Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1269/12 (O. T.)

Odluka donesena 14. 05. 2015.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Ništavost
  • Ostavina
  • Nekretnina
  • Nasljedstvo
  • Šta se ne smatra domom
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1269/12

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 05. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1269/12, rješavajući apelaciju Osmana Travančića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 14. maja 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Osmana Travančića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000567 10 Rev od 19. januara 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-09-000434 od 12. marta 2010.

godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 077-0-P-08-000151 od 29. maja 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Osman Travančić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Katrineholma, Švedska, kojeg zastupa Mirsad Bajramović, advokat iz Prijedora, podnio je 4. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000567 10 Rev od 19. januara 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-09-000434 od 12. marta 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077-0-P-08-000151 od 29. maja 2008. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Slobodana Čolovića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 7. januara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. januara 2015. godine, Okružni sud 21. januara 2015. godine i Osnovni sud 4. februara 2015. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Odlučujući o apelantovoj tužbi podnesenoj protiv tuženog radi utvrđenja, Osnovni sud u Kozarskoj Dubici je donio Presudu broj P-294/02 od 24. juna 2003. godine, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi zakonskim nasljednikom iza umrle Meleće Travančić (u daljnjem tekstu: ostaviteljica ili primalac izdržavanja), da ostaviteljicinoj ostavinskoj masi pripadnu nekretnine upisane u zk. ul. broj 5185 KO Kozarska Dubica, u naravi kuća i dvorište (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), da se utvrdi ništavost ugovora o doživotnom izdržavanju koji je ostaviteljica kao primalac izdržavanja zaključila s tuženim kao davaocem izdržavanja 22. septembra 1993. godine u Kozarskoj Dubici i da se naloži brisanje zemljišnoknjižnog stanja koje je nastalo na osnovu tog ugovora i uspostavi stanje kakvo je bilo prije provedbe ugovora o doživotnom izdržavanju.

6. Okružni sud u Bijeljini je Rješenjem broj Gž-2027/03 od 20. septembra 2005. godine apelantovu žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje. Okružni sud je ocijenio da je u prvostepenom postupku počinjena povreda odredaba parničnog postupka zato što je strankama onemogućeno da o bitnim i relevantnim činjenicama raspravljaju pred sudom.

7. U ponovnom postupku, Osnovni sud je donio Presudu broj P-533/05 od 17. novembra 2006. godine, kojom je odbačen apelantov zahtjev da se utvrdi zakonskim nasljednikom iza ostaviteljice, dok je u ostalom dijelu koji se odnosi na ostavinsku masu, utvrđenje ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pravnih posljedica nastalih na osnovu tog ugovora, tužbeni zahtjev odbijen. U ponovnom postupku provedeni su dokazi na osnovu kojih su utvrđene prije svega nesporne činjenice, i to: da je ostaviteljica bila vlasnik spornih nekretnina, da je ostaviteljica kao primalac izdržavanja s tuženim zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju 23. septembra 1993. godine koji su potpisale ugovorne strane i koji je ovjeren u Osnovnom sudu u Kozarskoj Dubici pod brojem R-53/93 i da je ostaviteljica umrla 25. oktobra 1993. godine. Postupajući prema uputama iz rješenja Okružnog suda koji se tiče okolnosti pod kojima je ugovor zaključen (ratne okolnosti) i ostaviteljicinog zdravstvenog stanja, Osnovni sud je proveo dokaz saslušanjem tuženog u svojstvu parnične stranke, saslušanjem svjedoka dr. Milorada Pekića, specijaliste interne medicine, i svjedoka Slobodana Bajalice, uredujućeg sudije koji je ovjerio predmetni ugovor. Nakon ocjene svih provedenih dokaza, Osnovni sud je utvrdio da apelant nije dokazao da postoje razlozi za poništenje ugovora o doživotnom izdržavanju, u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

8. Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Gž-06-001838 od 12. januara 2007. godine, uvažavajući apelantovu žalbu, ukinuo presudu Osnovnog suda i predmet vratio na ponovni postupak, smatrajući da je zasnovana na povredama odredaba parničnog postupka. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je tokom postupka i u žalbi istican prigovor litispedencije, jer se u istom sudu povodom istog ugovora o doživotnom izdržavanju vodi postupak povodom tužbe Azemine Bašić protiv tuženog i apelanta. Kako se prvostepeni sud uopće nije izjasnio o istaknutom prigovoru litispedencije, iako je po službenoj dužnosti imao tu obavezu, ostalo je neutvrđeno da li postoje procesne smetnje za vođenje parnice, pa je predmet vraćen na ponovni postupak.

9. Osnovni sud je u ponovljenom postupku donio Presudu broj 077-0-P-07-000-124 od 18. oktobra 2007. godine, kojom je u stavu I utvrdio da je apelant ostaviteljicin zakonski nasljednik, u stavu II je odbio tužbeni zahtjev kojim je zatraženo da ostaviteljicinoj ostavinskoj masi pripadnu sporne nekretnine i u stavu III odbacio apelantovu tužbu kojom je zatraženo utvrđenje ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pravnih posljedica koje je proizveo. Obrazlažući presudu, Osnovni sud je naveo da je odlučujući o prigovoru litispedencije pribavljen spis istog suda broj P- 182/03, na osnovu kojeg je utvrđeno da je prigovor osnovan. Naime, u tom predmetu je Azemina Bašić zatražila da se utvrdi ništavost istog ugovora o doživotnom izdržavanju, a kao tužene je označila apelanta i tuženog iz konkretne parnice, zbog čega je tužba u tom dijelu odbačena.

10. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-002250 od 27. februara 2008. godine apelantova žalba je uvažena u osporenom odbijajućem dijelu, zatim dijelu kojim je tužba odbačena i dijelu odluke o troškovima postupka, pa je predmet vraćen na ponovni postupak. Žalbenim navodima je, prema ocjeni Okružnog suda, osnovano ukazano na to da odbacivanje tužbe nije utemeljeno na zakonu, jer je prvostepeni sud izgubio iz vida da je dužan odbaciti parnicu između istih stranaka koja je počela teći kasnije, a ne onu koja je kasnije podnesena. U predmetu P-182/03 u odnosu na oba tužna (tuženog i apelanta) parnica je počela teći 8. decembra 2003. godine, a u tekućoj parnici 15. aprila 2003. godine, iz čega proizlazi da je u predmetu P-182/03 tužbu trebalo odbaciti, a postupak povodom apelantove tužbe nastaviti.

11. Osnovni sud je Presudom broj 077-0-P-08-000-151 od 29. maja 2008. godine, konstatirajući pravosnažnost dijela presude koji se odnosi na utvrđenje da je apelant ostaviteljicin zakonski nasljednik, odbio u cjelini ostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na ostaviteljicinu ostavinsku masu i ništavost ugovora o doživotnom izdržavanju. Odlučujući o ukidajućem dijelu tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je ponovio izvedene materijalne dokaze na osnovu kojih je utvrdio sljedeće: da je ostaviteljica bila vlasnik spornih nekretnina (u naravi kuća i zemljište), da je zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju s tuženim 23. septembra 1993. godine u kojem stoji (tačka I ugovora) da ostaviteljica kao primalac izdržavanja nakon svoje smrti ostavlja u nasljeđe davaocu izdržavanja (tuženom) sve svoje pokretne i nepokretne stvari, uključujući kuću s pripadajućim zemljištem, da je ugovor ovjeren pod brojem R-53/93 i pročitan ugovornim stranama uz upozorenje o posljedicama ugovora i da je ostaviteljica umrla 25. oktobra 1993. godine. Iz navedenog je zaključeno da je u cijelosti provedena forma za zaključenje predmetnog ugovora, da je ugovor u cjelini poštovan i da nije protivan prinudnim propisima. Imajući u vidu materijalne dokaze i njihov sadržaj, kao i izjave saslušanih svjedoka, Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da postoje razlozi za poništenje ugovora o doživotnom izdržavanju u smislu člana 103. ZOO-a. Kako je ostaviteljica putem navedenog ugovora predmetne nekretnine za života ustupila tuženom, to te nekretnine u smislu člana 112. Zakona o nasljeđivanju ne ulaze u ostavinsku masu, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev odbijen.

12. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001446 od 14. oktobra 2008. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Pojašnjavajući neosnovanost apelantove tvrdnje da je ugovor o doživotnom izdržavanju ništav, između ostalog jer ne sadrži zemljišnoknjižne podatke o nekretninama koje za primljeno izdržavanje ostaviteljica ostavlja tuženom, Okružni sud je citirajući sadržaj odredbe ugovora u kojem je navedeno da u nasljeđe ostavlja kuću u ulici Milana Tepića br. 48, kao i pripadajući dio zemljišta koji služi za redovnu upotrebu, naveo da je neosnovan, jer iz navedenog proizlazi da je predmet ugovora određen (odrediv) u smislu člana 50. ZOO-a, zbog čega nisu ispunjeni uvjeti iz člana 47. ZOO-a da se po ovom osnovu predmetni ugovor proglasi ništavim. Što se tiče žalbenog navoda prema kojem je ugovor ništav jer je tuženi iskoristio teško zdravstveno stanje ostaviteljice kao izdržavane osobe, Okružni sud je naveo da iz iskaza svjedoka, doktora specijaliste interne medicine kojeg je Osnovni sud ocijenio vjerodostojnim, proizlazi da tuženi nije iskoristio ostaviteljicino teško zdravstveno stanje i da nije mogao predvidjeti njenu smrt, koja je uslijedila mjesec dana nakon zaključenja ugovora. Osim toga, imajući u vidu činjenice koje je prvostepeni sud utvrdio, i to da je ostaviteljica bila u prijateljskim odnosima s tuženim i da joj je trebala pomoć kao osobi koja je u ratnim uvjetima u kući živjela sama, ne može se izvesti zaključak da je tuženi iskoristio njeno zdravstveno stanje, te ni po ovom osnovu ne postoje uvjeti da se utvrdi ništavost ugovora. Suprotno žalbenim navodima, činjenica da je ugovor zaključen u ratnim uvjetima nije dovoljna za zaključak da je ugovor ništav, već je neophodno u svakom pojedinačnom slučaju utvrditi da li su i koliko ti uvjeti djelovali na ugovorne strane. S obzirom na to da apelant nije izveo ni jedan dokaz u pravcu dokazivanja nedostataka prave volje ugovarača, to primjenom pravila o teretu dokazivanja ni po ovom osnovu nije bilo razloga za ništavost ugovora. Najzad, Okružni sud je zaključio da je prvostepena presuda pravilna i zakonita i da žalbenim navodima nije dovedena u sumnju njena pravilnost i zakonitost.

13. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-rev-09-000 103 od 2. septembra 2009. godine djelimično usvojio apelantovu reviziju i drugostepenu presudu ukinuo u dijelu koji se odnosio na utvrđenje ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i izmjenu zemljišnoknjižnog stanja, kao i u dijelu troškova postupka. U preostalom dijelu revizija je odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud je naveo da su obje nižestepene presude utemeljene na iskazu svjedoka specijaliste interne medicine dr. Milorada Pekića, a da su zanemarene činjenice koje se odnose na ostaviteljicinu starosnu dob i općepoznatu činjenicu rata u BiH. Također je ukazano na to da je navedeni ugovor zaključen prije nego je prethodni, koji je zaključen sa Azeminom Bašić, raskinut i donesena Presuda pod brojem P- 79/93 u veoma kratkom roku. Vrhovni sud je zatim naveo sadržaj odredbe člana 103. stav 1. ZOO-a i član 141. stav 1. tog zakona, prema kojima je ugovor ništav ako je neko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovorio za sebe ili nekog drugog korist koja je u očitoj nerazmjeri s onim što je on drugom dao ili učinio. Vrhovni sud je ocijenio da nižestepeni sudovi nisu imali u vidu navedene zakonske odredbe u punoj mjeri, te da je činjenično stanje u dijelu koji se odnosi na pravnu valjanost ugovora pogrešno utvrđeno.

14. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-09-000434 od 12. marta 2010. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda od 29. maja 2008. godine potvrđena. Okružni sud je, imajući u vidu razloge revizione odluke, odlučio da otvori raspravu pred drugostepenim sudom i ponovo izvede već izvedene dokaze. Ponovnom ocjenom svih izvedenih dokaza Okružni sud je ostao pri stanovištu da ne postoje zakonski uvjeti za utvrđenje da je osporeni ugovor o doživotnom izdržavanju ništav. Naime, činjenice na koje je ukazano revizionom presudom nisu bile sporne među strankama, niti je tužilac u pogledu svojih tvrdnji da je tuženi iskoristio ostaviteljicin položaj zbog njenog zdravstvenog stanja i starosne dobi predložio izvođenje dokaza, smatrajući valjda da su navedene nesporne činjenice same za sebe dovoljne za zaključak da je ugovor ništav. Okružni sud je prihvatio iskaze svih saslušanih svjedoka i tuženog u svojstvu parnične stranke, jer ničim nisu dovedeni u sumnju. Na osnovu izvedenih dokaza je utvrđeno činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je prije zaključenja predmetnog ugovora ostaviteljica bila u prijateljskim i komšijskim odnosima sa tuženim i njegovom porodicom, da je bila upućena na njega, da joj je zbog zdravstvenog stanja i godina života trebala pomoć i da su ovi razlozi opredijelili ugovorne strane da pristupe zaključenju ugovora. Dakle, ne proizlazi da je tuženi zaključenju ugovora prišao kako bi iskoristio zdravstveno stanje ostaviteljice u svojstvu izdržavane osobe, jer je budući događaj – njena smrt, u konkretnom slučaju bila neizvjesna i u objektivnom i u subjektivnom smislu, a to dalje znači da je tuženi postupao savjesno. Osim toga, u pogledu činjenice da je za iste nekretnine ranije 18. aprila 1988. godine ostaviteljica zaključila ugovor sa drugom osobom (Azemina Bašić), Okružni sud je naveo da ta okolnost, sama za sebe, ne čini ugovor ništavim. Osim toga, činjenica da je ugovor zaključen u ratnim uvjetima nije dovoljna za zaključak da je takav ugovor ništav, već je neophodno da se za svaki pojedinačni slučaj utvrdi kako su navedeni uvjeti direktno djelovali na ugovarače, odnosno da li su doveli do nedostatka slobodno izražene volje u smislu čl. 26. i 28. ZOO-a. Budući da apelant tokom postupka nije izveo niti jedan dokaz u pravcu dokazivanja prave volje ugovarača, to je primjenom principa o teretu dokazivanja utvrđeno da ni po ovom osnovu ne postoje razlozi za ništavost ugovora. Okružni sud je najzad zaključio da izvedenim dokazima apelant nije dokazao postojanje zakonskih razloga za ništavost predmetnog ugovora niti iz jednog razloga na koje se pozivao u tužbi, a ugovor je u formalnopravnom smislu u skladu s odredbom člana 120. Zakona o nasljeđivanju, slijedom čega je prvostepeni sud, prema mišljenju Okružnog suda, pravilno u osporenom dijelu odbio apelantov tužbeni zahtjev.

15. Vrhovni sud je u revizionom postupku donio Presudu broj 118 0 P 000567 10 rev od 19. januara 2012. godine, kojom je revizija odbijena jer je ocijenjeno da nije osnovana. Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja na osnovu kojeg je prvostepeni sud, a zatim i drugostepeni koji je ponovio već izvedene dokaze, donio pravilnu i zakonitu odluku. Vrhovni sud je zaključio da pri činjenici da u postupku nije utvrđeno da je predmetni ugovor protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, što bi prema odredbi člana 103. stav 1. ZOO-a bio uvjet za proglašenje ugovora ništavim, pravilna je odluka kojom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora i uspostavu zemljišnoknjižnog stanja na spornim nekretninama kakvo je bilo prije njegovog provođenja u zemljišne knjige.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant ukazuje na kršenje prava na dom i prava na imovinu iz čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da je pogrešno protumačen stav o javnom moralu i dobrim običajima prilikom sklapanja ugovora i da je potpuno jasno da je ugovor o doživotnom izdržavanju u konkretnom slučaju ništav prema članu 103. ZOO-a, jer je zaključen u vrijeme etničkog čišćenja. Navodi da je nedvojbeno jasno da je tuženi bio svjestan ostaviteljicinog ranjivog i teškog položaja uzrokovanog stanjem nužde zbog ratnih okolnosti. Osim toga, apelant ukazuje na to da je nezakonit stav sudova koji se odnosi na ostavinsku masu, jer su nekretnine iz spornog ugovora uknjižene na osnovu nevaljanog pravnog osnova odnosno na osnovu ništavog ugovora.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana, da su razlozi presude protiv koje je podnesena apelacija navedeni u njenom obrazloženju, pa je predloženo da se apelacija kao neosnovana odbije.

18. Okružni sud smatra da je apelacija neosnovana jer presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazano, pa je predloženo da se odbije kao neosnovana.

19. Osnovni sud je naveo da ostaje pri razlozima iz svoje presude koja je potvrđena presudama Okružnog suda i Vrhovnog suda, te da je apelacija neosnovana, zbog čega je predloženo da se odbije.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

[...] Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi: Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Član 28.

Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.

Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.

Član 46.

Ugovorna obaveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju. Ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

Član 47.

Kada je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav. Član 103.

(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

22. Zakon o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80, na osnovu člana 12. Ustavnog zakona preuzet kao zakon Republike Srpske) u relevantnom dijelu glasi: Član 112.

Kad predak koji je za života izvršio ustupanje i raspodjelu imovine umre, njegovu zaostavštinu sačinjavaće samo ona njegova imovina koja nije obuhvaćena ustupanjem i raspodjelom, kao i dobra koja je naknadno stekao.

Član 120.

Ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog ugovarača ili neko treće lice, a u kome drugi ugovarač izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u naslijeđe nije ugovor o nasljeđivanju. To je ugovor o otuđivanju uz naknadu cijele ili dijela imovine koja pripada primaocu izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, čija je predaja davaocu izdržavanja odgođena do smrti primaoca izdržavanja (ugovor o doživotnom izdržavanju).

Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije.

Prilikom ovjere sudija će pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na posljedice ugovora. Kao ugovori o doživotnom izdržavanju smatraju se i ugovori kojim je uz obećanje nasljedstva poslije smrti ugovorena zajednica života ili zajednica imanja ili obaveza jednog ugovarača da će čuvati, paziti drugog, obrađivati njegovo imanje i poslije smrti ga sahraniti ili učiniti nešto drugo s istim ciljem.

Ovaj ugovor mogu međusobno zaključiti i lica koja su po zakonu obavezna da se međusobno izdržavaju.

VI.Dopustivost

23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000567 10 Rev od 19. januara 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelant je primio 15. februara 2012. godine, a apelacija je podnesena 4. aprila 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

27. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđeni pravo na poštivanje doma i pravo na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[...]

k) Pravo na imovinu;

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

28. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li je apelant imao imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj „imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja osoba ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud također podsjeća na to da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na sticanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određene osobe mogu ostvarivati određena imovinska prava.

29. U konkretnom slučaju apelant je kao ostaviteljicin nasljednik zatražio utvrđenje ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju kojim je ostaviteljica kao primalac izdržavanja sporne nekretnine za života ustupila tuženom kao davaocu izdržavanja. Osim toga, apelant je zatražio uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije zaključenja ugovora. Iz osporenih presuda proizlazi da su navedeni apelantovi zahtjevi odbijeni jer izvedenim dokazima nije dokazao postojanje razloga za poništenje ugovora o doživotnom izdržavanju iz člana 103. ZOO-a. Naime, u postupku je utvrđeno da je u cijelosti provedena forma za zaključenje ugovora, da je ugovor poštovan i da nije protivan prinudnim propisima, javnom moralu i dobrim običajima. Imajući u vidu da je ostaviteljica navedenim ugovorom za života sporne nekretnine ustupila tuženom, redovni sudovi su na tri instance zaključili da sporne nekretnine temeljem odredbe člana 112. Zakona o nasljeđivanju ne ulaze u ostaviteljicinu ostavinsku masu i da je stoga neosnovan apelantov zahtjev za izmjenu zemljišnoknjižnog stanja nastalog na osnovu tog ugovora.

30. Dakle, iz navedenog proizlazi da apelant nije mogao imati legitimno očekivanje da će njegovom zahtjevu za utvrđenje prema odredbama ZOO-a i u vezi s tim sticanju imovine prema odredbama Zakona o nasljeđivanju biti udovoljeno.

31. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da apelant nema „imovinu“ koja bi ulazila u djelokrug zaštite člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te su stoga neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na poštivanje doma

32. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C)

33. Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi da li su sporne nekretnine predstavljale apelantov dom u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je u predmetu broj AP 142/02 istakao: „Ne predstavlja apelantov dom stan u kojem je apelant, odlaskom na rad u inozemstvo 1969. godine, prekinuo faktičku zajednicu života sa svojom majkom, u kojem nije niti živio, niti obavljao svoje uobičajene aktivnosti i zanimanje, odnosno ostvario dovoljno jaku vezu kako bi se taj stan mogao smatrati njegovim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 142/02 od 15. juna 2004. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 40/04, stav 24).

34. Imajući u vidu da iz osporene presude ne proizlazi da se u konkretnom slučaju raspravljalo o navedenim aspektima, Ustavni sud smatra da se u takvim okolnostima, a shodno apelantovom opredijeljenom tužbenom zahtjevu, sporne nekretnine ne mogu smatrati apelantovim domom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije, zbog čega nema potrebe da se Ustavni sud upušta u daljnje razmatranje ostalih aspekata člana 8. Evropske konvencije.

35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

36. U situaciji kada su redovni sudovi argumentirano obrazložili svoje odluke kojim su odbili apelantov zahtjev za utvrđenje da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju i da se shodno tome izvrši izmjena zemljišnoknjižnog stanja, kada apelant nema „imovinu“ koja bi ulazila u djelokrug zaštite člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te kada se sporne nekretnine ne mogu smatrati apelantovim domom, ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1269/12 (O. T.) | Sudska praksa | Aktio