Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4608/12 (R. S. i M. R.)
Odluka donesena 14. 05. 2015.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4608/12
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 05. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4608/12, rješavajući apelaciju Radmile Stevanović i Milanke Rakić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 14. maja 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Radmile Stevanović i Milanke Rakić, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 012762 11 Rev od 29. novembra 2012. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 012762 10 Gž od 18.
oktobra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 012762 09 P od 7. jula 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Radmila Stevanović i Milanka Rakić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Bijeljine, koje zastupa Svetozar P. Ivetić, advokat iz Banjaluke, podnijele su 25. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 012762 11 Rev od 29. novembra 2012. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 012762 10 Gž od 18. oktobra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 012762 09 P od 7. jula 2010. godine. Apelantice su, također, podnijele zahtjev da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje navedene pravomoćne presude Osnovnog suda dok se ne donese odluka Ustavnog suda o apelaciji. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme kada su navedene radnje poduzimali Vrhovni, Okružni i Osnovni sud, zatraženo je 4. januara 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni, Okružni i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 18. do 25. januara 2013. godine.
Malo vijeće Ustavnog suda je Odlukom AP 4608/12 od 18. februara 2013. godine (dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbilo kao neosnovan zahtjev apelantica da se donese privremena mjera.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 012762 09 P od 7. jula 2010. godine obavezani su prvotuženi Srbo Bogdanović (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelantice kao drugotužena i trećetužena da tužiocu Raiffeisen bank d.d. BiH, Glavna filijala Tuzla, Filijala Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužilac) solidarno isplate iznos od 14.428,43 KM koji čini ukupan dospjeli iznos glavnog duga i ukupan dospjeli iznos duga prema obračunatoj ugovorenoj kamati, te da tužiocu naknade zakonske zatezne kamate kako je precizirano u izreci presude, kao i troškove parničnog postupka.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u provedenom dokaznom postupku utvrdio da je tužilac s prvotuženim 18. septembra 2006. godine zaključio ugovor o dugoročnom nenamjenskom kreditu u iznosu od 15.000,00 KM uz utvrđenu godišnju kamatnu stopu, te da je tužilac prvotuženom isplatio ugovoreni iznos kredita, a da prvotuženi nije u cijelosti ispunio svoju obavezu i ostao je tužiocu dužan da vrati precizirane iznose. Dalje je utvrđeno da su apelantice s tužiocem zaključile ugovore o jamstvu 18. septembra 2006. godine kojim su se obavezale da će u slučaju da prvotuženi iz bilo kojeg razloga ne započne ili prestane da vraća kredit one preuzeti obavezu da tužiocu izmire novčano potraživanje pod uslovima i na način kako se na to obavezao prvotuženi kao korisnik kredita, i to nakon što prvotuženi ne ispuni svoju obavezu ni u naknadno datom roku na osnovu pismenog poziva tužioca. Također je utvrđeno da je tužilac opomenom pred utuženje 13. februara 2008. godine pozvao prvotuženog da ispuni svoju obavezu iz ugovora, a da je ta opomena upućen i apelanticama. Tužilac je 23. oktobra 2008. godine poslao još jednu opomenu prvotuženom koji nije izvršio plaćanje prema opomenama tužioca. Osnovni sud je zaključio da je zahtjev tužioca u odnosu na prvotuženog osnovan shodno odredbi člana 1065. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a shodno odredbama čl. 997, 1004. stav 1. i 1005. ZOO u odnosu na apelantice, zbog čega je tužbeni zahtjev tužioca u cijelosti usvojio.
7. Okružni sud je žalbu apelantica protiv navedene prvostepene presude odbio kao neosnovanu Presudom broj 80 0 P 012762 10 Gž od 18. oktobra 2010. godine. U obrazloženju presude Okružni sud je između ostalog naveo da je za nametanje obaveze apelanticama kao supsidijarnim jamcima dovoljna utvrđena činjenica da prvotuženi kao glavni dužnik nije ispunio svoju obavezu ni u naknadnom roku iz pismenog poziva tužioca, zbog čega je žalbu apelantica odbio kao neosnovanu.
8. Vrhovni sud je Presudom broj 80 0 P 012762 11 Rev od 29. novembra 2012. godine odbio kao neosnovanu reviziju apelantica protiv navedene drugostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da nisu osnovani navodi apelantica o nepravilnoj ocjeni izvedenih dokaza i pozivanje da je obaveza apelantica supsidijarna u odnosu na prvotuženog jer su nižestepeni sudovi u utvrđenim činjenicama imali uporište za zaključak da su i apelantice kao supsidijarni jamci u solidarnoj obavezi da plate zahtijevani iznos. Također je navedeno da i u slučaju kada je kao instrument obezbjeđenja kredita pored jamstva ugovorena hipoteka ili zaloga, ukoliko to nije posebno ugovoreno banka nema obavezu da prije obraćanja jamcima za vraćanje kredita pokuša naplatu iz ostvarene hipoteke ili zaloge. Vrhovni sud je istakao da u situaciji kada se radi o kreditu s više instrumenata obezbjeđenja i kada nije posebno ugovoren način i redoslijed korištenja tih sredstava radi naplate, a kako to ni zakon ne propisuje, banka ima pravo izbora na koji način će naplatiti svoje potraživanje.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelantice smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, pravo na nediskriminaciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz odredbi čl. II/3.e) i k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i čl. 13. i 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelantice obrazlažu očigledno proizvoljnom i pogrešnom primjenom materijalnog prava. Istakle su da su redovni sudovi pogrešno obavezali apelantice na solidarno plaćanje kreditne obaveze a da prethodno nisu uzeli u obzir da je prvotuženi priznao dug. Smatraju da su redovni sudovi pogrešno ocijenili dokaze. Također su navele da tužilac nije mogao zahtijevati isplatu od apelantica kao supsidijarnih jamaca a da prethodno nije pokušao svim sredstvima namiriti svoje potraživanje od prvotuženog kao korisnika kredita.
b) Odgovor na apelaciju
10. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u navodima apelacije apelantice ukazuju da u spornom odnosu imaju položaj supsidijarnih jamaca. Dalje je istaknuto da su apelantice u ovom postupku upravo na taj način i tretirane, a na osnovu zaključenog ugovora i saglasno odredbama čl. 1004. stav 1. i 1005. ZOO, to jeste solidarno s prvotuženim kao glavnim dužnikom obavezane su na povrat utuženog iznosa kredita. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
11. Okruži sud je u odgovoru na apelaciju ocijenio da su sve navode apelantica neosnovani, o čemu se navedeni sud iscrpno izjasnio u obrazloženju presude, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
12. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je cijenio kao dokaz i ugovor o jamstvu koji su apelantice kao jamci zaključile s tužiocem, te da je u članu 1. tog ugovora navedeno da će u slučaju da korisnik kredita iz bilo kojeg razloga ne započne ili prestane da vraća kredit apelantice preuzeti obavezu da tužiocu (banci) izmire novčano potraživanje koje ima korisnik kredita pod uslovima i na način kako se obavezao i korisnik kredita, a nakon što korisnik kredita ne ispuni svoju obavezu ni u naknadno datom roku na osnovu pismenog poziva tužioca. Dalje je istaknuto da u navedenom ugovoru nigdje nije navedeno da obaveza apelantica da tužiocu vrate kredit nastaje tek kada tužilac kao povjerilac iscrpi sve metode i sredstva prinudne naplate od glavnog dužnika, već kao je navedeno iz tog ugovora o jamstvu proizlazi da njihova obaveza vraćanja kredita nastaje u slučaju da korisnik kredita ne ispuni svoju obavezu ni u naknadnom roku na osnovu pismenog poziva tužioca.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 997.
Jemstvo Pojam Ugovorom o jemstvu se jemac obavezuje prema povjeriocu da će ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu, ako to ovaj ne učini.
Član 1004. st.1., 2. i 3.
Odnos povjerioca i jemca Oblici jemstva (1) Od jemca se može zahtijevati ispunjenje obaveze tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu (supsidijarno jemstvo).
(2) Povjerilac može tražiti ispunjenje od jemca iako nije prije toga pozvao glavnog dužnika na ispunjenje obaveze, ako je očigledno da se iz sredstava glavnog dužnika ne može ostvariti njeno ispunjenje ili ako je glavni dužnik pao pod stečaj (3) Ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovora povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jemca ili od obojice u isto vrijeme (solidarno jemstvo).
Član 1005.
Solidarnost jemaca Više jemaca nekoga duga odgovaraju solidarno, bez obzira da li su jamčili zajedno ili se svako od njih obavezao prema vjerovniku odvojeno, izuzev kad je ugovorom njihova odgovornost uređena drugačije.
14. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 123.
(1)Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost
15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 012762 11 Rev od 29. novembra 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantice su osporenu presudu primile 21. decembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 25. decembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelantice pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvencije, člana 13. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
22. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građansko-pravne prirode u okviru kojeg su apelantice i prvotuženi solidarno obavezani na isplatu duga, dakle na predmet građansko-pravne prirode, te apelantice u ovom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
23. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantice postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.
25. Dalje, u odnosu na prigovore apelantica koje dovode u kontekst proizvoljne ocjene dokaza Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelantica o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelantice osim ponavljanja žalbenih i revizijskih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama, i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nisu ponudile bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelantice i u apelaciji ponavljaju svoju tvrdnju o tome da su one supsidijarni jamci i da tužilac prethodno nije pokušao svim sredstvima namiriti svoje potraživanje od prvotuženog. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi bili saglasni da je tužbeni zahtjev tužioca osnovan kada obavezuje apelantice kao supsidijarne jamce da, shodno odredbi člana 1004. stav 1. ZOO-a, solidarno s prvotuženim izmire neizmireni dospjeli dug na ime kredita. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu okolnost da su apelantice s tužiocem zaključile ugovor o jamstvu kojim su se obavezale da će u slučaju da korisnik kredita iz bilo kojeg razloga ne započne ili prestane da vraća kredit preuzeti obavezu da tužiocu izmire novčano potraživanje koje ima korisnik kredita pod uslovima i na način kako se obavezao i korisnik kredita, a nakon što korisnik kredita ne ispuni svoju obavezu ni u naknadno datom roku na osnovu pismenog poziva tužioca. Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti navodi apelantica o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelantice za takvu svoju tvrdnju nisu ponudile bilo kakvu argumentaciju. Također, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima utemeljili osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je postupak proveden uz garancije koje pruža člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
28. U vezi s pozivanjem apelantica na kršenje prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 13. i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelantice nisu posebno obrazložile u čemu se sastoji povreda navedenih prava, ali iz navoda apelacije proizlazi da se ti navodi suštinski odnose na kršenje prava na pravično suđenje, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. Imajući u vidu da u konkretnom slučaju nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje Ustavni sud i ovo pozivanje na kršenje navedenih prava također smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada apelantice svoje nezadovoljstvo ishodom osporenog postupka dovode u kontekst kršenja prava na pravično suđenje, pri čemu Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda ne zapaža proizvoljnost na koju su apelantice ukazale.
30. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3.k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 13. i 14. Evropske konvencije, kao ni člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada apelantice kršenje navedenih prava zasnivaju na istim razlozima na kojima su zasnovale navode o povredi prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom dijelu.
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić