Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4597/14 (M. V.)
Odluka donesena 14. 05. 2015.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Fizičko ograničenje slobode kretanja
- Krivični postupak
- Krivično djelo
- Mjera obezbjeđenja
- Apelacija preuranjena
- Mjere zabrane
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4597/14
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 05. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4597/14, rješavajući apelaciju Milana Vučenovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 14. maja 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Vučenovića, podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 008235 14 Kv 4 od 1. septembra 2014. godine i S1 2 K 008235 14 Ko od 18. avgusta 2014. godine u odnosu na član II/3.d) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Vučenovića, podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 008235 14 Kv 4 od 1. septembra 2014. godine i broj S1 2 K 008235 14 Ko od 18. avgusta 2014. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milan Vučenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Suada Halilagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 008235 14 Kv 4 od 1. septembra 2014. godine i S1 2 K 008235 14 Ko od 18. avgusta 2014. godine. Apelant je 13. novembra 2014. godine Ustavnom sudu dostavio dopunu apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 6. marta 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su odgovore dostavili 18. i 19. marta 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 008235 14 Ko od 18. avgusta 2014. godine odbio kao neosnovan apelantov prijedlog za određivanje mjere jamstva. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da su Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 0008235 13 Krn 7 od 29. novembra 2013. godine apelantu određene mjere zabrane, i to zabrana putovanja iz člana 126. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) kojom je određeno da će se od apelanta privremeno oduzeti sve važeće putne isprave ili potvrde o njihovom neposjedovanju, uz zabranu izdavanja novih putnih isprava kao i zabrana korištenja lične karte za prelazak državne granice BiH i mjera obaveznog povremenog javljanja državnom organu iz člana 126a. stav 1. tačka
d) ZKPBiH, kojom je određeno da je apelant obavezan da se svakog petka u periodu između 9.00 i 10.00 h javi Policijskoj stanici Gradiška, koja će pismenim putem, isti dan, obavještavati Sud BiH o tome da li apelant poštuje izrečenu mjeru zabrane. Navedeno je da je prilikom izvršenih dvomjesečnih kontrola opravdanosti održavanja na snazi izrečenih mjera zabrane, utvrđeno da se okolnosti koje su opravdavale njihovo određivanje nisu izmijenile.
6. Dalje, Sud BiH je naveo da je 7. jula 2014. godine protiv apelanta potvrdio Optužnicu broj T20 0 KTO 0001099 09 zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo pranja novca iz člana 209. stav 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), te da je Tužilaštvo BiH u Optužnici podnijelo i prijedlog da se mjere zabrane koje su određene apelantu produže. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je na ročištu od 22. jula 2014. godine apelant predložio da se izrečene mjere zabrane zamijene mjerom jamstva, jer mu je, kako je naveo, zbog određenih mjera zabrane onemogućeno da kontaktira sa suprugom i djecom koji žive u Moskvi - Ruska Federacija i da prikuplja materijalne dokaze radi njegove adekvatne odbrane. Apelant je predložio jamstvo u vrijednosti od 550.554,24 KM, što čini procijenjenu vrijednost nekretnina na kojima bi bila konstituisana hipoteka, te da bi založni dužnici bili apelantov brat i njegova supruga, kao suvlasnici tih nekretnina.
7. Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo BiH 31. jula 2014. godine dostavilo izjašnjenje u kojem je navelo da se ne protivi da se izrečene mjere zabrane zamijene mjerom jamstva. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je prilikom ocjenjivanja osnovanosti apelantovog prijedloga imao u vidu izjašnjenje Tužilaštva BiH, ali da se po službenoj dužnosti rukovodio odredbama člana 123. ZKPBiH, te je zaključio da nisu ispunjeni uvjeti da se izrečene mjere zamijene drugom mjerom. Naime, kada je u pitanju opravdanost da se i dalje održavaju na snazi izrečene mjere zabrane, Sud BiH je zaključio da se okolnosti koje su postojale u vrijeme njihovog određivanja nisu izmijenile. Pri tome, Sud BiH je naveo da se nije upuštao u kvalitet i tačnost provedenog vještačenja nekretnina koje su predložene kao predmet jamstva, niti smatra da je neadekvatan ponuđeni iznos jamstva od 550.554,24 KM, iako je imao u vidu činjenice da je, kao predmet hipoteke, ponuđena nedovršena nekretnina koja je kupljena 2012. godine s infrastrukturom koja je samo dovedena do objekta i da je sa stanovišta kvaliteta izvedenih radova objekat ocijenjen sa srednjom kvalitetom u 40% izvedbi, a u Optužnici je navedeno da je novac koji je pribavljen izvršenjem krivičnog djela apelant transferisao i na devizne račune svog brata. Budući da nekretnina koja je ponuđena kao jamstvo nije apelantova imovina, te da namjena objekta nije stambenog već motelsko-apartmanskog sadržaja, Sud BiH je zaključio da bi apelant riskirao gubitak te imovine odlaskom u susjednu ili drugu državu, naročito ako se ima u vidu da je objekat još uvijek u izgradnji. Sud BiH je zaključio da navedena mjera ne bi uspješno ostvarila svrhu propisanu ZKPBiH, odnosno da ne bi uspješno osigurala apelantovo prisustvo daljnjem toku postupka. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da kod apelanta postoje okolnosti koje ukazuju da postoji opasnost od bjekstva, te je naveo, između ostalog, i činjenicu da apelant posjeduje i državljanstvo Republike Srbije koja, u skladu sa svojim pozitivnim zakonima, vlastite državljane štiti od izručenja. Zatim, Sud BiH je istakao da, prema apelantovim tvrdnjama, osim prijavljenog prebivališta u BiH nema drugih stvarno pravnih veza s ovom državom, koje bi mu objektivno onemogućile da boravak na slobodi bez mjera zabrane iskoristi za odlazak u Rusku Federaciju gdje također ima prijavljeno prebivalište, gdje su prijavljeni apelantova supruga i djeca. Pošto apelant i u Ruskoj Federaciji posjeduje registrovana privredna društva, taksativno pobrojana u prijedlogu, opravdano se može zaključiti da su njegove veze s tom državom znatno veće nego s BiH, u kojoj ga osim vođenja ovog krivičnog postupka ne veže niti jedna relevantna okolnost.
8. Dalje, Sud BiH je naveo da je nakon potvrđivanja optužnice protiv njega, apelant potpuno svjestan težine krivičnih djela za koja se tereti kao i visine krivično-pravne sankcije koja mu može biti izrečena. Stoga je realno očekivati da kod njega postoji jak motiv za izbjegavanje odgovornosti u ovoj krivičnoj stvari, što u konačnici čini opravdanim da se dalje održavaju na snazi mjere zabrane putovanja i prelaska državne granice propisane članom 126. stav 2. ZKPBiH.
9. Sud BiH je posebno istakao da izrečene mjere zabrane nisu prepreka da apelant kontaktira sa svojom porodicom, jer apelant nije naveo da postoji prepreka da članovi njegove porodice dođu u BiH. Također, Sud BiH je zaključio da nije opravdan ni apelantov zahtjev da se mjere zabrane ukinu kako bi mogao otići u Rusku Federaciju kako bi prikupio materijalne dokaze koji mu idu u korist, s obzirom da ne postoji objektivna smetnja da mu bilo kakve dokaze dostave članovi njegove porodice ili poslovni saradnici. Također, Sud BiH je ocijenio da su neosnovani apelantovi navodi da se pridržavao obaveza izrečenih mjera zabrane, s obzirom da je takvo postupanje imperativno uređeno odredbama ZKP-a BiH i da se apelantu, u slučaju nepridržavanja izrečenih mjera zabrane, može odrediti i pritvor.
10. Sud BiH je naglasio kako smatra da je neophodno da se dalje održavaju na snazi mjere povremenog javljanja nadležnom državnom organu, jer se na ovaj način osigurava izvršenje mjera zabrane putovanja i istovremeno omogućava kontrola nad kretanjem, pa u slučaju nepoštivanja izrečenih mjera Sud BiH ima mogućnost da blagovremeno reaguje. Također, Sud BiH je istakao da smatra kako u konkretnom slučaju postoji potreba za kumulativnom primjenom izrečenih mjera zabrane, te da ponuđeno jamstvo samo po sebi nije dovoljna garancija da će apelant biti prisutan, s obzirom na količinu kriminalne aktivnosti za koju je optužen i činjenicu da pored državljanstva BiH posjeduje i državljanstvo Republike Srbije. Ukazano je da sve te činjenice još uvijek ukazuju da postoji opasnost od apelantovog bjekstva, što je u dosadašnjem toku postupka uspješno otklanjano kumulativnom primjenom dvije izrečene mjere. Na kraju, Sud BiH je istakao da se prilikom ocjene svih okolnosti rukovodio načelom proporcionalnosti, zaključujući da je interes države i društva za efikasnim procesuiranjem krivičnih djela organizovanog kriminala važniji od zaštite pojedinačnih apelantovih prava. Također, Sud BiH je naveo da i po njegovom stavu izrečene mjere zabrane u određenoj mjeri ograničavaju apelantovo pravo kretanja, ali da to ograničenje u skladu s odredbama ZKPBiH ima svrhu da osigura njegovo prisustvo u daljnjem toku postupka, pa je stoga zaključio da se predloženom mjerom jamstva ne bi uspješno ostvarila njena svrha.
11. Sud BiH je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, donio Rješenje broj S1 2 K 008235 14 Kv 4 od 1. septembra 2014. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo, između ostalog, da prihvata kao pravilne sve razloge koji su opredijelili Sud BiH da donese osporene prvostepene odluke koje se tiču nekretnina ponuđenih za jamstvo. Također, Sud BiH je istakao da su u prvostepenom rješenju postojali određeni manji propusti (većinom tehničke prirode) koji po svom sadržaju, obimu i vrsti nisu doveli u pitanje ispravnost pobijane odluke, prije svega zbog toga što član 127. ZKPBiH propisuje mjeru jamstva kao mjeru koja obezbjeđuje prisustvo osumnjičenog odnosno optuženog, a da pri tome to ne služi samo kao garancija prisustva osumnjičenog odnosno optuženog na glavnom pretresu ili u nekom drugom stadiju krivičnog postupka, već kao garancija njihovog prisustva do kraja krivičnog postupka, a to znači do njegovog pravosnažnog okončanja. Sud BiH je istakao da svojom slobodnom procjenom sagledava da li postoji opasnost od bjekstva, pa ukoliko nađe da takva bojazan zaista postoji on rješava i pitanje njenog otklanjanja, što se može učiniti ili određivanjem pritvora, donošenjem rješenja o jamstvu, ili određivanjem mjera zabrane. Prema zakonu, jamstvo predstavlja jednu od zakonom predviđenih mjera kojom se obezbjeđuje apelantovo prisustvo, te je cilj jamstva da se obezbijedi njegovo prisustvo tokom trajanja krivičnog postupka. Međutim, iako je mjera jamstva slična mjeri zabrani putovanja i napuštanja boravišta ipak je, kako to Sud BiH smatra, riječ o mjeri koja sadrži brojne specifičnosti koje se, prije svega, odnose na razlog zbog kojeg se daje jamstvo, visinu, vrstu i predmet jamstva, postupak njegovog određivanja, kao i prestanak te mjere procesne prinude. Da li će sud odrediti jamstvo zavisi, kako je Sud BiH naglasio, od njegove ocjene, pri čemu je sud dužan da uzme u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, odnosno da li i dalje postoji opasnost da će apelant koji nudi jamstvo da bi se našao na slobodi pobjeći i na taj način onemogućiti da se protiv njega vodi krivični postupak. Tim kriterijima se, kako je istakao, Sud BiH vodio u pobijanom rješenju, našavši da ponuđeno jamstvo nije dovoljna garancija koja otklanja opasnost od apelantovog bjekstva. Imajući u vidu, s jedne strane, sve navedene činjenice koje se tiču predmetne nekretnine, a s druge strane okolnosti koje se stiču kod apelanta (dvojno državljanstvo, nepostojanje stvarnih i ličnih veza s BiH, težina krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, iznos navodno opranog novca), a što je detaljno navedeno i obrazloženo u pobijanom rješenju, Sud BiH smatra da ponuđeno jamstvo ne bi u ovoj fazi postupka uspješno otklonilo opasnost od apelantovog bjekstva. Pri tome, Sud BiH je naveo da je imao u vidu i apelantove navode da ima određenu imovinu u BiH koja je blokirana, ali bez obzira na činjenicu da Sudu BiH nisu dostavljeni nikakvi materijalni dokazi u tom smislu smatra da ta imovina, upravo zbog svog statusa, ne može biti uzeta kao činjenica apelantove veze s BiH.
12. Ustavni sud konstatuje da iz Rješenja Suda BiH broj S1 2 K 0008235 14 Ko od 16. septembra 2014. godine, koje je dostavljeno uz apelaciju, proizlazi da je tim rješenjem utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju održavanje na snazi mjera zabrane koje su apelantu izrečene Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 0008235 13 Krn 7 od 29. novembra 2013. godine i produžene Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 0008235 14 Ko od 16. jula 2014. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 5, 6, 7. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da mu je Sud BiH mjere zabrane odredio i produžio na prijedlog Tužilaštva BiH, te da se Tužilaštvo BiH saglasilo s njegovim prijedlogom da mu se umjesto mjera zabrane odredi jamstvo, ali je Sud BiH osporenim rješenjima taj prijedlog odbio, čime je „prekoračio zahtjev Tužilaštva BiH“. Također, kako apelant smatra, Sud BiH je postupio suprotno svojoj obavezi da mjere ograničenja prava na slobodu ličnosti primjenjuje u najblažem obliku za lice kojem se ograničava pravo na slobodu ličnosti. Ukazuje da je ZKPBiH propisao i načelne stavove za primjenu mjera zabrane i da je uvijek neophodno ispitati sve faktore koji su vezani za određeni predmet da bi se odredilo da li postoji rizik od bjekstva. Smatra da u njegovom predmetu nije dokazana, niti je dokazivana niti jedna od okolnosti da postoji rizik od njegovog bjekstva, odnosno da se opasnost da će apelant pokušati izbjeći krivični postupak ne može adekvatno ukloniti određivanjem jamstva. Navodi da je Sud BiH u konkretnom slučaju postupio suprotno svojoj praksi iz Rješenja br. Sl 2 K 002720 10 Km od 17. januara 2011.godine i X-KR-06/213 od 9. aprila 2010. godine, i to na apelantovu štetu, u kojim je usvojio prijedloge optuženih u tim predmetima i mjere zabrane zamijenio jamstvom. Također, navodi da iz logičkog i jezičkog tumačenja odredaba ZKPBiH, koje se tiču mjera osiguranja, proizlazi da, formalno, jamstvo predstavlja jaču mjeru za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog odnosno optuženog u krivičnom postupku od mjera zabrane iz člana 126-126 g. ZKPBiH. S tim u vezi ukazuje na predmet Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) Del Rio Prada protiv Španije u kojem je utvrđeno da je Španija prekršila član 7. Evropske konvencije jer je, između ostalog, utvrđeno „da podnosilac tužbe nije mogao predvidjeti postupke španskog Vrhovnog suda jer su otišli tako daleko od vlastite sudske prakse“. Apelant ističe da je Sud BiH prilikom odlučivanja o njegovoj žalbi prekršio i pravo na djelotvoran pravni lijek, jer nije razmotrio sve njegove navode nego je potvrdio prvostepeno rješenje.
b) Odgovor na apelaciju
14. Sud BiH je istakao da je u osporenim odlukama dao jasne i argumentovane razloge kojim se rukovodio prilikom njihovog donošenja. Naglasio je da je ovlašten da po svojoj slobodnoj ocjeni odlučuje hoće li prihvatiti predloženu mjeru jamstva, te cijeniti da li i dalje postoji opasnost da će osoba koja nudi jamstvo pobjeći i na taj način onemogućiti da se protiv nje vodi krivični postupak. Dalje, Sud BiH je naveo da su prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi uzeti u obzir svi navode iz žalbe, te da je, štaviše, za pojedine navode zaključio da su osnovani, što je konstatovao u pobijanom rješenju.
15. Tužilaštvo BiH je istaklo da se Sud BiH prilikom ocjenjivanja osnovanosti apelantovog prijedloga da se postojeće mjere zabrane zamijene mjerom jamstva iz člana 127. ZKPBiH, pravilno i potpuno rukovodio odredbama člana 123. ZKPBiH. Istaknuto je da su izrečene mjere zabrane, koje su detaljno navedene i obrazložene u samim rješenjima, prema svom obimu i sadržaju adekvatno odmjerene i efikasne, te da se njima može osigurati uspješno prisustvo optuženog i provođenje svih radnji u predmetnom postupku.
V. Relevantni propisi
16. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 123.
Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu preduzeti prema optuženom za osiguranje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, "mjere zabrane", jamstvo i pritvor.
(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavat će se uslova određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.
(3) Ove mjere ukinut će se i po službenoj dužnosti odmah kad prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijenit će se drugom blažom mjerom kad za to nastupe uvjeti. (4) Odredbe ove glave shodno se primjenjuju i na osumnjičenog.
Član 126.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud također može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Član 126.a Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, Sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
[ ]
d) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom organu, i [ ] (2) Ostale mjere zabrane iz stava (1) ovog člana mogu biti izrečene uz zabranu napuštanja boravišta kao i uz zabranu putovanja iz člana 126. ovog Zakona, ili kao zasebne mjere.
Član 126.b Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.
(2) Kada odlučuje o pritvoru, Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora.
(…) (6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna.
(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a Tužilac i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 24. stava (7) ovog zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja. Član 127.
Uvjet za određivanje jamstva Optuženi kojem se pritvor ima odrediti ili mu je pritvor već određen samo zbog bojazni da će pobjeći, može se ostaviti na slobodi, odnosno može se pustiti na slobodu ako on osobno ili ko drugi za njega pruži jamstvo da do kraja krivičnog postupka neće pobjeći, a sam optuženi obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište. Član 130.
Rješenje o jamstvu U toku istrage rješenje o jamstvu i o njegovom ukidanju donosi sudija za prethodni postupak, poslije podizanja optužnice – sudija za prethodno saslušanje, a nakon dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijeću u svrhu zakazivanja glavnog pretresa, taj sudija, odnosno predsjednik vijeća. Rješenje kojim se određuje jamstvo i rješenje kojim se jamstvo ukida donosi se po saslušanju Tužitelja.
VI. Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje
19. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
20. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je tim riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je ova apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na ostala prava
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 008235 14 Kv 4 od 1. septembra 2014. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 2. septembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 28. oktobra 2014. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 5, 7. i 13. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
26. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
27. Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju predmet osporavanja rješenja koja su donijeta u postupku u kojem je odbijen apelantov zahtjev da se mjere zabrane, tj. zabrana putovanja i obaveznog povremenog javljanja državnom organu, zamijene mjerom jamstva, te da su mjere zabrane koje su apelantu određene 29. novembra 2013. godine i dalje na snazi.
28. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da član 5. Evropske konvencije pojedincu pruža garancije od arbitrarnog hapšenja i lišenja slobode, ali ne i od ograničenja prava slobode kretanja. Ustavni sud dalje ističe da razgraničenje hapšenja i lišenja slobode s jedne strane i ograničenja slobode kretanja s druge strane ne mora da bude tako jasno kako se na prvi pogled čini. U principu, ovo razgraničenje može da zavisi i od posebne pravne situacije u kojoj se pojedinac nalazi, ali najčešće se lišenje i ograničenje slobode razlikuju samo po načinu, trajanju i posljedicama mjera koje je javna vlast preduzela prema pojedincu. U oba slučaja se, dakle, radi o ograničenju slobode kretanja, ali lišenje slobode od ograničenja slobode se razlikuje u stepenu, intenzitetu i posljedicama mjere koja je preduzeta prema pojedincu.
29. Prema praksi Evropskog suda pod lišenjem slobode se smatra mjera javne vlasti kojom se pojedinac zadržava na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme, i to protivno svojoj slobodnoj volje ili bez nje (vidi Evropski sud, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, Serija A, broj 92). Kod razgraničenja hapšenja, lišenja i ograničenja slobode osnovni kriteriji su način teritorijalnog ograničenja kretanja, dužina tog ograničenja kao i poseban pravni status lica koje je u pitanju. U odnosu na teritorijalni kriterij nesporno je da lišenje slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije predstavlja boravak u zatvoru, dakle u zatvorenoj ustanovi u okviru koje je dopuštena čak i potpuna sloboda kretanja. Također, zadržavanje lica u zatvoru, pritvoru ili sličnoj ustanovi ili na bilo kojem drugom mjestu gdje je licu fizički ograničeno kretanje po naredbi policije ili drugih javnih vlasti, također, potpada pod lišenje slobode iz člana 5. Evropske konvencije. S druge strane, svako prinudno zadržavanje na teritorijalno ograničenom mjestu koje ne čini zatvorenu ustanovu ne predstavlja lišenje već, naprotiv, samo ograničenje prava slobode (vidi Evropski sud, Bozano protiv Francuske, presuda od 18. decembra 1986. godine, Serija A, broj 54). Također, kućni pritvor se smatra lišenjem a ne ograničenjem prava slobode, pogotovo ako je vezan za zabranu komunikacije sa spoljnim svijetom. S druge strane, mjere koje se koriste kao sredstvo koji se obezbjeđuje prisustvo okrivljenog u postupku kao što su zabrana napuštanja boravišta, obaveza javljanja nadležnim vlastima u određeno vrijeme i na određenom mjestu predstavljaju mjere ograničenja, ali ne i lišenje slobode (vidi Evropski sud, Vito Ciancimino protiv Italije, odluka o dopustivosti od 27. maja 1991. godine).
30. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća da je u svojoj novijoj praksi, u predmetima br. AP 4850/14 i AP 5432/14, ispitivao apelacije koje su pokretale skoro identično pitanje, tj. pitanje da li se u slučaju izricanja mjera zabrane mogu primijeniti garancije iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4850/14 i AP 5432/14 od 15. aprila 2015. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenima odlukama tačka 38, odnosno tačka 35, Ustavni sud je ukazao da, imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda u pogledu distinkcije lišavanja slobode prema članu 5. Evropske konvencije i ograničavanja slobode prema članu 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (koja se ogleda u ispitivanju stepena, intenziteta i posljedica mjere javne vlasti), smatra da standardi koje je uspostavio Evropski sud predstavljaju minimum standarda zaštite određenog prava zagarantovanog Evropskom konvencijom. Također, Ustavni sud je ukazao da navedeno ni na koji način ne sprečava Ustavni sud da pruži širi obim zaštite od onog kojeg pružaju standardi ustanovljeni praksom Evropskog suda, slijedom čega je ispitao osporena rješenja kojima su apelantima izrečene mjere zabrane u okviru garancija zaštite prava prema članu 5. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati apelantove navode u odnosu na pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
31. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, postupajući po apelantovom prijedlogu da se zamijene mjere zabrane mjerom jamstva, osporenim rješenjima odbio prijedlog te da su posljedično tome i dalje na snazi mjere zabrane koje su određene apelantu, i to: zabrana putovanja kojom je određeno da će se od apelanta privremeno oduzeti sve važeće putne isprave ili potvrde o njihovom neposjedovanju, uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabrana korištenja lične karte za prelazak državne granice BiH i obaveznog povremenog javljanja državnom organu kojom je određeno da je apelant obavezan svakog petka u periodu između 9.00 i 10.00 sati da se javi Policijskoj stanici Gradiška. Također, Ustavni sud konstatuje da su u vrijeme podnošenja apelacije mjere zabrane koje su izrečene apelantu bile na snazi 11 mjeseci, te da je Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 0008235 14 Ko od 16. septembra 2014. godine, donesenom u postupku odlučivanja o dvomjesečnoj kontroli opravdanosti trajanja izrečenih mjera zabrane, utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ih održavaju na snazi. Ustavni sud dalje zapaža da su mjere zabrane propisane u ZKPBiH u poglavlju „Mjere za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog odnosno optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka“. Tu su članom 123. ZKPBiH propisane mjere koje se mogu preduzeti prema osumnjičenom odnosno optuženom da bi se osigurala njegova prisutnosti i uspješno vođenje krivičnog postupka, a odredbama člana 130. ZKPBiH je propisana uloga tužitelja prilikom određivanja ili ukidanja jamstva. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u obrazloženju prvostepenog rješenja, koje je kao pravilno potvrđeno drugostepenim rješenjem tog suda, naveo detaljne i jasne razloge kojima se rukovodio prilikom izvođenja takvog zaključka, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
32. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da je Sud BiH u osporenim rješenjima „prekoračio zahtjev Tužilaštva BiH“ jer nije usvojio njegov prijedlog, Ustavni sud prije svega zapaža da je Tužilaštvo BiH u optužnici protiv apelanta predložilo da se produže mjere zabrane, te da je povodom tog prijedloga Sud BiH 16. i 22. jula 2014. godine održao ročišta na kojim je apelant tražio zamjenu izrečenih mjera zabrane mjerom jamstva. Također, Ustavni sud zapaža da je povodom tog prijedloga Tužilaštvo BiH 31. jula 2014. godine Sudu BiH dostavilo izjašnjenje u kojem je istaklo da se ne protivi da se izrečene mjere zabrane zamijene mjerom jamstva. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH istakao da je imao u vidu izjašnjenje Tužilaštva BiH, ali da se po službenoj dužnosti rukovodio odredbama člana 123. ZKPBiH, te da je zaključio da nisu ispunjeni uvjeti da se zamijene izrečene mjere drugom mjerom. Naime, kada je u pitanju opravdanost daljnjeg održavanja na snazi izrečenih mjera zabrane, Sud BiH je zaključio da se okolnosti koje su postojale u vrijeme njihovog određivanja nisu izmijenile. Pri tome, Ustavni sud ukazuje, s obzirom da je apelant tražio da se određene mjere zabrane zamijene mjerom jamstva, na odredbe člana 130. ZKPBiH kojima je propisano, između ostalog, i da se rješenje kojim se određuje jamstvo donosi po saslušanju tužitelja. Dakle, Ustavni sud smatra da iz navedenih odredaba i obrazloženja osporenih rješenja jasno proizlazi da je u konkretnom slučaju Sud BiH apelantu mjere zabrane odredio na osnovu zahtjeva Tužilaštva BiH te da samim tim u ovom postupku, u kojem se odlučivalo o apelantovom zahtjevu za zamjenu mjera zabrane mjerom jamstva, nije ni mogao “prekoračiti zahtjev Tužilaštva BiH“. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Sud BiH osporeno rješenje donio, u smislu relevantnih odredbi ZKPBiH (član 130), nakon saslušanja tužitelja čime je u cijelosti ispoštovao proceduru propisanu relevantnim odredbama, pri čemu je dao iscrpne razloge zašto cijeni, i pored okolnosti da se Tužilaštvo nije protivilo apelantovom prijedlogu, da je u okolnostima apelantovog slučaja neosnovan apelantov prijedlog da se odredi mjera jamstva. Slijedom toga Ustavni sud smatra da, u kontekstu stipulacije relevantnih odredaba ZKPBiH (123, 126, 126.a, 126.b, 127. i 130), proizlazi da je odlučivanje o izricanju mjera zabrane, odnosno odlučivanje o tome da li su ispunjeni uvjeti za određivanje jamstva u isključivoj nadležnosti Suda BiH koji u svakom konkretnom slučaju procjenjuje da li su ispunjeni uvjeti za određivanje navedenih mjera. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz relevantnih odredbi ZKP-a, koji u relevantnim odredbama koristi termin može, proizlazi da je određivanje jamstva kao jedne od mjera za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog odnosno optuženog, kao i za određivanje drugih mjera, propisano kao mogućnost a ne obaveza s tim da sud „mora voditi računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom“ (član 123. stav 2).
33. Dalje, u pogledu apelantovih tvrdnji da Sud BiH nije utvrdio da postoji rizik od njegovog bjekstva, odnosno opasnost da će pokušati izbjeći krivični postupak, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH istakao da odluka o određivanju jamstva zavisi od svih okolnosti konkretnog slučaja, odnosno da li i dalje postoji opasnost da će optuženi koji nudi jamstvo da bi se našao na slobodi - pobjeći i na taj način onemogućiti da se protiv njega vodi krivični postupak. Tim kriterijima se, kako je istakao Sud BiH, vodio u pobijanom rješenju, našavši da ponuđeno jamstvo nije dovoljna garancija da se otkloni opasnost od apelantovog bjekstva. Imajući u vidu sve navedene činjenice koje se tiču spomenute nekretnine, kao i okolnosti koje se tiču apelanta (dvojno državljanstvo, nepostojanje stvarnih i ličnih veza s BiH, težina krivičnog djela koja mu je stavljeno na teret, iznos navodno opranog novca), a koje su detaljno navedene i obrazložene u pobijanom rješenju, Sud BiH je zaključio da ponuđeno jamstvo ne bi u toj fazi postupka uspješno otklonilo opasnost od apelantovog bjekstva. Po mišljenju Ustavnog suda, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da nikakvi posebni interesi ili razlozi ne vežu apelanta za BiH da bi se moglo zaključiti da će ostati u BiH dok se ne okonča predmetni postupak, te se zaista u takvoj situaciji ne može smatrati da je proizvoljan zaključak Suda BiH da ponuđeno apelantovo jamstvo nije dovoljna garancija za ukidanje mjera zabrane, kada se s druge strane ima u vidu da je apelant suočen s optužbama za krivično djelo za koje je zaprijećena velika zatvorska kazna. Ustavni sud smatra da su u obrazloženju osporenih odluka sudovi dali dovoljne i jasne zaključke o tome da nisu promijenjeni razlozi i okolnosti zbog kojih su apelantu određene mjere zabrane kako bi se osiguralo njegovo prisustvo i nesmetano vođenje krivičnog postupka, te da nisu ispunjeni uvjeti da bi one bile zamijenjene mjerom jamstva.
34. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da je Sud BiH u drugim predmetima donio suprotne odluke, Ustavni sud ukazuje da su odredbama člana 123. ZKPBiH propisane mjere kojima se osigurava prisustvo osumnjičenog ili optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka, te da je propisano da nadležni organ u svakom konkretnom slučaju utvrđuje da li postoje okolnosti za njihovu primjenu. Dakle, u odredbama ZKPBiH ne postoji propis kojim se, bez konkretizacije svakog pojedinog slučaja, imperativno određuje primjena bilo koje mjere iz člana 123. ZKPBiH. Slijedom toga, Ustavni sud ukazuje da je svaki pojedinačni predmet slučaj za sebe u kojem Sud BiH ispituje da li postoje uvjeti za izricanje ili zamjenu bilo koje mjere kojom se osigurava prisustvo optuženog, konkretizujući razloge za njihovu primjenu. Stoga, prema stavu Ustavnog suda, sama činjenica da je u drugim predmetima usvojen zahtjev za zamjenu mjera zabrane mjerom jamstva, ne znači da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja ustavnih prava na koja se apelant poziva te stoga Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
35. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima Suda BiH nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
36. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na ličnu slobodu i bezbjednost. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost da izjavi žalbu protiv prvostepenog rješenja, te da je Sud BiH, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja tog suda, razmotrio apelantove žalbene navode i dao razloge za svoje odlučenje. Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom, to jest da je njegova žalba odbijena kao neosnovana, ne može voditi zaključku da ne postoje ili da nisu djelotvorni pravni lijekovi. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na ličnu slobodu i bezbjednost neosnovani.
Ostali navodi
37. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se u ovom postupku ni na koji način nije odlučivalo o pravima koja su garantovana navedenim članovima. Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede tih prava.
VIII. Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana 5. Evropske konvencije kada je Sud BiH odlučio da nisu ispunjeni uvjeti da se mjere zabrane koje su izrečene apelantu zamijene mjerom jamstva, jer je zaključio da ponuđeno jamstvo ne bi otklonilo rizik od apelantovog izbjegavanja da prisustvuje daljnjem toku postupka, temeljeći ovaj zaključak na detaljnim razlozima i obrazloženjima.
39. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi s pravom na ličnu slobodu i bezbjednost jer je apelantu na raspolaganju bila mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene odluke, koju je apelant i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
40. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka 1), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić