Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1784/14 (Z. S. i drugi)
Odluka donesena 14. 05. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Naknada
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1784/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 05. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. maja 2015. godine, u predmetu broj AP-1784/14, rješavajući apelacije Zihnije Salčinović i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Zihnija Salčinović, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 006022 13 U od 11. marta 2014. godine;
Munir Radača, protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 05 0 U 000524 14 UVP od 6. maja 2014. godine;
Senad Abdijanović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 006285 12 UVP od 27. marta 2014.
godine;
Nina Mitrović, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 004440 14 U od 22. maja 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1784/14 Zihnija Salčinović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Breze, podnijela je 16. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 006022 13 U od 11. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom tuženi Federalni zavod za PIO/MIO Mostar-Kantonalna administrativna služba Zenica, po službenoj dužnosti, oglasio je ništavim prvostepeno rješenje kojim je odbijen zahtjev apelantice i drugih nasljednika za isplatu porodične penzije nakon smrti njihove majke. Razmatrajući apelantičine navode da se, prije oglašavanja ništavim prvostepenog rješenja po službenoj dužnosti, tuženi nije upuštao u ocjenu njenih žalbenih navoda u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zaključeno je da je ovakvo postupanje tuženog pravilno i u skladu sa odredbama člana 264. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnom postupku, budući da se u konkretnom slučaju radilo o stvari koja se tiče sudske nadležnosti (spor u vezi sa isplatom novčanog potraživanja), pa je odlučivanje o apelantičinim žalbenim navodima bilo bespredmetno.
2. AP-2914/14 Munir Radača (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prače, podnio je 24. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 05 0 U 000524 14 UVP od 6. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu nije priznato pravo na novčanu naknadu za novo-rođeno treće dijete. U postupku je utvrđeno da je apelantovo treće dijete, koje je rođeno 15. decembra 2002. godine, rođeno prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica sa djecom Bosansko-podrinjskog kantona Goražde iz 2005. i 2013. godine, a kojim je regulisano pitanje pomenute naknade.
3. AP-3001/14 Senad Abdijanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 30. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 006285 12 UVP od 27. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu nisu priznata prava iz invalidskog osiguranja, odnosno pravo na invalidsku penziju. U postupku je utvrđeno da je kod apelanta utvrđena II kategorija invalidnosti, tj. promijenjena radna sposobnost, a ne I kategorija invalidnosti, tj. gubitak radne sposobnosti, zbog čega apelant ne ispunjava uslove koji su propisani Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine za priznanje invalidske penzije.
4. AP-3202/14 Nina Mitrović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, podnijela je 10. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 004440 14 U od 22. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantici je utvrđen prestanak prava na porodičnu penziju i određeno da će se obustaviti isplata porodične penzije počevši od oktobra 2013. godine. U postupku je utvrđeno da je apelantici prestao apsolventski staž 30. septembra 2013. godine, te da je time završeno njeno redovno školovanje, zbog čega apelantica više ne ispunjava uslove za porodičnu penziju u smislu člana 74. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, a koju je primala dok ne nalazila na redovnom školovanju. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1784/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić