Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-119/12 (E. E.)
Odluka donesena 24. 04. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o obrazovanju i vođenju knjiga položenih ugovora
- Uredba o dopuni uredbe o obrazovanju i vođenju knjiga položenih ugovora
- Uredba o obrazovanju i vođenju knjiga položenih ugovora
- Uredba o izmjeni i dopuni uredbe o obrazovanju i vođenju knjiga položenih ugovora
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-119/12
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 119/12, rješavajući apelaciju Edima Efendića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Edima Efendića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 001027 10 Rev od 15. novembra 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-000360 od 7. maja 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-3630/04 od 2. decembra 2005. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Edim Efendić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće kojeg zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. januara 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 001027 10 Rev od 15. novembra 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-000360 od 7. maja 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P- 3630/04 od 2. decembra 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i „Sarajevostana“ d.d. Sarajevo (tuženog u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke - u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 22. decembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 29. decembra 2014. godine, a Općinski sud 26. januara 2015. godine, dok Kantonalni sud i tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj P-3630/04 od 2. decembra 2005. godine utvrđeno je da je apelant građenjem, svojim radom, sredstvima i materijalom stekao pravo vlasništva na stanu pobliže opisanom u izreci te presude, u objektu kolektivne stambene izgradnje u Vogošći, ulica Skendera Kulenovića broj 14/potkrovlje (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U ostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan (u dijelu u kojem je zatražio da se tuženi obaveže da prizna i trpi da se apelant na osnovu presude u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda, Odsjek knjige položenih ugovora, uknjiži kao vlasnik s dijelom 1/1 na predmetnom stanu, pa da se naloži Zemljišnoknjižnom uredu, Odsjek knjige položenih ugovora, da izvrši upis apelantovog prava vlasništva na stanu s dijelom 1/1 i pripadajućeg dijela zajedničkih dijelova zgrade i uređaja, kao i pripadajućeg dijela zemljišta ispod zgrade).
6. Općinski sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je uvidom u ugovor o obavljanju inženjering poslova od 14. septembra 1999. godine utvrdio da su apelant, kao naručilac posla, i tuženi, kao izvršilac posla, navedenog datuma zaključili ugovor kojim je tuženom povjereno da u apelantovo ime vrši organizaciju posla po sistemu inženjeringa „u cilju pretvaranja tavanskog prostora, radi izgradnje potkrovnog stana u objektu u Skendera Kulenovića br. 14 u Sarajevu“. Dalje, uvidom u zahtjev od 20. novembra 2003. godine Općinski sud je utvrdio da je apelant navedenog datuma podnio zahtjev tuženom radi sačinjavanja aneksa ugovora. Zatim, uvidom u dopis od 14. januara 2004. godine utvrdio je da je tuženi tim dopisom obavijestio apelanta da nije u mogućnosti udovoljiti njegovom zahtjevu jer navedeni ugovor nije dovoljan pravni osnov za uknjižbu u knjigu položenih ugovora, s obzirom da tuženi nije prodavac predmetnog stana u izgradnji već samo formalni investitor u apelantovo ime, što je upućivalo na dobijanje urbanističke saglasnosti, odobrenja za građenje, upotrebne dozvole i ostalih saglasnosti, a apelant je svojim sredstvima izgradio taj stan. Također, utvrdio je da je u tom dopisu navedeno i da se tuženi ne protivi da apelant bude korisnik predmetnog stana i da se uknjiži u knjigu položenih ugovora kao njegov vlasnik stana, ali da ga je uputio da podnese tužbu za utvrđenje sticanja prava vlasništva građenjem. Općinski sud je dalje konstatovao kako nije sporno da je apelant svojim sredstvima izvršio pretvaranje tavanske prostorije u stambeni prostor na adresi Skendera Kulenovića broj 14, Vogošća, a koja se nalazi na zemljištu pobliže opisanom u obrazloženju te presude (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište). Pored toga, utvrdio je da je tuženi obavio poslove inženjeringa. Također, istakao je da je tuženi nakon dobijanja građevinske dozvole, te izgradnje objekta na svoje ime dobio upotrebnu dozvolu za ovaj objekat. Općinski sud je naveo da je, imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je tuženi priznao apelantu pravo vlasništva na tom stanu, utvrdio da je apelant u konkretnom slučaju ispunio uvjete za sticanje prava vlasništva na osnovu građenja u smislu člana 27. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.
7. Općinski sud je zatim naveo da je iz priloženih ZK-a izvadaka utvrdio da na predmetnom zemljištu nije izvršen upis objekta, a da je kao nosilac prava raspolaganja upisan Zavod za izgradnju grada Sarajeva, odnosno grad Sarajevo, pa je zaključio da je neosnovan preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, istakao je da je, za slučaj kada nekretnina koja je predmet kupoprodaje nije upisana u zemljišne knjige, za upis prava vlasništva uspostavljena knjiga položenih ugovora, a da je postupak polaganja ugovora o kupoprodaji propisan Uredbom o obrazovanju i vođenju knjige položenih ugovora („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 1/98, 6/98, 16/01 i 18/02, 7/08, 11/08 i 7/10; u daljnjem tekstu: Uredba). Dalje je naveo da se, prema članu 27. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, pravo vlasništva stiče upisom u knjigu položenih ugovora ukoliko nekretnina koja je predmet kupoprodaje nije upisana u zemljišne knjige. Također, naveo je da je prema članu 8. Uredbe za upis u knjigu položenih ugovora neophodan ugovor o kupoprodaji ili presuda koja može nadomjestiti kupoprodajni ugovor. U vezi s navedenim, konstatovao je da u konkretnom slučaju stranke nemaju zaključen kupoprodajni ugovor jer tuženi nije prodavac, te je ocijenio da u tom slučaju nisu ni ispunjeni uvjeti za donošenje presude koja zamjenjuje takav ugovor, pa samim tim nisu ni ispunjeni uvjeti za upis prava vlasništva u knjigu položenih ugovora. Općinski sud je također naveo da je apelantovo pravo vlasništva utvrđeno po drugom pravnom osnovu, pa tuženi nije legitimisan da prizna i trpi upis apelantovog prava u knjigu položenih ugovora s obzirom da tuženi nema upisano to pravo. Pored toga, istakao je da apelant neće imati smetnje za upis svog prava vlasništva kada budu ispunjene pretpostavke za upis tog prava u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama.
8. Apelant je podnio žalbu protiv presude Općinskog suda u dijelu u kojem je odbijen ostatak njegovog tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-Gž-06-000360 od 7. maja 2010. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu u osporenom dijelu, dok je konstatovao da je u neosporenom dijelu prvostepena presuda postala pravosnažna.
9. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da prvostepeni sud pravilno primijenio navedenu Uredbu kada odbio ostatak apelantovog tužbenog zahtjeva. Naime, istakao je da je članom 1. te Uredbe izričito navedeno da se polaganje ugovora i upis u knjigu položenih ugovora vrši kada nekretnina koja je predmet kupoprodaje nije upisana u zemljišne knjige. Pored toga, naveo je da je čl. 8. i 11. navedene Uredbe izričito propisano da se polaganje ugovora i upisi mogu vršiti samo ukoliko je predmet ugovora kupoprodaja, te da se upisi mogu vršiti i na osnovu sudske presude ukoliko presuda u cijelosti nadomješta ugovor o kupoprodaji stana. Shodno navedenom, Kantonalni sud je zaključio da je odluka prvostepenog suda u dijelu kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev zasnovana na pravilnoj primjeni Uredbe, ocijenivši da presuda kojom se utvrđuje da je apelant stekao pravo vlasništva na stanu građenjem ne može biti osnov za upis prava vlasništva u knjigu položenih ugovora.
10. Apelant je izjavio reviziju protiv Presude Kantonalnog suda, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 70 0 P 001027 10 Rev od 15. novembra 2011. godine.
11. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je apelantov zahtjev koji se odnosi na dužnost tuženog da trpi i da prizna uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu neosnovan, ali iz drugih razloga u odnosu na one koje su sudovi naveli. Naime, Vrhovni sud je zaključio da tužbeni zahtjev u tom dijelu nije osnovan zbog toga što su stranke sticanje prava u vezi s izvršenom izgradnjom stana regulisale ugovorom, prema kojem apelant nije stekao pravo vlasništva na stanu, već je tuženi u ispunjenju svoje ugovorne obaveze obavljao inženjering poslove, a apelant mu je za obavljeni posao platio naknadu. U vezi s tim, Vrhovni sud je konstatovao da u situaciji kada ugovorom nije ugovoreno apelantovo sticanje prava vlasništva na predmetnom stanu, tada ugovor ne predstavlja pravni osnov za sticanje prava vlasništva. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju nisu ostvarile pretpostavke iz odredbe člana 38. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima za sticanje prava vlasništva na nekretnini na osnovu pravnog posla. Također, zaključio je da se u situaciji kada su prava i obaveze u odnosu na stan regulisane ugovorom između parničnih stranaka, ne mogu primijeniti ni odredbe čl. 28. i 29. zakona o sticanju prava vlasništva građenjem s obzirom da te odredbe regulišu sticanje prava vlasništva originarnim načinom - bez postojanja ugovora kojim se regulišu prava u odnosu na izgrađeni objekat. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio da u odnosu na utvrđenje nižestepenih sudova da je apelant građenjem stekao vlasništvo na stanu u smislu odredbi čl. 253. ZPP-a, u vezi s odredbom člana 230. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ne može preinačiti drugostepenu presudu na apelantovu štetu budući da je samo on izjavio reviziju. Dalje, Vrhovni sud je istakao da apelant ne dolazi u povoljniju situaciju ni time što je tuženi priznao tužbeni zahtjev jer tuženi nije nosilac prava raspolaganja na zemljištu na kojem je izgrađena zgrada u kojoj se stan nalazi, a da u postupku nije ni utvrđeno da li su parnične stranke povodom tog priznanja potpisale ugovor ili aneks osnovnog ugovora o međusobnim pravima i obavezama koji bi za apelanta predstavljao novi pravni osnov za sticanja prava vlasništva, odnosno uvjet da se tuženi obaveže da trpi i prizna upis prava vlasništva u knjigu položenih ugovora. Istakao je da, naprotiv, iz obavijesti tuženog od 14. januara 2004. upućene apelantu proizlazi da je tuženi odbio da zaključi aneks ugovora o regulisanju daljnjih prava i obaveza povodom navedenog stana, izražavajući i sam stav da nije u mogućnosti da udovolji apelantovom tužbenom zahtjevu i da taj ugovor nije dovoljan osnov za uknjižbu stana. Zbog navedenog, Vrhovni sud je konstatovao da nisu osnovani revizijski prigovori kojima se uopšteno upućuje na odgovarajuće odredbe Zakona o zemljišnim knjigama i Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, pri čemu se ne konkretizuje koja to odredba nije primijenjena ili je nepravilno primijenjena, što bi uticalo na drugačiju odluku suda.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama u dijelu u kojem je odbijen njegov tužbeni zahtjev povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz iscrpnih apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primijenili materijalno pravo, kao i da su Kantonalni i Vrhovni sud povrijedili odredbe ZPP-a, a da su obrazloženja odluka Općinskog suda i Kantonalnog suda nejasna i kontradiktorna. Apelant tvrdi da je tuženi shodno izreci prvostepene presude de facto prodavac, a apelant kupac stana, te da su se u konkretnom slučaju stekli svi zakonom propisani uvjeti da tuženi trpi uknjižbu etažnog prava vlasništva stana u korist apelanta polaganjem presude u knjigu položenih ugovora, koja će zamijeniti i nadomjestiti kupoprodajni ugovor. Navodi da se prema odredbama Zakona o zemljišnim knjigama FBiH, Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te pogotovo Uredbe, pravo na upis nekretnine u knjigu položenih ugovora stiče polaganjem pravno valjanog kupoprodajnog ugovora ili presude koja zamjenjuje takav ugovor, a da je on upravo predložio donošenje takve odluke, zbog čega smatra da je i ostali dio njegovog tužbenog zahtjeva trebao biti usvojen, pogotovo kod činjenice da se tuženi nije protivio tom dijelu tužbenog zahtjeva. Apelant tvrdi da su obrazloženja koja su dali Općinski i Kantonalni sud u vezi s odbijanjem njegovog tužbenog zahtjeva nejasna, neodrživa i kontradiktorna, te smatra da je Vrhovni sud bio dužan da usvoji reviziju u ovom slučaju. Također, apelant navodi da je Vrhovni sud u revizionom postupku utvrđivao činjenično stanje, suprotno imperativnoj odredbi člana 240. ZPP-a, kao i da je postupio suprotno odredbi člana 241. ZPP-a. Pored toga, apelant tvrdi da su mu osporene odluke uskratile mogućnost da stan proda odnosno zamijeni, zbog čega je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu i pravo na dom.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje odluke, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana, smatrajući da je ta odluka donesena u skladu sa zakonom i da nije bilo povreda na koje apelant ukazuje.
14. Općinski sud je istakao da u konkretnom slučaju nisu prekršena apelantova ljudska prava i da je postupak u cijelosti vođen u skladu sa ZPP-om, ostalim pozitivnim zakonskim propisima i Evropskom konvencijom.
V. Relevantni propisi
15. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 240.
[…] Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojemu se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
16. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Stjecanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu Član 27.
Osoba koja izgradi građevinski objekat trajne namjene na zemljištu na kojem drugi ima pravo vlasništva (graditelj) stječe pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za njegovu upotrebu, ako nije znala niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.
[…] Član 28.
Ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se odmah usprotivio gradnji, vlasnik zemljišta može zahtijevati da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekat ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu vrijednost zemljišta.
[…] Član 29.
Ako je graditelj savjestan, a vlasnik zemljišta nije znao za izgradnju, u slučaju kada građevinski objekat vrijedi znatno više od zemljišta, građevinski objekat zajedno sa zemljištem pripada graditelju, a on za zemljište duguje vlasniku naknadu po prometnoj cijeni zemljišta.
[…] Stjecanje prava vlasništva pravnim poslom Član 38.
Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja. […]
17. Uredba o obrazovanju i vođenju knjige položenih ugovora („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 1/98, 6/98, 16/01 i 18/02, 7/08, 11/08, 40/08 i 7/10; u daljnjem tekstu: Uredba) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovom Uredbom uređuje se obrazovanje i vođenje knjiga položenih ugovora, postupak polaganja ugovora u zemljišnoknjižnoj službi suda i utvrđivanje izgleda obrazaca za postupak upisa u knjigu položenih ugovora i izdavanje izvatka iz knjige položenih ugovora, ako nekretnina koja je predmet kupoprodaje nije upisana u zemljišne knjige. ž Pod pojmom nekretnine iz prethodnog stava podrazumijeva se:
[…] •stan u etažnom vlasništvu, i to: potkrovni stan, stan izgrađen nadziđivanjem ili pretvaranjem zajedničkih dijelova stambene i stambeno-poslovne zgrade u stan […] Član 8.
U Zbirku isprava pohranjuje se ovjereni i od pravobranioca potvrđeni ugovor o kupoprodaji stana, sa pripadajućom dokumentacijom na osnovu koje se vrši upis u KPU, odnosno sudska presuda koja u cijelosti nadomješta ugovor o kupoprodaji stana.
Član 11.
Polaganje ugovora i upis u KPU Sud provodi na prijedlog jedne od ugovornih strana. Uz prijedlog za upis u KPU predlagač je dužan zemljišnoknjižnoj službi Suda priložiti ispravu o kupoprodaji stana (ugovor o kupoprodaji ili presudu koja u cijelosti nadomješta ugovor), sa svim elementima bitnim za upis podataka u KPU iz čl. 5, 6. i 7. ove Uredbe.
[…]
VI. Dopustivost
18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 P 001027 10 Rev od 15. novembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. decembra 2011. godine a apelacija je podnesena 9. januara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
22. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama u dijelu u kojem je odbijen njegov tužbeni zahtjev povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana stav 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
25. Apelant smatra da su redovni sudovi osporenim odlukama dijelu u kojem su odbili njegov tužbeni zahtjev pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, te da su Kantonalni sud i Vrhovni sud povrijedili odredbe ZPP-a, a da su obrazloženja osporenih odluka Općinskog suda i Kantonalnog suda u tom dijelu nejasna, neodrživa i kontradiktorna.
26. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
27. Dalje, u vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci ocijenio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na dužnost tuženog da trpi i da prizna upis apelantovog prava vlasništva na predmetnom stanu, ali iz drugih razloga u odnosu na one koje su ti sudovi naveli. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu zapravo nije osnovan zbog toga što su apelant i tuženi svoja prava u vezi s izvršenom izgradnjom stana regulisali ugovorom o obavljanju inženjering poslova, kojim nije ugovoreno da će apelant steći pravo vlasništva na tom stanu, zbog čega se u konkretnom slučaju nisu ostvarile pretpostavke iz odredbe člana 38. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima za sticanje prava vlasništva na nekretnini na osnovu pravnog posla. Također, Vrhovni sud je obrazložio da se zbog toga nisu mogle primijeniti ni odredbe čl. 28. i 29. istog zakona o sticanju prava vlasništva građenjem, ali da u odnosu na utvrđenje nižestepenih sudova da je apelant građenjem stekao vlasništvo na tom stanu u smislu relevantnih odredbi ZPP-a ne može preinačiti drugostepenu presudu na apelantovu štetu, budući da je samo on izjavio reviziju. Ustavni sud primjećuje da je, pored toga, Vrhovni sud posebno naglasio da apelant ne dolazi u povoljniju situaciju ni time što je tuženi priznao tužbeni zahtjev jer tuženi nije nosilac prava raspolaganja na zemljištu na kojem je izgrađena zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan, a da u postupku nije ni utvrđeno da li su parnične stranke povodom tog priznanja potpisale ugovor ili aneks osnovnog ugovora koji bi za apelanta predstavljao novi pravni osnov za sticanje prava vlasništva, već da, naprotiv, iz obavijesti tuženog upućene apelantu proizlazi da je tuženi odbio da zaključi aneks ugovora o regulisanju daljnjih prava i obaveza povodom navedenog stana. Pored toga, Ustavni sud zapaža da, nasuprot apelantovim navodima, iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da je Vrhovni sud utvrđivao činjenično stanje, odnosno da ne proizlazi proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni procesnog prava u konkretnom slučaju, a da apelant za svoje navode kojima je tvrdio suprotno nije ponudio relevantnu argumentaciju. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke Vrhovnog suda zadovoljava kriterije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, niti da su pozitivni propisi proizvoljno primijenjeni na apelantovu štetu. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
28. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na dom i imovinu, Ustavni sud smatra da apelant kršenje navedenih prava u suštini vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati navodne povrede čl. II/3.f) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iz osporenih presuda ne proizlazi proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog i procesnog prava, pri čemu je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke za svoj stav o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva dao dovoljno jasne i logične razloge.
30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić