Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-316/12 (D. R.)
Odluka donesena 14. 05. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vanparnični postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Uređenje međa
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-316/12
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 05. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 316/12, rješavajući apelaciju Dušana Radakovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 14. maja 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Dušana Radakovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Okružnog suda u Banjaluci broj 76 0 V 000623 11 Gž od 30. novembra 2011.
godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Dušana Radakovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 76 0 V 000623 11 Gž od 30. novembra 2011. godine i Rješenja Osnovnog suda u Novom Gradu broj 76 0 V 000623 08 V od 3.
februara 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dušan Radaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kostajnice podnio je 18. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 V 000623 11 Gž od 30. novembra 2011. godine i Rješenja Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 76 0 V 000623 08 V od 3. februara 2011. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 2. februara 2015. godine, a od Mirsada Kovačevića (protivpredlagača u vanparničnom postupku u kom su donesene osporene odluke) 7. aprila 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 4. februara 2015. godine, Okružni sud 5. februara 2015. godine, a Mirsad Kovačević 16. aprila 2015. godine.
4. Ustavni sud je 19. marta 2015. godine zatražio od Osnovnog suda da dostavi kompletan spis tog suda broj 76 0 V 000623 08 V.
5. Osnovni sud je 25. marta 2015. godine dostavio Ustavnom sudu traženi spis. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Postupajući povodom apelantovog prijedloga za uređenje međe od 28. septembra 1981. godine, tadašnji Opštinski sud u Bosanskom Novom donio je Rješenje broj R-437/81 od 30. septembra 1983. godine, koje je Okružni sud ukinuo Rješenjem broj Gž-1470/84 od 17. maja 1985. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
8. U ponovnom postupku, tadašnji Opštinski sud u Bosanskom Novom je 30. oktobra 1987. godine održao ročište na licu mjesta.
9. Nakon toga, u konkretnom predmetu nisu vršene nikakve procesne radnje sve do 27. decembra 2001. godine kada je Osnovni sud održao ročište na kom se apelant izjasnio da i dalje ostaje pri svom prijedlogu za uređenje međe.
10. Osnovni sud je zatim održao ročište na licu mjesta, nakon čega je donio Rješenje broj R- 139/85 od 24. aprila 2002. godine, kojim je međa između nepokretnosti koje se nalaze u apelantovom posjedu i posjedu Mirsada Kovačevića (u daljnjem tekstu: protivpredlagač), preciziranih u izreci rješenja, uređena na način pobliže opisan u izreci tog rješenja.
11. Protivpredlagač je 15. oktobra 2002. godine podnio žalbu protiv rješenja Osnovnog suda. Spis predmeta je 4. decembra 2002. godine dostavljen Okružnom sudu radi odlučivanja o žalbi.
12. Okružni sud je Rješenjem broj Gž-2490/02 od 24. decembra 2004. godine usvojio žalbu protivpredlagača, ukinuo osporeno rješenje Osnovnog suda i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, uz obrazloženje da taj sud svojom odlukom nije utvrdio odlučnu činjenicu od koje zavisi način na koji će se postupati u konkretnom slučaju.
13. Osnovni sud je u ponovnom postupku, nakon što je održao nekoliko ročišta, donio Rješenje broj R-16/05 od 15. decembra 2005. godine, kojim je apelanta uputio na parnicu radi dokazivanja jačeg prava na spornoj međašnoj površini čija vrijednost prelazi 3.000,00 KM i obustavio vanparnični postupak u tom predmetu.
14. Međutim, odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv rješenja od 15. decembra 2005. godine, Osnovni sud je Rješenjem broj R.16/05 od 23. januara 2006. godine ukinuo to rješenje i nastavio vanparnični postupak, uz obrazloženje da je uvažio žalbene navode da apelant zbog svoje neukosti nije na ročištu održanom na licu mjesta mogao da shvati značaj svoje izjave vezane za vrijednost sporne međašne površine.
15. Osnovni sud je zatim donio Rješenje broj R. 16/05 od 20. septembra 2006. godine, kojim je među između nepokretnosti u posjedu apelanta i protivnika predlagača uredio na način pobliže opisan u izreci tog rješenja, i to shodno stanju posljednjeg mirnog posjeda u smislu odredbi člana 172 tada važećeg Zakona o vanparničnom postupku.
16. Odlučujući o žalbama koje su apelant i protivnik predlagača podnijeli protiv Rješenja broj R. 16/05 od 20. septembra 2006. godine, Osnovni sud je donio Rješenje broj R.16/05 od 25. oktobra 2006. godine, kojim je ukinuo to rješenje i nastavio postupak u konkretnom predmetu, uz obrazloženje da je odlučio kao u izreci primjenom odredbe člana 20 stav 1 Zakona o vanparničnom postupku, zato što prema navodima žalbi evidentno ne postoji saglasnost među „međašima“ o stanju posljednjeg mirnog posjeda na nepokretnostima između kojih se pruža sporna međa, zbog čega se međa ne može urediti na taj način.
17. Poslije toga, Osnovni sud je u dva navrata donosio rješenja o uređenju međe između apelanta i protivnika predlagača (rješenja br. R.16/05 od 22. februara 2007. godine i 076- 0-V-07-000 159 od 16. aprila 2008. godine), koja su u žalbenom postupku ukinuta rješenjima Okružnog suda (rješenjima br. 011-0-Gž-07-001373 od 14. septembra 2007. godine i 011-0- Gž-08-001264 od 15. septembra 2008. godine) i predmet je vraćan Osnovnom sudu na ponovni postupak, uz obrazloženje da su osnovani žalbeni prigovori pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno da u osporenom rješenju nedostaju razlozi u smislu relevantnih odredbi procesnog zakona.
18. Nakon što je predmet shodno Rješenju Okružnog suda 011-0-Gž-08-001264 od 15. septembra 2008. godine ponovno vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak, taj sud je održao ročište 26. novembra 2008. godine. Osnovni sud zatim nije preduzimao procesne radnje u konkretnom predmetu sve do 19. maja 2010. godine kada je održao novo ročište. U međuvremenu, apelant je u dva navrata urgencijama tražio zakazivanje ročišta.
19. Osnovni sud je zatim, nakon održanih nekoliko ročišta, donio Rješenje broj 76 0 V 000623 08 V od 3. februara 2011. godine, kojim je međa između apelantovih nepokretnosti i nepokretnosti protivpredlagača pobliže opisanih u izreci tog rješenja uređena po pravičnosti na način takođe pobliže opisan u izreci tog rješenja, te je navedeno da je pravac pružanja međe detaljno prikazan na skici snimanja koju je sačinio geodetski vještak (Mire Karan) od 29. novembra 2010. godine, koja je sastavni dio rješenja.
20. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je na ročištu na licu mjesta, kom je prisustvovao vještak geodetske struke, izvršena identifikacija nepokretnosti između kojih se pruža sporna međa, te da je utvrđeno da se radi o nepokretnostima koje se nalaze u apelantovom posjedu i nepokretnostima koje se nalaze u posjedu protivnika predlagača. Osnovni sud je zatim konstatovao da za predmetne parcele nije realizovan regulacioni plan, te je utvrdio da na pravcu kojim se pruža sporna međa postoji žičana ograda sa metalnim stubovima u dužini od 40,70 metara u jednom pravcu, a u drugom pravcu žičana ograda u dužini od 20,40 metara. Takođe, utvrdio je da je žičana ograda s metalnim stubovima postavljena 1981. godine, neposredno prije podnošenja prijedloga za uređenje međe, a da su iskazi apelanta i protivnika predlagača oprečni u dijelu kada je postavljena žičana ograda sa drvenim stubovima, jer, prema apelantovom iskazu, ta ograda je postavljena još 1966. godine, a prema iskazu protivpredlagača postavljena je 1997. godine. Nakon što je ocijenio sprovedene dokaze, Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi da se međa uredi prema jačem pravu na posjed jer je utvrdio da ni apelant niti protivnik predlagača nisu ponudili dokaze kojima bi dokazali svoje jače pravo na spornoj međašnoj površini. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da se iskazi svjedoka D. B. i D. P. odnose samo na drvenu ogradu između nepokretnosti apelanta i protivnika predlagača, s tim da ti svjedoci nisu sigurni da li se ta ograda nalazi na istom mjestu kao i ranije. Takođe, Osnovni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni ni uslovi da se međa uredi prema stanju posljednjeg mirnog posjeda, s obzirom na to da su apelant i protivnik predlagača saglasno izjavili da je među njima došlo do spora čim je postavljena ograda koja postoji na terenu, što je bilo skoro prije 30 godina. Shodno tome, Osnovni sud je spornu međašnu parcelu podijelio po pravičnosti, smatrajući da je najpravičnije da se ta površina podijeli na način kako je to prikazano na skici snimanja geodetskog vještaka i pobliže navedeno u samom rješenju.
21. Protivpredlagač i apelant su podnijeli žalbe protiv rješenja Osnovnog suda od 3. februara 2011. godine.
22. Okružni sud je Rješenjem broj 76 0 V 000623 11 Gž od 30. novembra 2011. godine odbio žalbe i potvrdio prvostepeno rješenje.
23. Okružni sud je u obrazloženju svoje odluke konstatovao da navodi žalbi ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost osporene odluke. U vezi s tim, Okružni sud je u obrazloženju svog rješenja konstatovao da je u konkretnom slučaju, s obzirom na vrijeme donošenja prvostepene odluke, relevantni materijalnopravni propis član 69 Zakona o stvarnim pravima. Naveo je da se, u smislu odredbe stava 2 člana 69 Zakona o stvarnim pravima, međa može urediti prema sporazumu susjeda čija je međa u pitanju, a ako ne bude postignut sporazum, prema posljednjoj mirnoj državini, dok se u slučaju da se ne utvrdi posljednja mirna državina sporne međašne površine, međa uređuje po pravičnosti. Takođe, istakao je da je odredbom člana 312 stav 2 Zakona o stvarnim pravima definisana istinita odnosno mirna državina kao državina koja nije pribavljena silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja. U vezi s navedenim, Okružni sud je konstatovao da iskazi svjedoka i činjenične tvrdnje stranaka u konkretnom slučaju ne daju pouzdan osnov za zaključak o posljednjoj mirnoj državini sporne međašne površine. Takođe, istakao je da prema citiranim odredbama materijalnog prava nema mjesta uređenju međe prema jačem pravu na posjed. Sem toga, konstatovao je da je uređenjem međe prvostepeni sud u konkretnom slučaju spornu međašnu površinu u suštini podijelio na jednake dijelove, tako da su tom podjelom parcele zadržale pravilan oblik.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, apelant smatra da mu je u vanparničnom postupku povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje. U vezi s tim, tvrdi da je 1981. godine podnio prijedlog za uređenje međe tražeći da sud uredi među prema posljednjem mirnom posjedu nepokretnosti, i to zbog toga što je njegov komšija u njegovoj odsutnosti porušio postojeću drvenu ogradu koja je predstavljala među i postavio žičanu ogradu tako što je zauzeo apelantovu parcelu u širini 12-15 centimetara i dužini od 40 metara. Međutim, ukazuje na to da je postupak okončan tek 2011. godine. Ističe da je u postupku međa uređena po pravičnosti, što je suprotno njegovom zahtjevu, te smatra da je na taj način pretrpio štetu jer je smanjena površina njegove parcele. Navodi da je vještak geometar Miroslav Railić pravilno vještačio da se međna linija prema važećim katastarskim planovima nalazi na mjestu gdje se nalazila drvena ograda koju je protivnik predlagača bespravno porušio i da je međa identična prema katastarskim planovima i prema posljednjem mirnom posjedu predlagača-apelanta. Tvrdi da je usljed nezakonitog postupanja suda i neopravdano dugog trajanja postupka omogućeno protivpredlagaču da njegov posjed postane zakonit, jer se stanje na terenu dosta promijenilo od 1981. godine i u međuvremenu su umrli svjedoci koji bi se izjasnili na okolnost posljednjeg mirnog posjeda, te da sud na kraju nije ni postupio povodom apelantovog prijedloga da se međa uredi prema posljednjem mirnom posjedu.
b) Odgovor na apelaciju
25. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u svojoj odluci i da smatra da tom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
26. Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju postupak u potpunosti sproveden u skladu s odredbama Zakona o vanparničnom postupku i Zakona o parničnom postupku, te da je strankama u potpunosti omogućeno da raspravljaju u postupku i da je sud nastojao da postupak okonča na zakonit i pravilan način.
27. Protivpredlagač je naveo da osporenim odukama nisu povrijeđena apelantova ljudska prava. U vezi s tim je naveo da je istina da je postupak započeo 1981. godine. Međutim, istakao je da taj postupak nije okončan zato što apelant nije prihvatio ni jedno predloženo rješenje već je tražio nove vještake, mijenjao je advokate jer je bio nezadovoljan njihovim radom, te je podnosio žalbe, čime je svojim postupcima produžio trajanje postupka. Takođe, naveo je da je neosnovan apelantov navod o povredi prava na imovinu jer je rješenje Osnovnog suda pravično i zadržava faktičko stanje na terenu, te je istakao da je u toku cijelog postupka apelant zapravo pokušao da ugrozi njegova prava i da „otme“ njegovu imovinu.
V.Relevantni propisi
28. Zakon o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan nastojati provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
29. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
30. Zakon o vanparničnom postupku („Službeni list SRBiH“ broj 10/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 74/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Opšte odredbe ovog zakona primjenjuju se i u posebnim vanparničnim postupcima sadržanim u ovom zakonu ako nije drukčije određeno, kao i u drugim vanparničnim stvarima za koje posebnim zakonom nisu uređena pravila postupanja.
U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako zakonom nije drugačije određeno.
Uređenje međa Član 168.
U postupku uređenja međa sud uređuje među između susjednih nepokretnosti kada su međašnji znaci uništeni, oštećeni ili pomjereni.
31. Zakon o vanparničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 36/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Opšte odredbe ovog zakona primjenjuju se i u posebnim vanparničnim postupcima sadržanim u ovom zakonu ako nije drukčije određeno, kao i u drugim vanparničnim stvarima za koje posebnim zakonom nisu uređena pravila postupanja.
U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), ako zakonom nije drukčije određeno.
Član 179.
U postupku uređenja međa sud uređuje među između susjednih nepokretnosti kad su međašnji znaci uništeni, oštećeni ili pomjereni.
32. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09, 58/09 i 95/11) u relevantnom dijelu glasi:
Međa Član 69. st. 1. i 2.
Ako su međaški znakovi između dvije nepokretnosti zbog bilo kakvih okolnosti toliko oštećeni da bi se moglo dogoditi da se međe neće moći raspoznati, ili ako se međe više ne raspoznaju, ili su sporni, onda svaki od susjeda ima pravo zahtijevati da sud u vanparničnom postupku (postupku uređenja međa) obnovi ili ispravi među.
Sud će na licu mjesta označiti među međaškim znakovima i obnoviti ili ispraviti među prema sporazumu susjeda čija je međa u pitanju, a ako ne bude postignut sporazum, prema posljednjoj mirnoj državini, a u slučaju da ga ne uspije utvrditi, po pravičnosti.
Oblici državine Član 312. stav 2.
Državina je istinita, odnosno mirna ako nije pribavljena silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja.
VI.Dopustivost
33. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 76 0 V 000623 11 Gž od 30. novembra 2011. godine, protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 22. decembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 18. januara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
39. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da su osporene odluke donesene u vanparničnom postupku uređenja međa, na koji se, shodno praksi Evropskog suda (vidi Evropski sud za ljudska prava, Debelić protiv Hrvatske, presuda od 12. oktobra 2006. godine, aplikacija broj 9235/04) i praksi Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 655/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) primjenjuju garancije iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
40. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
41. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
42. Ustavni sud zapaža da je vanparnični postupak pokrenut apelantovim prijedlogom za uređenje međe od 28. septembra 1981. godine, a da je okončan rješenjem Okružnog suda od 30. novembra 2011. godine. Iako apelant u navodima apelacije ukazuje na dužinu trajanja vanparničnog postupka od njegovog pokretanja u septembru 1981. godine, Ustavni sud podsjeća na to da period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu, pa će Ustavni sud dužinu postupka ocijeniti od tog datuma.
43. Dakle, Ustavni sud će, iako je postupak trajao ukupno preko 30 godina, uzimajući u obzir i stadijum postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, u konkretnom slučaju razmotriti dužinu postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda do okončanja tog postupka, tj. period od skoro 16 godina.
Analiza dužine trajanja postupka
44. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se vanparnični postupak tiče uređenja međa, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i radnje koje je trebalo sprovesti, ne može govoriti o naročito složenom predmetu.
45. Dalje, Ustavni sud zapaža da je nakon zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, Osnovni sud prvu procesnu radnju u konkretnom predmetu preduzeo tek krajem 2001. godine kada je održao ročište. Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud nakon toga preduzimao procesne radnje i da je u pet navrata donosio rješenja, ali da su ta rješenja ukidana rješenjima istog suda odnosno rješenjima Okružnog suda, pretežno zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjenično stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, pa je predmet vraćan Osnovnom sudu na ponovni postupak sve dok taj sud nije donio Rješenje broj 76 0 V 000623 08 V od 3. februara 2011. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 76 0 V 000623 11 Gž od 30. novembra 2011. godine. Što se tiče Okružnog suda, Ustavni sud primjećuje da je taj sud odluku u prvom setu postupka pred tim sudom donio tek nakon dvije godine, ali da je nakon toga svoje odluke donosio u relativno kratkim rokovima. U odnosu na apelantovo ponašanje u postupku, Ustavni sud primjećuje da se apelant kao i Osnovni sud pasivno držao od dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda do održavanja prvog ročišta pred Osnovnim sudom, ali da je nakon toga aktivno učestvovao u postupku i da svojim ponašanjem nije doprinio dužini trajanja postupka, već da je, naprotiv, u nekoliko navrata urgencijama pokušao da ostvari njegovo što hitnije okončanje. Imajući u vidu navedeno, te posebno uzimajući u obzir da se ne radi o naročito složenom predmetu, Ustavni sud konstatuje da nema nikakvog razumnog opravdanja za to što je vanparnični postupak uređenja međa u navedenom predmetu u okviru ratione temporis nadležnosti Ustavnog suda trajao skoro 16 godina (a ukupno 30 godina). Ustavni sud smatra da je za tako dugo trajanje postupka u najvećoj mjeri odgovoran Osnovni sud koji nije djelotvorno kontrolisao postupak, a što je njegova dužnost prema pozitivnim propisima. S tim u vezi, Ustavni sud mora da naglasi da je za pravni sistem od ključne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovode do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Stoga, Ustavni sud smatra da je dužina postupka koji je, računajući od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, trajao skoro 16 godina, a priori nerazumna, te da bi se mogla opravdati samo u izuzetnim okolnostima koje Ustavni sud u konkretnom slučaju nije prepoznao.
46. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina parničnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
U odnosu na utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava
47. Iz apelacionih navoda proizilazi da apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene prava.
48. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
49. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasna i logična obrazloženja za svoj zaključak da su u konkretnom slučaju ispunjeni zakonom propisani uslovi da se međa između apelantovih nepokretnosti i nepokretnosti protivpredlagača pobliže opisanih u izreci prvostepenog rješenja Osnovnog suda uredi po pravičnosti na način takođe pobliže opisan u izreci tog rješenja, pri tome navodeći da je pravac pružanja te međe detaljno prikazan na skici snimanja koju je 29. novembra 2010. godine sačinio geodetski vještak (i to vještak Miro Karan, a ne Miroslav Railić, kog apelant navodi u apelaciji), koja je sastavni dio rješenja. Imajući u vidu da apelant ničim nije dokazao svoje tvrdnje o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka, te uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe propisa na kojima su Osnovni sud i Okružni sud zasnovali svoje odluke i obrazloženja koja su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju tih sudova. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u tom dijelu neosnovani. Pravo na imovinu
50. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelant nije posebno obrazložio svoje navode o kršenju tog prava, odnosno da su oni u suštini isti kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u slučaju kada je vanparnični postupak uređenja međe trajao skoro 16 godina od dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda (ukupno više 30 godina od dana podnošenja prijedloga za uređenje međa), te da se neopravdano trajanje postupka u najvećoj mjeri može pripisati ponašanju Osnovnog suda koji nije upravljao postupkom kako je to propisano procesnim zakonom.
52. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su Osnovni sud i Okružni sud za svoje odluke dali jasne i logične razloge u pogledu činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
53. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić