Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-291/13 (M. R.,„Balkan Investment Bank“ AD Banja Luka, M. K. i S. M.)
Odluka donesena 14. 05. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-291/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 05. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. maja 2015. godine, u predmetu broj AP-291/13, rješavajući apelacije Milene Rabljenović i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Milena Rabljenović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 041207 11 REV od 22. novembra 2012. godine;
„Balkan Investment Bank“ AD Banja Luka, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048590 11 REV od 13.
decembra 2013. godine;
Milena Kobas, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 049270 12 GŽ 2 od 11. februara 2013. godine;
Slobodanka Mutić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 RS 026769 12 REV od 5. decembra 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-291/13 Milena Rabljenović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Udruženje „Diskriminacija je zabranjena“ iz Banja Luke, podnijela je 23. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 041207 11 REV od 22. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačena je kao neblagovremena apelantičina tužba koju je podnijela radi naknade materijalne štete zbog nezakonitog postupanja i diskriminacije od strane tužene Republike Srpske, Ministarstvo trgovine i turizma, Ugostiteljski servis za potrebe Vlade Republike Srpske, u pogledu isplate otpremnine i drugih naknada iz radnog odnosa, uplate doprinosa za PIO i rješavanja stambenog pitanja. Također, odbačena je apelantičina tužba (koju je podnijela 30. januara 2006. godine) zbog nenadležnosti suda za postupanje u dijelu kojim traži naknadu materijalne štete na ime isplate boračkog dodatka. Osim toga, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da joj je prouzrokovana nematerijalna štete zbog psihičkog zlostavljanja na poslu, mobinga i diskriminacije po raznim osnovama. U postupku je utvrđeno da je apelantica tužbu za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa podnijela po proteku rokova propisanih članom 105. Zakona o radu. U pogledu tužbe kojom traži naknadu štete na ime isplate boračkog dodatka, zaključeno je da je sud nenadležan za postupanje po ovakvoj tužbi, budući da to spada u nadležnost upravnih organa. U pogledu naknade nematerijalne štete zbog diskriminacije, mobinga i sl., zaključeno je da, budući da je utvrđeno da je apelantici radni odnos kod tužene prestao na zakonit način, tj. na osnovu sporazuma o prestanku radnog odnosa sa tuženom, apelantica nema osnova za naknadu štete zbog nezakonitog postupanja tužene, niti je Zakonom o radu bio priznat ovaj vid štete za period za koji apelantica tvrdi da joj je šteta pričinjena.
2. AP-901/13 „Balkan Investment Bank“ AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Saša Grabež advokat iz Banja Luke, podnio je 4. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048590 11 REV od 13. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, usvojen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja S.Š. kojim je tražio da se poništi apelantova odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju, te je apelant obavezan da tužitelja vrati na rad i rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovim radnim i stručnim sposobnostima. U postupku je utvrđeno da je apelant u konkrentom slučaju postupao suprotno odredbama člana 113. st. 1. i 2. Zakona o radu, obzirom da je apelant u situaciji kada tužitelj, s obzirom na njegove stručne i radne sposobnosti nije mogao uspješno izvršavati svoje radne obaveze iz ugovora o radu, bio u obavezi da, u skladu sa svojim ekonomskim stanjem, proizvodnim i drugim kapacitetima i organizacijom rada, pokuša radniku obezbijediti drugi odgovarajući posao, a što apelant nije učinio.
3. AP-1227/13 Milena Kobas (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, podnijela je 22. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 049270 12 GŽ 2 od 11. februara 2013. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 4. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je svjesnim propustima tuženog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje da u ugovoru o radu apelantice definira najnižu cijenu rada, bila izložena diskriminaciji po različitim osnovama i „nefizičkom zlostavljanju“, te da se tuženi obaveže da apelantici isplati određeni novčani iznos na ime nematerijalne štete zbog diskriminacije i „nefizičkog zlostavljanja“. Pored toga, odbačen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi naknadi materijalnu štetu nastalu na ime neisplaćenih plaća, toplog obroka, regresa i otpremnine, te na ime doprinosa za PIO. U postupku je utvrđeno da su apelantičina novčana potraživanja, koja su predmet spora, obračunata u skladu sa Opštim kolektivnim ugovorom i Posebnim kolektivnim ugovorom za zaposlene u oblasti uprave Republike Srpske i Posebnim kolektivnim ugovorom koji reguliše oblast socijalnog osiguranja i zdravstvene zaštite, koje je tuženi, kao organizacija koja se bavi socijalnim osiguranjem, bio dužan primijeniti, a ne Posebni kolektivni ugovor za finansijske organizacije, kako apelantica ističe u svojoj tužbi. U pogledu naknade materijalne štete, utvrđeno je da je apelantica predmetnu tužbu (koju je podnijela 31. januara 2006. godine) podnijela nakon isteka rokova propisanih odredbama člana 105. Zakona o radu, zbog čega je njena tužba u ovom dijelu neblagovremena.
4. AP-1189/14 Slobodanka Mutić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradačca, koju zastupa Živan Blagojević advokat iz Šamca, podnijela je 18. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 RS 026769 12 REV od 5. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom u cjelosti je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi kao nezakonita odluka tužene NLB Tuzlanska banka d.d. Tuzla o otkazu ugovora o radu apelantici, te da je tužena vrati na rad i rasporedi na poslove i radne zadatke referenta specijalne prodaje kredita stanovništvu, u Filijali Gradačac, ili druge odgovarajuće poslove, kao i da joj isplati različite naknade iz radnog odnosa, prizna kontinuitet radnog staža i izvrši uplatu doprinosa. U postupku je utvrđeno da je apelantici ugovor o radu otkazan zbog teže povrede radne obaveze, budući da apelantica prilikom prijema kreditnih zahtjeva nije savjesno i pravilno popunjavala kreditne prijedloge, na koji način je nemarno izvršavala svoje radne obaveze i počinila težu povredu radne obaveze iz Pravilnika o radu tužene, zbog čega su se ostvarile zakonske pretpostavke za otkaz ugovora o radu iz člana 88. stav 1. Zakona o radu. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 291/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pored toga, povredu ovih prava apelanti u predmetima br. AP 291/13 i AP 1227/13 nalaze i zbog dugog trajanja postupaka pred sudovima. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Također, u odnosu na navode o dužini trajanja postupka u predmetima br. AP 291/13 i AP 1227/13, Ustavni sud napominje da je po pitanju dužine trajanja predmetnih postupaka već donio odluke br. AP 1683/11 i AP 2245/10, u kojima je utvrdio povredu prava apelanata iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić