Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-761/14 (A.M.,Z. P. i Z. K.)
Odluka donesena 14. 05. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-761/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 05. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. maja 2015. godine, u predmetu broj AP-761/14, rješavajući apelacije A.M. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
A.M., protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 004151 10 Rsž od 7. marta 2013. godine;
Zdenko Perak, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 040189 10 Rsz od 24. aprila 2014. godine;
Zlatko Kikić, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 Rs 013315 13 Rsž od 26. augusta 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-761/14 A.M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Omer Abdagić, advokat iz Cazina, podnijela je 19. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 004151 10 Rsž od 7. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila od suda da naloži tuženoj Općini Cazin da je vrati na posao i to na njeno radno mjesto na kojem je radila prije donošenja nezakonitih rješenja, dok je apelantičina tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražila poništenje kao nezakonitog rješenja tužene od 9. marta 2007. godine, kojim je apelantici kod tužene prestao radni odnos zbog prekobrojnosti, odbačena. U toku postupka je utvrđeno da apelantica kojoj je povrijeđeno određeno pravo iz radnog odnosa, odnosno, u konkretnom slučaju odlukom rukovoditelja organa državne službe prestao radni odnos zbog prekobrojnosti, nije iskoristila svoje pravo da prvostepeno rješenje pobija u zakonom predviđenom roku, pa je njenu tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva kojim kao nezakonito pobija rješenje tužene o prestanku radnog odnosa zbog prekobrojnosti od 9. marta 2007. godine valjalo odbaciti kao neblagovremenu u smislu relevantnih zakonskih i podzakonskih akata. Imajući to u vidu, sud je zaključio da je valjalo odbiti apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila od suda da naloži tuženoj da je vrati na posao i to na njeno radno mjesto na kojem je radila prije donošenja nezakonitih rješenja.
2. AP-2887/14 Zdenko Perak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Dušan Kalaba, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 040189 10 Rsz od 24. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime otpremnine zbog prestanka radnog odnosa po sili zakona sa danom 5. maja 2000. godine isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da kako je apelant tužbu radi isplate otpremnine podnio sudu dana 25. oktobra 2007. godine, a pravo na otpremninu je stekao sa danom 5. maja 2000. godine, kada mu je prestao radni odnos, kako je to i upisano u radnoj knjižici, to je sud, primjenom člana 106. Zakona o radu, zaključio da je nastupila apsolutna zastara potraživanja za isplatu otpremnine budući da je apelant tužbu podnio nakon tri godine od nastanka potraživanja. Osim toga, utvrđeno je da su neosnovani apelantovi navodi da ga je tuženi u toku trajanja prvostepenog postupka dana 11. aprila 2008. godine prvi put obavijestio o osnovicama za obračun doprinosa i vremenskom periodu za koji vrši obračun sačinjavanjem i ovjerom tabele koju je zahtijevao nadležni zavod PIO, te da rok za potraživanje za platu i za otpremninu teče od tog dana kao dana saznanja shodno relevantnoj odredbi Zakona o obligacionim odnosima. Naime, sud je zaključio da je to zbog toga što je Zakon o radu objavljen u Službenim novinama F BiH i bio je dostupan, te je apelant bio dužan da svoja prava koristi u skladu sa istim, a imao je mogućnost da podnese tužbu sudu i ranije radi zaštite prava po osnovu rada.
3. AP-4576/14 Zlatko Kikić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 27. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 Rs 013315 13 Rsž od 26. augusta 2014. godine. Apelant je dopunio apelaciju 18. i 23. marta 2015. godine, te 11. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačena je apelantova tužba kojom je tražio da se poništi odluka Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 10. februara 2012. godine o otkazu ugovora o radu, ugovor o radu od 10. februara 2012. godine, zaključen između Okružnog suda i apelanta i rješenje Okružnog suda od 20. februara 2012. godine, te da se naloži tuženoj RS da apelanta vrati na rad na radno mjesto šefa računovodstva Okružnog suda, kao i da mu na ime naknade materijalne štete – izgubljene zarade za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da kako se pobijanim odlukama u konkretnoj pravnoj stvari odlučivalo o statusnim pitanjima apelanta, to je, shodno relevantnim zakonskim odredbama, otpala obaveza da se on u postupku interne zaštite sa prigovorom obraća rukovoditelju organa, odnosno predsjedniku Okružnog suda, ali je bio u obavezi da se obrati Odboru državne uprave, shodno članu 109. stav 3. Zakona o državnim službenicima, kojim je propisano da je postupak za zaštitu prava državnog službenika pred Odborom obavezan, prije pokretanja sudskog postupka. Budući da se apelant žalbom nije obraćao pomenutom odboru u cilju iscrpljivanja prava na internu zaštitu propisanu navedenim zakonom, kao lex specialis propisom, to je sud zaključio da je on izgubio pravo na ostvarivanje sudske zaštite u predmetnom postupku.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-761/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić