično opisan u izreci prvostepene presude, počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori u prilog tvrdnji da je, u postupku koji je predhodio donošenju osporene presude, a prilikom prvog ispitivanja kod tužioca, povrijeđeno pravo na odbranu. Naime, Vrhovni sud je utvrdio da je u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude, prilikom prvog ispitivanja kod tužioca, poštovano apelantovo pravo na odbranu jer je tom prilikom apelant imao branioca, u skladu s članom 311. stav 1. tačka g) ZKPRS.

10. Kako je zaključio Vrhovni sud, prvostepeni sud je, u smislu odredbe člana 295. stav 2. ZKPRS, savjesno ocijenio svaki dokaz optužbe i odbrane pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, te za izvedene zaključke o odlučnim činjenicama dao razloge u obrazloženju te presude. Obrazloženi su u osporenoj presudi i razlozi za ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih iskaza optužbe i odbrane, prvenstveno iskaza svjedoka S. J. (na čiji izostanak se ukazuje žalbom, dok se žalbom branioca optuženog osporava način ocjene iskaza tog svjedoka i valjanost razloga datih u toj ocjeni), sve u skladu s obavezom iz odredbe člana 304. stav 7. ZKPRS. Dalje je navedeno da se navedenim načinom, u ostvarenju navedenih oblika prava na jednakost u postupku, ne stiče utisak pristranosti suda kroz favoriziranje tužilačke strane, na način kako to apelant potencira u žalbi. Slijedom navedenog, Vrhovni sud zaključuje da su bez osnova i tvrdnje iz žalbe apelantovog branioca o počinjenoj bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 2. u vezi s članom 295. stav 2. ZKPRS. Prema ocjeni Vrhovnog suda, argumentima iznesenim u obje žalbe ne može se osporiti pravilnost činjeničnih utvrđenja i valjanost razloga datih u osporenoj presudi za zaključak da je apelant kao saizvršilac počinio radnje činjenično opisane u izreci osporene presude i time krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ. Vrhovni sud navodi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i dao (na stranici 15) detaljno obrazložene razloge o apelantovoj saizvršilačkoj ulozi u izvršenju krivičnog djela. Slijedom navedenog, Vrhovni sud smatra da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen krivični zakon kada su apelantove radnje iz izreke osporene presude kvalificirane kao krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi s članom 22. KZSFRJ.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 009721 14 Kvlz od 19. septembra 2014. godine zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je podnio apelantov branilac advokat Milan Romanić odbijen je kao neosnovan. Prilikom odlučivanja o zahtjevu, Vrhovni sud je ispitivanje povreda zakona, u smislu odredbi člana 354. stav 1. ZKPRS, ograničio samo na one povrede na koje se pozvao apelant i odlučio kao u izreci te presude. Naime, zahtjev za zaštitu zakonitosti se, u smislu odredbe člana 350. stav 1. ZKPRS, može podnijeti protiv pravosnažne presude samo u slučajevima povrede Krivičnog zakona i povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKPRS, koja se manifestira u povredi prava na odbranu, a uz ograničenja propisana u st. 2. i 3. tog člana. Podnesenim zahtjevom apelantovog branioca, kao osnov osporavanja pravosnažne presude označena su oba navedena zakonska osnova, odnosno povreda Krivičnog zakona i povreda odredaba krivičnog postupka u vidu povrede prava na odbranu.

12. U obrazloženju je navedeno da iz apelantovog zahtjeva proizlazi da se prigovor povrede krivičnog zakona zasniva na tvrdnji o nedostacima činjeničnog osnova osporene presude, kada se dovodi u pitanje pravilnost utvrđenja u pogledu činjenica koje čine elemente bića krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi s članom 22. KZSFRJ, za koje je apelant osuđen pravosnažnom presudom. Navodi se da je posebno naglašeno da niti jednim dokazom nije dokazano da je apelant kao saizvršilac, uz prethodno postignuti dogovor s drugim navedenim licem, lišio života oštećenog. Slijedom toga, na osnovu takvih nedostataka pravosnažne presude, izvodi se tvrdnja o pogrešnoj primjeni Krivičnog zakona u vidu pogrešne pravne kvalifikacije radnji osuđenog, koje, kako tvrdi podnosilac zahtjeva, nemaju obilježje navedenog krivičnog djela. Međutim, s obzirom na to da pozivanje na povredu Krivičnog zakona podrazumijeva respektiranje činjeničnog osnova osporene presude kao potpune i pravilne, kako je to već naglašeno, onda se, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne može prihvatiti kao osnovan prigovor zahtjeva o učinjenoj povredi krivičnog zakona, koji se zasniva na reviziji činjeničnog osnova presude.

13. U prilog tvrdnji o učinjenoj bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka koja se ogleda u povredi prava na odbranu, Vrhovni sud navodi da se zahtjevom ukazuje na to da su navodi iz izreke presude nerazumljivi i kontradiktorni, protivrječni sami sebi i obrazloženju presude, a osporava se metodološki pristup u izvođenju i ocjeni provedenih dokaza na glavnom pretresu, uz tvrdnju o segmentarnom pristupu u ocjeni iskaza svjedoka optuženog i svjedoka S. J., zatim da je povrijeđen princip in dubio pro reo, smatrajući konačno da sud nije sa sigurnošću utvrdio niz činjenica od kojih zavisi apelantova krivična odgovornost. Na navedenim argumentima zahtjeva ne može se, prema ocjeni Vrhovnog suda, zasnivati tvrdnja o povredi prava na odbranu kao bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKPRS. Naime, Vrhovni sud je utvrdio da je prilikom prvog ispitivanja osumnjičenog apelanta na zapisnik u Okružnom tužilaštvu broj T 13 0 Kt RZ 0006373 12 od 11. maja 2012. godine navedena okolnost da je bio prisutan apelantov branilac, dakle apelantovo pravo na odbranu u smislu ranije navedenih propisa nije povrijeđeno. I konačno, Vrhovni sud je zaključio da se pod ovu povredu odredaba krivičnog postupka ne mogu podvesti one povrede postupka koje su izdvojene u posebne, druge oblike bitnih povreda odredaba krivičnog postupka predviđene odredbama člana 311. stav 1. ZKPRS, a koje su zakonom predviđene kao žalbeni osnov, ali nisu predviđene kao osnov za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, uključujući i bitnu povredu odredaba krivičnog postupka na koje se zahtjevom ukazuje, a koje se manifestiraju u vidu nerazumljivosti, kontradiktornosti i protivrječnosti prvostepene presude, što predstavlja bitnu povredu sadržanu u tački k) stav 1) člana 311. ZKPRS. Na osnovu tih razloga, Vrhovni sud nalazi da podneseni zahtjev apelantovog branioca nije osnovan jer povreda zakona na koju se poziva podnosilac zahtjeva nije učinjena, pa je, u smislu odredbe člana 355. ZKPRS, odlučeno kao u izreci, tako što je zahtjev odbijen kao neosovan.

B) Osporena rješenja u vezi s ponavljanjem krivičnog postupka

14. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 009721 14 Kv 3 od 3. jula 2014. godine odbijen je zahtjev apelantovog branioca za ponavljanje krivičnog postupka završenog pravosnažnom Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 009721 12 K od 16. januara 2013. godine, kojom je apelant proglašen krivim zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

15. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 009721 14 Kž 3 od 5. augusta 2014. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca izjavljena protiv prvostepenog rješenja. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

17. Apelant smatra da su Okružni i Vrhovni sud donijeli svoje presude uz povrede osnovnih principa iz ZKPRS, iz člana 3. ZKPRS, a to je princip in dubio pro reo, te člana 14. ZKPRS, odnosno uz povredu jednakosti u postupanju. Naime, kako navodi apelant, prema tom principu, sumnja u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela uvijek se rješava na način koji je povoljniji za optuženog, odnosno svaka sumnja u postojanje neke pravno relevantne činjenice mora se odraziti u korist optuženog. U konkretnom slučaju, apelant navodi da nije utvrđeno i dokazano postojanje prethodnog dogovora da se oštećeni liši života, da je on preduzeo radnju izvršenja, da je preduzeo bilo koju drugu radnju kojom bi na odlučan način doprinio izvršenju krivičnog djela, i najzad, nije utvrđen ni njegov umišljaj, iako je sve to navedeno u žalbi, što osporenu presudu Vrhovnog suda čini proizvoljnom. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na odbranu iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKPRS, jer nisu primijenjena ili su nepravilno primijenjena pravila postupka na njegovu štetu. Apelant smatra da se u njegovim radnjama nisu stekla sva obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. u vezi s članom 22. KZSFRJ u saizvršilaštvu. Apelant navodi da zbog takve proizvoljne primjene prava Okružnog i Vrhovnog suda trpi nepopravljivu štetu, odnosno predstoji mu postupak upućivanja na izdržavanje zatvorske kazne, pa će mu u tom slučaju nezakonito biti kršena i druga prava, kao što su pravo na slobodu kretanja, pravo na lični i porodični život i druga prava. Stoga, apelant posredstvom svog branioca predlaže da Ustavni sud odredi privremenu mjeru kojom će se utvrditi povreda prava na pravično suđenje i u što kraćem roku naložiti ponovno suđenje pred Okružnim sudom.

18. Dopunom apelacije od 10. oktobra 2014. godine apelant navodi da ga je u međuvremenu Osnovni sud u Kotor-Varoši pozvao radi prijema uputnog akta i upućivanja na izdržavanje kazne zatvora, te da je podnio molbu za odgodu početka izdržavanja kazne, koja još nije riješena. S obzirom na to da bi njegovim upućivanjem na izdržavanje kazne zatvora nastala nenadoknadiva šteta, apelant moli Ustavni sud da hitno odluči o njegovoj apelaciji, odnosno o određivanju privremene mjere kako je to navedeno u apelaciji.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su neosnovani navodi apelacije da je donošenjem presude tog suda povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, niti su povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine na koje se apelant poziva. Vrhovni sud predlaže da se apelacija i dopuna apelacije odbiju kao neosnovane.

20. Okružni sud navodi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, da je pogrešno primijenjen materijalni zakon, kao i da su kršene odredbe procesnog zakona, pa sud ističe da su ti navodi neosnovani. Naime, apelant je na početku glavnog pretresa upoznat s osnovnim procesnim pravima, u toku trajanja krivičnog postupka imao je branioca, na održanim glavnim pretresima saslušavani su svjedoci optužbe, a optuženi i njegov branilac imali su mogućnost i ispitivali su svjedoke optužbe. Također su saslušavani i svjedoci odbrane osuđenog (saslušano 14 svjedoka, a na prijedlog optužbe saslušano 13 svjedoka), te je optuženi apelant saslušan u svojstvu svjedoka. Dakle, sud je u potpunosti primijenio odredbu člana 14. ZKP, jer je stranke optužbe i odbrane tretirao na jednak način i pružio im iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na pretresu, zbog čega je u potpunosti neosnovan navod optuženog u podnesenoj apelaciji da je sud prekršio princip jednakosti oružja. Nakon izvedenih dokaza optužbe i odbrane sud je u obrazloženju presude dao detaljnu analizu i ocjenu svih izvedenih dokaza, te izveo jedini mogući zaključak, a to je da je optužba dokazala da je apelant počinio krivično djelo u mjestu, u vrijeme i na način opisan u izreci presude. Prema ocjeni suda, iz izvedenih dokaza pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje, a sud je pravilno primijenio materijalni zakon (KZSFRJ) kao zakon koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, a u toku trajanja glavnog pretresa nije povrijeđena nijedna odredba procesnog zakona.

21. U odgovoru Tužilaštva istaknuto je da apelant aludira na to da činjenice koje ga terete nisu pouzdane i da su sumnjive, pa je sud, prema apelantovom stavu, trebao primijeniti princip in dubio pro reo, što znači da je činjenice koje su u sumnji, a terete optuženog, sud trebao prihvatiti u njegovu korist. Dalje se ukazuje na to da nije dokazano prethodno postojanje dogovora da se oštećeni liši života, kao i da nema dokaza da je osuđeni preduzeo radnju izvršenja. Međutim, Tužilaštvo smatra da ti navodi nisu osnovani. Naime, činjenice na osnovu kojih je sud utvrdio apelantovo postupanje nisu u sumnji i nema nikakvog osnova za primjenu principa in dubio pro reo. U ostalom dijelu apelacijom se napada pravičnost utvrđenog činjeničnog stanja, a što nije dopušteno.

V.Relevantni propisi

22. Krivični zakon SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) i Ustavni zakon o provođenju Ustava Srpske republike Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 3 od 16. marta 1992. godine) u relevantnom dijelu glase:

Član 22.

Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisano za to djelo.

Član 142.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarođavanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanje; primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrano suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njezinoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskacija imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerima imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

(2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kazniće se ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi: da se izvrši napad na objekte posebno zaštićene međunarodnim pravom i objekte i postrojenja sa opasnom snagom kao što su brane, nasipi i nuklearne elektrane; da se bez izbora cilja pogađaju civilni objekti koji su pod posebnom zaštitom međunarodnog prava, nebranjena mjesta i demilitarizirane zone; dugotrajno i velikih razmjera oštećenje prirodne okoline koje može da šteti zdravlju ili opstanku stanovništva ili ko izvrši neko od navedenih djela. (3) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, kao okupator, naredi ili izvrši preseljenje dijelova svog civilnog stanovništva na okupiranu teritoriju, kazniće se zatvorom najmanje pet godina.

23. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 100/09 – Prečišćen tekst) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravnosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu. (2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Član 295.

(1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2)Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 304 (…) 7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredbi krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo (…).

Član 311. stav 1. tačka g) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji: (…)

g) ako je povređeno pravo na odbranu. (…) VI.Dopustivost A)Dopustivost apelacije u odnosu na osporene presude

24. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju apelant je prvobitno podnesenom apelacijom osporio Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 009721 13 Kž od 23. maja 2013. godine, koju je primio 6. juna 2013. godine, a apelacija je podnesena 24. jula 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Osim toga, apelant je 10. oktobra 2014. godine dopunio apelaciju osporavajući u međuvremenu donesenu Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 009721 14 Kvlz od 19. septembra 2014. godine donesenu povodom njegovog zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Navedena presuda, koja predstavlja konačnu odluku o apelantovoj krivičnoj odgovornosti, donesena je 19. septembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 10. oktobra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. B)Dopustivost apelacije u odnosu na osporena rješenja

28. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija u odnosu na osporena rješenja donesena povodom zahtjeva za ponavljanje krivičnog postupka Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

29. Apelant je dopunom apelacije osporio i rješenja donesena povodom zahtjeva za ponavljanje postupka. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se u postupku okončanom osporenim rješenjima nije odlučivalo o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uvjeti da se dopusti ponavljanje krivičnog postupka. Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali gotovo identična pravna pitanja (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka broj AP 985/09 od 6. decembra 2011. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačke od 29. do 31), zaključuje da postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

30. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

VII.Meritum

31. Apelant je naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3c. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.(….)

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava (…)

c) da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde; (…)

34. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, pa je nesporno da u navedenom postupku okončanom osporenim presudama apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima okončan osporenim presudama bio pravičan na način kako to zahtijevaju navedene odredbe.

35. Apelant smatra da su Okružni i Vrhovni sud donijeli svoje presude uz povrede osnovnih principa iz ZKPRS, iz člana 3. ZKPRS, a to je princip in dubio pro reo, te člana 14. ZKPRS, odnosno uz povredu jednakosti u postupanju. Naime, kako navodi apelant, prema tom principu, sumnja u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela uvijek se rješava na način koji je povoljniji za optuženog, odnosno svaka sumnja u postojanje neke pravno relevantne činjenice mora se odraziti u korist optuženog. Apelant navodi da nije utvrđeno i dokazano postojanje prethodnog dogovora da se oštećeni liši života, da je on preduzeo radnju izvršenja, da je preduzeo bilo koju drugu radnju kojom bi na odlučan način doprinio izvršenju krivičnog djela, i najzad, nije utvrđen ni njegov umišljaj, što osporene presude čini proizvoljnom. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na odbranu iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKPRS, jer nisu primijenjena ili su nepravilno primijenjena pravila postupka na njegovu štetu.

36. U vezi s apelantovim navodima kojim ukazuje na povrede prava na pravično suđenje zbog navodno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene prava, te pogrešne ocjene dokaza, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

37. Dovodeći prethodni stav u kontekst s apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da u apelantovom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret i da je krivično odgovoran za njegovo izvršenje. Ustavni sud, također, zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak u kojem su saslušani svjedoci optužbe i svjedoci apelantove odbrane. Osim toga, analiziran je i ocijenjen veliki broj materijalnih dokaza. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju nije dostavio bilo kakav dokaz kojim bi ukazivao na to da je prvostepeni sud proizvoljno odbio njegove dokazne prijedloge, niti da u predmetu postoji bilo šta što bi ukazivalo na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na njegovu štetu. Stoga, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno apelantovim navodima, prvostepeni sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i za onaj koji nije prihvatio, dao detaljno obrazloženje, pri čemu je dao detaljne razloge zašto je odbio prijedlog odbrane, odnosno zašto je uskratio apelantovoj odbrani postavljanje pitanja vezanih za konkretne radnje izvršenja krivičnog djela. U pogledu načina izvršenja krivičnog djela, sud je, pozivajući se na član 22. KZSFRJ, detaljno obrazložio svoj zaključak da je apelant krivično djelo počinio u saizvršilaštvu sa još jednim licem, a Ustavni sud, s obzirom na činjenična utvrđenja redovnih sudova, ne nalazi proizvoljnosti u ocjeni sudova o apelantovom učešću u radnjama izvršenja krivičnog djela i konkretnom učešću u samoj radnji izvršenja.

38. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, pri čemu je taj sud razmotrio sve žalbene navode koje apelant ponavlja u apelaciji, te dao iscrpno obrazloženje zašto ih je ocijenio kao neosnovane i zašto nisu mogli dovesti do drugačijeg ishoda konkretnog postupka. Naime, žalbeni sud je zaključio da iz činjeničnog stanja utvrđenog pred prvostepenim sudom kao nesporno proizlazi da je apelant počinio krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret, pri čemu, suprotno apelacionim navodima, zaključak da je apelant počinio krivično djelo ne proizlazi samo iz izjave svjedoka J. S. već i iz drugih provedenih dokaza. Prema mišljenju Vrhovnog suda, obrazloženi su u osporenoj presudi i razlozi u ocjeni vjerodostojnosti protivrječnih iskaza optužbe i odbrane, prvenstveno iskaza svjedoka S. J. (na čiji se izostanak ukazuje žalbom, dok se žalbom branioca optuženog osporava način ocjene iskaza tog svjedoka i valjanost razloga datih u toj ocjeni), sve u skladu s obavezom iz odredbe člana 304. stav

7. ZKPRS. Dalje je istaknuto da se navedenim načinom u ostvarenju navedenih oblika prava na jednakost u postupku ne stiče utisak pristranosti suda kroz favoriziranje tužilačke strane, na način kako se to potencira u apelantovoj žalbi. Ustavni sud nalazi da je, suprotno apelantovim navodima, poštovano pravo na odbranu jer je u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude, a prilikom prvog ispitivanja kod tužioca, apelant imao branioca, u skladu s članom 311. stav 1. tačka

g) ZKPRS i članom 6, stav 3. tačka c) Evropske konvencije. Konkretno, prilikom prvog ispitivanja osumnjičenog apelanta na zapisnik u Okružnom tužilaštvu broj T 13 0 Kt RZ 0006373 12 od 11. maja 2012. godine navedena je okolnost prisustva apelantovog branioca, pa tako nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, niti su narušeni principi prava na pravičan postupak. Također, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da su sudovi razmotrili okolnost o tome da je apelant kao saizvršilac preduzeo radnje izvršenja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, te da je te radnje preduzeo umišljajno i u vezi s tim dali iscrpno obrazloženje, ukazujući na vrijednost i utjecaj izvedenog dokaza na utvrđivanje odlučnih činjenica kada se događaj desio, dovodeći izvedene dokaze u međusobnu direktnu ili indirektnu vezu u smislu izvođenja zaključka da je apelant počinio krivično djelo 9. augusta 1992. godine, za koje je proglašen krivim, a ti dokazi, prema ocjeni Ustavnog suda, niti u jednom dijelu ne djeluju proizvoljno.

39. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza, čiji su postupak izvođenja detaljno opisali, utvrdili da je apelant nesporno počinio krivično djelo za koje je osuđen. Ustavni sud smatra da razlozi koje je prvostepeni sud naveo, koji su ga opredijelili da donese osporenu odluku, a koje je prihvatio i Vrhovni sud, ne dovode u sumnju odluku suda o apelantovoj krivičnoj odgovornosti, niti se iz bilo čega može utvrditi da je sud postupao s preduvjerenjem o njegovoj krivici, odnosno da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti, ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo. U vezi s apelantovim prigovorima o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant te navode ničim nije konkretizirao, ali iz navoda apelacije proizlazi da se navodi o kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza, budući da apelant nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi se poštivanje tih principa, eventualno, moglo dovesti u pitanje, osim što je nezadovoljan zaključcima o svojoj krivici do kojih su sudovi došli. Imajući u vidu navedeno, kao i prethodni zaključak Ustavnog suda o tome da ništa ne ukazuje na to da su sudovi odlučivali proizvoljno i na način suprotan principima člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud navode o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije smatra paušalnim i neosnovanim.

40. Iz navedenih razloga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3c. Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3c. Evropske konvencije kada je redovni sud za svoje odluke dao detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje, kako u pogledu izvedenih dokaza tako i njihove međusobne povezanosti i ocjene donošenja zaključaka, te kada je apelantu omogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku, u okviru zakonom propisanog postupka, pri čemu je primjena materijalnog i procesnog prava bila u skladu s garancijama koje pruža član 6. st. 1, 2. i 3c. Evropske konvencije.

42. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3307/13 (R. S.) | Sudska praksa | Aktio