Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5314/14 (D. V.)
Odluka donesena 14. 05. 2015.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Proporcionalnost
- Ograničenja prava iz čl. 2. P.4.
- Krivični postupak
- Mjere zabrane
- Apelacija preuranjena
- Mjera obezbjeđenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-5314/14
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 05. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5314/14, rješavajući apelaciju Darija Vujice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 14. maja 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Darija Vujice, podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 014873 14 Kv 10 od 29. oktobra 2014. godine i S1 2 K 014873 14 Krn 42 od 15.
oktobra 2014. godine u odnosu na pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2.
Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Darija Vujice, podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 014873 14 Kv 10 od 29. oktobra 2014. godine i S1 2 K 014873 14 Krn 42 od 15. oktobra 2014. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Darijo Vujica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka podnio je 10. decembra 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 014873 14 Kv 10 od 29. oktobra 2014. godine i S1 2 K 014873 14 Krn 42 od 15. oktobra 2014. godine. Apelant je, na traženje Ustavnog suda, dopunio apelaciju 4. februara 2015. godine dostavivši osporene odluke.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 26. marta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužilaštvo i Sud BiH su dostavili odgovore na apelaciju 2. aprila 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Sud BiH je u krivičnom predmetu protiv V. S. i ostalih osumnjičenih (među kojima i apelanta) za krivično djelo udruživanja radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s krivičnim djelima zloupotrebe položaja i ovlaštenja iz člana 220. stav 1. KZBiH, primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 217. st. 1. i 2. KZBiH, krijumčarenja iz člana 214. KZBiH i davanja dara i drugih oblika koristi iz člana 218. stav
1. KZBiH, a u postupku redovne kontrole opravdanosti dalje primjene izrečenih mjera zabrane, donio Rješenje broj S1 2 K 014873 14 Krn 42 od 15. oktobra 2014. godine. Predmetnim rješenjem Sud BiH je utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost primjene mjera zabrane napuštanja boravišta iz člana 126. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), zabrane putovanja iz člana 126. stava 2. ZKPBiH, zabrane posjećivanja određenih mjesta ili područja iz člana 126.a stav 1. tačka b) ZKPBiH, zabrane sastajanja s određenim osobama iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH i mjere obaveznog javljanja određenom državnom organu iz člana 126.a stav 1. tačka d) ZKPBiH, izrečenih prema apelantu i drugim osumnjičenim (ukupno još 12 osumnjičenih) Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 014873 14 Krn 33 od 6. juna 2014. godine.
6. Iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da su Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 014873 14 Krn 33 od 6. juna 2014. godine prema apelantu i drugim osumnjičenim izrečene mjera zabrane napuštanja boravišta iz člana 126. stav 1. ZKPBiH, zabrane putovanja iz člana 126. stava 2. ZKPBiH, zabrane posjećivanja određenih mjesta ili područja iz člana 126.a stav 1. tačka b) ZKPBiH, zabrane sastajanja s određenim osobama iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH i mjere obaveznog javljanja određenom državnom organu iz člana 126.a stav 1. tačka d) ZKPBiH. Dalje, proizlazi da je u postupku redovne kontrole opravdanosti dalje primjene izrečenih mjera zabrane, Sud BiH donio rješenje u kojem je zaključio da i dalje postoji osnovana sumnja u smislu člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovanih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 132. stav 1. ZKPBiH da su apelant i drugi osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, a što je već utvrđeno i detaljno obrazloženo u rješenju o izricanju mjera zabrane. U obrazloženju rješenja detaljno su pobrojani materijalni dokazi, rezultati posebnih istražnih radnji, transkripti, audio i video zapisi i zapisnik o ispitivanju apelanta kao osumnjičenog i ukazano je na njihov sadržaj, te je izveden zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret.
7. Sud BiH je zaključio da je, s ciljem da se obezbijedi prisustvo apelanta i drugih osumnjičenih u postupku kao i nesmetano vođenje postupka, prema apelantu i drugim osumnjičenim dalje opravdana primjena mjera zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja iz člana 126. st. 1. i 2. ZKPBiH, te da se okolnosti zbog kojih su ove mjere apelantu i drugim osumnjičenim prvobitno izrečene nisu promijenile, niti su stranke i branioci predočili nove činjenice koje bi uticale na donošenje drugačije odluke. S tim u vezi, Sud BiH je zaključio da kod apelanta i drugih osumnjičenih i dalje postoje okolnosti koji ukazuju na određeni stepen opasnosti da bi mogli pobjeći, sakriti se ili otići u nepoznato mjesto i tako postati nedostupni organima krivičnog gonjenja, a kada se imaju u vidu činjenice da im se na teret stavljaju teška krivična djela za koja su zakonom propisane višegodišnje kazne zatvora i da su sada svjesni svog procesnog položaja i istrage koja se protiv njih vodi. Dalje, Sud BiH je istakao da je cijenio i činjenice da su pojedini osumnjičeni bili zaposleni na Međunarodnom aerodromu „Sarajevo“ dok su drugi, zbog prirode posla kojim se bave, često putovali van granica BiH. Sud BiH je zaključio da navedene okolnosti upućuju na opravdanu bojazan da bi osumnjičeni mogli pobjeći ili sakriti se, na koji način bi znatno otežali ili čak onemogućili dalje vođenje predmetnog krivičnog postupka. U odnosu na apelanta, Sud BiH je dodatno cijenio i činjenicu da pored državljanstva Bosne i Hercegovine posjeduje i državljanstvo Republike Hrvatske, te je istakao da je opštepoznata činjenica da Hrvatska svoje državljane ne izručuje drugim državljanima u postupcima međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima, kao i da je nesporno da je Hrvatska članica Evropske unije i da je režim prelaska državne granice u zemljama Evropske unije znatno liberalniji za njene članice. Shodno svemu navedenom, Sud BiH je zaključio da je zbog prisustva osumnjičenih u postupku opravdana primjena mjera zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja i u narednom periodu.
8. Sud je također zaključio da je s ciljem da se nesmetano dovrši istraga prema apelantu i drugim osumnjičenim i dalje opravdana primjena mjera zabrane posjećivanja određenih područja iz člana 126.a stav 1. tačka b), i to područja Međunarodnog aerodroma „Sarajevo“, kao i zabrane sastajanja s određenim osobama iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH, odnosno zabrane međusobnog sastajanja i kontaktiranja, te sastajanja i kontaktiranja s ostalim osumnjičenim u konkretnom predmetu. U vezi s tim, Sud BiH je konstatovao da se u predmetnom slučaju radi o obimnoj i kompleksnoj istrazi koja se vodi protiv više lica za više krivičnih djela, što svakako iziskuje dodatno vrijeme da bi se prikupili i obezbijedili svi potrebni dokazi. Dalje, istakao je da je imao u vidu i činjenicu da su pojedini osumnjičeni bili zaposleni na Međunarodnom aerodromu „Sarajevo“, pa da je za očekivati da bi na tom mjestu moglo doći do susreta i ostvarivanja komunikacije između osumnjičenih, te da se osumnjičeni međusobno poznaju, što svakako olakšava njihovo međusobno kontaktiranje. Shodno navedenom, Sud BiH je smatrao da je s ciljem da se dalje nesmetano provodi istraga i obezbijede svi potrebni dokazi, opravdano ograničiti apelantu i drugim osumnjičenim kretanje i komunikaciju sa saosumnjičenim, sve kako bi im se onemogućilo da na bilo koji način štetno utiču na daljnji tok istrage. I na kraju, Sud BiH je zaključio da je u konkretnom slučaju prema apelantu i drugim osumnjičenim opravdana i daljnja primjena mjere obaveznog javljanja nadležnom državnom organu iz člana 126.a stav 1. tačka d) ZKPFBiH, smatrajući da se tako nadležnim organima obezbjeđuje dodatni nadzor i kontrola nad njihovim ponašanjem i kretanjem, a da ih pri tome navedena mjera previše ne opterećuje s obzirom na dinamiku javljanja tim organima (dva puta sedmično). Pored toga, Sud BiH je zaključio da su izrečene mjere proporcionalne svrsi koja se želi postići i da apelanta i druge osumnjičene ne ograničavaju preko razumne mjere u osnovnim pravima i slobodama.
9. Apelant i još osam osumnjičenih su podnijeli žalbe protiv prvostepenog rješenja, koje je Sud BiH Rješenjem br. S1 2 K 014873 14 Kv 10 od 29. oktobra 2014. godine odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepeno rješenje.
10. U pogledu žalbenih prigovora kojim je osporavano postojanje osnovane sumnje kao opšte pretpostavke za zakonitost određivanja mjera zabrane i navoda da ona nije individualizovana u odnosu na osumnjičene, Sud BiH je u obrazloženju drugostepenog rješenja konstatovao da je pobijanim rješenjem pravilno ocijenjeno da postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na osnovanu sumnju da su osumnjičeni počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, te da su u njemu detaljno navedeni razlozi za takav zaključak u odnosu na svakog osumnjičenog pojedinačno, a te razloge prihvata i taj sud. Sud BiH se saglasio i s razlozima i obrazloženjima prvostepenog suda na kojim je temeljen zaključak o daljnjoj neophodnosti konkretnih mjera zabrane izrečenih apelantu i drugim osumnjičenim, konstatujući da u žalbama nije ukazano na bitno drugačije stanje stvari, koje bi rezultiralo drugačijom odlukom. U pogledu žalbenih navoda da je apelantu zbog izrečene mjere zabrane napuštanja boravišta onemogućeno obavljanje poslovne aktivnosti, Sud BiH je ukazao da je ta mjera relativnog karaktera, što znači da apelant u slučaju potrebe može napustiti boravište, ali uz prethodno odobrenje suda, pri čemu nije dovoljno samo obavijestiti sud, već obrazloženim i argumentovanim zahtjevom zatražiti saglasnost za napuštanje mjesta boravišta. Dakle, suprotno žalbenim navodima, Sud BiH je zaključio da su prvostepenim rješenjem pravilno cijenjene okolnosti odnosno razlozi koji opravdavaju daljnju primjenu izrečenih mjera, a koji se nisu promijenili od momenta njihovog određivanja. Pored toga naveo je da je, razmatrajući prijedlog za ublažavanje izrečenih mjera zabrane, ocijenio da u ovoj fazi krivičnog postupka samo izrečene mjere mogu ostvariti svrhu obezbjeđenja prisustva osumnjičenih u daljnjem toku postupka, odnosno omogućiti njegovo uspješno vođenje.
11. Iz dokumentacije koju je dostavio apelant proizlazi da je Sud BiH u postupku redovne kontrole opravdanosti daljnje primjene izrečenih mjera zabrane donio Rješenje broj S1 2 K 014873 14 Krn 45 od 24. decembra 2014. godine. Tim rješenjem Sud BiH je izmijenio sadržaj mjere obaveznog javljanja određenom državnom organu iz člana 126.a stav 1. tačka d) ZKPBiH izrečene apelantu i drugim osumnjičenim Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 014873 14 Krn 33 od 6. juna 2014. godine tako što ih je obavezao da se jednom sedmično, umjesto dotadašnjih dva puta, javljaju u nadležne policijske stance, u mjestu i u vrijeme kako je to pobliže određeno u izreci tog rješenja, dok je utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost primjene mjera zabrane napuštanja boravišta iz člana 126. stav 1. ZKPBiH, zabrane putovanja iz člana 126. stava 2. ZKPBiH, zabrane posjećivanja određenih mjesta ili područja iz člana 126.a stav 1. tačka b) ZKPBiH, kao i zabrane sastajanja s određenim osobama iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH, izrečenih apelantu i drugim osumnjičenim Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 014873 14 Krn 33 od 6. juna 2014. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na slobodu kretanja i prebivalište iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant tvrdi da u konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan materijalni uslov za izricanje mjera zabrane, što, kako navodi, pokazuju nove činjenice i dokazi koje je priložio uz apelaciju (uvjerenje Porezne uprave FBiH od 5. decembra 2014. godine, kojim je utvrđeno da Butik „D-BOSS“ sa sjedištem u Kiseljaku, u apelantovom vlasništvu, na dan 5. decembra 2014. godine prema poreskoj evidenciji nema poreskih obaveza i duga po osnovu javnih prihoda, te ljekarski nalaz Poliklinike iz Zagreba od 28. aprila 2014. godine, koji su trebali da utiču na procjenu Suda BiH u osporenim rješenjima). Navodi da je Sud BiH donio samo formalna rješenja o izrečenim mjerama iako za to, u odnosu na apelanta kao pojedinca, nije raspolagao materijalno-pravnim činjenicama i dokazima, pa ih nije mogao ni obrazložiti u osporenim rješenjima. Smatra da je u osporenim rješenjima uopšteno obrazloženo postojanje osnova sumnje da je apelant zajedno s drugim osumnjičenim počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Tvrdi da mu je zbog izrečenih mjera onemogućeno da vrši svoju redovnu djelatnost koja je „izvor za rješavanje svih njegovih, kako poslovnih, tako i porodičnih obaveza i zadovoljenja ukupnih potreba“, te da je zbog izrečenih mjera odnosno pogoršanog zdravstvenog stanja prinuđen da koristi usluge zdravstvenih institucija, kako u BiH, tako i u Hrvatskoj.
b) Odgovor na apelaciju
13. Sud BiH je, pozivajući se na sadržinu osporenih rješenja, istakao da su u konkretnom slučaju postojali opravdani i zakonski razlozi za produženje izrečenih mjera zabrane apelantu, te da su za to u osporenim odlukama dati odlučni i uvjerljivi razlozi, kod kojih i dalje stoji. S tim u vezi, naveo je da je svjestan da mjere zabrane po svojoj pravnoj prirodi predstavljaju i podrazumijevaju određene restrikcije i ograničenja osnovnih prava i sloboda lica kojima su izrečene, ali da vodi računa da su takva ograničenja, kao što je to i u konkretnom predmetu, nužna kako bi se zaštitili i ostvarili legitimni ciljevi krivičnog postupka, prvenstveno da se obezbijedi prisustvo osumnjičenih u postupku kao osnovna procesna pretpostavka za njegovo uspješno vođenje, kao i da se osumnjičenima onemogući da na bilo koji način utiču na krivični postupak koji se protiv njih vodi. Shodno navedenom, Sud BiH smatra da su u konkretnom slučaju izrečene mjere zabrane proporcionalne svrsi koja se njima želi postići i da ne ograničavaju apelanta preko razumne mjere u njegovim osnovnim pravima i slobodama, kao i da ne prevazilaze procesne ciljeve zbog kojih su izrečene.
14. Tužilaštvo je navelo da je u osporenim rješenjima pravilno utvrđeno i obrazloženo postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, te da su u osporenom drugostepenom rješenju dati jasni i argumentovani razlozi za odbijanje apelantove žalbe. Dalje, navelo je da apelantove tvrdnje da redovno plaća poreze vezane za njegovu firmu nisu relevantne za ocjenu zakonitosti pobijanih rješenja jer ta činjenica nije vezana za krivična djela koja mu se stavljaju na teret, odnosno nije od važnosti za ocjenjivanje postojanja osnovane sumnje niti razloga za određivanje ili produženje mjera zabrane. Također, istaklo je kako činjenica da se apelantu pogoršalo zdravstveno stanje nakon određivanja i produženja mjera zabrane ne može biti razlog za njeno ukidanje jer mjere zabrane nisu usmjerene na tijelo, život i zdravlje apelanta i ne mogu se dovoditi ni u kakvu vezu s njegovim zdravstvenim stanjem. Shodno svemu navedenom, Tužilaštvo je istaklo da nisu povrijeđena prava na čiju povredu apelant ukazuje u apelaciji, pa je predložilo da se apelacija odbije u cijelosti.
V. Relevantni propisi
15. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 126.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud također može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Član 126.a Ostale mjere zabrane (1)Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, Sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
(...)
b) zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja,
c) zabranu sastajanja s određenim osobama,
d) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom organu, i (…) (2) Ostale mjere zabrane iz stava (1) ovog člana mogu biti izrečene uz zabranu napuštanja boravišta kao i uz zabranu putovanja iz člana 126. ovog Zakona, ili kao zasebne mjere.
Član 126.b Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.
(…) (5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravomoćnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može također trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinskopravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.
(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna.
(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a Tužilac i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 24. stava (7) ovog zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja. Član 126.d Ograničenja u pogledu sadržaja mjera zabrane (1) Mjerama zabrane ne može se ograničiti pravo osumnjičenog ili optuženog da komunicira sa svojim braniteljem u Bosni i Hercegovini.
(2) Mjerama zabrane ne može se ograničiti pravo osumnjičenog ili optuženog da živi u svom domu u Bosni i Hercegovini, da se nesmetano viđa sa članovima porodice i bliskim srodnicima ili samo u Bosni i Hercegovini ili samo na mjestu određenom u zabrani napuštanja boravišta, osim kada se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog na štetu člana porodice ili bliskih srodnika, niti se može ograničiti pravo osumnjičenog ili optuženog da obavlja svoju profesionalnu djelatnost, osim ako se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog u vezi sa obavljanjem te djelatnosti.
VI. Dopustivost
16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje
18. U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je krivični postupak protiv apelanta u toku pred Sudom BiH. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da će apelant imati mogućnost da svoje navode u vezi s pravima koja garantuje član 6. stav 1. Evropske konvencije ističe u predmetnom sudskom postupku, te u eventualno podnesenoj apelaciji protiv odluka Suda BiH, ukoliko budu nepovoljne za apelanta.
19. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije preuranjena (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 580/07od 24. juna 2009. godine, tač. 19. i 20; dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
Dopustivost u odnosu na ostala prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na čiju navodnu povredu je apelant ukazao u apelaciji
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 014873 14 Kv 10 od 29. oktobra 2014. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je podnio apelaciju 10. decembra 2014. godine odnosno u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant pobija navedena rješenja Suda BiH tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na slobodu kretanja i prebivališta
23. Član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
24. Član 2. Protokola broj 4 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima, na toj teritoriji, pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.
Nikakva se ograničenja ne mogu postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su nužna u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprečavanje kriminala, za zaštitu morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
25. Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju predmet osporavanja rješenja Suda BiH koja su donesena u postupku obavezne redovne procjene opravdanosti mjera koje su izrečene apelantu kao osumnjičenom, tj. zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja iz člana 126. ZKPBiH, te zabrana posjećivanja određenih mjesta i područja, zabrana sastajanja s određenim osobama, kao i obavezno javljanje nadležnom državnom organu iz člana 126.a ZKPBiH. Apelant smatra da je tim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
26. Ustavni sud ukazuje da član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Protokola broj 4 Evropske konvencije daju pravo na slobodu kretanja i izbora prebivališta svakome ko zakonito boravi na teritoriji određene države, te, pored toga, daju pravo svakome da napusti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu. Međutim, stav 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju propisuje da se sloboda kretanja može ograničiti ako je navedeno u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprečavanje kriminala, za zaštitu morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se prema praksi Evropskog suda ograničenja koja su proistekla iz mjera obezbjeđenja prisustva okrivljenog u postupku kao što su zabrana napuštanja boravišta, obaveza javljanja nadležnim vlastima u određeno vrijeme i na određenom mjestu, te predaja odnosno oduzimanje putne isprave razmatraju u okviru člana 2. Protokola br. 4 uz Evropsku konvenciju, te da ove mjere kojima se ograničava sloboda kretanja mogu biti nužne u demokratskom društvu radi „održavanja javnog poretka“ ili sprečavanja „zločina“ u smislu stava 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud, Manfred Shmid protiv Austrije, odluka o dopustivosti od 9. jula 1985. godine i Vito Ciancimino protiv Italije, odluka o dopustivosti od 27. maja 1991. godine). Takav stav u vezi s mjerom zabrane kojom su od apelanta kao osumnjičenog privremeno oduzete lične i putne isprave zauzeo je i Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 206/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 206/08 od 14. septembra 2010. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj je apelant ukazivao na navodnu povredu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
27. Ustavni sud dalje ukazuje da je, odlučujući o apelacijama kojima su apelanti osporavali odluke redovnog suda kojima su im određene mjere zabrane (tj. zabrane napuštanja boravišta i zabrana putovanja iz člana 126. ZKP, te zabrana posjećivanja određenih mjesta i područja, zabrana sastajanja sa određenim osobama, kao i obavezno javljanje nadležnom državnom organu iz člana 126.a ZKPBiH), pri tome navodeći povredu iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, donio odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4850/14 i AP 5432/14 od 15. aprila 2015. godine (dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je citiranim odlukama, s ciljem da proširi standarde i efikasnije zaštiti prava apelanata čiji je minimum propisan Evropskom konvencijom, odlučio da osporene odluke ispita u okviru garancija zaštite prava prema članu 5. Evropske konvencije. Dakle, na navedeni način je omogućeno da se odluke redovnih sudova kojima je odlučivano o mjerama zabrane ispituju u postupku pred Ustavnim sudom i u okviru garancija člana 5. Evropske konvencije.
28. Shodno navedenom, Ustavni sud konstatuje da iz citirane prakse proizlazi da se isto činjenično i pravno pitanje, tj. mjera zabrane, u konkretnom slučaju može razmatrati u okviru standarda dva posebna prava, prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, a sve s ciljem efikasnije i afirmativnije zaštite ljudskih prava i sloboda iz Ustava BiH i Evropske konvencije.
29. Imajući u vidu da se apelant pozvao na navodnu povredu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnom predmetu došlo do miješanja u apelantovo pravo na slobodu kretanja. U slučaju da zaključi da je došlo do miješanja, Ustavni sud bi dalje morao utvrditi je li miješanje opravdano, tj. je li (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s načelom proporcionalnosti.
30. U konkretnom slučaju osporenim rješenjima je utvrđeno da je zbog postojanja činjenica i okolnosti koje ukazuju da bi apelant mogao pobjeći, sakriti se ili otići u nepoznato mjesto i tako postati nedostupan organima krivičnog gonjenja i dalje opravdana primjena mjera zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja apelantu. Također, utvrđeno je da je s ciljem dovršetka istrage i dalje opravdana primjena prema apelantu mjere zabrane posjećivanja određenih područja, konkretno područja Međunarodnog aerodroma „Sarajevo“ i mjere zabrane sastajanja s određenim osobama, konkretno s ostalim osumnjičenim u predmetu, a da je s ciljem dodatnog nadzora i kontrole nad apelantovim ponašanjem i kretanjem i dalje opravdana primjena mjere obaveznog javljanja nadležnom državnom organu, i to dva puta sedmično. Iz navedenog nesumnjivo proizlazi da je ovim rješenjima ograničena apelantova sloboda kretanja, čime je svakako došlo do miješanja u ovo apelantovo pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
31. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi osporene odluke zasnovali na odredbama čl. 126. i 126.a ZKPBiH kojima su propisani uslovi pod kojima sud može izreći mjere zabrane napuštanja boravišta i putovanja, zabrane posjećivanja određenih područja, zabrane sastajanja s određenim osobama i naredbu za povremeno javljanje određenom državnom organu. Imajući u vidu sadržaj citiranih zakonskih odredbi, te uzimajući u obzir da je odredbama člana 126.b ZKPBiH propisan postupak izricanja, te trajanje i kontrola opravdanosti primjene mjera zabrane, a odredbama člana 126.d ZKPBiH propisana ograničenja u pogledu sadržaja mjera zabrane, Ustavni sud smatra da su osporene odluke donesene u skladu sa ZKPBiH. Pri tome, Ustavni sud ukazuje i na to da je ZKPBiH objavljen u službenim glasilima, dakle, dostupan građanima, te da na jasan način reguliše pitanja izricanja i produžavanja mjera zabrane, iz čega proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu kretanja izvršeno na osnovu zakona koji ispunjava standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, odnosno zakonitosti.
32. Zatim, imajući u vidu da kriminal, pogotovo organizovani, predstavlja opasnost za svako demokratsko društvo, Ustavni sud smatra da su navedene mjere bile nužne radi sprečavanja kriminala. Dalje, Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjima trajanje mjera zabrane (koje su izrečene rješenjem od 6. juna 2014. godine) u konkretnom slučaju produženo do 24. decembra 2014. godine, kada je u postupku obavezne redovne kontrole opravdanosti primjene ovih mjera doneseno novo rješenje, koje apelant nije osporio u postupku pred Ustavnim sudom, a prema stanju spisa ni u postupku pred redovnim sudom. Dakle, imajući u vidu vremenski period kojem su mjere zabrane bile na snazi prema osporenim rješenjima, te težinu krivičnih djela koja su apelantu stavljena na teret, Ustavni sud smatra da je osporenim rješenjima uspostavljena ravnoteža, tj. da je postojala proporcionalnost između ograničenja apelantovog prava na slobodu kretanja i legitimnog interesa koji se ogleda u dosljednoj primjeni ZKPBiH, odnosno primjeni mjera kojima se osigurava prisustvo osumnjičenog i nesmetano provođenje istrage u konkretnom predmetu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi da je došlo do kršenja njegovog prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, nisu osnovani.
Ostali navodi
33. U odnosu na apelantove navode kojim ukazuje na to da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant te navode suštinski dovodi u kontekst kršenja prava na slobodu kretanja i prebivališta o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, pa shodno tome smatra da nije neophodno da posebno ispituje apelantove navode o kršenju ovih prava.
VIII. Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada je ovo njegovo pravo ograničeno u zakonitom postupku, na osnovu relevantnih odredaba ZKPBiH, izricanjem mjera koje su bile nužne u demokratskom društvu radi sprečavanja kriminala i kojima nije narušeno načelo proporcionalnosti na apelantovu štetu.
35. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić