Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-345/12 (R. K., R. B. i M. B. iz Banjaluke)
Odluka donesena 24. 04. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Zamjena nekretnina
- Ništavost
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-345/12
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj u predmetu broj AP 345/12, rješavajući apelaciju Radomira Kuzmića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastav: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Radomira Kuzmića, Radojke Blaščanin i Milke Barašin, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 047875 10 Rev od 1.
novembra 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 047875 09 Gž od 8. oktobra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 047875 03 P od 1. aprila 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Radomir Kuzmić, Radojka Blaščanin i Milka Barašin iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su 21. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 047875 10 Rev od 1. novembra 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 047875 09 Gž od 8. oktobra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 047875 03 P od 1. aprila 2009. godine. Apelanti su zatražili donošenje privremene mjere kojom će se zabraniti provođenje osporenih presuda prinudnim putem do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 345/12 od 18. septembra 2012. godine kojom je odbio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 22. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Dragomira Budiše (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 25. jula 2012. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. septembra 2012. godine, Okružni sud 22. jula 2014. godine, a Osnovni sud 30. augusta 2012. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 047875 03 P od 1. aprila 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 047875 09 Gž od 8. oktobra 2009. godine, utvrđeno je da je ništav ugovor o razmjeni nekretnina zaključen 29. decembra 1992. godine između tužitelja i pravnog prednika apelanata Jove Kuzmića (u daljnjem tekstu: pravni prednik apelanata), ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem I-Ov-4335/92 od 30. decembra 1992. godine, kojim je tužitelj mijenjao svoje nekretnine u Banjaluci pobliže označene u dispozitivu presude za nekretnine pravnog prednika apelanata u Slavonskom Kobašu, Republika Hrvatska, pobliže označene u dispozitivu presude. Tom presudom apelanti su obavezani da trpe da se na osnovu nje na svim nekretninama u Banjaluci pobliže označenim u dispozitivu presude izvrši promjena upisa vlasništva, posjeda i korištenja tako da se navedene nekretnine upišu na ime tužitelja s pravom 1/1, te da tužitelju predaju u posjed nekretnine označene u dispozitivu presude. Apelanti su obavezani da tužitelju naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 7.792,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.
7. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Osnovni sud nakon provedenog postupka utvrdio da su tužitelj i pravni prednik apelanata zaključili 29. decembra 1992. godine Ugovor o razmjeni nekretnina i ovjerili ga kod Osnovnog suda pod brojem I-Ov-4335/92 od 30. decembra 1992. godine, te da je na osnovu tog ugovora prednik apelanata ušao u posjed nekretnina koje se nalaze u Banjaluci, upisao kao njihov vlasnik i posjednik, te ih uživao sve do svoje smrti. Nakon njegove smrti te nekretnine su koristile izbjeglice do 2000. godine, po osnovu ugovora o zakupu, a 2003. godine je u posjed tih nekretnina ušao apelant Radomir Kuzmić, koji se i sada nalazi u njihovom posjedu. Dalje je utvrđeno da su apelanti po osnovu Rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda broj O-585/95 od 4. marta 2003. godine proglašeni nasljednicima tih nekretnina iza smrti svog oca Jove Kuzmića, te su upisani kao njihovi suvlasnici i suposjednici. Zatim je utvrđeno da tužitelj nikada nije ušao u posjed nekretnina u Slavonskom Kobašu, jer je neposredno nakon što je zaključio ugovor o razmjeni nekretnina otišao u Njemačku a zatim u Australiju. Također se tužitelj u javnim knjigama nije upisao kao vlasnik i posjednik nekretnina koje se nalaze u Slavonskom Kobašu, a koje su bile predmet ugovora o razmjeni nekretnina, te su i danas na tim nekretninama kao vlasnici i posjednici upisani apelanti. Konačno, Osnovni sud je utvrdio da je ugovor o razmjeni nekretnina zaključen u vrijeme ratnih zbivanja, da je tužitelj neposredno prije zaključenja ugovora o razmjeni nekretnina bio izložen fizičkim napadima uniformisanih lica, koja su ga uznemiravala, tukla i pucala mu na kuću, da je tužitelj iz tih razloga preselio u kuću svog brata, gdje je i zaključen ugovor o razmjeni nekretnina. Temeljem ovakvog činjeničnog utvrđenja Osnovni sud je zaključio da zbog pritisaka, posebnog i općeg karaktera, koji su uticali na volju tužitelja, tužitelj nije dobrovoljno zaključio ugovor o razmjeni nekretnina, pa je pozivajući se na odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) donio odluku kao u izreci presude.
8. Okružni sud je prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak Osnovnog suda, pa je odbio žalbu apelanata i potvrdio prvostepenu presudu.
9. Apelanti su protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 047875 09 Gž od 8. oktobra 2009. godine izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 047875 10 Rev od 1. novembra 2011. godine reviziju apelanta odbio kao neosnovanu.
10. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je odredbom člana 103. ZOO propisano da je ništav ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Dalje je istaknuto da je odredbama člana 26. ZOO propisano da je ugovor zaključen kada se ugovorne strane saglase o bitnim sastojcima ugovora, a odredbama člana 28. ZOO je propisano da se volja za zaključenje ugovora može izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz kojeg se sa sigurnošću može zaključiti da suglasnost postoji, ali izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno. Dakle, iz ovih odredaba ZOO proizlazi da je za punovažnost, pored bitnih elemenata za takav ugovor, potrebno da postoji saglasna i slobodno izraženih volja ugovarača za njegovo zaključenje, jer odsustvo slobodno izražene volje jednog ili oba ugovarača, čine ugovor ništavim i on ne proizvodi pravno dejstvo od njegovog zaključenja, tj. početka. S obzirom da iz utvrđenja prvostepenog i drugostepenog suda proizlazi da je ugovor o razmjeni nekretnina zaključen za vrijeme ratnih zbivanja, da je neposredno prije zaključenja tog ugovora tužitelj bio verbalno uznemiravan i pretučen, zbog čega se više nije osjećao sigurnim u svojoj kući i zbog čega je morao preseliti u kuću svoga brata, da su također i poznanici tužitelja, koji su mu dolazili u tom periodu u kuću bili izloženi fizičkim napadima, da se u to vrijeme pucalo na tužiteljevu kuću zbog čega je bio oštećen krov, Vrhovni sud je smatrao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da kod tužitelja nije postojala slobodna volja da zaključe taj ugovora o razmjeni nekretnina, jer je bio izložen pritiscima posebnog i općeg karaktera koji su kod njega stvarali bojazan za život i imovinu. Kod takvog stanja stvari, a shodno odredbama čl. 26. i 28. ZOO, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan stav nižestepenih sudova da je takav ugovor ništav u smislu odredaba člana 103. ZOO, tj. da zbog odsustva dobrovoljnosti prilikom njegovog zaključenja ne proizvodi pravno dejstvo.
11. Vrhovni sud je također istakao da na ovakav zaključak nižestepenih sudova ne utiče ni revizioni prigovor apelanata da tužitelj nije imao namjeru ući u posjed nekretnina koje se nalaze u Slavonskom Kobašu, jer je odmah otišao za Njemačku, a zatim u Australiju, te da je namjera tužitelja bila da izbjegne mobilizaciju. Za pravilnu odluku o zahtjevu tužitelja bilo je dovoljno utvrditi da on nije dobrovoljno, tj. slobodno izraženom voljom, zaključio ugovor o razmjeni nekretnina, pri čemu je irelevantno da li je tužitelj po zaključenom ugovoru ušao u posjed razmijenjenih nekretnina ili je odlučio živjeti na nekom drugom mjestu. Također je istaknuto da se revizijom ukazuje da su odlukama nižestepenih sudova povrijeđena prava tuženih zagarantovana članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te čl. 6. i 17. Evropske konvencije. Naime, sama činjenica da se tužitelj ne nalazi u posjedu nekretnina u Slavonskom Kobašu i da su kao vlasnici i posjednici tih nekretnina upisani apelanti, ukazuje da apelantima nisu povrijeđena navedena prava.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Po mišljenju apelanata tokom postupka je nesporno dokazano da je tužitelj svoju volju slobodno izrazio bez pritisaka. Apelanti smatraju da je tužitelj dobrovoljno zaključio ugovor o razmjeni samim tim što je imao dovoljno vremena za predomišljanje, te što je dan nakon zaključenja ugovora išao da ga ovjeri bez prisile kod organa uprave, a sutradan kod nadležnog suda. Također ističu da se dobrovoljnost za zaključenje ugovora imala tumačiti s aspekta odnosa ugovornih u općoj (ratnoj) situaciji i ponašanja ugovornih strana nakon zaključenja ugovora imajući u vidu da tužitelja niko nije spriječio niti mu onemogućio da uđe u posjed nekretnina u Slavonskom Kobašu.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su u odgovoru na apelaciju naveli da smatraju da nisu povrijeđena prava apelanata na imovinu i pravično suđenje, niti je primjena prava u osporenim presudama bila proizvoljna.
V. Relevantni propisi
14. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Sl. list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i ''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
I. Saglasnost volja
Kad je ugovor zaključen Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Izjava volje Član 28.
(1)Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti rečima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju. (2)Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
NEVAŽNOST UGOVORA
I. Ništavi ugovori
Ništavost Član 103.
(3)Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(4)Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
Posledice ništavosti Član 104.
(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
(2) Ali, ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojoj sadržini ili cilju protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, sud može odbiti, u celini ili delimično, zahtev nesavesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovu zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sedište, odnosno prebivalište, ili boravište.
(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savesnosti jedne, odnosno obeju strana, o značaju ugroženog dobra ili interesa, kao i o moralnim shvatanjima.
VI. Dopustivost
2. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
3. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 047875 10 Rev od 1. novembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. novembra 2011. godine a apelacija je podnesena 21. januara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
5. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
6. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
7. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
8. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
9. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se postupak odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora o razmjeni nekretnina, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je, stoga, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.
10. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
11. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
12. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno razmotrili sva sporna pitanja u predmetu i da su uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava dali iscrpna obrazloženja zašto smatraju da je tužitelj dokazao da su postojale konkretne subjektivne okolnosti koje su povezane s općim ratnim okolnostima i koje su dovele do toga da kod tužitelja nije postojala slobodna volja za zaključenje ugovora o razmjeni nekretnina, te da nema ništa što bi ukazivalo da su sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili materijalno pravo, tj. odredbe čl. 26, 28. i 103. ZOO. Naime, redovni sudovi su u obrazloženju svojih odluka ukazali da je ugovor o razmjeni nekretnina zaključen u vrijeme ratnih zbivanja, da je tužitelj neposredno prije zaključenja ugovora o razmjeni nekretnina bio izložen fizičkim napadima uniformisanih lica, koja su ga uznemiravala, tukla i pucala mu na kuću, da je tužitelj iz tih razloga preselio u kuću svog brata, gdje je i zaključen ugovor o razmjeni nekretnina, te su na osnovu ovakvog činjeničnog utvrđenja zaključili da zbog pritisaka, posebnog i općeg karaktera, koji su uticali na volju tužitelja, tužitelj nije dobrovoljno zaključio ugovor o razmjeni nekretnina, pri čemu je irelevantno da li je tužitelj po zaključenom ugovoru ušao u posjed razmijenjenih nekretnina ili je odlučio živjeti na nekom drugom mjestu. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava na kojim su sudovi utemeljili svoju odluku, Ustavni sud smatra da dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na štetu apelanata.
13. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
14. U okviru zaključka u pogledu nekršenja prava apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a imajući u vidu da se i navodi o kršenju prava na imovinu i prava na dom, u suštini, svode na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati te navode iz apelacije.
VIII. Zaključak
15. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencijekada su redovni sudovi utvrdili da je ugovor o razmjeni nekretnina koji je zaključen u toku rata u BiH ništav zbog nedostatka slobodne volje kod tužitelja, jer je utvrđeno da su zaključenju ugovora prethodili pritisci i prijetnje tužitelju kao pripadniku etničke manjine, što je uticalo na volju tužitelja da zaključi sporni ugovor zbog brige za život i sigurnost.
16. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić