Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3185/13 (M.V. i I.V.,A. J. iz Tuzle, P. Đ. iz Brčkog, I. R. iz Donje Skakave i M. P. iz Živinica,S. M. i Z. D. i D. P.)
Odluka donesena 14. 05. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3185/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 05. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. maja 2015. godine, u predmetu broj AP-3185/13, rješavajući apelacije M.V. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
M.V. i I.V., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 004150 12 Rev od 11. aprila 2013. godine;
Anđa Jelinić, Panto Đukić, Iljka Ristić i Mejra Pajić, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 003378 14 Rev od 8. aprila 2014. godine;
Zineta Devedžić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 001233 13 Rev od 3. aprila 2014.
godine;
Stanko Milovanović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 046423 14 Rev od 21. augusta 2014. godine;
Dimitrije Pavlović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 001129 12 Rev od 4. septembra 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3185/13 M.V. i I.V. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kladnja, koje zastupa Senad Huremović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 17. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 004150 12 Rev od 11. aprila 2013. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 15. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužitelj vlasnik i posjednik nekretnina, pobliže preciziranih u izreci prvostepene presude, a koje parcele se u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu vode kao svojina i posjed apelanata sa 1/1, što su apelanti dužni priznati. Nadalje, osporenom konačnom odlukom je naloženo da se briše upis prava apelanata kao vlasnika predmetnih parcela, te su apelanti obavezani trpiti da se te parcele otpišu iz njihovih z.k. uložaka i upišu u z.k. uložak u K.O. Tarevo, kao svojina i posjed tužitelja sa 1/1. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da apelanti nisu ničim dokazali da je njihov otac bio nositelj prava vlasništva na predmetnim nekretninama, niti da je imao valjan pravni osnov za sticanje tog prava. Dakle, utvrđeno je da je otac apelanata nedopušteno prenio više prava nego što je sam imao, kao i da takav ugovor o prenosu prava, na osnovu koga su se apelanti upisali kao vlasnici na spornim nekretninama, ne proizvodi pravno dejstvo. Shodno tome, sud je zaključio da je tužitelj vlasnik predmetne nepokretnosti osnovom ugovora o poklonu zaključenim s ocem, te je s pozivom na relevantnu odredbu Zakona o vlasničko-pravnim odnosima udovoljio zahtjevu tužitelja i naložio brisanje uknjižbe sa imena apelanata.
2. AP-2916/14 Anđa Jelinić iz Tuzle, Panto Đukić iz Brčkog, Iljka Ristić iz Donje Skakave i Mejra Pajić iz Živinica (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Slavica Ristić, advokat iz Brčkog, podnijeli su 24. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 003378 14 Rev od 8. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su oni vlasnici i posjednici nekretnina, preciziranih u izreci prvostepene presude, sa 1/1 dijela, te da se obaveže tuženi da im za predmetno zemljište isplati određene novčane iznose. U toku postupka je utvrđeno da kako se predmetno zemljište nalazi na teritoriji F BiH, Apelaciona komisija Vlade BD BiH je na osnovu sugestije Supervizora za Brčko od 29. januara i 16. aprila 2001. godine i 3. maja 2002. godine, te Instrukcije Gradonačelnika od 23. maja 2002. godine po službenoj dužnosti, postupajući po pravu nadzora, poništila predmetno rješenje RS-Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove od 3. marta 2000. godine, kojim je za eksproprisane nekretnine prednika apelanata P.Đ. njegovim pravnim sljednicima (i apelantima) vraćeno zemljište koje se nalazi na teritoriji F BiH, a izvan jurisdikcije RS. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da se u predmetnom slučaju ne radi o oduzimanju zemljišta apelantima od strane tuženog, kako to tvrde apelanti, pa je odlučio kao u izreci presude.
3. AP-3523/14 Zineta Devedžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica, podnijela je 29. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 001233 13 Rev od 3. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ona isključivi i zakoniti vlasnik novoizgrađene i stare obiteljske stambene zgrade, kao i zemljišta na kojem su ti objekti sagrađeni, sve precizirano u izreci prvostepene presude, što je tuženi dužan priznati i predati joj u posjed i nesmetano korištenje predmetne nekretnine, oslobođene od osoba i stvari koje se u njima nalaze mimo njene volje, te trpiti da se ona u katastarskom operatu evidentira kao isključivi posjednik, odnosno suposjednik spornih nekretnina. U toku postupka je utvrđeno da je u predmetnoj parnici apelantica trebala dokazivati činjenice koje predstavljaju činjeničnu osnovu tužbe, odnosno dokazati svoje činjenične tvrdnje da je kupovinu odnosno izgradnju spornih nekretnina isključivo finansirala svojim novčanim sredstvima u namjeri sticanja prava vlasništva za sebe. Budući da apelantica te činjenične tvrdnje nije dokazala, sud je, primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja, odbio njen tužbeni zahtjev.
4. AP-4522/14 Stanko Milovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Tomislav Aleksić, advokat iz Banja Luke, podnio je 21. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 046423 14 Rev od 21. augusta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, obavezane su tužene ZZ „Potkozarje“ Romanovci (u daljnjem tekstu: prvotužena) i M.S. da tužiteljici predaju u posjed nekretnine, opisane u izreci presude, dok je odbijen protivtužbeni zahtjev tužene M.S. i tužbeni zahtjev apelanta, kao glavnog umješača, za utvrđenje ništavim kupoprodajnog ugovora zaključenog dana 17. jula 2006. godine između tužene prvotužene, kao prodavatelja, i tužiteljice, kao kupca, a kojim je prodavatelj prodao nekretnine, precizirane u izreci presude. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je tužiteljica savjesni i zakoniti posjednik sporne nekretnine, jer je njen prednik, prvotužena, imala savjesni posjed duže od 30 godina. Nadalje, utvrđeno je da apelant nije dokazao da je u tom periodu, on ili njegov otac, imao faktički posjed sporne nekretnine ili da je poslovni prostor na toj nekretnini izgradio svojim sredstvima. Naprotiv, utvrđeno je da apelant na spornoj nekretnini nema ni upisano pravo svojine jer je došlo do pogrešne numeracije nekretnina, pri čemu formalno označena k.č. 435/6 na kojoj je upisani vlasnik, identifikacijski nije sporna nekretnina. Također, utvrđeno je da je pogrešan stav redovnih sudova da je predmetni kupoprodajni ugovor ništav jer prvotužena nije upisani vlasnik, odnosno iz razloga što je na tužiteljicu prenijela više prava nego ga sama ima. Naime, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužiteljice usmjeren na predaju u posjed, te da se kod činjenica da je dokazala savjesnost posjeda prodavatelja unazad 30 godina prije prodaje, da je upisani posjednik nekretnina i vlasnik poslovnog prostora u Knjizi uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža, njen zahtjev ukazuje osnovanim. Shodno navedenim razlozima, sud je zaključio da nije osnovan apelantov zahtjev niti za utvrđenje ništavosti ugovora, niti za predaju u posjed.
5. AP-5159/14 Dimitrije Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoši, kojeg zastupa Bogdan Toljaga, advokat iz Banja Luke, podnio je 2. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 001129 12 Rev od 4. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja, uključujući i apelanta, kojim su tražili da se utvrdi da su oni suvlasnici sa po 1/5 dijela, na nekretnini preciziranoj u izreci drugostepene presude, te da se upišu u zemljišnoknjižnoj i katastarskoj evidenciji kao suvlasnici i suposjednici u dijelovima od po 1/5 dijela na spornoj nekretnini, kao i da im tuženi preda u sudržavinu tu nekretninu. U toku postupka je utvrđeno da drugostepeni sud nije prihvatio vjerodostojnost odluke Direkcije šuma u Banja Luci (kojom je ocu tužitelja dodijeljena u vlasništvo sporna parcela), a koju su tužitelji dostavili u formi ovjerene fotokopije, a ne originala, iako je to tuženi zahtijevao u smislu relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku. Naime, utvrđeno je da je priložena kopija pomenute odluke Direkcije šuma nečitka i sa izvršenim određenim korekcijama u samoj odluci. Shodno tome, sud je zaključio da tužitelji nisu dokazali da su oni, odnosno njihov pravni prednik, bio zemljišno-knjižni vlasnik spornih nekretnina, ili da ima valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva. Također, sud je zaključio da je, kada se ima u vidu postojanje pravne pretpostavke da su šume i šumska zemljišta dobro od općeg interesa i uživaju posebnu brigu i zaštitu države, te da se ne mogu otuđivati niti prevoditi u druge oblike vlasništva, ukoliko posebnim zakonom nije drugačije određeno, kako to propisuju relevantne odredbe Zakona o šumama, valjalo odlučiti kao u izreci presude. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3185/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić