Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2449/14 (E. Ć., M. H., S. Ć., M. S., Š. M., N. A.)
Odluka donesena 14. 05. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ratna šteta
- Zastara
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2449/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 05. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. maja 2015. godine, u predmetu broj AP-2449/14, rješavajući apelacije Enesa Ćejvana i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Enes Ćejvan, Mirsad Heldić, Sakib Ćuk, Mehmed Smajić, Šerif Muhađer, Nijaz Ahmić, Zoran Zeba, Niko Šokčić, Joso Marjanica, Ivo Kurtović, Stipo Gazić, Stipo Blažević, Hajrudin Čavka, Omer Mustafovski, Ante Krakić, Emir Ibrekić, Munira Coco, Ante Franić, Zvonimir Lisičar, Božo Malbašić, Adem Alagić, Suljo Poturović, Atif Okanović, Ferid Arnautović, Ante Pavleka, Pero Vuković, Kerim Šehović, Mirko Komarica, Nafiz Suljić, Jozo Kalem, Šerif Jusić, Jozo Kurtović, Edhem Grgić, Nuhret Ahmić, Jozo Vuković, Meho Jaran, Hidajet Draganović, Smail Đuzel, Danial Hadžić, Josip Zurta i Mustafa Fatkić protiv Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 024736 14 Rev od 10. aprila 2014. godine; broj 71 0 P 025513 14 Rev od 3. aprila 2014. godine; broj 71 0 P 034123 13 Rev od 30. aprila 2014. godine;
broj 71 0 P 027017 13 Rev od 9. aprila 2014. godine; broj 71 0 P 024316 13 Rev od 23. aprila 2014. godine; broj 71 0 P 027602 13 Rev od 29. aprila 2014. godine; broj 71 0 P 024649 14 Rev od 23. aprila 2014. godine; broj 71 0 P 024611 13 Rev od 23. aprila 2014. godine;
broj 71 0 P 029918 14 Rev od 10. aprila 2014. godine; broj 71 0 P 024605 13 Rev od 30. aprila 2014. godine; broj 71 0 P 032203 14 Rev od 17. aprila 2014. godine; broj 71 0 P 024044 13 Rev od 23. aprila 2014. godine; broj 71 0 P 031259 14 Rev od 23. aprila 2014. godine;
broj 71 0 P 027531 14 Rev od 10. aprila 2014. godine; broj 71 0 P 029904 14 Rev od 17. aprila 2014. godine; broj 71 0 P 029954 14 Rev od 30. aprila 2014. godine; broj 71 0 P 026269 14 Rev od 17. aprila 2014. godine; broj 71 0 P 028877 13 Rev od 8. maja 2014. godine;
broj 71 0 P 027520 14 Rev od 8. maja 2014. godine; broj 71 0 P 024774 14 Rev od 27. maja 2014. godine; broj 71 0 P 032748 14 Rev od 27. maja 2014. godine; broj 71 0 P 031871 13 Rev od 20. augusta 2014. godine; broj 71 0 P 032943 14 Rev od 1. oktobra 2014. godine;
broj 71 0 P 025771 14 Rev od 9. oktobra 2014. godine; broj 71 0 P 028393 14 Rev od 15. oktobra 2014. godine; broj 71 0 P 030528 14 Rev od 9. oktobra 2014. godine; i Presuda Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 029807 14 Gž od 17. aprila 2014. godine; broj 71 0 P 024719 13 Gž od 3. aprila 2014. godine; broj 71 0 P 025793 14 Gž od 22. maja 2014. godine; broj 71 0 P 026479 14 Gž od 16. aprila 2014.
godine; broj 71 0 P 113078 14 Gž od 11. juna 2014. godine; broj 71 0 P 027761 13 Gž od 6. februara 2014. godine; broj 71 0 P 026882 14 Gž od 6. marta 2014. godine; broj 71 0 P 034557 14 Gž od 21. augusta 2014. godine; broj 71 0 P 029793 14 Gž od 20. augusta 2014. godine;
broj 71 0 P 035412 14 Gž od 11. jula 2014. godine; broj 71 0 P 028886 14 Gž od 22. augusta 2014. godine; broj 71 0 P 032030 14 Gž od 9. septembra 2014. godine; broj 71 0 P 024303 14 Gž od 17. aprila 2014. godine; broj 71 0 P 024821 14 Gž od 27. maja 2014. godine i broj 71 0 P 149270 14 Gž od 20. oktobra 2014. godine; zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Enes Ćejvan, Mirsad Heldić, Sakib Ćuk, Mehmed Smajić, Šerif Muhađer, Nijaz Ahmić, Zoran Zeba, Niko Šokčić, Joso Marjanica, Ivo Kurtović, Stipo Gazić, Stipo Blažević, Hajrudin Čavka, Omer Mustafovski, Ante Krakić, Emir Ibrekić, Munira Coco, Ante Franić, Zvonimir Lisičar, Božo Malbašić, Adem Alagić, Suljo Poturović, Atif Okanović, Ferid Arnautović, Ante Pavleka, Pero Vuković, Kerim Šehović, Mirko Komarica, Nafiz Suljić, Jozo Kalem, Šerif Jusić, Jozo Kurtović, Edhem Grgić, Nuhret Ahmić, Jozo Vuković, Meho Jaran, Hidajet Draganović, Smail Đuzel, Danial Hadžić, Josip Zurta i Mustafa Fatkić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Miroslav Prerad advokat iz Banja Luke, podnijeli su u periodu od 28. maja do 27. novembra 2014. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i presuda Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), navedenih u izreci ove odluke.
2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP-2449/14, AP-2575/14, AP-2576/14, AP-2577/14, AP-2899/14, AP-2900/14, AP-2901/14, AP-2951/14, AP-2966/14, AP- 3028/14, AP-3029/14, AP-3200/14, AP-3208/14, AP-3214/14, AP-3240/14, AP-3241/14, AP- 3242/14, AP-3243/14, AP-3294/14, AP-3551/14, AP-3583/14, AP-3584/14, AP-3585/14, AP- 3586/14, AP-3683/14, AP-3706/14, AP-3707/14, AP-4053/14, AP-4218/14, AP-4369/14, AP- 4370/14, AP-4468/14, AP-4469/14, AP-4480/14, AP-4551/14, AP-4563/14, AP-4796/14, AP-
4808/14, AP-4944/14, AP-5023/14 i AP-5027/14.
3. Dakle, ukupno je podneseno 41 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2449/14.
4. Apelanti su tokom 2007. i 2008. godine tužbama pokrenuli parnične postupke protiv tužene Republike Srpske radi naknade štete po osnovu neosnovanog lišavanja slobode u ratnim logorima na području Republike Srpske, duševnog bola zbog držanja i maltretiranja u zarobljeništvu, smrti bliskih srodnika i ostalih troškova sve sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
5. Odlučujući o tužbenim zahtjevima apelanta, Osnovni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio presude, koje su potvrđene presudama Okružnog suda, navedene u izreci ove odluke, kojima je odbio tužbene zahtjeve uz istovremeno obavezivanje apelanata da naknade troškove postupka, sve preciznije navedeno u izrekama presuda.
6. Iz obrazloženja prvostepenih presuda proizlazi da su apelanti u iskazima naveli da su u preciziranim periodima bili zatočeni u ratnim logorima na teritoriji Republike Srpske, gdje su u nehumanim i nehigijenskim uvjetima svakodnevno zlostavljani, psihički i fizički, te izgladnjivani ili da su njihovi bliski srodnici u takvim uslovima ubijeni, te da su navedene okolnosti bile razlog za pokretanje predmetnih postupka. S obzirom na takve činjenične okolnosti, Osnovni sud, odlučujući o istaknutim prigovorima zastarjelosti potraživanja tužene, pozvao se na odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koje propisuju da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu, ili za lice koje je štetu učinilo, a u svakom slučaju potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. U vezi s tim, Osnovni sud je, dalje, pojasnio da je šteta apelantima nastala u periodu neosnovanog lišavanja slobode, tako da su apelanti za štetu saznali u isto vrijeme, a kako su i sami u iskazu priznali, znali su i lica koja su im štetu nanijela. Shodno nespornim okolnostima, kako je istakao prvostepeni sud, apelanti su mogli potraživati naknadu štete samo u rokovima određenim navedenim zakonom. Dalje je pojašnjeno da su na području Republike Srpske neposredna ratna opasnost i ratno stanje ukinuti 19. juna 1996. godine, pa su apelanti od navedenog datuma u naknadnom roku od tri odnosno pet godina mogli podnijeti tužbu nadležnom sudu za naknadu štete, ali budući da su apelant tužbe podnijeli tek tokom 2007. odnosno 2008. godine, kao nesporno se pokazuje da su potraživanja apelanata zastarjela. Osnovni sud je ocijenio kao neosnovane prigovore apelanata da su se u radnjama neosnovanog lišavanja, te maltretiranja apelanata stekla obilježja krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva i druga krivična djela koja ne zastarijevaju, pa samim tim ni predmetna potraživanja nisu zastarjela. U vezi s tim, Osnovni sud je, prije svega, naveo da apelanti u vezi sa takvim prigovorima nisu ukazali ni na jednu pravosnažnu presudu koja bi ukazivala na postojanje logora, odnosno po kojoj su pojedinačno određene osobe proglašene odgovornim za krivična djela koja apelanti navode, kojom bi sud bio vezan u parničnom postupku, u skladu sa odredbom člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) o čemu se prvostepeni sud iscrpno izjasnio u obrazloženjima. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio na osnovu odredbe člana 386. ZPP.
7. Okružni sud je ispitujući zakonitost osporenih presuda u svjetlu žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, u obrazloženju oporenih odluka naveo da su osporene presude pravilne i zakonite, te da ih je prvostepeni sud dovoljno obrazložio i da navedeni sud u cijelosti podržava izraženi stav prvostepenog suda u vezi sa zastarjelošću predmetnih potraživanja, u smislu člana 376. ZOO. U vezi sa prigovorima apelanta da je šteta nastala izvršenjem krivičnih djela, i to iz grupe krivičnih djela koja ne zastarijevaju, pa da, shodno tome, ni predmetno potraživanje nije zastarjelo, Okružni sud je istakao da i prema njegovoj ocjeni u konkretnim slučajevima nema mjesta za primjenu odredbe člana 377. stav 1. ZOO, koja propisuje kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, a zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. U tom pravcu Okružni sud je naglasio da se citirana zakonska odredbe može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela koji je prouzrokovao štetu, a ne u odnosu na državni organ, državu ili pravno lice koje odgovara za štetu umjesto štetnika koji odgovara po osnovu krivice. Pored toga, kako je istakao drugostepeni sud, citirana odredba se može primijeniti samo ako je postojanje krivičnog djela utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku, ako je krivični postupak obustavljen ili se nije mogao pokrenuti zato što je okrivljeni umro, duševno obolio ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje i odgovornost okrivljenog. Budući da navedeni uvjeti u konkretnim slučajevima nisu ispunjeni, Okružni sud je zaključio da nema mjesta za primjenu odredbe člana 377. ZOO.
8. U nekim od slučajeva, odlučujući o reviziji apelanta, Vrhovni sud je donio presude, navedene u izreci ove odluke, kojim je odbio izjavljene revizije. Naime, nakon što je Vrhovni sud ispitao nižestepene presude u svjetlu revizionih razloga i po službenoj dužnosti, zaključio je da su osporene presude pravilne i na zakonu zasnovane. Obrazlažući svoj stav, revizioni sud se, između ostalog, pozvao i citirao odredbu člana 376. ZOO, naglasivši da su rokovi zastrjelosti počeli teći 19. juna 1996. godine, nakon ukidanja ratnog stanja, odnosno neposredne ratne opasnosti. U tom kontekstu Vrhovni sud je uzeo u obzir kada su apelanti podnijeli tužbe prvostepenom sudu (tokom 2007. i 2008. godine) i zaključio da je stav nižestepenih sudova u pogledu osnovanosti prigovora tužene da je predmetno potraživanje zastarjelo, shodno odredbi člana 376. st. 1 i 2. ZOO, pravilan.
9. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelacijama je iskazano nezadovoljstvo osporenim odlukama i stavom redovnih sudova da su predmetna potraživanje zastarjela kod nespornog da su apelanti u logorima bili lišeni slobode, pri čemu su bili izloženi psihičkom i fizičkom maltretiranju u nehumanim uvjetima, što, po mišljenju apelanata, jasno ukazuje da su nad apelantima ili njihovim bližim srodnicima pripadnici određenih formacija RS počinili krivična djela ratni zločin koja ne zastarijevaju, pa samim tim ne zastarijeva ni potraživanja koje proistječe iz takvih djela. Apelanti ukazuju da je tužena bila dužna da, prema međunarodnom i domaćem zakonodavstvu (Povelja Ujedinjenih naroda, rezolucije br. 752 (iz 1992. godine) i 827 (iz 1993. godine) Vijeća sigurnosti, te brojne konvencije koje su apelanti naveli i sl.), spriječe takva postupanja svojih organa. U suprotnom, mora snositi odgovornost za pričinjenu štetu. Suštinski, apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbe člana
376. ZOO koja, prema njihovoj ocjeni, nije primjenjiva.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacija, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO, koje propisuju opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete, jer smatraju da je u konkretnim slučajevima trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO, koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom.
14. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnim apelacijama, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), u kojoj se Ustavni sud pozvao na vlastite stavove navedene u Odluci broj AP 4128/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4128/10 od 28. marta 2014 godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj Odluci AP 4288/11, Ustavni sud je podsjetio da je prilikom odlučivanja u predmetu AP 4128/10 imao u vidu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema čijem mišljenju - postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo sa Konvencijom. Naglašeno je da je zadatak Evropskog suda u konkretnom predmetu da utvrdi da li su priroda roka o kojem je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi sa Konvencijom (vidi, Vrbica protiv Hrvatske, broj 32540/05, stav 66, 1. aprila 2010. god.). Prema mišljenju Evropskog suda, to osobito znači da se Evropski sud mora uvjeriti kako se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za podnosioce s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi, Osu protiv Italije, broj 36534/97, stav 35, 11. jula 2002, već citirani predmet Vrbica, stav 72, i Majski protiv Hrvatske (broj 2), broj 16924/08, stav 69, 19. jula 2011. god.). Evropski sud je, također, primijetio da član
377. ZOO predviđa duži zakonski zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Duži zakonski zastarni rok na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u dužem zakonskom roku, propisanom za krivično djelo o kojemu je riječ. Međutim, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj zakonski zastarni rok primjenjiv je samo kad je pravomoćnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Dalje, Ustavni sud je prilikom odlučivanja u predmetu na koji se u ovoj odluci poziva imao u vidu i stav Evropskog suda usvojen u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10, st. 31-37) u kojem je, također, raspravljeno pitanje zastarjelosti potraživanja za štetu pričinjenu krivičnim djelom u kontekstu prava na pristup sudu, kao segmentu prava na pravično suđenje.
15. Naime pri odlučivanju u konkretnim slučajevima, Ustavni sud je uzeo u obzir sve okolnosti konkretnih slučajeva, navedenu praksu Evropskog suda i relevante stavove Ustavnog suda navedene u odluci AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, u kojoj je zaključeno da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.
16. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u u citiranoj odluci AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, u kojoj je između ostalog neveo da:
28. Dovodeći navedene principe u vezu sa konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi bili saglasni da je apelant tužbu za naknadu štete pričinjene neosnovanim lišavanjem slobode u periodu od juna do augusta 1992. godine podnio izvan rokova propisanih zakonom iz odredaba člana 376. ZOO. Naime, redovni sudovi su uzeli u obzir da je apelant za štetni događaj imao saznanja odmah po lišavanju slobode (1992. godina), te za učinitelje, kako je apelant u iskazu naveo. Isto tako, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi rokove za zastarjelost potraživanja nisu računali od tada, već od 19. juna 1996. godine, kada je Narodna skupština RS ukinula ratno stanje, odnosno stanje neposredne ratne opasnosti, kada su prestale nesavladive prepreke koje su apelanta sprečavale da podnese tužbu nadležnom sudu, pri čemu je nesporno utvrđeno da je apelant predmetnu tužbu podnio u augustu 2008. godine, dakle, izvan rokova propisanih odredbama člana 376. ZOO.
29. U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učiniocu krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinioca krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju.
30. Osim navedenog, Ustavni sud smatra da je predmetni slučaj potrebno analizirati (i) u kontekstu odredaba Rezolucije Ujedinjenih naroda, kojom su usvojena Osnovna načela i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparacije žrtava teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava (u daljnjem tekstu: Osnovna načela).
31. S tim u vezi, ukazuje se na tačku III/4. navedenog dokumenta kojom je propisana obaveza država da (u slučajevima teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava koje predstavljaju zločine prema međunarodnom pravu) sprovedu istragu i kada postoje dovoljni dokazi, krivično gone lice navodno odgovorno za ove povrede i ako se odgovornost dokaže, da to lice kazne. Tačka IV sadrži odredbe o zastarjelosti, te se naglašava da se odredbe o zastarjelosti neće primjenjivati na teška kršenja koja predstavljaju zločine na osnovu međunarodnog prava (tačka IV/6). Međutim, u tački IV/7. se naglašava da domaće odredbe o zastarjelosti (uključujući one odredbe o zastarjelosti koje se primjenjuju na tužbene zahtjeve i druge postupke) ne smiju biti pretjerano restriktivne u odnosu na druge oblike povreda koje ne predstavljaju krivična djela na osnovu međunarodnog prava. Zatim se u tač. VII i VIII propisuju prava na pravni lijek i pristup sudu za žrtve teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava ili ozbiljnog kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Dalje, navedeni dokument određuje pojam reparacije za žrtve teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava. Tako se u tački IX/18. Osnovnih načela utvrđuje da reparacije uključuju sljedeće oblike, i to: restituciju, naknadu štete, rehabilitaciju, zadovoljenje i garanciju da se povrede neće ponoviti.
32. Analizirajući relevantne odredbe Osnovnih načela u kontekstu konkretnog slučaja, Ustavni sud primjećuje da se ovdje radi o naknadi štete kao obliku reparacije iz tačke IX/18. Osnovnih načela. U tački IX/20. Osnovnih načela detaljnije su pobrojani oblici naknade štete, te je pod a) navedeno: povreda tjelesnog integriteta i duševni bolovi, što bi, imajući u vidu konkretan slučaj (tužba podnesena zbog neosnovanog lišavanja slobode, te boravka u logoru u kojem je žrtva bila izložena fizičkom i psihičkom zlostavljanju), bio oblik štete koji je potraživao apelant. U konkretnom slučaju posebno su značajne odredbe tačke IV. Osnovnih načela s obzirom na to da je apelantova tužba odbijena zbog zastarjelosti potraživanja iz člana 376. ZOO. Prije analize navedenih odredaba Ustavni sud naglašava da je nesporno da su u konkretnom slučaju zadovoljeni zahtjevi iz tač. VII. i VIII. Osnovnih načela koji se odnose na pravo na pravni lijek i pravo na pristup sudu. Naime, nesporno je da je apelantu bilo osigurano pravo na pravni lijek (podnošenje tužbe radi naknade štete), kao i pravo na pristup sudu s obzirom na to da je apelantova tužba meritorno ispitana na dvije sudske instance.
33. Kao što je već rečeno, tačka IV. Osnovnih načela regulira institut zastarjelosti u dva stava. Prvim stavom (IV/6) se propisuje da se odredbe o zastarjelosti neće primjenjivati na teška kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava koje predstavljaju zločine na osnovu međunarodnog prava. Međutim, ovaj stav se, po mišljenju Ustavnog suda, ne može primijeniti na konkretan slučaj. Naime, kada se odredbe tačke IV/6. Osnovnih načela analiziraju u kontekstu odredaba tačke III/4. istog dokumenta, očigledno je da se zabrana primjene odredaba o zastarjelosti odnosi na provođenje istrage, odnosno krivično gonjenje i eventualno kažnjavanje lica koja su odgovorna za teške slučajeve kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava. Upravo tačka III/4. Osnovnih načela zahtijeva od država da provedu istragu, te, ukoliko postoje dokazi, krivično gone i kazne lica koja su odgovorna za teška kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava koja predstavljaju zločine prema međunarodnom pravu. Osim toga, zabrana primjenjivanja odredaba o zastarjelosti iz tačke IV/6. Osnovnih načela nije apsolutna, jer u tački IV/7. Osnovnih načela propisano je da domaće odredbe o zastarjelosti za druge oblike povreda koje ne predstavljaju krivična djela na osnovu međunarodnog prava, uključujući one odredbe koje se primjenjuju na tužbene zahtjeve i druge postupke, ne smiju biti pretjerano restriktivne. Dakle, Osnovna načela ne isključuju primjenu domaćih odredaba o zastarjelosti na postupke koji se odnose na tužbene zahtjeve, kao i na druge postupke, već samo postavljaju uvjet da takve odredbe o zastarjelosti ne smiju biti pretjerano restriktivne.
34. S tim u vezi, u konkretnom slučaju se postavlja pitanje da li su odredbe člana 376. ZOO ( na osnovu kojih je odbijena apelantova tužba zbog zastarjelosti) pretjerano restriktivne. Odredbe člana 376. ZOO propisuju dva roka zastarjelosti od tri i pet godina, te će Ustavni sud ispitati da li su navedeni rokovi pretjerano restriktivni u smislu odredaba iz tačke IV/7. Osnovnih načela. Po mišljenju Ustavnog suda, ne postoji nijedan razlog na temelju kojeg bi se moglo razumno smatrati da su rokovi od tri i pet godina iz člana 376. stav 2. ZOO pretjerano restriktivni. Ustavni sud smatra da su propisani vremenski periodi od tri i pet godina sasvim dovoljni za podnošenje tužbe radi naknade štete i svako ko je smatrao da ima osnova za podnošenje ove vrste tužbe mogao ju je podnijeti u navedenim rokovima.
17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić