Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-535/14 (S. V.)

Odluka donesena 14. 05. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-535/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 05. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. maja 2015. godine, u predmetu broj AP-535/14, rješavajući apelacije Sulejmana Vukovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Sulejman Vuković, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Mal 033106 13 Gž od 4. decembra 2013. godine;

Spasoje Jojić, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 014380 13 Gž od 20. juna 2014. godine;

Ranko Miletić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 135069 13 Gž od 22. augusta 2014. godine;

Mira Divljan i Biljana Vasiljević, protiv presuda Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 I 015255 13 Gž od 23. septembra 2014.

godine i broj 94 0 P 015253 13 Gž od 27. augusta 2014. godine;

Petar Tomić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 000308 13 Rev od 18. septembra 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-535/14 Sulejman Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odžaka, podnio je 4. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Mal 033106 13 Gž od 4. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju na ime duga za pružene zdravstvene usluge bolničkog liječenja isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da u konkretnom slučaju član 3. Ugovora o poslovnoj saradnji u zdravstvenoj zaštiti osiguranika Zavoda zdravstvenog osiguranja Posavskog kantona (u daljnjem tekstu: Zavod) koji je zaključen između Zavoda i UKC Tuzla 4. marta 2008. godine, utvrđuje da će se cijene u fakturi za obavljene zdravstvene usluge umanjiti za 15% na ime participacije osiguranika Zavoda, koju su isti dužni uplatiti prilikom ispostavljanja računa, a pri otpustu iz bolnice. Također, utvrđeno je da ukoliko osiguranik Zavoda ne plati participaciju u visini od 15% od cijene pružene zdravstvene usluge, UKC Tuzla će Zavodu fakturirati puni iznos cijene usluge, bez umanjenja od 15%, te će bolnica u takvim slučajevima uzeti izjave od osiguranika o nemogućnosti plaćanja. Nasuprot apelantovim navodima, sud je zaključio da navedeni član 3. predmetnog ugovora, u konačnici ne oslobađa osiguranika obaveze sudjelovanja u pokriću dijela tih troškova, te je odlučio kao u izreci presude.

2. AP-3601/14 Spasoje Jojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 1. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 014380 13 Gž od 20. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je on zaključno sa 1. januara 2011. godine u cijelosti ispunio obaveze vraćanja kredita po ugovoru o stambenom kreditu od 14. februara 2006. godine sa prvotuženim Fondom za kreditiranje stambene izgradnje, te da tuženi prema njemu po navedenom osnovu nemaju daljnjih potraživanja, kao i da se naloži tuženim da prestanu sa obustavom rata kredita od plate apelantu i da se obavežu tuženi da mu solidarno isplate na ime neosnovanih obustava u određenom vremenskom periodu određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da izjava o otpuštanja duga, da bi proizvela pravno dejstvo, mora biti data od ovlaštenog organa, odnosno organa koji upravlja prvotuženim. Dakle, utvrđeno je da je predmetnu izjavu mogao donijeti (dati) samo Zbor prvotuženog, jer je on, u smislu člana 5. Pravilnika o kreditiranju stambene izgradnje, organ upravljanja prvotuženim, čine ga svi članovi prvotuženog i odluke donose na sjednicama, većinom glasova prisutnih članova prvotuženog. Nadalje, utvrđeno je da Zbor prvotuženog bira svoj izvršni organ – komisiju za stambene odnose, kao i da je pismeni akt prvotuženog od 2. februara 2011. godine donio M.P., predsjednik stambene komisije, pa bez obzira što se apelant sa tim saglasio, nije mogao proizvesti dejstvo otpuštanja duga. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je pravilno postupio drugotuženi vršeći i dalje otplatu kredita obustavom od apelantove plate. Osim toga, sud je zaključio da su apelant i tuženi zaključili ugovor o kreditu koji obavezuje ugovorne strane i može prestati samo na način propisan zakonom.

3. AP-4449/14 Ranko Miletić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Dejan Miletić, advokat iz Banja Luke, podnio je 15. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 135069 13 Gž od 22. augusta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, obavezan je apelant da tužitelju po osnovu neosnovanog obogaćenja isplati iznos od 7.510,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da je u parnici koja je prethodila predmetnom postupku, tužitelj bio odbijen sa postavljenim tužbenim zahtjevom i obavezan da snosi troškove parničnog postupka, a u izvršnom postupku obavezan da snosi i troškove tog izvršnog postupka, tj. sveukupno 7.510,00 KM i u kojem izvršnom postupku je tužitelj izmirio sveukupne troškove isplatom u korist prvotuženog, a na račun drugotuženog, tj. apelanta, kao punomoćnika prvotuženog, kako je to zahtijevano. Nadalje, utvrđeno je da je nakon toga Vrhovni sud Republike Srpske djelimično uvažio reviziju tužitelja i preinačio drugostepenu presudu, tako da je utvrđena ništavost Ugovora o udruživanju sredstava radi izgradnje poslovnih objekata, te u pogledu odluke o troškovima, tako da je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove. Dakle, utvrđeno je da je na taj način otpao prvobitni osnov prema kojem je tužitelj isplatio troškove parničnog i izvršnog postupka prvotuženom preko apelantovog računa. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je imovina tužitelja u ranijem izvršnom postupku umanjena za navedeni iznos, za koji iznos je uvećana apelantova imovina, jer su sredstva uplaćena na njegov račun, a on tokom postupka nije dokazao da su ta sredstva prešla u imovinu prvotuženog u čiju korist je i vođen izvršni postupak.

4. AP-4631/14 Mira Divljan i Biljana Vasiljević (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Foče, koje zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnijele su 30. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presuda Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 I 015255 13 GŽ od 23. septembra 2014. godine i broj 94 0 P 015253 13 Gž od 27. augusta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenim konačnim odlukama, između ostalog, apelantice su obavezane isplatiti određeni novčani iznos na ime duga po ugovoru o kreditu od 26. januara 2006. godine, odobrenom glavnom dužniku T.K., a čije vraćanje su, pored drugih sredstava obezbjeđenja, garantovali prvoapelantica u svojstvu sudužnika i drugoapelantica, zajedno sa B.K., u svojstvu žiranata. U toku postupaka je, pored ostalog, utvrđeno da su neosnovani navodi apelantica da se postupak mogao voditi jedinstveno samo u odnosu na T.K., kao korisnika kredita i glavnog dužnika, prvoapelanticu kao sudužnika i drugoapelanticu i B.K., kao žirante, odnosno da su svi ovi ugovarači morali biti obuhvaćeni jednom tužbom, kao jedinstveni i nužni suparničari (nastali pravni odnos, po prirodi stvari mogao se prema njima riješiti samo na jednak i jedinstven način).

Naime, utvrđeno je da dužnici povjeritelja nisu jedinstveni suparničari i ne smatraju se jednim dužnikom, što dalje znači da svako od njih u postupku izvršenja preduzima parnične radnje u svoje ime i za svoj račun, pa tako prigovor jednog dužnika protiv rješenja o izvršenju ne predstavlja i prigovor ostalih dužnika. Shodno tome, sud je zaključio da su neosnovani i navodi apelantica da će po istom pravnom osnovu, istom ugovoru o kreditu postojati tri sudske odluke za plaćanje istog duga – odluka u odnosu na T.K., odluka u odnosu na prvoapelanticu i u odnosu na drugoapelanticu i B.K., te da bi tužitelj mogao tražiti prinudnu naplatu istog duga čak tri puta. Naime, kako je odredbom člana 414. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano da svaki dužnik solidarne obaveze odgovara povjeritelju za cijelu obavezu i povjeritelj može zahtijevati njeno ispunjenje od koga hoće, sve dok ne bude potpuno ispunjena obaveza, a kada jedan dužnik ispuni obavezu, ona prestaje i svi ostali dužnici se oslobađaju obaveze, sud je zaključio da zbog toga ne postoji mogućnost da po istom pravnom osnovu tužitelj više puta naplati isti dug.

5. AP-5006/14 Petar Tomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vrnjačke Banje, Republika Srbija, kojeg zastupa Radomir Tanasković, advokat iz Višegrada, podnio je 26. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 000308 13 Rev od 18. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice Općine Višegrad da se raskine Ugovor o izradi ograde na vojničkom groblju „Megdan“ u Višegradu zaključen 22. septembra 1999. godine i da se apelant obaveže da joj, po osnovu povrata uplaćenih sredstava po tom ugovoru, isplati određeni novčani iznos. Također, osporenom konačnom odlukom odbijen je i apelantov protivtužbeni zahtjev da se tužiteljica obaveže da mu plati iznos od 23.965,00 KM na ime izvršenih ugovorenih radova po predmetnom ugovoru i iznos od 10.412,32 KM na ime kamate za neblagovremeno plaćeni avans. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da se navedeni ugovor može tretirati kao ugovor sa klauzulom ključ u ruke i da time ukupna ugovorena cijena obuhvata i vrijednost svih nepredviđenih radova. Nadalje, nalazeći da ugradnja većeg broja stubova u odnosu na projektovane nema karakter naknadnih radova, već nepredviđenih radova, te imajući u vidu da je kod iskazivanja ukupne vrijednosti izvedenih radova vještak građevinske struke imao u vidu ukupan broj ugrađenih stubova, sud je zaključio da nema mjesta da se ugovorenoj cijeni od 86.000,00 KM po traženju apelanta doda iznos od 11.300,00 KM.

Naime, imajući u vidu da prema nalazu vještaka građevinske struke vrijednost izvedenih radova iznosi 67.727,18 KM, dok je prema podacima iz nalaza vještaka finansijske struke tužiteljica apelantu po predmetnom ugovoru isplatila iznos od 67.835,00 KM, sud je zaključio da je neosnovan apelantov zahtjev da mu tužiteljica na ime izvedenih radova po predmetnom ugovoru isplati traženi iznos od 23.965,00 KM. Osim toga, kako istim ugovorom nije ugovoreno plaćanje zatezne kamate za eventualno kašnjenje u plaćanju, niti za kašnjenje u izvođenju radova, sud je zaključio da apelantu ne pripada ni zahtijevana obračunata kamata u iznosu od 10.412,32 KM, već eventualno pravo na naknadu dodatnih troškova koji su prouzrokovani kašnjenjem ili na naknadu štete na ime izgubljene dobiti. Budući da u tom pravcu apelant nije postavio protivtužbeni zahtjev, niti je izvodio dokaze, sud je zaključio da protivtužbeni zahtjev ni u tom dijelu nije osnovan.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-535/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-535/14 (S. V.) | Sudska praksa | Aktio