Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5011/14 (A. B.)
Odluka donesena 24. 04. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Krivični postupak
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- In dubio pro reo
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Dokazni postupak
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5011/14
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5011/14, rješavajući apelaciju Admira Barjaktarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Admira Barjaktarevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 164405 14 Kž 2 od 22. septembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 164405 14 K 2 od 19. maja 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Admir Barjaktarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 27. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 164405 14 Kž 2 od 22. septembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 164405 14 K 2 od 19. maja 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 12. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Općinski sud je odgovorio na apelaciju 25. februara 2015. godine, dok su Kantonalni sud i Tužilaštvo odgovore dostavili 23. februara 2015. godine III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 K 164405 14 K 2 od 19. maja 2014. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 K 164405 14 Kž 2 od 22. septembra 2014. godine, apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela nasilje u porodici iz člana 222. stav 2. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), počinjenog na način opisan u izreci presude, te mu je izrečena uvjetna osuda sa utvrđenom kaznom zatvora u trajanju od četiri mjeseca i istovremeno određeno da se navedena kazna neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine po pravomoćnosti presude ne izvrši novo krivično djelo. Apelant je oslobođen plaćanja troškova krivičnog postupka. Oštećena J.B. je radi ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva upućena na parnicu.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je Tužilaštvo svojom optužnicom broj T03 0 KT 0028723 13 od 22. aprila 2013. godine, koja je potvrđena 26. aprila 2013. godine, stavilo na teret apelantu izvršenje predmetnog krivičnog djela. Dalje je navedeno da je nakon provedenog dokaznog postupka Općinski sud utvrdio da je u periodu od 2010. godine do decembra 2012. godine apelant svjestan da nasiljem, drskim i bezobzirnim ponašanjem ugrožava građanski mir, tjelesnu cjelovitost i psihičko zdravlje svoje porodice, a što je apelant htio. Dalje je utvrđeno da je apelant oštećenu J.B. (apelantova supruga) i kćerku I.B. i sina K.B. sa kojima živi u zajedničkom domaćinstvu psihički i fizički zlostavljao na način da je supruzi upućivao pogrdne riječi da je „glupača, kurva, grbava stara žena, nesposobna i neodgovorna majka“, konstantno je tukao da bi jednom prilikom, kad mu se oštećena suprotstavila braneći kćerku i sina od udaraca koje im je zadavao, te nakon kraće prepirke i naočigled djece, udario zatvorenom šakom u predjelu lica i tom prilikom joj izbio četiri prednja zuba. Dalje je utvrđeno da je kćerku I.B. vrijeđao riječima „budalo, glupačo, kravo, kozo, majmune, prostitutko, drogerašice“, zadavao joj udarce šakama, čizmom i metalnim upaljačem u predjelu glave, dok je sina K.B. podigao za kosu i stavio mu nož oko vrata. U odnosu na iskaze malodobne I.B. koje je dala u Tužilaštvu i na glavnom pretresu, a koji su suprotni jedan drugom, Općinski sud je naveo da je, nakon analize navedenih iskaza, imao u vidu da je svjedokinja dijete, da nema 14 godina, da je, dok je davala iskaz u Tužilaštvu, živjela s majkom, a tada, dok je davala iskaz na glavnom pretresu, da živi sa ocem, što sve upućuje, kako je zaključio Općinski sud, na nepouzdanost njenih svjedočenja u kontekstu uzrasta i mogućeg manipuliranja njome, tako da njen iskaz sud nije ocijenio. Nasuprot tome, oštećena J.B., kako je utvrdio Općinski sud, i na glavnom pretresu odavala je utisak dosljednosti u svojim navodima, jer ih je potvrđivala i u policiji i u Tužilaštvu, kao i na glavnom pretresu. Dalje je istaknuto da je iskaz oštećene potkrijepljen i izvještajem o njenom zdravstvenom stanju i stanju malodobne djece koji je izdalo Udruženje građana „Viva žene“ – Centar za terapiju i rehabilitaciju. U izvještaju je navedeno da se 20. decembra 2012. godine spomenutom centru obratila oštećena zajedno sa svoje dvoje malodobne djece i prijavila da su žrtve nasilja u porodici, navodeći i načine na koje je apelant vršio nasilje. U izvještaju Centra od 30. januara 2013. godine psihoterapeut, dr. A.A. je navela da su oštećena i njeno dvoje malodobne djece na stacionarnom tretmanu od 20. decembra 2012. godine, što znači da su na tretmanu već bili mjesec dana. Dalje je istaknuto da je u spomenutom izvještaju navedeno da je pri prijemu u Centar oštećena bila uplakana, depresivnog afekta, ali i odlučna da izađe iz situacije nasilja, tražeći i moleći za podršku. Također, za malodobnu I.B. je navedeno da je pri prijemu djelovala uplašeno, ali i da je izrazila zadovoljstvo da je u situaciji da se odmakne od apelanta. Kod takvog stanja stvari, ocjenjujući odmjeren i po djejstvu na sud objektivan iskaz oštećene J.B. i dovodeći ga u vezu sa izvještajem Udruženja građana „Viva žene“, Općinski sud je zaključio da je jedini logičan zaključak da je oštećena govorila istinu u kom kontekstu je sud apelantovu odbranu ocijenio kao neutemeljenu i usmjerenu na izbjegavanje krivične odgovornosti.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je činjenično stanje u konkretnoj pravnoj stvari potpuno i pravilno utvrđeno, te da je na takvo utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo. U odnosu na apelantove žalbene navode, Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da apelant ukazuje da su učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, jer nisu bile ispunjene pretpostavke za podizanje optužnice pošto apelant nije ispitan u svojstvu osumnjičenog i da je zbog toga optužnica nezakonito potvrđena, zatim, da tužilac apelantu nije dostavio dokaze i naredbu za provođenje istrage. U vezi s navedenim, Kantonalni sud je utvrdio da pošto bitne povrede odredaba krivičnog postupka, u smislu člana 312. st. 1. i 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP), postoje samo u slučaju da je sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude postupio suprotno odredbama ZKP, odnosno ako nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu tog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude, te pošto apelantov branilac nije obrazložio kako su i da li su radnje Tužilaštva i suda prije početka glavnog pretresa bile, ili su mogle biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude i u čemu se sastoji povreda prava na apelantovu odbranu, apelantova žalba nije osnovana u navedenom dijelu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant ističe da je optužnica protiv njega, a koju je sud potvrdio, nezakonita zbog propusta Tužilaštva u istrazi, jer apelant nije ispitan kao osumnjičeni, niti mu je dostavljena naredba o provođenju istrage. Zbog navedenog, apelant ukazuje na povredu prava na odbranu iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP. Dalje navodi da sudovi nisu pravilno ocijenili dokaze, posebno iskaz kćerke I.B. koji je dala na glavnom pretresu, kada je izjavila da apelant nije vršio nasilje u porodici. Također, ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer sud nije prihvatio apelantov prijedlog da se provede medicinsko vještačenje vještaka neuropsihijatra o apelantovom psihičkom stanju, te s tim u vezi da se utvrdi da li je sposoban da učestvuje u konkretnom postupku. Navodi da je u predmetnom postupku izostala savjesna i brižljiva ocjena dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te da je sud svoju pažnju fokusirao na dokaze Tužilaštva, propuštajući da ocijeni prigovore i dokaze apelantove odbrane, zbog čega je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku. Smatra da su sudovi povrijedili princip krivičnog prava in dubio pro reo.
b) Odgovor na apelaciju
9. Kantonalni sud je u odgovoru istakao da apelantovim navodima nije dovedena u pitanje zakonitost odluke tog suda, pa da samim time i nisu povrijeđena apelantova prava zagarantirana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom.
10. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da se suština navoda apelacije koji se odnose na prvostepeni postupak svodi na to da je optužnica bila neodrživa i protivzakonita zbog čega je krivični postupak protiv apelanta nezakonit, te da prvostepeni sud nije mogao voditi krivični postupak protiv apelanta koji, zbog psihičkog stanja, nije sposoban da učestvuje u postupku, tako da je u prvostepenom postupku bilo nužno da se na apelantovo insistiranje odredi psihijatrijsko vještačenje. U vezi s navedenim, Općinski sud smatra neosnovanim apelantove navode, jer je prigovore procesne naravi mogao iznositi kao prethodne prigovore na optužnicu, a što apelant nije učinio. U pogledu apelantovog psihičkog stanja, Općinski sud navodi da je tačno da je svojim rješenjem na glavnom pretresu 25. aprila 2014. godine odbio prijedlog apelantove odbrane da sasluša vještaka neuropsihijatra a u vezi sa apelantovom uračunljivosti u vrijeme navodnog izvršenja krivičnog djela, jer se ni u jednom momentu nije pojavljivala sumnja u apelantovu uračunljivost, niti da zbog bilo čega nije sposoban učestvovati u postupku. Naprotiv, tvrdnja odbrane je od početka postupka bila da krivično djelo uopće nije počinjeno. Također je istaknuto da, zbog specifičnosti predmetnog krivičnog djela, iako odbrana nije bila obavezna, sud je apelantu postavio branioca po službenoj dužnosti, i to advokata Ismeta Beganovića, kojeg je, zatim, na apelantovo insistiranje razriješio i apelantu postavio za branioca po službenoj dužnosti advokata Ramiza Aljića, kako je to sam apelant tražio. Također je netačno da je sud svoju pažnju fokusirao na dokaze Tužilaštva, jer je proveo sve dokaze odbrane osim zahtjeva za utvrđivanje apelantove uračunljivosti, jer je taj zahtjev ocijenio kao nepotreban. Isto tako, na glavnom pretresu od 25. aprila 2014. godine sud je odbio prijedlog Tužilaštva za izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka, dr. A.A. iz Udruženja građana „Viva žene“ na okolnost pružanja tretmana oštećenoj u vezi sa predmetnim krivičnim djelom. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
11. U odgovoru Tužilaštva je navedeno da su u apelaciji navedene činjenice koje ne odslikavaju pravo činjenično stanje utvrđeno tokom krivičnog postupka, odnosno da ne odgovaraju stvarnom činjeničnom stanju, da su one paušalne i neutemeljene. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
12. U Krivičnom zakonu Federacije BiH («Službene novine FBiH» br. 36/03, 37/03, 21/04, 18/05 i 42/10) relevantne odredbe glase:
Član 222. st. 1. i 2.
Nasilje u porodici (1) Ko nasiljem, drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava mir, tjelesnu cjelovitost ili psihičko zdravlje člana svoje porodice, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.
(2) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini prema članu porodice s kojim živi u zajedničkom kućanstvu, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
13. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije BiH («Službene novine FBiH» br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10)) relevantne odredbe glase: Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 243. st. 1, 3. i 4.
Odlučivanje o optužnici (1) ) Odmah po prijemu optužnice sudija za prethodno saslušanje ispitat će da li je sud nadležan, postoje li okolnosti iz člana 239. stav (1) tačka d) ovog Zakona, te je li optužnica propisno sastavljena (član 242. ovog Zakona). Ukoliko sud nađe da optužnica nije propisno sastavljena postupit će se u skladu sa članom 162. st. (3) i (4) ovog Zakona.
(3) Prilikom potvrđivanja optužnice sudija za prethodno saslušanje proučava svaku tačku optužnice i dokaze koje mu je dostavio tužitelj kako bi utvrdio postojanje osnovane sumnje.
(4) Pošto se potvrde pojedine ili sve tačke optužnice osumnjičeni dobiva status optuženog. Sudija za prethodno saslušanje dostavlja optužnicu optuženom i njegovom branitelju.
Član 248. st. 1, 2. i 3.
Razlozi za prigovor i odluka o prigovoru (1) Prethodnim prigovorima se:
a) osporava nadležnost,
b) ističu okolnosti iz člana 239. stav (1) tačka d) ovog Zakona,
c) ukazuje na formalne nedostatke u optužnici,
d) osporava zakonitost dokaza,
e) zahtijeva spajanje ili razdvajanje postupka,
f) osporava odluka o odbijanju zahtjeva za postavljanje branitelja na osnovu člana 60. stav (1) ovog Zakona.
(2) Ukoliko sudija za prethodno saslušanje usvoji prigovor iz stava (1) tačka d) ovog člana odlučit će da se takav dokaz izdvoji iz spisa i vrati tužitelju.
(3) O prethodnim prigovorima odlučuje sudija za prethodno saslušanje koji ne može učestvovati u suđenju u roku od osam dana. Protiv rješenja kojim se odlučuje o prethodnim prigovorima žalba nije dopuštena.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana. Član 312. stav 1. tačka d) i stav 2.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1)Bitne povrede odredaba krivičnog postupka postoje:
d) ako je povrijeđeneo pravo na odbranu, (...)
(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primjenio ili je nepravilno primjenio neku odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
VI.Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 32 0 K 164405 14 Kž 2 od 22. septembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 27. novembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
18. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6. st. 1, 2. i 3. d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe za svjedoka optužbe;
21. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi. Stoga, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijevaju navedene odredbe.
22. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi u tome što sud nije pravilno ocijenio dokaze koji idu njemu u korist, što nije prihvaćen apelantov prijedlog za izvođenje dokaza psihijatrijskog vještačenja, što je optužnica bila nezakonita, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na odbranu i jednakost strana pred sudom, kao i princip in dubio pro reo.
23. U vezi sa apelantovim navodima da je optužnica nezakonita (zbog propusta u postupku istrage) i da mu je, zbog toga, u predmetnom krivičnom postupku povrijeđeno pravo na odbranu iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP, Ustavni sud najprije zapaža da apelant nije isticao prigovore na optužnicu a za šta je imao zakonske mogućnosti shodno članu 248. ZKP. Ustavni sud ističe da apelant ukazuje na povredu prava na odbranu iz člana 312. ZKP kao bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, ali da nije naveo na koji je način u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude navodna povreda bila, ili je mogla biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude, niti takav zaključak proizlazi iz osporenih odluka. Stoga, Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim.
24. Dalje, Ustavni sud podsjeća da opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju garancije utvrđene stavom 3. člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih stavom 3. člana 6. Evropske konvencije, on može biti razmatran ili samo u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan i da je kao osnovni razlog istaknuta proizvoljna ocjena dokaza, kao što je u konkretnom slučaju, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će navode koji pokreću pitanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispitati u vezi sa specifičnim garancijama iz stava 3. tačka d) istog člana Evropske konvencije.
25. U konkretnom slučaju Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (član 16. ZKP). Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP), po principu slobodne ocjene dokaza. Međutim, slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
26. U vezi sa apelantovim navodima koji se tiču neprihvatanja dokaza odbrane i kršenja principa ravnopravnosti iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje. Naime, to znači da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista prava kao i ovlašteni tužilac. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo, jeste da postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti, što znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, mogućnost da odgovori na iznesene navode, da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane i, konačno, mora imati mogućnost da lično prisustvuje suđenju. Institucije Evropske konvencije su usvojile stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlaštenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija «pod jednakim uvjetima» i uz «jednakost oružja».
27. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je u odnosu na prijedlog apelantove odbrane za izvođenje dokaza vještačenjem psihijatra, Općinski sud je rješenjem na glavnom pretresu odbio takav prijedlog odbrane, jer ga je smatrao nepotrebnim. Ocjenjujući odgovor Općinskog suda u kojem je istaknuto da se ni u jednom momentu trajanja postupka nije pojavljivala sumnja u apelantovu uračunljivost, niti da zbog bilo čega nije sposoban učestvovati u postupku, te da tvrdnje apelantove odbrane od početka postupka nisu bile da je neuračunljiv, već da nije počinio krivično djelo, Ustavni sud smatra da odluka Općinskog suda o neprovođenju predloženog dokaza nije proizvoljna. Osim toga, apelant nije dokazao da je odbijanje da se predloženi dokaz izvede bilo štetno po njega. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, te relevantne odredbe člana 16. ZKP, Ustavni sud smatra da razlozi i obrazloženje koje je dao Općinski sud u vezi sa predloženim dokazom nisu proizvoljni.
28. U odnosu na apelantove navode da redovni sudovi nisu pravilno ocijenili dokaz – iskaz malodobne I.B. na glavnom pretresu, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza svih izvedenih dokaza, pa tako i navedenog dokaza, odnosno da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenju zaključaka da je apelant počinio predmetno krivično djelo za koje je proglašen krivim. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak u kojem su saslušani svjedoci koje su predložili Tužilaštvo i odbrana i izvršen uvid u materijalnu dokumentaciju. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio naveo jasne i precizne razloge i čiju je ocjenu dao u obrazloženju svoje odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da je u predmetnom krivičnom postupku, u smislu garancija člana 6. Evropske konvencije, data razumna mogućnost i Tužilaštvu i odbrani da iznesu dokaznu građu. Apelant je u toku cijelog postupka imao branioca, advokata koji se koristio mogućnostima da iznese komentare na predočene materijalne dokaze i izjave svjedoka, kao i da osporava navode Tužilaštva, što je u postupku i činio. U kontekstu navedenog, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak. Zaključke prvostepenog suda u cijelosti je prihvatio Kantonalni sud kako u pogledu ocjene dokaza, tako i utvrđenog činjeničnog stanja, a iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da su svi žalbeni razlozi (koji se ponavljaju u apelaciji) detaljno razmotreni i obrazloženi. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i, u vezi s tim, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, kršenju principa ravnopravnosti i jednakosti u postupanju, kao i prava na odbranu nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije.
29. U vezi sa apelantovim navodima da je u predmetnom postupku prekršeno načelo in dubio pro reo zagarantirano članom 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da se optuženi nije dužan braniti, mada ima pravo na obranu, odnosno nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužitelju. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti načelo in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 77, i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na temelju takve brižljive ocjene izvesti zaključak o tome da li je neka činjenica dokazana ili ne. Prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na princip in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da obrazloženje analize svih provedenih dokaza ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak suda o apelantovoj krivici. Najzad, apelant ne navodi, a to se ne može zaključiti ni iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, koje od činjenica relevantnih za utvrđivanje njegove odgovornosti nisu dokazane na način da zadovolje standard izvan razumne sumnje, a što bi dovelo u pitanje i načelo in dubio pro reo. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.
30. Imajući u vidu sve navedeno, a naročito obrazloženja osporenih presuda, nasuprot apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da iz osporenih presuda ne proizlazi proizvoljnost redovnih sudova u bilo kojem segmentu prava na pravično suđenje koje je apelant naveo, te zaključuje da u konkretnom slučaju osporenim presudama redovnih sudova nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, konkretnije člana 6. st. 1. i 2. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
31. U vezi sa navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, iako to apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da se na povredu ovog prava žali u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da korištenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom je apelant zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga su ovi apelacioni navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje kako u pogledu izvedenih dokaza, tako i njihove međusobne povezanosti i ocjene donošenja zaključaka, te kada je apelantu omogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku, u okviru zakonom propisanog postupka, pri čemu je primjena materijalnog i procesnog prava bila u skladu sa garancijama koje pruža član 6. Evropske konvencije.
33. Apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju nije povrijeđeno, jer je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić