Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3174/12 (M. J., M. T., S. T., Z. T. i M. M.)
Odluka donesena 14. 05. 2015.
- Nema povrede
- Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ratna šteta
- Pasivna legitimacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravo na povratak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Propisano zakonom
- Građanski postupak
- Zastara
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje - nezavisan sud
- Aktivna legitimacija
- Materijalna šteta
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana · čl. 17, 28
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 17, 28
- Zakon o parničnom postupku
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 17, 28
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenoj imovini u vlasništvu građana · čl. 17, 28
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Ispravka Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana (na bosanskom i hrvatskom jeizku)
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-3174/12
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 05. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3174/12, rješavajući apelaciju Milije Jovičić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 14. maja 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Milije Jovičić, Milana Trifkovića, Save Trifkovića, Zorana Tubića i Mladena Miškovića, podnesene protiv presudā Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 028695 11 Rev od 15. maja 2012. godine, broj 32 0 P 093281 11 Rev od 26. jula 2012. godine i broj 32 0 P 055940 11 Rev od 27. septembra 2012. godine, presudā Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 028695 11 Gž od 17. maja 2011. godine, broj 03 0 P 004018 08 Gž od 31. maja 2011. godine i broj 03 0 P 004279 08 Gz od 18. novembra 2010. godine i presudā Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 028695 04 P od 1. februara 2011. godine, broj P.1722/05 od 12. maja 2008. godine i broj P.2489/04 od 29. novembra 2007. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milija Jovičić, Milan Trifković, Savo Trifković, Zoran Tubić i Mladen Mišković (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Lukavca, koje zastupa Vesna Jugović, advokatica iz Tuzle, podnijeli su u periodu od 29. augusta do 25. decembra 2012. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 028695 11 Rev od 15. maja 2012. godine, broj 32 0 P 093281 11 Rev od 26. jula 2012. godine i broj 32 0 P 055940 11 Rev od 27. septembra 2012. godine, presudā Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 028695 11 Gž od 17. maja 2011. godine, broj 03 0 P 004018 08 Gž od 31. maja 2011. godine i broj 03 0 P 004279 08 Gz od 18. novembra 2010. godine i presudā Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 028695 04 P od 1. februara 2011. godine, broj P.1722/05 od 12. maja 2008. godine i broj P.2489/04 od 29. novembra 2007. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Budući da apelacije pokreću identično činjenično i pravno pitanje Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 3174/12, AP 3847/12 i AP 4617/12 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3174/12.
3. Na osnovu člana 22. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te Općine Lukavac, koju zastupa Općinski pravobranilac (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo 17. februara te 10. i 11. marta 2015. godine da dostave odgovor na apelacije.
4. Vrhovni sud je odgovore na apelaciju dostavio 26. februara, te 17. i 19. marta 2015. godine, Kantonalni sud 3. i 23. marta 2015. godine, Općinski sud 25. februara i 20. i 24. marta 2015. godine i, konačno, tužena 26. februara i 19. i 26. marta 2015. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelanti su u periodu od 25. februara 2004. godine do 23. septembra 2005. godine Općinskom sudu podnijeli tužbe radi naknade štete pričinjene na njihovoj imovini koju su napustili 1995. godine zbog ratnih događanja.
7. Općinski sud je presudama broj 32 0 P 028695 04 P od 1. februara 2011. godine, broj P.1722/05 od 12. maja 2008. godine i broj P.2489/04 od 29. novembra 2007. godine odbio kao neosnovane tužbene zahtjeve apelanata kojima su tražili da se tužena obaveže da im na ime naknade za uništenu imovinu isplati označene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, te da im nadoknadi troškove parničnog postupka. Iz obrazloženja presuda proizilazi da apelanti u toku postupka nisu dokazali da je tužena njihove nekretnine stavila pod svoju upravu i da ih je dodijelila trećim licima na privremeno korištenje, odnosno da je na bilo koji način njima raspolagala. Općinski sud je u obrazloženjima presuda, između ostalog, naveo da apelanti nisu dokazali ni jednu nepravilnost koju su učinili organi tužene koju su mogli dovesti u uzročnu vezu sa štetom nastalom na njihovoj imovini, pa je dosljedno tome i istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene osnovan. Naime, odredbama Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana („Službene novine RBiH“ br. 11/92 i 13/94) je propisano kako postupati s privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, postupak za njihovo stavljanje pod upravu Općine, postupak dodjele na privremeno korištenje, prava, obaveze i odgovornost privremenih korisnika i prava vlasnika. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da iz provedenih dokaza ne proizilazi da je tužena donosila bilo kakva rješenja za pokretanje postupka kojim bi stavila ove nekretnine apelanata pod svoju upravu, niti je donosila rješenja o proglašenju tih nekretnina privremeno napuštenim u smislu odredbe čl. 9. i 11. navedenog Zakona. Osim toga, Općinski sud je ukazao da tužena nije donijela ni rješenje o dodjeli tih nekretnina na privremeno korištenje privremenim korisnicima (u smislu člana 12. navedenog Zakona), niti je privremene korisnike uvela u posjed nekretnina. Stoga, Općinski sud je zaključio da tužena ni na koji način nije raspolagala predmetnim nekretninama apelanata, pa slijedom toga u smislu odredbe člana 28. navedenog Zakona ne može biti ni odgovorna za eventualnu štetu pričinjenu na nekretninama apelanata pa i u situaciji kada je na nekretninama apelanata i nastala stvarna šteta. Zatim, Općinski sud je u Presudi broj P.1722/05 od 12. maja 2008. godine također utvrdio da apelant Zoran Tubić nema aktivnu legitimaciju da traži štetu nastalu za vrijeme dok on nije bio vlasnik niti posjednik sporne nekretnine, budući da je posjednik i vlasnik spornih nekretnina bio Jovan Tubić (apelantov djed) koji je te nekretnine privremeno napustio 15. septembra 1995. godine, da su mu te nekretnine vraćene 19. maja 2003. godine, kao i da je on zaključio s apelantom ugovor o poklonu spornih nekretnina. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da su sporne nekretnine vraćene vlasniku Jovanu Tubiću, da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva Jovana Tubića (apelantov djed), te da nema legitimaciju da traži štetu nastalu za vrijeme dok on nije bio njihov vlasnik niti posjednik, odnosno da ih naknadom štete dovede u bolje stanje od onog u kome su bile u trenutku darovanja. Pored toga, Općinski sud je u Presudi broj P.2489/04 od 29. novembra 2007. godine također utvrdio da je potraživanje apelanta Mladena Miškovića zastarjelo u smislu člana 376. stav
1. Zakona o obligacionim odnosima, kojim je predviđeno da je subjektivni rok zastare tri godine, s obzirom da je sud iz iskaza samog apelanta utvrdio da je u ljeto 1999. godine obišao nekretninu, kada je i saznao za štetu i lice koje mu je štetu učinilo, a da je tužbu podnio 27. augusta 2004. godine, dakle nakon proteka subjektivnog roka u kojem je mogao podnijeti tužbu. Također, sud je utvrdio da iz nalaza vještaka šumarske struke proizilazi da je šuma posječena 1997/1998. godine, te da je protekao i objektivni rok od pet godina, pa je sud prihvatio i materijalni prigovor zastare potraživanja koji je istakao tuženi.
8. Kantonalni sud je presudama broj 32 0 P 028695 11 Gž od 17. maja 2011. godine, broj 03 0 P 004018 08 Gž od 31. maja 2011. godine i broj 03 0 P 004279 08 Gz od 18. novembra 2010. godine žalbe apelanata odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepene presude. Kantonalni sud se u cjelini saglasio s razlozima i obrazloženjima iz prvostepenih presuda, ocijenivši da su prvostepeni sudovi sve provedene dokaze cijenili savjesno i brižljivo, zbog čega je tužbene zahtjeve apelanata odbio, istovremeno usvajajući prigovore nedostatka pasivne legitimacije koje je istakla tužena. Kantonalni sud je zaključio da su prvostepeni sudovi pravilno primijenili odredbe čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku kojima je propisana dužnost da se iznesu sve činjenice i predlože dokazi kojima se utvrđuju činjenice na kojima se zasniva zahtjev. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da apelanti nisu dokazali da postoji odgovornost tužene po navedenim propisima, kao niti odgovornost i po općim pravilima odgovornosti za štetu utvrđenu odredbama Zakona o obligacionim odnosima.
9. Vrhovni sud je presudama broj 32 0 P 028695 11 Rev od 15. maja 2012. godine, broj 32 0 P 093281 11 Rev od 26. jula 2012. godine i broj 32 0 P 055940 11 Rev od 27. septembra 2012. godine revizije apelanata izjavljene protiv presuda Kantonalnog suda odbio kao neosnovane. Iz obrazloženja presuda proizilazi da su kao neosnovane ocijenjene tvrdnje apelanata da je u postupku pred redovnim sudovima učinjena povreda odredaba parničnog postupka. S tim u vezi je ukazano da je drugostepeni sud ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja i izveo pravilne zaključke da su dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom ocjenjeni u skladu s članom 8. ZPP-a. Također, kao neosnovane su ocijenjene i tvrdnje apelanata da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim je ukazano da kod činjenice da tužena nije napuštene nekretnine apelanata stavila pod svoju upravu niti s njima raspolagala – njihovom dodjelom na privremeno korištenje u smislu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana iz 1993. godine, ne može se zasnovati odgovornost tužene u smislu člana 17.d) Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02 i 24/03), te čl. 172. stav 1. i 180. Zakona o obligacionim odnosima. Vrhovni sud je ukazao da je Zakon o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana na koji su se apelanti pozvali prestao da važi 4. aprila 1998. godine, kada je stupio na snagu Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana. Zatim, ukazano je da je članom 3. ovog Zakona određeno da su samo nekretnine koje su proglašene napuštenim i stavljene pod upravu Općine primjenom Zakona iz 1993. godine ostale pod upravom Općine, pa da samo za štetu na tim nekretninama općina odgovara u smislu člana 17. d) stav 3. Zakona prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana. Dalje, ukazano je da ne postoji odgovornost tužene ni u smislu člana 154. stav 1. ZOO jer su štetu počinila nepoznata lica, kao ni u smislu člana 172. Zakona o obligacionim odnosima u vezi s članom 308. Zakona o državnoj upravi („Službeni list RBiH“ broj 26/93) za nezakonit i nepravilan rad organa tužene, jer od vremena kada su apelanti napustili nekretnine one nisu stavljene pod upravu tužene, zbog čega ne postoji odgovornost ni u smislu člana 28. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana. Najzad, ukazano je da devastacija privremeno napuštenih kuća tokom rata i u poslijeratnom periodu koju su pljačkom počinili nepoznati počinioci, predstavlja akt uništenja imovine ali ne rezultira posebnim slučajem odgovornosti tužene iz člana 180. Zakona o obligacionim odnosima. Osim toga, Vrhovni sud je u Presudi broj 32 0 P 093281 11 Rev od 26. jula 2012. godine ukazao da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da apelant Zoran Tubić nije aktivno legitimisan u toj pravnoj stvari, istakavši da je odredbom člana 17.d) stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u svojini građana („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 29/98, 27/99, 37/01 i 56/01) propisano da je nadležni organ odgovoran za sva oštećenja nekretnine od trenutka kada ju je napustio vlasnik do trenutka vraćanja u posjed vlasniku ili članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine u skladu sa tim zakonom. S obzirom da apelant Zoran Tubić nije bio član porodičnog domaćinstva 1991. godine, lica kome su nekretnine vraćene u posjed, niti su njemu vraćene, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili i pravilno primijenili materijalno pravo kada su, zbog nedostatka aktivne legitimacije za vođenje spora, odbili apelantov tužbeni zahtjev. Konačno, Vrhovni sud je u Presudi broj 32 0 P 055940 11 Rev od 27. septembra 2012. godine ukazao da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da je zahtjev apelanta Mladena Miškovića zastario zbog toga što je istekao trogodišnji rok zastarjelosti sadržan u odredbama člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, pri čemu je protekao i opći zastarni rok od pet godina od kada je šteta nastala, dosljedno čemu se apelantov tužbeni zahtjev pokazao kao neosnovan.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelanti tvrde da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa 7 Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kojima je propisano da građani imaju pravo na povrat imovine koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava, odnosno na kompenzaciju ukoliko im imovinu nije moguće vratiti.
11. Apelanti su u prilog tvrdnjama o povredi prava na imovinu u opširnim navodima obrazložili da su javne vlasti propustile ispuniti pozitivnu obavezu i preduzeti adekvatne mjere u svrhu zaštite njihove privremeno napuštene imovine, a ta obaveza, po njihovom mišljenju, proizilazi iz relevantnih odredbi Zakona o privremeno napuštenoj imovini koji je bio na snazi u relevantnom periodu. Zbog ovog propusta, po mišljenju apelanata, miješanje javne vlasti u njihovo pravo na imovinu ne zadovoljava princip zakonitosti i nema legitiman cilj. Zatim, apelanti tvrde da im se odbijanjem njihovog tužbenog zahtjeva da im se isplati naknada za oštećenje imovine nameće neproporcionalan teret ponovne izgradnje uništene imovine svojim sredstvima (kojih i nemaju), zbog čega im je onemogućeno da je obnove i ostvare pravo na njeno uživanje. U vezi s tim ukazuju i da su javne vlasti, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, bile dužne da im imovinu, koju su napustili prije 4. aprila 1998. godine, vrate s opisom njenog oštećenja (čl. 11, 12. i 15. navedenog Zakona), te da im isplate naknadu za njeno oštećenje od trenutka kada je napuštena do trenutka vraćanja u posjed (član 17.d) stav 3. i član 17.a) navedenog Zakona). Također, apelanti su istakli da su javne vlasti njihovu imovinu kontrolisale oko osam godina, da im u sudskim postupcima osporava pravo oko šest godina, da im je svo ovo vrijeme bilo onemogućeno da se vrate u svoje ranije mjesto prebivališta, te da im država nameće pretjeran teret da obnove imovinu sredstvima kojih nemaju ili pretjeran teret da žive u drugoj sredini bez imovine.
12. Navode u pogledu prava na nediskriminaciju apelanti su obrazložili svojim etničkim porijeklom. Naime, apelanti tvrde da su im osam godina od javne vlasti onemogućavale da kao vlasnici srpske nacionalnosti pristupe svojoj imovini, a da su u isto vrijeme pripadnici “muslimanske nacionalnosti“ imali neometan pristup i bespravno uništavali njihovu imovinu.
13. Apelanti tvrde da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, povrede principa jednakosti stranaka u postupku, da nisu imali garancije nezavisnog i nepristranog suda, da su sudski postupci trajali nerazumno dugo. U prilog tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava apelanti su ukazali na relevantne odredbe Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o državnoj upravi FBiH shodno kojim je, po njihovom mišljenju, tužena bila dužna da po službenoj dužnosti pokrene i provede postupak za formalno proglašenje spornih nekretnina napuštenim, da zbog propusta da to učini postoji uzročna veza s nastalom štetom i time i odgovornost tužene koja je dozvolila da se imovina kontinuirano uništava u dužem periodu ne preduzimajući ništa s tim u vezi. Također, apelanti tvrde da su redovni sudovi njihove zahtjeve odbili pogrešno primjenjujući član
28. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, s obzirom da se u vrijeme kada su postupci vođeni spomenuti zakon više nije ni primjenjivao te da su proizvoljno postupili kada nisu primijenili član 17.d) u vezi s članom 17.a) Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana. Povreda principa jednakosti oružja, po mišljenju apelanata, ogleda se u činjenici da su sudovi nezakonito tražili od njih da dokazuju da li je u njihovom odsustvu tužena formalno nekretninu proglasila privremeno napuštenom. Po njihovom mišljenju, zakonska je pretpostavka da su nadležni organi proveli ovaj postupak, pa je na tuženoj bio i teret dokazivanja da to nije učinila, odnosno da taj postupak nije provela. Najzad, u ovom djelu još ukazuju da im je na taj način nametnut pretjeran teret jer ovu činjenicu ni objektivno nisu mogli dokazati (tužena je akte o proglašenju imovne napuštenom donosila u njihovom odsustvu, ove akte im nije dostavljala, sva dokumentacija je u njenom posjedu, tužena nije imala pravni interes da ovu dokumentaciju dostavi sudu). U prilog tvrdnji da su povrijeđene garancije nezavisnog i nepristranog suda apelanti su ukazali na drugačije odluke u istovrsnim predmetima te, kako navode, kampanju koju su u medijima vodile javne vlasti u povodu izvršenja odluke u predmetu Kulišić, a zbog čega su sudovi, pod pritiskom javne vlasti, počele donositi negativne odluke tumačeći iste zakonske odredbe. U okviru prava na pravično suđenje ukazali su na prekomjernu dužinu trajanja postupka koji je proistekao iz jednostavnog zahtjeva za povrat imovine.
14. Apelanti tvrde da su zbog propusta javne vlasti da preduzme mjere i zaštiti te nekretnine, njihove porodice i oni lično, njihovim uništavanjem, lišeni jedinog doma koji su imali.
15. Apelanti tvrde i da im sudovi osporenim odlukama uskraćuju pravo na naknadu štete i mogućnost da obnove uništene nekretnine, čime njihovim porodicama i njima lično potpuno onemogućavaju da se vrate u svoj predratni dom.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud se u odgovorima na navode iz apelacija pozvao na obrazloženje svojih presuda te ukazao da njima nisu povrijeđena prava apelanata na pravično suđenje, imovinu, povratak i zabranu diskriminacije, niti je primjena prava u revizijskim odlukama bila proizvoljna.
17. Kantonalni sud je u odgovorima istakao da su navodi apelanata neosnovani iz razloga koji su sadržani u obrazloženjima presuda ovog suda.
18. Općinski sud je odgovorima na navode iz apelacija iznio hronologiju postupaka, te s tim u vezi ukazao da su neosnovani navodi iz apelacija, jer je u svojim odlukama dao odgovore na navode apelanata, da je pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe procesnog zakona i obrazložio razloge koji su bili bitni i od uticaja za primjenu odgovarajućih zakonskih normi, te da iz tog razloga donošenjem odluka tog suda apelantima nisu povrijeđena Ustavom zagarantovana prava, ni pravo na imovinu, pravo na pravično suđenje, te zabranu diskriminacije kako to tvrde u apelacijama, a materijalni propisi nisu proizvoljno primijenjeni.
19. Tužena smatra da su apelacije potpuno neosnovane i da je u osporenim presudama zauzet jasan i pravilan stav u pogledu pasivne legitimacije koji je prihvaćen i odlukom Ustavnog suda u predmetu AP 3672/08 gdje je apelacija odbačena kao neosnovana, a postupak iz kojeg su proistekle osporene presude vođen je po istom pravnom osnovu i na istom lokalitetu u kritičnom periodu. Predloženo je da se apelacije odbiju kao neosnovane.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana („Službeni list RBiH“ br. 11/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Nekretnine iz stava 1. ovog Zakona stavljaju se pod upravu općine na čijem se području nalaze (u daljnjem tekstu: općina) Član 5.
Nekretnine se smatraju napuštenim u smislu ovog zakona ako su ih vlasnici, kao i članovi njihovog porodičnog domaćinstva napustili ili privremeno prestali koristiti nakon 30. aprila 1991. godine [...] Član 7.
Postupak za proglašenje poljoprivrednog gazdinstva, poljoprivrednog i šumskog zemljišta i šuma, te neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta privremeno napuštenim i za njihovo stavljanje pod upravu općine, pokreće i vodi po službenoj dužnosti općinski organ uprave nadležan za poljoprivredu i šumarstvo, a za stambene zgrade i stanove, općinski organ uprave nadležan za stambene poslove (u daljnjem tekstu: nadležni organ).
Član 8.
Inicijativu za pokretanje postupka iz člana 7. ovog zakona može dati državni organ, politička organizacija, društveno organizacija, udruženje građana i građani.
[...] Član 10.
Napuštene nekretnine i pripadajuće pokretne stvari, nadležni organ je dužan popisati, obezbijediti i o njima voditi posebnu evidenciju.
[...] Član 11.
Ako su ispunjeni uslovi iz ovog zakona, nadležni organ donosi rješenje o proglašenju nekretnine privremeno napuštenom i o njihovom stavljanju pod upravu općine. (…) Smatra se da su nekretnine pod upravom općine od dana kada je izvršen popis iz člana 9. ovog zakona.
[...] Član 28.
Općina odgovara vlasniku za štetu pričinjenu na stvarima koje su stavljene pod njenu upravu.
21. Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02 i 24/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Danom stupanja na snagu ovog zakona na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) prestaje primjena Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ("Službeni list RBiH", br. 11/93 i 13/94 - u daljem tekstu
- Zakon) i propisa koji uređuju pitanja privremeno napuštenih nekretnina u svojini građana u periodu od 30. aprila 1991. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona. Član 2.
Danom stupanja na snagu ovog zakona organi i vlasti Federacije i druga tijela u Federaciji (u daljem tekstu: nadležni organi) prestaju sa preduzimanjem novih radnji kojima se nekretnine u svojini građana proglašavaju napuštenim ili se stavljaju pod upravu općine.
Član 3.
Nekretnine koje su proglašene napuštenim i stavljene pod upravu općine na osnovu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ostaju pod upravom općine do vraćanja nekretnine vlasniku u posjed u skladu sa odredbama ovog zakona. Član 15.
Vraćanje nekretnine u posjed vlasniku vrši se uz prisustvo službenog lica nadležne službe općine iz člana 11. stav 1. ovog zakona.
O vraćanju nekretnine i uvođenju vlasnika nekretnine u posjed vodi se zapisnik koji, pored ostalog, treba da sadrži detaljan opis zatečenog stanja objekta i pokretnih stvari u njemu.
U slučaju kada zapisnik iz vremena kada je nekretnina napuštena ne postoji, nadležni organ vrši kontrolu nekretnine u vrijeme donošenja rješenja iz člana 12. ovog zakona [...] Član 17a.
Odredbe ovog zakona odnose se i na nekretnine u svojini građana koje nisu proglašene napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog zakona, ukoliko je vlasnik odnosnu nekretninu napustio prije 4. aprila 1998. godine.
[...] Član l7d.
[...] Nadležni organ je odgovoran za sva oštećenja nekretnine od trenutka kada je napuštena od strane vlasnika, do trenutka njenog vraćanja u posjed vlasniku ili članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine u skladu sa ovim zakonom
22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službene novine RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 154.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
[...] Član 172. stav 1.
Pravno lice odgovora za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
Član 180.
Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.
[...]
23. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 134.
[...] (3) Ako se isprava nalazi kod organa vlasti ili pravne osobe kojoj je povjereno vršenje javnog ovlaštenja, a sama stranka ne može isposlovati da se isprava preda ili pokaže, sud će po prijedlogu stranke narediti tom organu, odnosno osobi, da ispravu dostave sudu.
VI.Dopustivost
24. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su presude Vrhovnog suda broj 32 0 P 028695 11 Rev od 15. maja 2012. godine, broj 32 0 P 093281 11 Rev od 26. jula 2012. godine i broj 32 0 P 055940 11 Rev od 27. septembra 2012. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude apelanti su primili 3. augusta, 13. septembra i 2. novembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, pravo na nediskriminaciju iz čl. II/3.e) i k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti ukazuju i na kršenje prava iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno Aneksa 7 Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
31. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava, da je povrijeđen princip jednakosti oružja, da su im uskraćene garancije u pogledu nezavisnog i nepristranog suda, te najzad da su postupci trajali nerazumno dugo.
a)Dužina postupka
32. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su postupci po njihovim tužbama pred redovnim sudovima trajali nerazumno dugo.
33. Ustavni sud zapaža da su apelanti 25. februara i 27. augusta 2004. godine i 23. septembra 2005. godine pokrenuli parnične postupke radi naknade štete koji su okončani presudama Vrhovnog suda od 15. maja, 26. jula i 27. septembra 2012. godine. Dakle, relevantni periodi koje Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužina postupaka jesu periodi od preko šest, odnosno osam godina.
34. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da su apelanti pokrenuli parnične postupke radi naknade materijalne štete, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnim slučajevima može govoriti o relativno složenim predmetima.
35. Ustavni sud primjećuje da su postupci pred Općinskim sudom trajali preko šest godina, preko dvije godine i oko tri godine, pred Kantonalnim sudom tri mjeseca, tri godine i skoro tri godine, te najzad pred Vrhovnim sudom oko godinu dana. Iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu, kao ni navoda apelanata, i pored pojedinih perioda koji su bili nešto duži, gledajući postupke u cjelini nije moguće zaključiti da je trajanje postupaka pred tri sudske instance u periodima od preko šest, odnosno osam godina koji su i pravosnažno okončani bilo nerazumno dugo, te da je rezultiralo povredom njihovog prava na donošenje odluke u razumnom roku.
36. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. b)Ostali aspekti prava na pravično suđenje
37. Apelanti tvrde i da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno, jer nije poštovan princip jednakosti stranaka u postupku, te najzad da nisu uživali garancije da o njihovim tužbenim zahtjevima odlučuje nezavisan i nepristrasan sud.
38. U prilog tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava apelanti su ukazali na relevantne odredbe Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, ZOO, i Zakona o državnoj upravi FBiH shodno kojim je, po njihovom mišljenju, tužena bila dužna da po službenoj dužnosti pokrene i provede postupak za formalno proglašenje nekretnina napuštenim, da zbog propusta da to učini postoji uzročna veza s nastalom štetom i time i odgovornost tužene koja je dozvolila da se imovina kontinuirano uništava u dužem periodu a da ništa nije preduzimala s tim u vezi. Također, apelanti tvrde da su redovni sudovi njihove zahtjeve odbili pogrešno primjenjujući član 28. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, s obzirom da se u vrijeme kada su se postupci vodili ovaj zakon više nije ni primjenjivao te da su proizvoljno postupili kada nisu primijenili član 17.d) u vezi s članom 17.a) Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana.
39. U vezi s ovim dijelom navoda Ustavni sud podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u povodu više apelacije (vidi Odluku o dopustivosti broj AP 3672/08 od 12. oktobra 2011. godine; dostupna na www.ustavnisud.ba). U citiranoj odluci Ustavni sud je ukazao na stav zauzet u Odluci broj AP 3364/08 od 9. marta 2011. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je razmatrajući tu apelaciju naročito istakao da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto nije udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu kada su utvrdili da apelant nije dokazao da je sporna nekretnina proglašena napuštenom i stavljena pod upravu tužene u kojem slučaju bi on, u smislu člana 17.d) stav. 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama, mogao potraživati štetu od tužene. Identičan stav Ustavni sud je zauzeo i u nizu predmeta koji su pokretali isto činjenično i pravno pitanje kao i u konkretnom slučaju (vidi Odluku o dopustivosti broj AP 3093/11 od 15. januara 2014. godine, Odluku o dopustivosti broj AP 4344/11 od 15. januara 2014. godine, Odluku o dopustivosti AP 4105/ 12 od 10. aprila 2014. godine, Odluku o dopustivosti broj AP 2843/13 od 6. novembra 2014. godine, Odluku o dopustivosti broj AP 1025/13 od 18. decembra 2014. godine). Ustavni sud smatra da se praksa ustanovljena u navedenom predmetu može primijeniti i u konkretnim slučajevima.
40. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi i u konkretnim slučajevima dali jasne i argumentovane razloge za svoje odluke kojima su odbili tužbene zahtjeve apelanata tj. da apelanti nisu dokazali da su sporne nekretnine proglašene napuštenim i stavljene pod upravu tužene u kojem slučaju bi oni, u smislu člana 17.d) stav. 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama, mogli potraživati štetu od tužene. Takođe, Ustavni sud primjećuje da se iz obrazloženja osporenih presuda ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Pored toga, Ustavni sud ističe da prigovor aktivne legitimacije u predmetu AP 3847/12, te prigovor zastare potraživanja u predmetu AP 4617/12 nisu opširno obrazlagani, osim što je ocijenjeno da su i oni osnovani budući da apelant Zoran Tubić nema legitimaciju da traži štetu nastalu za vrijeme dok on nije bio ni vlasnik niti posjednik spornih nekretnina, a da je potraživanje apelanta Mladena Miškovića zastarjelo zbog proteka subjektivnog roka od tri godine (člana 376. stav 1. ZOO).
41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava neosnovani.
42. Zatim, apelanti tvrde da je povrijeđen princip jednakosti stranka u postupku i da im je nametnut pretjeran teret da dokazuju da je tužena njihove nekretnine proglasila napuštenim, s obzirom da je rješenja o proglašenju imovine napuštenom donosila tužena koja nije imala interes da ga u postupku i predoči. U prilog ovih navoda apelanti su istakli i da je odgovornost tužene, shodno relevantnim odredbama Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana odnosno Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, zakonska pretpostavka, pa je na njoj bio i teret dokazivanja da ne postoji njena odgovornost.
43. U vezi s ovim dijelom navoda Ustavni sud primjećuje da je članom 7. ZPP-a određeno da je svaka strana dužna da iznese činjenice na kojim temelji svoj zahtjev i da izvede dokaze kojim se te činjenice utvrđuju. Dalje, članom 123. ZPP-a je određeno da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a članom 126. ZPP-a da u slučaju kada sud postojanje neke odlučne činjenice ne može utvrditi na temelju izvedenih dokaza primjenjuje pravilo o teretu dokazivanja. Najzad, članom 134. ZPP je propisano da će, u slučaju kada se kao dokaz u postupku koristi isprava koja se nalazi kod organa koji vrši javna ovlaštenja, a sama stranka ne može isposlovati da joj se isprava preda, takvu ispravu po prijedlogu stranke pribaviti sud.
44. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da apelanti nisu dokazali da je tužena njihovu imovinu proglasila napuštenom i da ju je stavila pod svoju upravu. Na drugoj strani, tužena je tvrdila da su se nekretnine apelanata nalazile u zoni ratnih djelovanja, tj. da su najprije bile pod kontrolom Vojske RS a zatim Armije BiH, zbog čega ove nekretnine nije ni mogla smatrati napuštenim u smislu člana 5. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, te voditi po službenoj dužnosti postupke proglašenja nekretnina napuštenim u smislu člana 7. navedenog Zakona. Također, u postupku pred redovnim sudovima je utvrđeno da tužena nije raspolagala ovim nekretninama ni nakon stupanja na snagu Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, tj. nakon 4. aprila 1998. godine. Shodno navedenom, te imajući u vidu da apelanti ne navode i u tom smislu ne nude niti jedan dokaz da im je bila uskraćena mogućnost da dođu do rješenja tužene o proglašenju njihovih nekretnina napuštenim, odnosno eventualne odluke tužene o raspolaganju njihovim nekretninama, pa da su se shodno tome koristili mogućnošću iz člana 134. ZPP-a, proizilazi da su navodi apelanata i u ovom dijelu neosnovani.
45. Dalje, apelanti tvrde da im je uskraćena garancija da o njihovim tužbenim zahtjevima odlučuje nezavisan i nepristrasan sud. U prilog ovih tvrdnji apelanti su se pozvali na dvije presude tih sudova o, kako navode, istom činjeničnom i pravnom pitanju, te ukazali na novinske naslove koji, po njihovom mišljenju, ukazuju na pritisak kojem su sudovi bili izloženi i zbog kojeg su odustali od stava zauzetog u presudama na koju ukazuje.
46. Ustavni sud podsjeća da se nepristrasnost suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan.
47. Ustavni sud primjećuje da iz navoda apelanata i dokumenata predočenih uz apelacije ne proizilazi da se u konkretnom slučaju pokreće pitanje subjektivne ili lične nepristrasnosti. U vezi s eventualnom objektivnom nepristrasnošću Ustavni sud primjećuje da apelanti ukazuju na dvije presude iz kojih, suprotno njihovim navodima, proizilazi da se radilo o drugačijim činjeničnim i pravnim pitanjima. Naime, u jednom slučaju tužena je raspolagala napuštenom imovinom iako prethodno nije provodila postupak da je proglasi napuštenom, a u drugom slučaju je provela postupak i nekretninu proglasila napuštenom, stavila je pod svoju upravu i njome raspolagala. Shodno ovakvom utvrđenju u navedenim slučajevima je i utvrđena odgovornost tužene dosljednom primjenom Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana i ZOO. Shodno navedenom, te imajući u vidu i citirane odluke Ustavnog suda u kojim je predmet preispitivanja bio identičan stav redovnih sudova u povodu istog činjeničnog i pravnog pitanja kao i u slučaju apelanata, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim navode apelanata ni u ovom dijelu.
48. Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelanata da im je pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, povrede principa jednakosti stranaka u postupku i principa nezavisnog i nepristranog suda.
Pravo na imovinu, pravo na dom i pravo na povratak
49. Apelanti tvrde da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu jer javne vlasti nisu ispunile svoju obavezu i preduzele mjere da zaštite njihovu imovinu, pa su im na taj način onemogućili da ostvare i pravo na povratak, te pravo na dom. Imajući u vidu da se navodi o propustu javne vlasti da ispuni pozitivnu obavezu i zaštiti njihovu imovinu, u suštini svode na tvrdnje o proizvoljnoj primjenu materijalnog prava za koje je već zaključeno da su neosnovani u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi neosnovani u pogledu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na povratak iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa VII. Pravo na zabrana diskriminacije
50. Apelanti tvrde da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Po njihovom mišljenju, diskriminisani su na nacionalnoj osnovi jer im je tužena kao vlasnicima srpske nacionalnosti onemogućila pristup imovini, istovremeno dozvoljavajući, kako navode, pripadnicima „muslimanske nacionalnosti“ da njihovu imovinu uništavaju i pljačkaju, kao i zbog stava redovnih sudova da tužena nije bila dužna zaštititi njihovu imovinu, odnosno proglasiti je napuštenom, a zbog čega su dovedeni u neravnopravni položaj u odnosu na one čija je imovina proglašena napuštenom. Shodno navedenom, proizilazi da se navodi apelanata o diskriminaciji vezuju za pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu i s tim u vezi primjenu materijalnog prava. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da su relevantni zakoni u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni, te u nedostatku dokaza da je apelantima na bilo koji način osporenim odlukama onemogućeno da pristupe svojoj imovini, Ustavni sud zaključuje i da su navodi apelanata o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, neosnovani.
VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada su postupci koji su pravosnažno okončani pred tri sudske instance trajali preko šest, odnosno osam godina, te kada su, uz poštivanje principa jednakosti stranaka i nezavisnog i nepristranog suda, redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantno materijalno pravo, na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
52. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na povratak iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa VII, te prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s navedenim pravima, kada se kršenje ovih prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih odredbi materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić