Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3730/13 (Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine i Općina Stari Grad Sarajevo)
Odluka donesena 14. 05. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3730/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 05. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. maja 2015. godine, u predmetu broj AP-3730/13, rješavajući apelacije Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 264582 13 REV od 11. jula 2013. godine;
Općina Stari Grad Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 156256 12 REV od 24.
septembra 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3730/13 Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajevo, kojeg zastupa Federalno Pravobranilaštvo Sarajevo, podnio je 30. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 264582 13 REV od 11. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji-otkupu nepokretnosti (stana u Sarajevu) iz 1992. godine, zaključen između B.B., kao prednika tužitelja, i Vojne ustanove za upravljanje stambenim fondom JNA Beograd, što je apelant dužan priznati, dok je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se u zemljišnim knjigama B.B. uknjiži kao vlasnik sa dijelom 1/1. Osim toga, odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se pomenuti ugovor raskine. U postupku je utvrđeno da je nesporno prednik tužitelja zaključio pravno valja i obavezujući ugovor o otkupu predmetnog stana u skladu sa tada važećim zakonima. Međutim, u situaciji kada je tužiteljima odbijen zahtjev za povrat stana, tj. kada tužitelji predmetni stan nisu legalno koristili, proizilazi da nisu kumulativno ispunjena dva zakonska uslova za izdavanje naloga za uknjižbu prava vlasništva na stanu, već da tužiteljima u skladu sa odredbama člana 39.e. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, pripada pravo da od Federacije Bosne i Hercegovine traže naknadu uplaćenih sredstava po ovom osnovu, zbog čega je u pogledu tužbenog zahtjeva donesena odluka kao u dispozitivu presude. Na osnovu zauzetog stava u pogledu valjanosti predmetnog ugovora, sud je zaključio da je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio raskid spornog ugovora neosnovan.
2. AP-5221/13 Općina Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Rešad Jusupović, zamjenik Općinskog Pravobranioca, podnio je 20. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 156256 12 REV od 24. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da su se stekli uslovi za zaključenje ugovora o kupoprodaji stana u Sarajevu na kojem postoji stanarsko pravo, između apelanta i tužitelja D.V., što je apelant dužan trpjeti i priznati da predmetna presuda u cjelosti zamjenjuje kupoprodajni ugovor, kao i da tužitelj, isplatom kupoprodajne cijene, stiče pravo da se u zemljišnim knjigama uknjiži kao vlasnik idealnog dijela 1/1. Sud je zaključio da je M.Ž. bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, a da je tužitelj, kao njen unuk, bio član njenog užeg porodičnog domaćinstva u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima. S tim u vezi, utvrđeno je da tužitelju pripada pravo na otkup stana u skladu sa odredbama člana 9. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Osim toga, zaključeno je da činjenica da je tužitelj putem nasljeđivanja, tj. drugog pravnog osnova, stekao pravo vlasništva na nekom drugom stanu, ne čini tužitelja bespravnim korisnikom, niti može uticati na njegovo pravo otkupa predmetnog stana, kako apelant neosnovano tvrdi.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3730/13.
Apelacioni navodi U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić