Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4705/13 (A. K.)

Odluka donesena 14. 05. 2015.

  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4705/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 05. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. maja 2015. godine, u predmetu broj AP-4705/13, rješavajući apelaciju Asima Kovača, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Asima Kovača koja je podnesena zbog dužine izdržavanja zatvorskih kazni izrečenih pravosnažnim presudama i načina uračunavanja pomilovanja u te zatvorske kazne, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Asim Kovač (u daljnjem tekstu: apelant), koji se nalazi na izdržavanju zatvorske kazne u KPZ Zenica, kojeg zastupa Damir Alagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine izdržavanja zatvorskih kazni izrečenih pravosnažnim presudama i načina uračunavanja pomilovanja u te zatvorske kazne. Apelant je 13. novembra 2014. godine dostavio dopunu apelacije.

2. Na osnovu člana 23. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od Kaznenopopravnog zavoda zatvorenog tipa Zenica (u daljnjem tekstu: KPZ Zenica), zatraženo je 17. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 25. februara, Kantonalni sud 3. marta, a Općinski sud i KPZ Zenica 26. februara 2015. godine.

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom tadašnjeg Višeg suda u Zenici broj K 27/91 od 1. oktobra 1991. godine, apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 14 godina zbog krivičnog djela ubistva i tri krivična djela silovanja u pokušaju, a izrečena mu je i mjera bezbjednosti „Obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi“. Apelant je zatim upućen na liječenje u Psihijatrijsku bolnicu „Sokolac“, odakle je administrativno otpušten 15. augusta 1993. godine.

6. Po nalogu tadašnjeg Osnovnog suda u Zenici od 22. decembra 1995. godine, apelant je sproveden na izdržavanje izrečene kazne zatvora od 14 godina. Na izdržavanju kazne se nalazio do 21. februara 1996. godine, kada mu je izdržavanje kazne prekinuto zbog toga što mu je određen pritvor zbog počinjenog novog krivičnog djela ubistva. Apelant je za ovo novo krivično djelo, presudom Višeg suda u Zenici broj K 56/96 od 1. jula 1996. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda broj Kž 668/96 od 6. novembra 1996. godine, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Nakon što je donesena prvostepena presuda za novo krivično djelo, apelant je 15. augusta 1996. godine nastavio izdržavanje ranije izrečene kazne od 14 godina zatvora.

7. Apelantu je, nekoliko puta, izrečena kazna zatvora od 14 godina smanjena i to: Odlukom Predsjedništva RBiH od 26. maja 1992. godine za 1/3 što iznosi četiri godine i osam mjeseci, Odlukom Predsjedništva RBiH od 14. septembra 1996. godine za 1/3 što iznosi dvije godine, dva mjeseca i jedan dan i Odlukom Predsjednika FBiH od 24. novembra 1998. godine kada je smanjena za još četiri mjeseca. Apelant je ovu kaznu od 14 godina zatvora, nakon uračunavanja pomilovanja, konačno izdržao 12. septembra 2000. godine, pa je započeo izdržavanje kazne zatvora od 20 godina koja je izrečena drugom presudom. Odlukom Predsjednika FBiH od 8. novembra 2000. godine, ova kazna mu je smanjena za jednu godinu, pa bi apelantu ova izrečena kazna zatvora trebala isteći 21. marta 2019. godine.

8. U apelaciji, apelant iznosi navedeno činjenično stanje i navodi da smatra da se „nalazi na odsluženju kazne dugotrajnog zatvora bez valjanog rješenja o upućivanju na odsluženje kazne“, da mu nisu dobro uračunate i primijenjene odluke o pomilovanju, a naročito odluka o pomilovanju iz 1992. godine, te je naveo da „neće komentarisati presudu K-56/96 [od 1. jula 1996. godine, kojom mu je izrečena presuda od 20 godina zatvora] osim u dijelu sudskog utvrđivanja ranije kazne kao dijelom izdržane da se na nju odnosio dio pomilovanja, te se zbog toga sud u novom postupku odlučio za strožije kažnjavanje, i odmjerio apelantu najstrožiju vremensku kaznu“. Apelant smatra da su se sva pomilovanja, osim onog iz 1992. godine, odnosila na novu presudu a ne na onu iz 1992. godine kojom mu je izrečena kazna od 14 godina zatvora. Apelant smatra da mu je na ovaj način prekršeno pravo iz člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je pogrešnim uračunavanjem pomilovanja „preležao kaznu zatvora od oko šest godina“.

9. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da apelant ne osporava bilo koju odluku tog suda, te da je apelacija u odnosu na taj sud nedopuštena. U odgovoru Kantonalnog suda, osporeni su apelacioni navodi, pa je uz činjenično stanje koje je već izneseno, navedeno i to da je apelant u više navrata podnosio zahtjev za nepravo ponavljanje krivičnog postupka, ali da su svi ti zahtjevi odbijeni ili odbačeni. Kantonalni sud je naveo da su taj i Vrhovni sud više puta raspravljali po apelantovim zahtjevima u vezi objedinjavanja kazni i izricanja jedinstvene kazne po presudama Višeg suda u Zenici od 1. oktobra 1991. godine i 1. jula 1996. godine. Međutim, kako je dalje navedeno, oba suda su tom prilikom zauzeli identičan stav da su razlozi, koji su navedeni u presudi Višeg suda u Zenici od 1. jula 1996. godine o tome zašto sudovi smatraju da nije opravdano objediniti dvije izrečene kazne, opravdani i pravilni. Naime, prilikom odlučivanja o kazni, Viši sud u Zenici je u navedenoj presudi obrazložio da je „posebno cijenio da je [apelant] novo krivično djelo počinio za vrijeme dok raniju kaznu zatvora na koju je osuđen nije izdržao“, a da s obzirom na težinu izvršenih krivičnih djela koje je počinio „sud je mišljenja da se [apelantu] treba izreći kazna zatvora za ovo krivično djelo za koje mu se sudi, neovisno od ranije izrečene kazne, jer je sud mišljenja da ukoliko bi se primijenile odredbe iz člana 48. Krivičnog zakona, ne bi se ostvarila svrha kažnjavanja s obzirom na trajanje neizdržanog dijela ranije izdržane kazne. Apelant je po ranijoj kazni, dio kazne izdržao, a na njega se odnosi i dio amnestija.“ Iz ovih razloga Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana. Općinski sud je također osporio navode iz apelacije.

10. KPZ Zenica je osporio apelaciju istakavši da apelant pogrešno tumači odredbe Odluka o pomilovanju osuđenih osoba koje donosi predsjednik FBiH u skladu sa odredbama Zakona o pomilovanju i da, stoga, neosnovano traži da mu se smanji ostatak neizdržane kazne zatvora od 20 godina. KPZ Zenica je dostavio detaljan redoslijed izvršenja krivičnih sankcija i naveo da se apelant po istom pitanju obraćao Federalnom ministarstvu pravde, na osnovu čega su federalni inspektori za izvršenje krivičnih sankcija provodili inspekcijski nadzor, te da su sačinili inspekcijski zapisnik 15. decembra 2009. godine i dostavili apelantu odgovor na pritužbu 27. decembra 2012. godine. Iz ovih dokumenata, kako se dalje navodi, jasno proizlazi da ukoliko osuđena osoba izdržava više neobjedinjenih kazni zatvora, njihovo izvršenje se vrši hronološkim redom kako su u KPZ dostavljeni nalozi suda, te da tako apelant i izdržava posljednju izrečenu kaznu. Dalje, KPZ Zenica je naveo da su se pomilovanja od 24. aprila 1992. godine i 26. maja 1992. godine, kao i pomilovanje od 23. decembra 1997. godine odnosila na poimenično navedena lica, ali da apelantovo ime nije bilo na spiskovima tih lica koji su objavljeni u službenim glasilima, pa se na njega nisu ni mogle primijeniti te odluke. Osim toga, u odnosu na pomilovanje iz 1997. godine, kako je dalje navedeno, čak da je njegovo ime i bilo na tom spisku, pomilovanje bi se odnosilo na kaznu zatvora od 14 godina koju je u vrijeme tog pomilovanja apelant izdržavao, a ne na kaznu od 20 godina čije izdržavanje tada još nije bio ni započeo. Međutim, apelantu je dato pomilovanje Odlukom Predsjednika FBiH od 14. septembra 1996. godine (2 godine, dva mjeseca i 1 dan), a po Odluci Predsjednika FBiH od 24. novembra 1998. godine još četiri mjeseca. Ova pomilovanja uračunata su u kaznu zatvora od 14 godina koju je u tom trenutku apelant izdržavao, a ne u kaznu zatvora od 20 godina, koju nije još ni bio počeo izdržavati. Također, KPZ je naveo da je Odlukom Predsjednika FBiH od 8. novembra 2000. godine apelantu odobreno pomilovanje u trajanju od jedne godine, koje mu je uračunato u kaznu zatvora od 20 godina čije izdržavanje je započeo 12. septembra 2000. godine. Na osnovu svega, KPZ Zenica navodi da je apelacija neosnovana jer su odluke o pomilovanju primjenjivane na pravilan način.

11. Apelant se žali na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Pri tome, apelant ne osporava bilo koju odluku u smislu Ustava Bosne i Hercegovine ili Pravila Ustavnog suda BiH, već se žali na dužinu izdržavanja kazne zatvora budući da smatra da mu nisu pravilno uračunata pomilovanja.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

13. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) pravo na ličnu slobodu i sigurnost ličnosti.

Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

a. zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda;

[…]

14. Član 5. stav 1. Evropske konvencije potvrđuje tri situacije u kojima lišenje slobode može biti opravdano kao dio krivičnog procesa: 1) zatvaranje nekoga radi izvršenja izrečene kazne (član 5. stav 1. tačka a.); 2) hapšenje lica osumnjičenih za učešće u izvršenju krivičnog djela (član 5. stav 1. tačka c.) i 3) pritvor osobe u skladu sa zahtjevom da bude izručen drugoj zemlji (član 5. stav 1. tačka f.). S obzirom da apelant ne osporava bilo kakvu konkretnu odluku, već se na kršenje prava iz člana 5. poziva zbog trajanja izrečene kazne zatvora pravosnažnom presudom i načina uračunavanja pomilovanja, Ustavni sud će razmotriti da li takva žalba ulazi u okvir člana 5. stav 1. tačka a. Evropske konvencije, odnosno da li je zaštita koju pruža ova odredba primjenljiva na ovu situaciju.

15. U vezi s tim pitanjem, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), izuzetak od prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana 5. stav 1. tačka a. Evropske konvencije omogućava zakonito lišavanje slobode osobe kojoj je presudom izrečena kazna zatvora. Dakle, zakonitost lišenja slobode u ovom slučaju podrazumijeva da određena zatvorska kazna mora imati osnov u presudi koju je donio nadležni sud i da činjenice na koje se presuda poziva predstavljaju krivično djelo za koje je moguće izreći zatvorsku kaznu u skladu sa domaćim zakonom u vrijeme kada je djelo počinjeno. Po članu 5. stav 1. tačka a. Evropske konvencije, Evropski sud ne može revidirati zakonitost presude ili izrečene kazne (vidi, Odluka Komisije za ljudska prava u predmetu Krzyicki protiv SR Njemačke od 9. marta 1978. godine, aplikacija broj 7629/76). Pri tome, „zakonitost“ lišenja slobode u smislu navedene odredbe ne traži zakonitu presudu, već se samo traži da je pritvor u skladu sa domaćim zakonom i sa Evropskom konvencijom. Na pitanje zakonitosti lišenja slobode u smislu ove odredbe ne utječe ni visina izrečene kazne, niti način izvršenja sankcije ili uračunavanje pomilovanja. Ništa od toga nije argument koji može pokrenuti pitanje iz člana 5. stav 1. tačka a. Evropske konvencije, odnosno člana 5. općenito.

16. U konkretnom slučaju, apelant i ne spori da se u vrijeme podnošenja apelacije nalazi na izdržavanju kazne na osnovu pravosnažne presude nadležnog suda kojom mu je izrečena kazna zatvora od 20 godina, a da je ranije izdržavao kaznu zatvora od 14 godina, koja mu je ranije bila izrečena također pravosnažnom presudom nadležnog suda. Također, apelant ne spori niti je nekad osporavao odluke kojima su odbijeni njegovi zahtjevi za nepravo ponavljanje krivičnog postupka, tj. za objedinjavanje izrečenih kazni zatvora. Pitanje koje apelant postavlja isključivo se odnosi na pitanje kako su i u koju kaznu uračunata pomilovanja koja su se na njega odnosila, kao i to da li su se sva pomilovanja iz 1992. godine odnosila na njega. U vezi s tim pitanjem, apelant se obraćao nadležnoj federalnoj inspekciji koja nije utvrdila nezakonitosti, a taj postupak i eventualne odluke o tom pitanju ne mogu biti predmetom razmatranja u ovom apelacionom postupku. Dakle, u suštini, apelant ne osporava „zakonitost“ lišenja slobode u smislu člana 5 stav 1. tačka a. Evropske konvencije, već traži da Ustavni sud obračuna, umjesto nadležnih organa, ukupno vrijeme izdržavanja dvije izrečene kazne zatvora i da ocijeni da li su pomilovanja dobro uračunata u te kazne. Međutim, takav zahtjev ni na koji način, kako je to već objašnjeno, ne ulazi u okvir člana 5. stav 1. tačka a. Evropske konvencije. Stoga je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4705/13 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio