Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3059/12 (M. K.)

Odluka donesena 14. 05. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Stanovi JNA
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Stanarsko pravo
  • Testament
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3059/12

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 05. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3059/12, rješavajući apelaciju Mikana Kantara, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 14. maja 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Mikana Kantara.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 185802 11 od 23. februara 2012. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Mikana Kantara podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 185802 11 od 23. februara 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-780/05 od 12. februara 2009. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj P- 2476/02 od 5. januara 2005. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mikan Kantar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nikolija Grbić, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. avgusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 185802 11 od 23. februara 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-780/05 od 12. februara 2009. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-2476/02 od 5. januara 2005. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Opštinskog suda, te od Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 4. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni i Kantonalni sud, kao i tužena dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 12. do 19. februara 2015. godine. Opštinski sud nije odgovorio na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Opštinskog suda broj P-2476/02 od 5. januara 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-780/05 od 12. februara 2009. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđenje da je Stoja Kantar (u daljnjem tekstu: apelantova sestra) na osnovu Ugovora o kupoprodaji-otkupu nepokretnosti IN broj 3513-7345-4, zaključenim s pravnim prednikom tužene – državom SFRJ-SSNO, Vojna građevinska direkcija Sarajevo od 29. marta 1992. godine, stekla pravo svojine na stanu u Sarajevu, Gradačačka ulica broj 21 (u daljnjem tekstu: sporni stan), te da je tužena dužna priznati i trpjeti da se apelantova sestra na osnovu te presude upiše u knjigu položenih ugovora (KPU) Opštinskog suda na spornom stanu kao vlasnik s dijelom 1/1, a da se apelant obaveže da na ime kupoprodajne cijene plati iznos od 307,60 KM (stav 1 izreke). Istom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se utvrdi da je ništav testament apelantove sestre sastavljen pred svjedocima 9. novembra 1993. godine (stav 2 izreke).

6. U obrazloženju presude Opštinski sud je istakao da je apelant tužbu podnio 11. novembra 2002. godine. Dalje je naveo da je uvidom i čitanjem testamenta od 9. novembra 1993. godine utvrdio da je apelantova sestra navedenim testamentom sporni stan ostavila poslije svoje smrti kao jedinom nasljedniku svom bratu, to jeste apelantu. Nadalje, Opštinski sud je utvrdio da je apelantova sestra umrla 1. jula 1994. godine. Dalje je navedeno da iz materijalnih dokaza u spisu proizilazi da je apelantova sestra isplatila za sporni stan iznos od 172.000,00 tadašnjih dinara, a pošto je kupoprodajna cijena stana prema zaključenom ugovoru 192.000,00 tadašnjih dinara, Opštinski sud je utvrdio da apelantova sestra nije u cijelosti isplatila kupoprodajnu cijenu stana utvrđenu u skladu s tada važećim Zakonom o stambenom obezbjeđenju u JNA. Zatim je utvrđeno da iz materijalnih dokaza proizilazi da predmetni kupoprodajni ugovor nije ovjeren od nadležne poreske službe. Na osnovu navedenog Opštinski sud je utvrdio da apelantova sestra nije zaključila pravno obavezujući ugovor u smislu člana 39 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji) zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

7. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je, po ocjeni tog suda, prvostepeni sud pravilno postupio kada je, prema odredbama Zakona o prodaji, odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

8. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv navedene presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 185802 11 od 23. februara 2012. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je utvrdio da su nižestepeni sudovi, ocjenjujući pravnu valjanost zaključenog ugovora o kupoprodaji spornog stana, pravilno zaključili da ugovor nije pravno obavezujući u smislu odredbi člana 39 Zakona o prodaji i da kao takav ne može biti pravni osnov za sticanje prava svojine na spornom stanu upisom u knjigu položenih ugovora. Dalje je navedeno da ovjera ugovora od nadležne poreske službe i isplata cijene u cijelosti u ugovorenom roku su kumulativni uslovi iz člana 39 Zakona o prodaji i njihov nedostatak čini ugovor manjkavim zbog čega ugovor ne može proizvoditi pravna dejstva. Vrhovni sud je utvrdio da se apelant neosnovano u reviziji pozvao na primjenu odredbi Zakona o prometu nepokretnosti, budući da je predmetni spor regulisan odredbama specijalnog zakona, to jeste Zakona o prodaji, koji je i primijenjen. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zatim, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelant je u opširnoj apelaciji naveo hronološki tok predmetnog parničnog postupka. Istakao je da je tužbom od 11. novembra 2002. godine pokrenuo predmetni postupak i, s tim u vezi, ukazuje na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili njegov tužbeni zahtjev. Istakao je da su sudovi pogrešno utvrdili da predmetni kupoprodajni ugovor nije ovjerila nadležna poreska služba. Zatim je navedeno da je predmetni ugovor u pretežnom dijelu izvršen. Činjenica da ugovorena cijena nije u potpunosti isplaćena pri čemu se radi o minimalnoj obligacionoj obavezi koju je apelant spreman da izvrši ne čini, po apelantovom mišljenju, predmetni ugovor pravno neobavezujućim.

b) Odgovor na apelaciju

10. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude tog suda, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

11. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

12. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da su navodi iz apelacije neosnovani, da osporenim odlukama redovnih sudova nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, te je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

13. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine FBiH» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:

Član 39.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku.

VI.Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 185802 11 od 23. februara 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. jula 2012. godine, a apelacija je podnesena 17. avgusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

18. Apelant pobija osporene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, kao segmentu navedenog prava, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zatim, pravo iz člana 13 Evropske konvencije i pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

20. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

21. Ustavni sud zapaža da apelant predmetnom apelacijom osporava odluke donesene u parničnom postupku pokrenutom radi utvrđivanja prava svojine, dakle, apelantovih građanskih prava, pa stoga primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju nije upitna.

Pravo na suđenje u „razumnom roku“

22. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava sa aspekta njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i sa tog aspekta. a)Relevantni principi

23. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

24. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

25. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

26. Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni parnični postupak pokrenuo 11. novembra 2002. godine, koji je pravosnažno okončan presudom Vrhovnog suda od 23. februara 2012. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste devet godina i tri mjeseca.

c) Analiza dužine trajanja postupka

27. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku pokrenutom radi utvrđivanja svojine na spornom stanu stečene na osnovu kupoprodajnog ugovora, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu. Isto tako, s obzirom na predmet spora, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak za apelanta vrlo značajan.

28. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak na tri sudske instance trajao devet godina i tri mjeseca, što je neprihvatljivo dug period. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Opštinskim sudom trajao dvije godine i jedan mjesec, što je, po ocjeni Ustavnog suda, razuman period imajući u vidu da su u prvostepenom postupku sprovođeni dokazi, odnosno utvrđivano činjenično stanje. Nasuprot tome, postupak pred Kantonalnim sudom je trajao više od četiri godine a postupak pred Vrhovnim sudom tri godine. Navedeni periodi su, po mišljenju Ustavnog suda, van razumnog roka pogotovo kada se ima u vidu da su drugostepeni i revizioni sud u konkretnom slučaju odlučivali na osnovu činjenica utvrđenih pred prvostepenim sudom. Ustavni sud smatra da su dužine žalbenog i revizionog postupka u odlučujućoj mjeri doprinijele ukupnoj dužini konkretnog parničnog postupka od više od devet godina u kojem roku je okončan predmetni parnični postupak, što je, po ocjeni Ustavnog suda, a priori van razumnog roka i traži globalnu ocjenu. Njegova dužina mogla bi da se opravda samo pod izuzetnim okolnostima. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.

29. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali aspekti prava na pravično suđenje

30. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude redovnih sudova kojima je odbijen njegov tužbeni zahtjev, tvrdeći da su osporene presude donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešnom primjenom materijalnog prava.

31. U vezi sa ovim apelantovim prigovorima kojim ukazuje na kršenja prava na pravično suđenje sa aspekta pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja žalbenih i revizijskih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da su sudovi neosnovano odbili njegov zahtjev za utvrđenje prava svojine na spornom stanu na osnovu predmetnog kupoprodajnog ugovora kojeg je zaključila apelantova sestra sa prednikom tužene. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi zaključili da se apelant ne može u konkretnom parničnom postupku pozivati na pravno obavezujući kupoprodajni ugovor u situaciji kada nisu ispunjeni svi kumulativni uslovi za njegovu pravnu valjanost u smislu člana 39 Zakona o prodaji. Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant za takvu svoju tvrdnju nije ponudio bilo kakvu argumentaciju. Takođe, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima utemeljili osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentima koji su analizirani u prethodnim tačkama ove odluke.

Pravo na imovinu

35. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava nije posebno obrazložio, već se navodi o kršenju tog prava, takođe, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelantove navode i sa aspekta kršenja navedenog prava.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

36. U vezi sa navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, iako to apelant nije eksplicitno naveo, proizilazi da se na povredu ovog prava žali u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da korišćenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom je apelant zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13 Evropske konvencije u vezi sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga su ovi apelacioni navodi neosnovani. Pravo na nediskriminaciju

37. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14 Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

38. Iako apelant nije eksplicitno naveo, proizilazi da smatra da mu je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora da teži zakonitom cilju, te mora da postoji razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacionim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

39. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant, osim svojih paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, nije ponudio bilo kakav argumenat koji bi upućivao na to da je apelant u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisan. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminišuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je predmetni parnični postupak trajao devet godina i tri mjeseca za što najveći dio odgovornosti snose Kantonalni i Vrhovni sud, koji u odgovoru na apelaciju nisu ponudili relevantno obrazloženje za svoju pasivnost.

41. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odbivši apelantov tužbeni zahtjev, za svoje odlučenje dali jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih ne proizilazi proizvoljnost niti u jednom segmentu na koji je apelant neosnovano ukazao.

42. Apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju nije povrijeđeno, jer je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio.

43. Takođe, nije povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije kada apelant nije ponudio argumente o navodnoj povredi prava na nediskriminaciju a eventualna proizvoljnost i diskriminišuća primjena zakona nije očigledna.

44. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3059/12 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio