Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2300/12 (B. M.)
Odluka donesena 14. 05. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Naknada
- Bračna stečevina
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2300/12
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 05. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2300/12, rješavajući apelaciju Bogdane Malbašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 14. maja 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Bogdane Malbašić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 001740 10 Rev od 4. aprila 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Bogdana Malbašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške podnijela je 18. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 001740 10 Rev od 4. aprila 2012. godine
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Zorana Malbašića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 13. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 23. februara, Okružni sud 24. februara, a tuženi 26. februara 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Apelantica je sa tuženim zaključila brak 7. augusta 1993. godine, koji je razveden 19. marta 2001. godine. Tuženom je 11. aprila 1994. godine dodijeljen na korištenje stan u Gradišci, preciziran u osporenim presudama (u daljnjem tekstu: predmetni stan), na kojem je stekao stanarsko pravo, te je stan otkupio 27. decembra 2004. godine i uknjižio se 23. maja 2007. godine u knjizi položenih ugovora kao vlasnik sa dijelom 1/1.
6. Apelantica je u međuvremenu podnijela prijedlog Osnovnom sudu u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) za utvrđivanje nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu. Osnovni sud je Rješenjem broj R-114/01 od 4. aprila 2002. godine utvrdio da je tuženi nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, jer ga je stekao kao radnik preduzeća koje je davalac stana na korištenje, i to po osnovu zaposlenja i ratne invalidnosti od 30%, bez obzira na druge socijalne prilike-bračno stanje, broj djece, primanja i slično.
7. Apelantica je Okružnom sudu podnijela žalbu protiv navedenog rješenja. Okružni sud je Rješenjem broj Gž-1891/02 od 28. maja 2004. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje.
8. Apelantica je protiv navedenog rješenja izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj Rev.304/04 od 7. decembra 2005. godine ukinuo osporeno rješenje i predmet vratio Okružnom sudu na ponovni postupak uz obrazloženje da se nesporno radi o stanu koji su tuženi i apelantica stekli u braku, tako da apelantici nakon razvoda braka pripada pravo na novčanu naknadu od tuženog koji je u stanu ostao kao jedini nositelj stanarskog prava.
9. U ponovljenom postupku Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-Gž-06-000 285 od 20. marta 2006. godine kojim je apelanticinu žalbu odbio i potvrdio rješenje Osnovnog suda od 4. aprila 2002. godine uz obrazloženje da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao jedinog nositelja stanarskog prava odredio tuženog. Protiv navedenog rješenja, kako proizlazi iz činjenica predmeta, apelantica nije koristila vanredne pravne lijekove i rješenje je istekom zakonskog roka postalo pravosnažno.
Činjenice konkretnog predmeta
10. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 00174007 P od 3. jula 2009. godine utvrđeno je da je apelantica, temeljem zajedničkog stjecanja u braku sa tuženim, suvlasnik sa ½ dijela na predmetnom stanu koji se vodi kao vlasništvo tuženog sa 1/1 dijela, te je tuženi dužan priznati i dozvoliti apelantici zemljišnoknjižni upis u roku od 30 dana od prijema pravosnažne presude. Presudom je obavezan tuženi da apelantici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi taj sud utvrdio da su tuženi i apelantica bili u braku od 1993. godine do 2001. godine, da je tuženom rješenjem DIP-a „Radnik“ Gradiška dodijeljen predmetni stan i zaključen ugovor o korištenju sa tadašnjim SIZ-om stanovanja, da je apelantica u vrijeme dodjele stana na korištenje sa tuženim bila u braku, da je tuženi nakon razvoda braka ostao da živi u stanu koji je apelantica napustila i da se oženio i stekao djecu i sa drugom ženom, te da je tuženi zaključio ugovor o otkupu stana sa pravnim sljednikom davatelja stana na korištenje 27. decembra 2004. godine i stan otkupio i uknjižio se 2007. godine kao njegov vlasnik 1/1. Dalje je navedeno da je rješenjem revizionog suda od 7. decembra 2005. godine apelanticina revizija u vanparničnom postupku određivanja nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu uvažena i predmet vraćen na ponovno odlučivanje Okružnom sudu, ali da je, kako je tuženi u međuvremenu postao vlasnik predmetnog stana, prema mišljenju tog suda, shodno odredbama člana 33. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, prestalo postojati stanarsko pravo na predmetnom stanu i zakonom je prestala mogućnost stjecanja stanarskog prava, to je daljnje raspravljanje u vanparničnom postupku, prema mišljenju tog suda, postalo bespredmetno.
11. Osnovni sud je obrazložio da iz stanja navedenog vanparničnog spisa, između ostalog, proizlazi da su, suprotno tvrdnjama tuženog, kao kriteriji bodovanja prilikom dodjele predmetnog stana uzimane godine radnog staža, stambena situacija, radni doprinos, broj članova domaćinstva a da je učešće u oružanim snagama dopunski kriterij koji je, prema važećim zakonskim odredbama, mogao nositi najviše 1/3 bodova u odnosu na bodovanje ostalih kriterija. S tim u vezi, navedeno je da je odredbom člana 20. Zakona o stambenim odnosima propisano da, u slučaju razvoda braka, raniji bračni drugovi koji su nositelji stanarskog prava, ako se ne sporazumiju ko će od njih ostati nositelj stanarskog prava, o tome odlučuje sud u vanparničnom postupku, vodeći računa o stambenim potrebama kako oba bračna druga, tako i njihove djece i drugih lica koja zajedno s njima stanuju, kao i vodeći računa o razlozima zbog kojih je brak razveden i drugim socijalnim okolnostima.
12. Osnovni sud je istakao da, s obzirom na navedeno, smatra da je predmetni stan zajednički stečena imovina tokom braka a da je tuženi prilikom dobijanja stana na korištenje, koji je do tada stanovao kod apelanticinih roditelja, svakako morao dokazati broj članova domaćinstva, da je bio zaposlen i da je apelantica bila zaposlena, te da su u to vrijeme čekali dijete. S obzirom na navedeno, te odredbe čl. 19, 20. i 24. Zakona o stambenim odnosima i stav Ustavnog suda iskazan u Odluci broj U 55/02, kao i odredbu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
13. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj 72 0 P 001740 09 Gž od 29. januara 2010. godine žalbu uvažio, preinačio osporenu presudu tako da je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev. Presudom je obavezana apelantica da tuženom na ime troškova postupka isplati iznos preciziran u presudi. U obrazloženju je navedeno da je, prema stanju spisa, apelantica vodila vanparnični postupak za utvrđivanje nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu koji je pravosnažno okončan Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-000285 od 20. marta 2006. godine i kojim je tužitelj određen za jedinog nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu uz napomenu da apelantica u parničnom postupku može tražiti utvrđivanje zajedničke bračne imovine i naknadu vezanu za predmetni stan. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da stanarsko pravo ne predstavlja imovinu koju su supružnici stekli radom u toku bračne zajednice, već predstavlja pravo trajnog i nesmetanog korištenja i pravo učešća u upravljanju stambenim zgradama. Navedeno je da to pravo po svojoj pravnoj prirodi sadrži izvjesne stvarnopravne elemente (pravo korištenja), te da ono svoj preobražaj u pravo vlasništva dobija tek otkupom stana. Kako je, prema obrazloženju Okružnog suda, tuženi otkupio predmetni stan nakon razvoda braka, time je samostalno i stekao pravo vlasništva na tom stanu.
14. Dalje je navedeno da su, s obzirom na to da je stan postao vlasništvo tuženog, ovlaštenja sunositelja stanarskog prava-apelantice, koja je to bila u vrijeme kada je stan dodijeljen na korištenje, shodno odredbama člana 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, sada sadržana u apelanticinom imovinskom interesu da prema tuženom istakne obligacionopravni zahtjev u vidu zahtjeva za isplatu naknade na ime njenog udjela u zajednički stečenoj imovini. Okružni sud je istakao i da, zbog navedenog, apelantica prema tuženom ne može isticati stvarnopravni zahtjev u vidu utvrđivanja zajedničkog suvlasničkog dijela na predmetnom stanu kao zajednički stečenoj imovini u braku zbog toga što je stan otkupljen nakon pravosnažnosti odluke o razvodu. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je usvojio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu na način naveden u dispozitivu presude.
15. Protiv navedene presude apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 72 0 P 001740 10 Rev od 4. aprila 2012. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita. Navedeno je da apelantica svoj stvarnopravni zahtjev temelji na činjenici da je, prema odredba Zakona o stambenim odnosima, tokom bračne zajednice sa tuženim stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu koji se zbog toga, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i u smislu stava Ustavnog suda iz Odluke broj U 55/02 od 26. oktobra 2003. godine, ima smatrati njenom imovinom. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da, prema praksi Ustavnog suda u tumačenju pojma imovine i vlasništva, u ove pojmove ulazi širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost, te da stanarsko pravo obuhvata sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost, tako da se stan na kojem su bračni drugovi stekli stanarsko pravo tokom trajanja braka smatra njihovom zajedničkom imovinom u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i u smislu Porodičnog zakona. Dalje je navedeno da iz stava tog suda proizlazi da je zajedničko stanarsko pravo opravdano dok traje brak, a da nakon toga ne postoji mogućnost da oba bračna supružnika ostanu nositelji stanarskog prava nakon razvoda braka, te da bi se izbjeglo nezakonito bogaćenje onog supružnika koji ostaje u stanu, drugom supružniku bi po tom osnovu trebalo da se isplati naknada na ime njegovog dijela zajedničke bračne imovine a prilikom određivanja visine te naknade treba uzeti u obzir i činjenicu da li je taj stan privatiziran ili ne.
16. Vrhovni sud je istakao da iz navedenog proizlazi da je pravilan zaključak drugostepenog suda u osporenoj presudi da u konkretnom slučaju nije osnovan apelanticin zahtjev za utvrđenje suvlasničkog dijela na spornom stanu zbog toga što do razvoda braka stranke nisu stekle suvlasništvo na tom stanu koje bi se, prema odredbi člana 270. stav 5. u vezi sa članom 272. stav 1. Porodičnog zakona, smatralo osnovom za stjecanje suvlasništva sa ½ dijela te imovine. Ovo stoga što su, kako je obrazložio Vrhovni sud, u konkretnom slučaju apelantica i tuženi u toku trajanja braka bili sunositelji stanarskog prava kao specifičnog prava koje po svojem sadržaju nije pravo vlasništva, već imovinski interes koji predstavlja ekonomsku vrijednost. Istaknuto je da apelantici zbog toga pripada pravo da, kao supružnik koji nije ostao u predmetnom stanu, potražuje novčanu naknadu od tuženog kao supružnika koji je ostao u stanu i pri tome pravosnažnom sudskom odlukom određen za jedinog nositelja stanarskog prava kako, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilno zaključuje i drugostepeni sud. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio odluku kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Kršenje navedenog prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelantica navodi da je pogrešan stav i Okružnog i Vrhovnog suda da predmetni stan nije zajednička imovina apelantice i tuženog. Također, smatra da su sudovi zanemarili činjenicu da vanparnični postupak nikada nije pravosnažno okončan, jer je rješenjem Vrhovnog suda od 7. decembra 2005. godine ukinuto rješenje Okružnog suda i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak. Apelantica navodi i da tuženi od nje kao sunositeljice stanarskog prava nikada nije tražio saglasnost za otkup, što je, suprotno utvrđenju Vrhovnog suda, bila njegova obaveza shodno odredbama člana 10. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova-prečišćeni tekst. Smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio i odredbe člana 272. stav 1. Porodičnog zakona kojim je propisano da, ako je brak pravosnažno razveden, imovina stečena radom supružnika tokom trajanja braka predstavlja njihovu zajedničku imovinu sa udjelom od po ½, a da je Vrhovni sud, i pored toga, prihvatio stav Okružnog suda da je predmetni stan isključivo imovina tuženog. Apelantica se kao dokaz za svoje tvrdnje poziva na stav Ustavnog suda iz njegove usvajajuće Odluke broj AP 2697/08 od 12. oktobra 2011. godine za koji smatra da se treba primijeniti i u njenom slučaju, jer se radi o istovjetnim pravnim i činjeničnim pitanjima.
b) Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud je naveo da su razlozi tog suda za donošenje predmetne odluke dati u njenom obrazloženju, te da u postupku nije prekršeno apelanticino pravo na koje se poziva u apelaciji.
19. Okružni sud je naveo da u osporenoj presudi nema proizvoljnosti i da nije došlo do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
20. Tuženi je naveo hronologiju predmeta, te istakao da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.
V. Relevantni propisi
21. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 1/87 i 36/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 12/99 i 31/99) relevantne odredbe glase:
Član 19.
Nositelj stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice.
Ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji žive u zajedničkom domaćinstvu, nositeljem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug. Kada su u smislu prethodnog stava oba bračna druga nositelji stanarskog prava, pa jedan od njih umre ili prestane da koristi stan, drugi bračni drug ostaje sam nositelj stanarskog prava ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
Član 20. stav 1.
Ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi, koji su zajednički nosioci stanarskog prava, ne sporazumiju koji će od njih ostati nosilac stanarskog prava o tome, po zahtjevu jednog od njih, odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku, vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih lica koja zajedno s njima stanuju, o razlozima iz kojih je brak razveden, kao i o drugim socijalnim okolnostima.
22. U Zakonu o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 11/00, 18/01, 35/01 i 47/02) relevantne odredbe glase:
1. Pravo na otkup stana Član 10. st. 1. i 2.
Pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava.
Ako stanarsko pravo imaju bračni drugovi, pravo na otkup stana imaju zajednički, a jedan od njih uz saglasnost drugog.
23. U Porodičnom zakonu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 54/02 i 41/08) relevantne odredbe glase:
Član 269.
Imovina bračnih supružnika može biti posebna i zajednička.
Član 270. stav 5.
Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.
Član 272. stav 1.
Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.
VI. Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 72 0 P 001740 10 Rev od 4. aprila 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 28. aprila 2012. godine a apelacija je podnesena 18. juna 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
28. Apelantica pobija navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom prekršeno njeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
31. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo utvrđivanje prava suvlasništva na predmetnom stanu, odnosno da se u postupku odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelantice i tuženog iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je Vrhovni sud potvrdio odlučenje Okružnog suda kojim je utvrđeno da apelantica nema pravo na suvlasnički dio predmetnog stana. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).
34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud potvrdio stav drugostepenog suda da apelantici, s obzirom na činjenice predmeta i zakonske odredbe prezentirane u prethodnim tačkama ove odluke, ne pripada pravo da traži utvrđivanje suvlasničkog dijela na predmetnom stanu. Ovo stoga što je, kako je obrazložio Vrhovni sud (a prije njega i Okružni sud), pravosnažnim rješenjem Okružnog suda iz 2006. godine, donesenim u vanparničnom postupku, utvrđeno da je tuženi jedini nositelj stanarskog prava na tom stanu nakon čega je tuženi stan otkupio i uknjižio se kao vlasnik na tom stanu, pa apelantici zbog toga pripada pravo da od tuženog traži isplatu novčane naknade na ime njenog dijela na zajednički stečenom stanu i zbog čega tuženi nije ni imao obavezu da traži od apelantice saglasnost za otkup predmetnog stana. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud za svoje odlučenje (a prije njega i Okružni sud) dao jasno i argumentirano obrazloženje, pri tome se pozivajući na relevantne zakonske odredbe, i koje je u skladu sa standardima člana 6. Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da iz činjenica predmeta proizlazi da je tuženi predmetni stan otkupio 27. decembra 2004. godine, dakle, nakon dobijanja prethodnog Rješenja Kantonalnog suda broj Gž-1891/02 od 28. maja 2004. godine (kojim je odbijena apelanticina žalba protiv prvostepenog Rješenja broj R-114/01 od 4. aprila 2002. godine o određivanju tuženog za nositelja stanarskog prava), a koje je Vrhovni sud ukinuo svojim rješenjem od 7. decembra 2005. godine, te predmet vratio na ponovni postupak. Međutim, navedena okolnost ne može utjecati na drugačije odlučenje konkretne pravne stvari, budući da je nesporno da je rješenje (od 28. maja 2004. godine) na osnovu kojeg se tuženi legitimirao kao nositelj stanarskog prava na predmetnom stanju prilikom otkupa predmetnog stana bilo pravosnažno. Ovo osobito imajući u vidu da je tuženi i u ponovnom postupku pravosnažnim rješenjem određen za nosioca stanarskog prava. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da, suprotno apelanticinim navodima, navedenim odlučenjem apelantici nije oduzeto pravo na zajednički stečenu imovinu, budući da su apelanticu jasno uputili navedeni sudovi da tuženom može u parničnom postupku postaviti obligacionopravni zahtjev u vidu isplate novčane naknade u visini vrijednosti njenog dijela u zajedničkoj imovini. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim ove apelanticine navode, kao i navod da vanparnični postupak nikada nije okončan.
35. Ustavni sud zapaža i da se apelantica poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 2697/08 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2697/08 od 12. oktobra 2011. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) smatrajući da se radi o istovjetnom slučaju kao što je njen. U odnosu na navedeno, Ustavni sud zapaža da se u Odluci broj AP 2697/08, kako proizlazi iz činjenica tog predmeta, ne radi o istovjetnoj situaciji kao što je konkretna. Naime, u tom predmetu, za razliku od konkretnog, nije određen nositelj stanarskog prava na stanu u vanparničnom postupku, shodno odredbama člana 20. stav 1. Zakona o stambenim odnosima. Osim toga, u navedenom predmetu se radilo o stanu koji je proglašen napuštenim u toku ratnih djejstava, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Zbog toga, Ustavni sud i ove apelanticine navode smatra neosnovanim.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
37. Nema kršenjaprava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud (a prije njega i Okružni sud) dao jasno i argumentirano obrazloženje za svoje odlučenje da apelantici ne pripada pravo da traži utvrđivanje suvlasničkog dijela na stanu na kojem je na osnovu braka sa tuženim, koji je u međuvremenu razveden, bila sunositeljica stanarskog prava, jer je u vanparničnom postupku utvrđeno da je tuženi jedini nositelj stanarskog prava, te i zbog toga što je Vrhovni sud zaključio da apelantici pripada pravo da od tuženog traži isplatu novčane naknade na ime njenog dijela te zajednički stečene imovine.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić