Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-438/12 („Konzum“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 14. 05. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Javni interes
- Propisano zakonom
- Proporcionalnost
- Prekršaj
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-438/12
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 05. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 438/12, rješavajući apelaciju DOO „Konzum“ Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 14. maja 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija DOO „Konzum“ Sarajevo podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 Pr 022366 11 Pžp od 27. decembra 2011.
godine i Rješenja Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 Pr 22366 11 Pr od 27. oktobra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Konzum“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: pravno lice i apelant), kojeg zastupaju direktor Dragan Baškarad i izvršna direktorica Aida Delalić, podnio je 27. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 Pr 022366 11 Pžp od 27. decembra 2011. godine i Rješenja Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 Pr 22366 11 Pr od 27. oktobra 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Republičke uprave za inspekcijske poslove Republike Srpske – Sektor tržišne inspekcije (u daljnjem tekstu: Republička uprava), zatraženo je 4. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. februara 2015. godine, a Republička uprava 17. februara 2015. godine. Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Rješenjem Republičke uprave broj 26.020/324-075-92-3/10 od 30. decembra 2010. godine, nakon inspekcijske kontrole i utvrđenih nepravilnosti, apelantu je naloženo da izvrši određene mjere koje su bliže navedene u dispozitivu rješenja.
6. Budući da apelant nije izvršio mjere iz navedenog pravosnažnog i izvršnog rješenja, izdat je Prekršajni nalog broj 0008757053 od 7. marta 2011. godine.
Prekršajni postupak okončan osporenim rješenjima
7. Apelant je zbog donošenja Prekršajnog naloga broj 0008757053 od 7. marta 2011. godine zatražio sudsko odlučenje. Osnovni sud je, rješavajući u prekršajnom postupku, nakon održanog usmenog pretresa u prisustvu predstavnika pravnog lica (apelanta) i predstavnika Republičke uprave, donio Rješenje broj 89 0 Pr 22366 11 Pr od 27. oktobra 2011. godine, kojim je apelant, Podružnica Pale, kao pravno lice proglašen odgovornim što nije postupio u skladu s Rješenjem Republičke uprave broj 26.020/324-075-92-3/10 od 30. decembra 2010. godine (u daljnjem tekstu: osporeno rješenje). On je time počinio prekršaj iz člana 64. Zakona o inspekcijama u Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: ZOI), te je na osnovu odredbe člana 81. stav 1. Zakona o prekršajima (u daljnjem tekstu: ZOP) kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 KM, kako je precizno navedeno u dispozitivu rješenja.
8. Vezano za apelantov prigovor da se prekršajni postupak trebao obustaviti jer mu osporeno rješenje nije dostavljeno u sjedištu pravnog lica već na adresi Podružnice u kojoj je tržišni inspektor konstatirao nepravilnosti, Osnovni sud je u obrazloženju rješenja istakao da su na tu okolnost provedeni dokazi uvidom u osporeno rješenje i ostalu pismenu dokumentaciju u spisu i ocijenjeno da apelantovi navodi nisu osnovani. Naime, apelantova Podružnica Pale, na koju se odnosi osporeno rješenje, posluje u sastavu apelanta kao pravnog lica. Neposrednom inspekcijskom kontrolom utvrđene su nepravilnosti u radu navedene Podružnice, pa je, prema ocjeni suda, potpuno logično da se sva pismena upućuju na adresu te Podružnice, a ne na apelantovu adresu u čijem sastavu Podružnica posluje. Osim toga, u obrazloženju je navedeno da apelant nije prigovorio tome da dostava nije uopće izvršena, nego je prigovorio da dostava nije izvršena na njegovoj adresi, dakle u sjedištu pravnog lica, iako je sva pismena dokumentacija, uključujući i prekršajni nalog, dostavljena na istu adresu, dakle adresu Podružnice. Apelant je potom kao pravno lice u čijem sastavu Podružnica posluje zatražio sudsko odlučenje povodom prekršajnog naloga, iz čega, prema ocjeni suda, proizlazi zaključak da je apelant bio blagovremeno obaviješten o sadržaju osporenog rješenja, kao i ostale pismene dokumentacije – zapisnika o kontrolnom inspekcijskom pregledu i prekršajnom nalogu. Imajući u vidu da apelant na usmenom pretresu pred sudom nije negirao da je počinjen prekršaj, odnosno nije negirao da nije postupio prema osporenom rješenju od 30. decembra 2010. godine, ocijenjeno je da je apelant kao pravno lice odgovoran za prekršaj iz člana 64. ZOI-a. Visina kazne određena je na osnovu težine prekršaja i stepena odgovornosti, a kazna je za tu vrstu prekršaja izrečena u zakonom propisanom minimumu, koja je, prema mišljenju suda, primjerena njegovoj težini.
9. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Rješenje broj 89 0 Pr 022366 11 Pžp od 27. decembra 2011. godine, kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. Okružni sud je u obrazloženju rješenja istakao da je nakon uvida u kompletan prvostepeni spis ocijenio da žalba nije osnovana i da je prvostepeni sud donio zakonito rješenje. Naime, neosnovani su apelantovi prigovori kojima ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Razloge za takvo stanovište Okružni sud nalazi u činjenici da je prvostepeni sud postupao u skladu s odredbama ZOP-a, koji u članu 8. upućuje na primjenu Krivičnog zakona Republike Srpske, u konkretnom slučaju na primjenu odredaba koje se odnose na pravila dostavljanja. Osim toga, u odredbi člana 3. Zakona o privrednim društvima propisano je da je poslovna jedinica organizacioni dio privrednog društva koji poslove sa trećim licima obavlja u ime i za račun privrednog društva. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je apelant imao priliku, ukoliko je smatrao da su mu u konkretnoj situaciji povrijeđena pravila o dostavljanju, izjaviti žalbu drugostepenom upravnom organu, odnosno nadležnom ministarstvu, koji imaju nadležnost da postupaju prema Zakonu o općem upravnom postupku, a to nije učinio. Stoga je Okružni sud ocijenio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelanta proglasio odgovornim za počinjeni prekršaj, jer je pri tom imao u vidu činjenicu da apelant nije negirao prekršaj prema kojem nije izvršio mjere izrečene osporenim rješenjem, već je isticao navode koji se tiču dostave osporenog rješenja, za koje je također ocijenjeno da su neosnovani i da je u tom smislu apelant propustio priliku da iskoristi pravni lijek – žalbu. Stoga je na osnovu odredbe člana 67. ZOP-a žalba odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant ukazuje na to da su mu osporenim rješenjem Okružnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suštinski, apelant u iscrpnoj apelaciji ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Apelacijom se, između ostalog, ukazuje na okolnost da je prekršajni postupak proveden iako u postupku nije dokazano da je apelant kao pravno lice u čijem sastavu posluje Podružnica na koju se osporeno rješenje odnosi zaprimio osporeno rješenje prema odredbama Zakona o općem upravnom postupku. Osim toga, ukazano je na to da su u okolnostima konkretnog slučaja prihvaćeni dokazi koje je ponudila suprotna strana, odnosno Republička uprava, a apelantovi dokazi nisu prihvaćeni, iako iz tih dokaza proizlazi mogućnost obustave postupka, kao što je učinjeno u drugom predmetu u Osnovnom sudu u Zvorniku.
b) Odgovor na apelaciju
11. Osnovni sud je u odgovoru predložio da se apelacija odbije ili odbaci jer je u toku prekršajnog postupka utvrđeno da je prekršajni nalog dostavljen na adresu Podružnice i da je zatim zatraženo sudsko odlučenje, što je dokaz da su prekršajni nalog, rješenje i zapisnik proslijeđeni u sjedište pravnog lica, odnosno na apelantovu adresu, te da je prigovor neuredne dostave samo izgovor za nepostupanje u skladu s mjerama koje su izrečene u osporenom rješenju. Zatim je navedeno da su u konkretnom postupku primijenjena pravila dostavljanja koja su propisana u Zakonu o krivičnom postupku, na čije odredbe upućuje član 8. ZOP-a. Osnovni sud je ukazao i na član 3. Zakona o privrednim društvima, kojim je propisano da je Poslovna jedinica organizacioni dio privrednog društva koji poslove sa trećim licima obavlja u ime i za račun društva, te ukoliko je pravno lice smatralo da su postupcima nadležnog inspekcijskog organa povrijeđena pravila o dostavljanju propisana Zakonom o općem upravnom postupku, trebalo se žaliti drugostepenom organu odnosno nadležnom ministarstvu.
12. Republička uprava je u odgovoru navela da apelant ne pravi razliku između dva različita postupka, upravnog i prekršajnog. Apelacija je podnesena protiv odluka koje su donesene u prekršajnom postupku, a navodi apelacije se u suštini odnose na apelantovo nezadovoljstvo u vezi s uručenjem osporenog rješenja iz upravnog postupka. S tim u vezi, Republička uprava je istakla da je apelant imao pravo preispitivanja zakonitosti tog rješenja u upravnom postupku po redovnim ili vanrednim pravnim sredstvima, ali da takvu mogućnost nije iskoristio. Isticanje nepravilnosti u pogledu dostave osporenog rješenja potpuno je neosnovano, budući da je osporeno rješenje nesporno dostavljeno Podružnici apelanta kao pravnog lica na koju su se odnosile izrečene mjere. Republička uprava smatra da se navodi na kojima apelant insistira odnose na „interni problem“ apelanta i njegove Podružnice, a osim toga svi dokazi u spisu upućuju na zaključak da su osporeno rješenje i sva ostala pismena dokumentacija dostavljeni Podružnici i proslijeđeni apelantu kao pravnom licu koji, da nije bio upoznat sa sadržajem navedenih akata, ne bi mogao tražiti sudsko odlučenje o prekršajnom nalogu. Prema tome, očigledno je da činjenice koje je apelant predočio u apelaciji ne mogu opravdati tvrdnju da je u prekršajnom postupku počinjena povreda prava na pravično suđenje. U pogledu prava na imovinu nije iznesen niti jedan navod.
V.Relevantni propisi
13. U Zakonu o prekršajima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 34/06) relevantne odredbe glase:
Član 4.
Nadležnost sudova (1) Sudovi u Republici Srpskoj su stvarno nadležni da odlučuju o prekršajima koji su propisani zakonima i drugim propisima Bosne i Hercegovine, Republike Srpske, gradova i opština, a koji su počinjeni na teritoriji Republike Srpske. (2) Sud na čijem je području počinjen prekršaj je mjesno nadležan za vođenje prekršajnog postupka.
Član 37.
Postupak po zahtjevu za odlučivanje od strane suda (1) Okrivljeni koji primi prekršajni nalog i želi da se o predmetu odluči pred sudom mora:
a) da zatraži sudsko odlučivanje tako što će na odgovarajućem mjestu potpisati jednu kopiju prekršajnog naloga i vratiti je sudu kao što je određeno u prekršajnom nalogu prije isteka roka određenog prekršajnim nalogom; i
b) da se pojavi pred sudom na dan i u vrijeme određeno za usmeni pretres po prekršajnom nalogu, ili, ako datum nije naveden, onda na dan koji je sud odredio za usmeni pretres.
(2) Kada okrivljeni zahtijeva sudsko odlučivanje sankcije određene u prekršajnom nalogu će se smatrati ništavnim. Sud može izreći bilo koju sankciju koju zakon dozvoljava, uključujući i veću sankciju.
Odmjeravanje kazne Član 45.
(1)Sud će počiniocu prekršaja odmjeriti kaznu u granicama propisanim za taj prekršaj, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i okolnosti koje utiču da kazna bude veća ili manja (olakotne i otegotne okolnosti), i to:
1) stepen odgovornosti počinioca, 2) posljedice prekršaja, 3) okolnosti pod kojima je prekršaj počinjen, 4) ranija kažnjavanja, 5) osobne prilike počinioca i 6) držanje počinioca poslije počinjenog prekršaja.
(2)Ne može se uzeti u obzir kao otežavajuća okolnost ranije izrečena prekršajna sankcija počiniocu koja je brisana iz Registra i ako je od dana pravosnažnosti odluke do dana donošenja nove odluke proteklo više od pet godina.
(3)Pri odmjeravanju visine novčane kazne uzet će se u obzir i imovinsko stanje počinioca.
Član 50.
Rješenje o prekršaju (1) Prekršajni postupak se završava donošenjem rješenja o prekršaju.
(2) Rješenjem o prekršaju sud će odlučiti:
a) da se prekršajni postupak obustavlja;
b) da je okrivljeni odgovoran zbog propuštanja ili
c) da se okrivljeni oglašava odgovornim za prekršaj.
(3) Ako se okrivljeni oglasi odgovornim za prekršaj, rješenjem o prekršaju će se izreći sankcija prema okrivljenom.
(4) Sud koji je donio rješenje o prekršaju, može u svako vrijeme ispraviti greške u pisanju ili ostale očite greške, po službenoj dužnosti ili na prijedlog strana u postupku.
Član 67.
Potvrđivanje rješenja o prekršaju Drugostepeni sud će odbiti žalbu i potvrditi rješenje o prekršaju ako nađe da ne postoji nijedan od osnova za podnošenje žalbe koji su određeni u članu 61. ovog zakona.
Član 81.
Postupak prinudne naplate (1) Svaki ovlašteni organ je odgovoran za praćenje izvršenja novčanih kazni i drugih mjera izrečenih prekršajnim nalogom ili putem sporazuma o sankciji.
(2) Sudovi će pratiti izvršenje novčanih kazni i drugih mjera izrečenih rješenjem o prekršaju.
(3) Ako se utvrdi da kažnjeni izbjegava da plati novčanu kaznu, ovlašteni organ ili sud mogu zatražiti od Poreske uprave Republike Srpske da primijeni postupak prinudne naplate koji je određen u poglavlju X Zakona o Poreskoj upravi Republike Srpske za bilo koji iznos evidentiran u registru novčanih kazni, na isti način na koji je ovlaštena za naplatu poreskih obaveza. Poreska uprava može sprovesti takav postupak prinudne naplate bez potrebe da kažnjenom uruči nalog za plaćanje.
(4) Ako je novčana kazna izrečena pravnom licu ili ako se utvrdi da je to efikasan način obezbjeđenja naplate, sud koji je izrekao novčanu kaznu će provesti direktno prinudnu naplatu blokiranjem računa pravnog lica u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 59/03).
14. U Zakonu o inspekcijama u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 113/05 i 1/08) relevantne odredbe glase:
Član 62.
Protiv rješenja inspektora može se izjaviti žalba resornom ministarstvu u roku od osam dana od dana dostavljanja rješenja.
[...] Član 64.
Subjekat nadzora obavezan je da postupi, odnosno postupa po rješenju inspektora. VI.Dopustivost
15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 89 0 Pr 022366 11 Pžp od 27. decembra 2011. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija je podnesena 27. januara 2012. godine, dakle u roku od 60 dana od dana prijema rješenja, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelant ukazuje na to da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu suštinu navoda apelacije, Ustavni sud će prvo ispitati da li je osporenim rješenjima povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu.
Pravo na imovinu Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
20. Ustavni sud napominje da se u konkretnom slučaju mora utvrditi da li je apelant titular prava koja uživaju zaštitu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da riječ „imovina“ uključuje širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku korist (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine). Ustavni sud zapaža da je apelant proglašen odgovornim što nije postupio u skladu s rješenjem Republičke uprave, kojim su mu, nakon inspekcijske kontrole i utvrđenih nepravilnosti, naložene određene mjere, čime je počinio prekršaj iz člana 64. ZOI-a, zbog čega je na osnovu odredbe člana 81. stav 1. ZOP-a kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 KM. Taj novčani iznos nesporno predstavlja apelantovu „imovinu“.
21. Također, iz navedenog proizlazi da je osporenim rješenjem apelant lišen svoje imovine, pa Ustavni sud mora ispitati da li se lišavanje imovine može smatrati opravdanim. Da bi miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, (c) biti u skladu s principom proporcionalnosti.
22. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je apelant proglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 64. ZOI-a, a novčana kazna je utvrđena na osnovu odredbe člana 81. stav 1. ZOP-a. Dakle, odluka o plaćanju kazne donesena je na osnovu zakona, nakon apelantove utvrđene prekršajne odgovornosti, pa proizlazi da je lišavanje imovine bilo zakonito i da je uslijedilo kao rezultat prekršajnog postupka koji je vođen protiv apelanta. Ustavnom sudu ostaje da ispita da li je zakonito lišavanje apelanta njegove imovine provedeno u javnom interesu i u skladu s principom proporcionalnosti. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelantova prekršajna odgovornost utvrđena u okviru prekršajnog postupka, nakon što je Republička uprava izdala prekršajni nalog zbog neispunjenja i neizvršenja mjera koje je izdao tržišni inspektor. Uočljivo je da su redovni sudovi u prekršajnom postupku postupali u skladu s ovlaštenjima propisanim relevantnim odredbama ZOP-a, nakon što je apelant zatražio da se o prekršajnom nalogu odlučuje pred sudom. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je prekršajni nalog uslijedio zbog neispunjenja mjera koje je apelantu kao subjektu nadzora izdao tržišni inspektor, a u prekršajnom postupku je proglašen odgovornim što nije postupio prema navedenom rješenju i izrečena mu je novčana kazna. Dakle, na osnovu izloženog proizlazi da je apelant lišen svoje imovine u skladu sa zakonom, što je u javnom interesu jer se sprječava činjenje radnji označnih kao prekršaj – neispunjenje i neizvršenje mjera koje je izdao tržišni inspektor. Naime, apelant je na osnovu navedenih relevantnih odredaba zakona mogao znati šta predstavlja prekršaj pri inspekcijskom nadzoru, koje su propisane mjere i kazne za počinjene prekršaje, kao i nadležnost za vođenje prekršajnog postupka. Dosljedna primjena tih zakonskih odredbi nesumnjivo predstavlja opći odnosno javni interes. Također, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između apelantovog prava na imovinu i općeg interesa, odnosno na apelanta nije stavljen prekomjeran teret radi ostvarenja zakonitog cilja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 761/08 od 29. juna 2010. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji su, u suštini, isti kao i navodi u odnosu na pravo na imovinu koji su prethodno detaljno ispitani.
VIII.Zaključak
24. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da je osporena odluka zasnovana na zakonu, donesena u javnom interesu, a na apelanta nije stavljen prekomjeran teret radi ostvarenja zakonitog cilja.
25. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić