Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5093/13 (J. K.)

Odluka donesena 14. 05. 2015.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pritvor
  • Sloboda kretanja
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Mjera obezbjeđenja
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Mjere zabrane
  • Sudija ili drugi službenik koji obavlja sudsku vlast u kontekstu člana 5. EK
  • Krivično djelo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5093/13

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 05. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5093/13, rješavajući apelaciju Jasmina Kasumovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 14. maja 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jasmina Kasumovića, podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 008557 13 Kv 18 od 21. novembra 2013. godine i S1 2 K 008557 13 Krn 18 od 6. novembra 2013. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasmina Kasumovića, podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 008557 13 Kv 18 od 21. novembra 2013. godine i S1 2 K 008557 13 Krn 18 od 6. novembra 2013. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Jasmin Kasumović (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Ilidže, podnio je 12. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 008557 13 Kv 18 od 21. novembra 2013. godine i S1 2 K 008557 13 Krn 18 od 6. novembra 2013. godine. Apelant je 7. aprila 2015. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunio apelaciju tako što je dostavio punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 6. marta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužilaštvo BiH je odgovor na apelaciju dostavilo 13. marta 2015. godine, a Sud BiH 19. marta 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 008557 13 Krn 18 od 6. novembra 2013. godine usvojen je prijedlog Tužilaštva BiH da se ukinu mjere zabrane koje su izrečene apelantu i ostalim osumnjičenima, i to apelantu mjere zabrane sastajanja s određenim osobama i obaveza privremenog javljanja državnom organu koje su izrečene rješenjem tog suda od 3. decembra 2012. godine i izmijenjene rješenjem tog suda od 30. aprila 2013. godine (stav I izreke rješenja). Utvrđeno je da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju primjenu mjere zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) (stav II izreke rješenja) prema apelantu i ostalim osumnjičenima.

6. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da se pred tim sudom vodi krivični postupak protiv apelanta i ostalih osumnjičenih zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 250. stav 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s krivičnim djelima poreske utaje iz člana 210. stav 3. KZBiH, pranja novca iz člana 209. stav 2. KZBiH i carinske prevare iz člana 216. stav 3. KZBiH. Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo BiH predložilo ukidanje mjera zabrane koje su izrečene osumnjičenima, osim mjere zabrane putovanja, te da je u tom smislu ukazalo da je s obzirom na težinu krivičnih djela koja se stavljaju osumnjičenima na teret, veliku štetu koja je nanesena budžetu Bosne i Hercegovine, te postojanje opasnosti od ometanja istrage u inostranstvu, neophodno da i dalje prema osumnjičenima egzistira mjera zabrane putovanja. Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo BiH, također, ukazalo da putem međunarodne pravne pomoći pokušava prikupiti nove činjenice i dokaze, ali da nadležni organi Republike Turske ni nakon upućenih urgencija ne pokazuju volju za saradnjom. Sud BiH je naveo da je, imajući u vidu sadržaj predmetnog prijedloga, kao i činjenicu da se taj prijedlog odnosi na sve osumnjičene, našao da je opravdano izvršiti kontrolu mjera zabrane prema svim osumnjičenima u tom predmetu, iako je posljednja kontrola opravdanosti mjera zabrane prema apelantu i još petorici osumnjičenih izvršena rješenjem tog suda od 8. oktobra 2013. godine. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je najprije utvrdio da u odnosu na sve osumnjičene i dalje postoji osnovana sumnja da su počinili krivična djela za koja se terete, koja je utvrđena ranijim rješenjima tog suda na osnovu dostavljenih dokaza uz prijedlog za određivanje mjere pritvora, odnosno uz izvještaj SIPA-e o počinjenom krivičnom djelu i izvršiocima od 3. marta 2011. godine, dopune navedenog izvještaja od 13. septembra 2012. godine, koji dokazi korespondiraju sadržaju analiza razgovora osumnjičenih dobijenih na osnovu provedenih posebnih istražnih radnji na osnovu naredbi Suda BiH, kao i zapisnika o ispitivanju osumnjičenih od 13. septembra 2012. godine. Pri tome, Sud BiH je ukazao da su zaključci u tom kontekstu detaljno obrazloženi u ranijim rješenjima tog suda o određivanju i produženju mjere pritvora, kao i u određivanju mjera zabrane u odnosu na sve osumnjičene, zbog čega smatra da je nepotrebno detaljno obrazlagati postojanje osnovane sumnje. Naime, Sud BiH je naveo da u konkretnom slučaju iz dostavljenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da su osumnjičeni imali aktivnu ulogu u izvršenju predmetnih krivičnih djela u svojstvu lica ovlaštenih za zastupanje u pravnim licima, da su se duži vremenski period bavili uvozom tekstila u Bosnu i Hercegovinu iz Turske, Mađarske, Kine i Italije kao organizovana i međusobno povezana grupa.

7. Dalje, Sud BiH je naveo da se u pogledu konkretne mjere zabrane, koja je na snazi prema osumnjičenima, rukovodio odredbama člana 126.b stav 6. ZKPBiH, cijeneći da je obaveza suda da ispita i utvrdi da li je došlo do promjene utvrđenih okolnosti i razloga na kojima se temelji rješenje o izricanju mjera zabrane, kao i da li su promjene takvog značaja da isključuju daljnju primjenu mjera zabrane. Sud BiH je naveo da je u konkretnom slučaju, ocjenom svih relevantnih okolnosti, našao da je i dalje neophodna primjena mjere zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. ZKPBiH prema svim osumnjičenima. Naime, Sud BiH je naveo da, pored činjenice da su svi osumnjičeni svjesni da postoji istraga, nalazi da se osumnjičeni terete da su krivična djela koja su usmjerena protiv privrede i jedinstva tržišta, te krivična djela iz oblasti carine, počinili u sastavu dobro organizovane grupe, s unaprijed jasno definisanim ulogama, a tim su djelima, kako se osnovano sumnja, ostvarili znatnu imovinsku korist i na taj način oštetili budžet Bosne i Hercegovine. Sud BiH je ukazao da u vezi s tim nalazi da navedena grupa pretpostavlja dobro organizovanu i komunikacijski povezanu mrežu osoba putem koje bi osumnjičeni mogli stupiti u kontakt sa svjedocima koji imaju neposredna saznanja o predmetnim djelima i organizovanom lancu lica koja su učestvovala u tim djelima, te izvršiti nedozvoljen uticaj i osujetiti vođenje predmetne istrage, koja je po ocjeni tog suda itekako složena. Također, Sud BiH je ukazao da iako osumnjičeni ne mogu uticati na rad organa drugih država u postupku pribavljanja dokaza putem međunarodne pravne pomoći, kako to odbrane pojedinih osumnjičenih ukazuju, nesumnjivo je da osumnjičenima moraju biti poznata lica sa kojima su, kako se osnovano sumnja, sarađivali pri izvršenju krivičnih djela, tako da bi ukidanjem mjere zabrane putovanja mogli nesmetano vršiti uticaj na daljnji tok istrage i prikupljanje dokaza u inostranstvu. Pri tome, Sud BiH je ukazao da se mjerom zabrane putovanja osumnjičenima ne opterećuju prava osumnjičenih preko neophodne mjere, imajući u vidu da su rješenjem tog suda ukinute ostale mjere zabrane koje su im ranije izrečene.

8. Sud BiH je, odlučujući o žalbama apelanta i još četvorice osumnjičenih protiv navedenog rješenja, donio Rješenje broj S1 2 K 008557 13 Kv 18 od 21. novembra 2013. godine kojim je žalbe odbio kao neosnovane. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je pravilno u pobijanom rješenju naznačeno da je postojanje osnovane sumnje obrazloženo u rješenjima o određivanju i produženju pritvora, a na osnovu dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje i produženje mjere pritvora, a ta rješenja su u žalbenom postupku bila ispitana od apelacionog vijeća tog suda. Stoga, Sud BiH je naveo da je u pobijanom rješenju, suprotno apelantovim navodima, konstatovano da postoji osnovana sumnja, te je pravilno navedeno da bi detaljnija analiza dokaza i činjenica, na kojima se temelji zaključak o postojanju osnovane sumnje, bila suvišna. Također, Sud BiH je naveo da i dalje postoji realna opasnost da će osumnjičeni, svjesni da postoji istraga koja se vodi protiv njih, nastojati da stupe u kontakt sa svjedocima koji do sada nisu saslušani, a koji imaju neposredna saznanja o ovim djelima i licima koja su učestvovala u tome, i uticati na njihove iskaze. U odnosu na apelantove navode u pogledu dužine trajanja istrage, Sud BiH je naveo da se istraga u konkretnom predmetu vodi protiv većeg broja lica, što upućuje na kompleksnost ovih krivičnih djela, odnosno brojnost preduzetih radnji i osumnjičenih koji su imali ulogu u izvršenju tih radnji, tako da je očigledno da je iz objektivnih razloga otežano provođenje i okončanje istrage. Sud BiH je ukazao da je činjenica da Tužilaštvo BiH duži period nastoji prikupiti nove činjenice i dokaze putem međunarodne pravne pomoći, te da nadležni organi Republike Turske ne pokazuju volju za saradnju, zbog čega je uvelike otežano pribavljanje dokaza na takav način. Po mišljenju Suda BiH, ukidanjem mjere zabrane putovanja osumnjičeni bi mogli nesmetano uticati na daljnji tok istrage, imajući u vidu da su osumnjičenima poznata lica s kojima su, kako se osnovano sumnja, sarađivali pri izvršenju predmetnih krivičnih djela, od kojih se određeni broj zasigurno nalazi u inostranstvu. Konačno, Sud BiH je ukazao da su tim mjerama zabrane u dovoljnoj mjeri ispoštovana prava osumnjičenih jer im je omogućeno kretanje u okviru granica Bosne i Hercegovine, dok im je onemogućeno da napuste teritoriju Bosne i Hercegovine, a što po ocjeni tog suda ne predstavlja prekomjerno opterećenje i povredu njihovih prava, posebno imajući u vidu da su im mjere zabrane ublažavane u skladu s promijenjenim okolnostima.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

10. Apelant navodi da Sud BiH, prilikom izricanja i produženja mjere zabrane, uopšte nije obrazložio u čemu se sastoji ispunjenost uslova u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio djelo koje mu se stavlja na teret. Apelant navodi da je takvo postupanje suda dokaz proizvoljnosti kako u zaključivanju, tako i u primjeni prava. Naime, apelant navodi da obaveza provjere da li postoje uslovi za određivanje i produženje mjera zabrane nije samo formalnog karaktera, već podrazumijeva kvalitetno i brižljivo utvrđivanje činjeničnog stanja svaki put iznova, u suštinskom smislu, a ne pozivanjem na neko ranije rješenje u kojem su obrazloženi svi uslovi. Apelant navodi da je Sud BiH svoj zaključak o postojanju osnovane sumnje izveo na osnovu tri materijalna dokaza, a da pri tome nije naveo nijedan navod u pogledu opravdanih okolnosti konkretno na apelantovoj strani, a posebno u odnosu na postojanje posebnih razloga, budući da je u odnosu na njega ostala na snazi mjera zabrane putovanja koja se izriče samo ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi apelant mogao pobjeći. Također, apelant navodi da je Sud BiH, cijeneći posebne uslove, sasvim paušalno, odnosno bez izjašnjenja i zahtjeva Tužilaštva BiH, naveo da to tužilaštvo sprovodi istragu protiv većeg broja lica što upućuje na složenost predmetnih krivičnih djela, te brojnost preduzetih radnji i osumnjičenih, te da se i dalje prikuplja dokazni materijal. Apelant navodi da je, međutim, Tužilaštvo BiH tek prilikom posljednje kontrole opravdanosti mjera zabrane paušalno navelo da se prikuplja dokazni materijal od Republike Turske, koja ne pokazuje volju za saradnju. U vezi s tim, apelant smatra da nezainteresovanost države da postupi po zahtjevu za međunarodnu pomoć ne može ići na apelantovu štetu tako da samo zbog toga i dalje egzistira izrečena mjera zabrane.

b) Odgovor na apelaciju

11. Sud BiH je naveo da iz obrazloženja rješenja tog suda od 6. novembra 2013. godine jasno proizlazi da je taj sud utvrdio postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni u tom predmetu, uključujući i apelanta, počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret, a na temelju dokaza koji su tom sudu ranije dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora i koji su navedeni u rješenju. Sud BiH je naveo da je postojanje osnovane sumnje bilo detaljno obrazloženo u ranijim rješenjima tog suda o određivanju i produženju pritvora, te izricanju mjera zabrane, pa je stoga zaključio da bi ponovno obrazlaganje postojanja osnovane sumnje, kao i detaljna analiza dokaza i činjenica na kojima se temelji osnovana sumnja, bilo suvišno. Sud BiH je dalje naveo da iz obrazloženja osporenih rješenja jasno proizlazi koje je okolnosti taj sud cijenio prilikom donošenja svoje odluke, te da su stoga neosnovani apelantovi navodi koji su izneseni u tom pravcu. Naime, Sud BiH je ukazao da je cijenio činjenicu da su osumnjičeni svjesni istrage koja se protiv njih vodi, zatim da su, kako se osnovano sumnja, krivična djela za koja se terete počinili u sastavu dobro organizovane grupe, koja pretpostavlja komunikacijski dobro povezanu mrežu osoba, tako da je izveo zaključak da bi ukidanjem mjere zabrane putovanja osumnjičeni mogli izvršiti nedozvoljen uticaj na svjedoke i osujetiti ciljeve istrage, te ometati prikupljanje dokaza u inostranstvu. Također, Sud BiH je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je taj sud samo formalno vršio kontrolu mjera zabrane. Naime, Sud BiH je ukazao da je Tužilaštvo BiH dostavilo prijedlog za ukidanje pojedinih mjera zabrane osumnjičenima, da je taj sud navedeni prijedlog dostavio odbrani, te da je nakon što je zaprimio izjašnjenje apelantove odbrane svestrano razmotrio sve relevantne okolnosti i odlučio kao u izreci prvostepenog rješenja, koje je potvrđeno drugostepenim rješenjem.

12. Tužilaštvo BiH je navelo da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu organizovanog kriminala u vezi s krivičnim djelima utaje poreza, pranja novca i carinske prevare, te da istraga još nije okončana. S obzirom na to, Tužilaštvo BiH smatra da je mjera zabrane putovanja, koja još egzistira u odnosu na apelanta, osnovana i na zakonu zasnovana.

V. Relevantni propisi

13. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) relevantne odredbe glase:

Član 123.

Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu poduzeti prema optuženom za osiguranje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, mjere zabrane, jamstvo i pritvor.

(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavat će se uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.

(3) Ove mjere ukinut će se i po službenoj dužnosti odmah kad prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijenit će se drugom blažom mjerom kad za to nastupe uvjeti. (4) Odredbe ove glave shodno se primjenjuju i na osumnjičenog.

Član 126.

Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.

(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud također može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).

Član 126.b stav 6.

Izricanje mjera zabrane (6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna.

VI. Dopustivost

14. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

16. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).

17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je tim riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije preuranjena.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na ostala prava

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 008557 13 Kv 18 od 21. novembra 2013. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 26. novembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 12. decembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost i pravo na slobodu kretanja

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

23. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se usloviti garancijama o pojavljivanju na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

24. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima, na toj teritoriji, pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.

2. Svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i sopstvenu.

3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su nužna u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti ili javne bezbjednosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprječavanja kriminala za zaštitu morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

4. Prava iz stava 1. mogu također, u posebnim okolnostima ograničiti u skladu sa zakonom i opravdati javnim interesom u demokratskom društvu.

25. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama, kojima je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju primjenu mjere zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. ZKP, povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost, kao i pravo na slobodu kretanja. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, treba ispitati da li se u konkretnom slučaja radi o lišavanju slobode u smislu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije ili se radi o uskraćivanju slobode kretanja u smislu člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

26. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da član 5. Evropske konvencije pruža garancije pojedincu od arbitrarnog hapšenja i lišenja slobode, ali ne i od ograničenja prava slobode kretanja. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju zabranjuje ograničenja slobode kretanja, ali istovremeno reguliše mogućnost ograničenja slobode kretanja u posebnim oblastima. Ustavni sud dalje ističe da razgraničenje hapšenja i lišenja slobode s jedne strane i ograničenja slobode kretanja s druge strane ne mora da bude tako jasno kako se na prvi pogled čini. U principu, ovo razgraničenje može da zavisi i od posebne pravne situacije u kojoj se pojedinac nalazi ali najčešće se lišenje i ograničenje slobode razlikuju samo po načinu, trajanju i posljedicama mjera koju je javna vlast preduzela prema pojedincu. U oba slučaja se, dakle, radi o ograničenju slobode kretanja, ali lišenje slobode od ograničenja slobode se razlikuje u stepenu, intenzitetu i posljedicama mjere koja je preduzeta prema pojedincu.

27. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) pod lišenjem slobode se smatra mjera javne vlasti kojom se pojedinac zadržava na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme, i to protivno svojoj slobodnoj volji ili bez nje (vidi Evropski sud, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, Serija A, broj 92). Kod razgraničenja hapšenja, lišenja i ograničenja slobode osnovni kriteriji su način teritorijalnog ograničenja kretanja, dužina tog ograničenja kao i poseban pravni status lica koje je u pitanju. U odnosu na teritorijalni kriterij nesporno je da lišenje slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije predstavlja boravak u zatvoru, dakle u zatvorenoj ustanovi u okviru koje je dopuštena čak i potpuna sloboda kretanja. Također, zadržavanje lica u zatvoru, pritvoru ili sličnoj ustanovi ili na bilo kojem drugom mjestu gdje je licu fizički ograničeno kretanje po naredbi policije ili drugih javnih vlasti, potpada pod lišenje slobode iz člana 5. Evropske konvencije. S druge strane, svako prinudno zadržavanje na teritorijalno ograničenom mjestu koje ne čini zatvorenu ustanovu ne predstavlja lišenje već, naprotiv, samo ograničenje prava slobode (vidi Evropski sud, Bozano protiv Francuske, presuda od 18. decembra 1986. godine, Serija A, broj 54). Također, kućni pritvor se smatra lišenjem a ne ograničenjem prava slobode, pogotovo ako je vezan za zabranu komunikacije sa spoljnim svijetom. S druge strane mjere koje se koriste kao sredstvo za obezbjeđenje prisustva okrivljenog u postupku kao što su zabrana napuštanja boravišta, obaveza javljanja nadležnim vlastima u određeno vrijeme i na određenom mjestu predstavljaju mjere ograničenja, ali ne i lišenje slobode (vidi Evropski sud, Vito Ciancimino protiv Italije, odluka o dopustivosti od 27. maja 1991. godine).

28. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj novijoj praksi, u predmetima br. AP 4850/14 i AP 5432/14, ispitivao apelacije koje su pokretale identično pitanje, tj. pitanje da li se u slučaju izricanja mjera zabrane mogu primijeniti garancije iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4850/14 i AP 5432/14 od 15. aprila 2015. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenima odlukama, tačka 38, odnosno tačka 35, Ustavni sud je ukazao da, imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda u pogledu distinkcije lišavanja slobode prema članu 5. Evropske konvencije i ograničavanja slobode prema članu 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (koja se ogleda u ispitivanju stepena, intenziteta i posljedica mjere javne vlasti), smatra da standardi koje uspostavio Evropski sud predstavljaju minimum standarda zaštite određenog prava zagarantovanog Evropskom konvencijom. Također, Ustavni sud je ukazao da navedeno ni na koji način ne sprečava Ustavni sud da pruži širi obim zaštite od onog kojeg pružaju standardi ustanovljeni praksom Evropskog suda, slijedom čega je ispitao osporena rješenja kojima su apelantima izrečene mjere zabrane, u okviru garancija zaštite prava prema članu 5. Evropske konvencije.

29. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da se apelantovi navodi u suštini odnose na kršenje prava na ličnu slobodu i bezbjednost, dok kršenje prava na slobodu kretanja apelant nije posebno obrazlagao, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati samo apelantove navode u odnosu na pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud istakao da standardi koje nameće član 5. stav 1.c. Evropske konvencije predviđaju da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga, kako je ukazao Evropski sud, činjenice koje izazivaju sumnju i koje mogu biti dovoljne u vrijeme lišavanja slobode ne trebaju biti istog nivoa kao one koje su neophodne za odluku u narednim fazama postupka, npr. za podizanje optužnice (vidi Evropski sud, O'Harra protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 37555/97, tačka 36). Također, Evropski sud je ukazao da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.

30. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, ukazujući na izvještaj SIPA-e o počinjenom krivičnom djelu i izvršiocima od 3. marta 2011. godine i dopune navedenog izvještaja od 13. septembra 2012. godine, zatim sadržaj analiza razgovora osumnjičenih dobijenih na osnovu provedenih posebnih istražnih radnji na osnovu naredbi Suda BiH, kao i zapisnika o ispitivanju osumnjičenih od 13. septembra 2012. godine, zaključio da u konkretnom slučaju i dalje postoji osnovana sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivična djela za koja se terete. Pri tome, Sud BiH je ukazao da je u ranijim rješenjima o određivanju i produženju mjere pritvora, kao i u određivanju mjera zabrane u odnosu na sve osumnjičene, taj sud detaljno obrazložio postojanje osnovane sumnje koja proizlazi iz navedenih dokaza, te da stoga ne nalazi za potrebno da to ponovo detaljno obrazlaže. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u postupanju Suda BiH u tom pogledu, pogotovo što apelant u konkretnom slučaju ne osporava navedene dokaze na osnovu kojih je utvrđena osnovana sumnja, već samo ukazuje na eventualni propust tog suda da osnovanu sumnju ponovo detaljno obrazloži. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi, koji su izneseni u tom pravcu, neosnovani, te da kao takvi ne dovode u pitanje poštovanje garancija iz člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije.

31. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH ukazao da je, postupajući po prijedlogu Tužilaštva BiH, u konkretnom slučaju izvršio kontrolu mjera zabrane prema svim osumnjičenima, iako u odnosu na apelanta i još petoricu osumnjičenih nije protekao rok od dva mjeseca od posljednje izvršene kontrole. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u obrazloženju prvostepenog rješenja jasno ukazao da je, u smislu odredaba člana 126.b stav 6. ZKPBiH, ispitao sve relevantne okolnosti, te da je zaključio da je prema svim osumnjičenima i dalje potrebna primjena mjere zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. ZKPBiH. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u obrazloženju prvostepenog rješenja, koje je kao pravilno potvrđeno drugostepenim rješenjem tog suda, naveo detaljne i jasne razloge kojima se rukovodio prilikom izvođenja takvog zaključka, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno ukazao na težinu krivičnih djela koja se apelantu i ostalim osumnjičenima stavlja na teret, posljedice predmetnih krivičnih djela, kao i na okolnost da osumnjičenima moraju biti poznata lica s kojima su, kako se osnovano sumnja, sarađivali pri izvršenju krivičnih djela, tako da bi ukidanjem mjere zabrane putovanja mogli nesmetano vršiti uticaj na daljnji tok istrage i prikupljanje dokaza u inostranstvu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH, primjenjujući odredbe člana 126.b stav 6. ZKPBiH, u obrazloženju prvostepenog rješenja, koje je ispitano od drugostepenog vijeća tog suda i potvrđeno kao pravilno, dao jasne i potpune razloge kojima se rukovodio pri izvođenju zaključka da u konkretnom slučaju nije došlo do promjene okolnosti zbog kojih je apelantu, kao i ostalim osumnjičenima, određena mjera zabrane putovanja iz člana 126. stav

2. ZKPBiH, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

32. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima Suda BiH nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. i st. 3. i 4. Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

33. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na ličnu slobodu i bezbjednost.

34. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost da izjavi žalbu protiv prvostepenog rješenja, te da je Sud BiH, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja tog suda, razmotrio apelantove žalbene navode, te dao razloge za svoje odlučenje. Ustavni sud smatra kako činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom, to jest da je njegova žalba odbijena kao neosnovana, ne može voditi zaključku da ne postoje ili da nisu djelotvorni pravni lijekovi. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na ličnu slobodu i bezbjednost neosnovani.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana 5. stav 1. tačka c. i st. 3. i 4. Evropske konvencije jer je Sud BiH, postupajući u skladu s odredbama člana 126b. stav 6. ZKPBiH, ispitao sve okolnosti konkretnog slučaja, te u vezi s tim dao jasne i potpune razloge kojima se rukovodio pri izvođenju zaključka da nije došlo do promjene okolnosti zbog kojih je apelantu određena mjera zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. ZKP BiH, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

36. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije u vezi s pravom na ličnu slobodu i bezbjednost jer je apelantu na raspolaganju bila mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene odluke, koju je apelant i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom, ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.

37. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-5093/13 (J. K.) | Sudska praksa | Aktio